Povežite se sa nama

OKO NAS

SVE JE VIŠE ZAVISNIKA OD DROGA: Društvo propada, državu briga

Objavljeno prije

na

Sve veća upotreba narkotika odavno predstavlja problem na svjetskom nivou. Globalna komisija za politiku borbe protiv droge je 2011. započela reforme pedesetogodišnje nefunkcionalne politike, okrećući se od zabrane, prema dekriminalizaciji droga i stvaranju regulisanih tržišta.

Na povećano korištenje droga u Crnoj Gori vjerovatno dodatno utiče siromaštvo, dostupnost narkotika, kao i to što se nalazimo na važnoj dionici puteva droge. Prema zvaničnom istraživanju Instituta za javno zdravlje iz 2006. u našoj državi ima 3000 registrovanih korisnika droge. Iako smo, kao i uvijek, lideri na papiru, realnost je drugačija. Broj zavisnika je mnogo veći, ali zbog nepostojanja novijih istraživanja i podataka, moguće je jedino licitirati brojevima.

Saša Mijović iz NVO 4 Life ističe da danas, samo u Domu zdravlja Bloka V ima 3000 prijavljenih zavisnika. Njegova procjena je da se broj zavisnika od droga u Crnoj Gori kreće između 10 i 15 hiljada.

Registrovani korisnici droga su samo oni koji svojevoljno potraže pomoć u javnim zdravstvenim ustanovama, a njihovi podaci budu uneseni u elektronski registar. Broj onih koji trebaju profesionalnu pomoć, ali smatraju da bi to uništilo njihov život, mnogo je veći.

„Obično pomoć traže ljudi koji su zavisni već 10-15 godina, jer nakon registracije postaju obilježeni i diskriminisani doživotno – ne mogu da nađu posao, uzmu kredit (jer se traži medicinska dokumentacija) itd. Našoj organizaciji se najčešće javljaju neevidentirani zavisnici jer se boje tih posljedica”, objašnjava Mijović.

On ističe da nije tačno ono što i laici i stručnjaci često govore – da konzumiranje droge najčešće počinje iz radoznalosti i hira; kaže da su uzroci mnogo dublji i da ulogu igra mnogo faktora, od kojih kao najvažniji navodi funkcionisanje porodice.

„Porodica je tu da djetetu pruži zaštitu i ljubav, da ga socijalizuje, usadi pravi sistem vrijednosti i nauči ga da je život borba i da nikome nije lako. Zavisnici najčešće potiču iz disfunkcionalnih domova, a narkoticima pokušavaju da nadomjeste to što im nije pruženo. Prave emotivnu vezu sa drogom i u njoj vide spas – jer nemaju čemu da se vrate u realnom svijetu”, objašnjava on. Kaže i da je put kroz socijalizaciju kompleksan i podložan raznim uticajima – obrazovno-vaspitnih ustanova, vršnjačkih grupa, društva, medija i interneta.

Mijović ističe i da se njegovoj organizaciji u posljednjih godinu dana za pomoć obratilo više mladih ljudi (18-20 godina) nego za osam godina postojanja te organizacije, ali nije siguran da li ovaj podatak ukazuje na naglo povećanje broja mladih zavisnika, ili povećanu svijest kod roditelja koji žele da svoju djecu izliječe na vrijeme.

U razgovoru za Monitor, naš anonimni sagovornik koji je skoro dvije decenije koristio psihoaktivne supstance, kaže da je nekada korištenje počinjalo iz radoznalosti, ali i da biste bili član društva i „faca”. On kaže da se tada malo znalo o posljedicama upotrebe narkotika, osim da izazivaju zavisnost, kao i da su mnogi lagali sebe da se neće navući. Nezadovoljan je radom države koja ne pruža podršku zavisnicima. Donedavno, podsjeća, nije bilo nijedne državne institucije kojoj bi se zavisnik mogao obratiti za pomoć. „Nije postojao niko ko je mogao da adekvatno pomogne, a liječenje se svodilo na to da vam ljekar prepiše nove tablete, čime ste samo prelazili sa jedne zavisnosti na drugu”.

Naš sagovornik ističe da se zavisnicima ne daje druga šansa:„Kraj problema ne predstavlja izlječenje zavisnosti, jer tek tada se suočavate sa poteškoćama i predrasudama – skoro je nemoguće zaposliti se, izdržavati, osnovati porodicu. Kada znate da su vam sva vrata zatvorena, ne ostaje vam ništa sem da se vratite u svoju bolest. Jedina šansa je da naiđe neki prijatelj ili dobri „samarićanin” i zaposli vas, ili na neki drugi način pomogne”.

Mijović smatra da država ne vodi računa o problemu narkomanije, i da je sistem zakazao: nema istraživanja, saradnje, komunikacije, standarda, a porodice u problemu su ostavljene bez podrške i prepuštene sebi. On kaže da Ministarstvo zdravlja po ovom pitanju ne radi ništa, Kancelarija za droge samo šalje izvještaje o NVO-ima koji se bave ovim problemom (bez izvještaja o državnim institucijama), najavljena Komisija za droge nikad nije oformljena, registar zavisnika od droga nije napravljen, a da prema izvještajima postoji 21 opštinska kancelarija za prevenciju narkomanije, ali je njihov učinak nepoznat.

Po njegovom mišljenju ne pomaže ni to da je fokus zloupotrebe droga okrenut sa heroina, koji je nekada uzimalo 95% zavisnika, ka sintetičkim drogama (MDMA, Speed, Ecstasy) i marihuani. On ističe da je zavisnike od heroina bilo lakše izliječiti, jer je njihov um ostajao očuvan iako ih je ta droga fizički uništavala. Sintetičke droge više uništavaju mozak, i takvim ljudima je mnogo teže pomoći.

On upozorava da su djeca iz nefunkcionalnih porodica u većem riziku da postanu zavisnici, a i Crna Gora je u periodu kada prve generacije korisnika droga postaju roditelji. Na ovaj način se broj zavisnika munjevito uvećava, zbog čega je hitno potrebno reagovanje države.

Ljudi uzimaju narkotike jer žele da promijene nešto u svojim životima, misleći da je to rješenje. Prije ili kasnije, to „rješenje” postaje problem. Koliko god da je teško suočiti se sa poteškoćama, jasno je da su posljedice korištenja droge uvijek gore.

Plati, ili se snađi

Saša Mijović kaže da ne shvata zbog čega Javna ustanova za liječenje korisnika droga Kakaricka gora koja ima godišnji budžet 700 hiljada eura naplaćuje participaciju za liječenje (koja je tek nakon pritiska umanjena za 100 eura, na 230), kada kod njih boravi 20 zavisnika. Nepoznato je i zbog čega ova ustanova broji 40 zaposlenih. Ističe da NVO 4 Life sa budžetom od 8500 eura radi rehabilitaciju i resocijalizaciju istog broja zavisnika, a pored toga ima i dodatne aktivnosti. Mijović smatra da bi besplatno liječenje, kada bi postojalo, pomoglo. Za izjavu da je liječenje besplatno u kotorskoj bolnici tvrdi da je manipulacija terminima, jer smirivanje apstinencijalne krize tabletama, koje traje oko dvije sedmice, predstavlja samo početak odvikavanja. Ističe i da mu nije jasna informacija javnih institucija da u Crnoj Gori liječenje zavisnika državu košta 1000e po osobi (od čega pomenutu sumu participacije od 230 eura plaćaju zavisnici), jer u susjednoj Hrvatskoj košta 500.

Filip Đ. KOVAČEVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo