Povežite se sa nama

OKO NAS

ZBOG ČEGA SE NAJSIROMAŠNIJIM KOLAŠINCIMA NE DIJELE STANOVI GRAĐENI ZA NJIH: Muka na sve naćera

Objavljeno prije

na

Stotinak stanova u nekoliko kolašinskih zgrada građenih za potrebe socijalno ugroženih – prazni su. Objekti su ili djelimično završeni ili stanovi zbog raznih propusta u opštinskim odlukama još ne mogu biti podijeljeni. Takvo stanje traje godinama, u nekim slučajevima skoro i deceniju, a za to vjieme na desetine porodica ili pojedinaca, u obraćanjima lokalnim i državnim institucijama mole hitnu pomoć, jer ne mogu obezbijediti krov nad glavom, objašnjavajući da su njihovi prihodi često niži od kirije za podstanarsku sobu.

U lokalnoj upravi ne postoji zvanična evidencija o broju stambenih jedinica, koje su vlasništvo ili su date na korištenje Opštini, ali ni o broju građana koji nemaju krov nad glavom. Desetak porodica zbog toga je već useljeno u ,,privremeni smještaj” u neuslovnom Domu učenika u Smajlagića Polju. To ,,privremeno” za neke Kolašince traje već 11 godina, a i bez toga će ostati ukoliko neko bude zaintresovan da kupi zgradu, za koju Opština već tri puta oglašava prodaju.

Trenutno, lokalna uprava nikome ne može pomoći kada je o smještaju riječ. Razlozi za to su, kažu u izvršnoj vlasti, mnogostruki, a situacija oko pojedinih objekata koji su građeni za potrebe socijalno ugroženih „vrlo je zamršena”. Da se razmrsi, biće potrebna čak i intervencija tužilaštva.

Gradnja zgrade u Mojkovačkoj ulici, počela je 2007. godine, novcem pozajmljenim od jednog holandskog fonda. Prema ugovoru o zajmu, trebalo je izgraditi 24 stana za izdavanje, od čega 18 za ljude s niskim prihodima, a šest za porodice u stanju socijalne potrebe. Na to se ubrzo zaboravilo, pa su 2009. godine bez kriterijuma i bez konkursa raspodijeljeni nezavršeni stanovi i preimenovani u ,,kadrovske” za zaposlene u lokalnoj upravi i nekim državnim organima. Bar zvanično, u taj objekat još niko nije uselio, mada građani Kolašina odavno Holanđanima vraćaju kredit od 442.000, ne računajući još 300.000 eura dodatno utrošenih na zgradu.

Objekat u Ulici Dunje Đokić, čiju je izgradnju finansiralo Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Opština, još je nezavršena. Gradnja je počela prije skoro deceniju. Samo dvadesetak stanova je useljivo, a isti broj čeka bolja finansijska vremena. Za finalizaciju radova u dvadesetak stanova, koji su podijeljeni prije nekoliko godina, Opština je morala da odvoji dodatnih 105.000 eura i angažuje drugog izvođača. Tako, poslije godina gradnje i potrošenih više od 800.000 eura, zgrada namijenjena Kolašincima bez krova nad glavom, još u potpunosti nije privedena namjeni.

Praznih, ali završenih stanova, ima i u ,,izbjegličkom naselju”, koje je gradio UNHCR, a koji su dati na korištenje Opštini. Nekoliko bivših stanara odavno su se vratili u Bosnu i Hercegovinu. Nekolicina za njih čak naplaćuje i kiriju.

Koliko je praznih stanova i ko stanuje u ostalima nije sasvim poznato ni kada je riječ o zgradi na starom pazarištu, koja je, takođe, građena za raseljena lica.

Kako kaže potpredsjednik Opštine Đuro Milošević, u lokalnoj upravi svjesni su apsurda da je mnogo ljudi bez krova nad glavom, a da je približno isti broj praznih stanova građenih za te ljude.

,,Jedna od prvih inicijativa predsjednice Opštine Željke Vuksanović, odmah nakon što smo preuzeli vlast, bila je i da se popišu sve stambene jedinice, koje su vlasništvo Opštine ili koje su nam date na korištenje”, kaže on za Monitor. „Ideja je bila i da se, odmah poslije toga, formira komisija, koja bi sprovela zakonitu raspodjelu stanova onima kojima su najpotrebniji. Istina je da se nije mnogo odmaklo u realizaciji te ideje, ali ja se nadam da će uskoro krenuti planirana procedura. U svakom slučaju, to bi trebalo da bude jedan od najprečih poslova”.

Milošević naglašava i da je ,,vrlo haotična i nejasna situacija i s pojednim stanovima koji su već podijeljeni nekim Kolašincima”. Kako objašnjava, ima informacija da neki ljudi koji su dobili stanove ne stanuju u njima, već zarađuju izdajući ih. Sve to, kaže on, treba što prije provjeriti.

Da provjeri ko je smješten u stambenom prostoru, u čijoj je izgradnji, između ostalih, učestvovalo i Ministarstvo rada i socijalnog staranja, došla je nedavno i ministarka Zorica Kovačević. Kako su iz tog Ministarstva kazali Monitoru u toku je formiranje tima, čiji će zadatak biti da utvrdi ko ponaosob koristi svaki stan, namijenjen najsiromašnijima. Takođe, biće utvrđeni i razlozi zbog čega ostale stambene jedinice nijesu završene i ko to treba da uradi. Sve te aktivnosti biće sprovedene u koordinaciji s kolašinskom Opštinom, ukoliko, kako kažu iz Ministarstva, naiđu na razumijevanje lokalnih vlasti.

Iako ne spore da su to dobre vijesti, za mnoge beskućnike svaki dan čekanja je predug. Više od 11 godina Rosa Rakočević čeka stan u zgradi u Ulici Dunje Đokić. Isto toliko je korisnica ,,privremenog smještaja” u Domu učenika, gdje je u sobici od nekoliko kvadrata ugurala svu svoju imovinu.

,,Ja sam bila vlasnica stana u barakama, koje su se nalazile na mjestu nove zgrade u Ulici Dunje Đokić. Tadašnja vlast je odlučila da sruši barake i tada su nam rekli da se zgrada gradi baš za nas koji smo u njima imali kakve- takve stanove. U međuvremenu, jedan dio stanova je završen, meni nije pripao nijedan, sada treba dočekati da se drugi dio zgade dovrši. Sve mi se čini, s obzirom na to da sam u dubokoj starosti i lošeg zdravlja da neću to dočekati. Poslije ove sobice, moj sljedeći smještaj je na obližnjem groblju”, kaže ova starica.

Neki njeni sugrađani, koji su bili u istoj situaciji, imali su mnogo manje strpljenja, pa se nijesu ustezali ni da prekrše zakon, kako bi dobili ono što im je, smatraju, davno pripadalo. Svetlana Knežević nije mogla da čeka odluke nadležnih, popis stanova i formiranje komisija, pa je sa svoje tri ćerke samovoljno uselila u jedan od odavno praznih stanova u izbjegličkom naselju. Ona podsjeća da prije nekoliko godina u Domu učenika, gdje je bila smještena, nije bilo struje i grijanja, a zbog nedostatka dimnjaka nije bilo moguće koristiti ni šporet na drva. Pored toga, sjeća se, trpjela je brojna uznemiravanja od komšija, koji su, tvrdi ona, ponekad i pijani upadali u njen stan i maltretirali je naočigled djece.

,,Sve to više nijesam mogla da trpim, pa sam odlučila da samovoljno uđem u jedan prazan stan u izbjegličkom naselju. Taj i još nekoliko stanova godinama su prazni jer su se ljudi, kojima su dodijeljeni, vratili u Bosnu i Hrecegovinu. Ja drugog izbora nijesam imala: ili da skočim u Taru ili da provalim u tuđ stan. Godinu i po sam, prije toga, svakodnevno u Opštini molila da mi obezbijede smještaj. Ne kajem se, moja djeca su mirno prespavala cijelu noć tek kad smo ušli u ovaj stan”, kaže ona.

Iako su joj nekoliko puta zaprijetili iz Opštine da će biti iseljena, to se do danas nije desilo.

Na sličan potez odlučio se prije nekoliko mjeseci i beskućnik Miloica Rakočević. On je sa sinom provalio u jedan od praznih stanova u zgradi na starom pazarištu. Za razliku od Kneževićeve, nije se mnogo zadržao, jer je Komunalna policija intervenisala pa je morao da se iseli. Rakočević je zbog toga pozvao novinare, pa je ubrzo na njegovu muku odreagovalo i Ministarsvo rada i socijalanog staranja, ali i Opština.

Zajedničim naporima, obezbijeđena mu je i adaptirana za stanovanje jedna prostorija u blizini Službe zaštite i spasavanja. Rakočević kaže da je zadovoljan, iako je riječ o malom prostoru.

,,Dovoljno je. Više nijesam ni tražio, osim da mi se obezbijedi krov nad glavom. I kada sam ušao u tuđi stan samo sam spasavao sebe i teško bolesnog sina. Nijesam ja provalnik, ali muka na sve naćera”, ispričao je on.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

MALE HIDROELEKTRANE PRIJETE RIJEKAMA UPRKOS PREDIZBORNIM OBEĆANJIMA: Vlada razmatra, građani trpe pritiske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani tvrde da ih kazne i optužnice neće obeshrabriti u borbi za život svojih rijeka i prava na životnu sredinu

 

Prošlo je više od deset godina kako su u Crnoj Gori počele da se grade male hidroelektrane. Otpor javnosti i građana je svih ovih godina ogroman.

Najprije zbog toga što lokalna zajednica, koja se u tim krajevima pretežno bavi poljoprivredom, gubi vodu za navodnjavanje i vodu za piće –  izvor života na selu. Drugi razlog je to što od izgradnje malih hidroelektrana imaju korist samo investitori. Oni će izgraditi postrojenje i sva proizvedena struja će biti otkupljena, dok im država uplaćuje podsticaje zbog korišćenja obnovljivih izvora energije. Međutim, proizvedena struja iz tako malih hidroelektrana pokriva dva odsto ukupne potrošnje električne energije u Crnoj Gori, dok građani kroz račune za struju dodatno plaćaju izgradnju ovih postrojenja. Uz to, većina investitora je poslovno povezana sa porodicom Đukanović, odnosno sinom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, dok su svi povezani sa Demokratskom partijom socijalista (DPS), koja je gotovo 30 godina obnašala vlast u Crnoj Gori.

Pobuna građana vrhunac je dostigla prošle godine. Protesti su počeli u Šavniku zbog koncesija na rijeci Bukovici (od koje se odustalo još za vrijeme prošle vlasti), da bi uslijedilo nekoliko žarišta na sjeveru Crne Gore (Kolašin, Andrijevica, Plav).

Najglasniji su bili mještani Bara Kraljskih i Rečina. Žitelji ovih sela su u više navrata blokirali građevinske mašine investitora, pošto nijesu imali podršku od  institucija – kao na primjer inspekcije, čiji se zaposleni nijesu pretjerano udubljivali u svoj posao. Centar za građansko obrazovanje je krajem jula podnio niz zahtjeva nadležnim institucijama u pravcu obustave eksploatacije rječica u Barama Kraljskim – Crnje, Čestogaza i Ljubaštice, kroz planiranu izgradnju malih hidroelektrana.

„Na bazi jednog od tih zahtjeva, dobili smo Zapisnik inspektora za vode Miloša Vujačića od 30. jula i 3. avgusta, na koji smo uputili prigovor zbog kršenja Zakona o inspekcijskom nadzoru, neutvrđenog činjeničnog stanja na licu mjesta i neobjektivnog postupanja ovog inspektora. Naime, inspektor je bio dužan da razmotri inicijativu CGO-a za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora i o tome obavijesti CGO, što nije učinio. Inspekcijski nadzor je urađen na vodozahvatu rijeke Čestogaz, na kojem od 26. jula nema radnika Dekar Energy zbog negodovanja mještana. No, nekim ‘čudom’ se izvršni direktor Dekar Energy našao na licu mjesta 30. jula kada je ovaj inspektor vršio inspekcijski nalaz. Činjenica da inspektor nije obavijestio CGO, kao podnosioca zahtjeva o planiranom nadzoru, niti predsjednika MZ Kraljske Bare, kako bi mještani mogli da prisustvuju i ukažu na prekršaje traženog nadzora, a da je pozvao investitora kao subjekta nadzora na lice mjesta, umanjilo je efikasnost ove kontrole čime je prekršen Zakon o inspekcijskom nadzoru… Kako je moguće da niko od mještana koji su dolazili u vrijeme navodnog nadzora nije tu zatekao lica koja su potpisnici osporavanog zapisnika? Ovo navodi na indicije u falsifikovanje zapisnika”, pojasnili su tada iz ove organizacije.

Dekar energy je kompanija crnogorskog biznismena Momčila Miranovića, supruga tadašnje sekretarke zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a Vesne Miranović. Oni u Barama Kraljskim grade u saradnji sa kompanijom Igma Grand, čiji je vlasnik Igor Mašović, brat bivšeg predsjednika opštine Andrijevica (gdje je izgradio najviše mHE) i opštinskog funkcionera DPS-a Srđana Mašovića.

U Rečinama su mještani više puta „lijegali“ pred građevinske mašine kako bi tijelima spriječili radnike kompanije Hydro logistics da dođe do rijeke Skrbuše. Vlasnik te kompanije je Slaven Burzanović, bivši zastupnik poslova u firmi BB Solar, u vlasništvu Blaža Đukanovića. Oni su prije desetak dana ponovo zaustavili mašine da dođu do Skrbuše, tako što su legli ispred njih.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo