Povežite se sa nama

OKO NAS

SVE JE VIŠE ZAVISNIKA OD DROGA: Društvo propada, državu briga

Objavljeno prije

na

Droga-heroin-predoziranje-o

Sve veća upotreba narkotika odavno predstavlja problem na svjetskom nivou. Globalna komisija za politiku borbe protiv droge je 2011. započela reforme pedesetogodišnje nefunkcionalne politike, okrećući se od zabrane, prema dekriminalizaciji droga i stvaranju regulisanih tržišta.

Na povećano korištenje droga u Crnoj Gori vjerovatno dodatno utiče siromaštvo, dostupnost narkotika, kao i to što se nalazimo na važnoj dionici puteva droge. Prema zvaničnom istraživanju Instituta za javno zdravlje iz 2006. u našoj državi ima 3000 registrovanih korisnika droge. Iako smo, kao i uvijek, lideri na papiru, realnost je drugačija. Broj zavisnika je mnogo veći, ali zbog nepostojanja novijih istraživanja i podataka, moguće je jedino licitirati brojevima.

Saša Mijović iz NVO 4 Life ističe da danas, samo u Domu zdravlja Bloka V ima 3000 prijavljenih zavisnika. Njegova procjena je da se broj zavisnika od droga u Crnoj Gori kreće između 10 i 15 hiljada.

Registrovani korisnici droga su samo oni koji svojevoljno potraže pomoć u javnim zdravstvenim ustanovama, a njihovi podaci budu uneseni u elektronski registar. Broj onih koji trebaju profesionalnu pomoć, ali smatraju da bi to uništilo njihov život, mnogo je veći.

„Obično pomoć traže ljudi koji su zavisni već 10-15 godina, jer nakon registracije postaju obilježeni i diskriminisani doživotno – ne mogu da nađu posao, uzmu kredit (jer se traži medicinska dokumentacija) itd. Našoj organizaciji se najčešće javljaju neevidentirani zavisnici jer se boje tih posljedica”, objašnjava Mijović.

On ističe da nije tačno ono što i laici i stručnjaci često govore – da konzumiranje droge najčešće počinje iz radoznalosti i hira; kaže da su uzroci mnogo dublji i da ulogu igra mnogo faktora, od kojih kao najvažniji navodi funkcionisanje porodice.

„Porodica je tu da djetetu pruži zaštitu i ljubav, da ga socijalizuje, usadi pravi sistem vrijednosti i nauči ga da je život borba i da nikome nije lako. Zavisnici najčešće potiču iz disfunkcionalnih domova, a narkoticima pokušavaju da nadomjeste to što im nije pruženo. Prave emotivnu vezu sa drogom i u njoj vide spas – jer nemaju čemu da se vrate u realnom svijetu”, objašnjava on. Kaže i da je put kroz socijalizaciju kompleksan i podložan raznim uticajima – obrazovno-vaspitnih ustanova, vršnjačkih grupa, društva, medija i interneta.

Mijović ističe i da se njegovoj organizaciji u posljednjih godinu dana za pomoć obratilo više mladih ljudi (18-20 godina) nego za osam godina postojanja te organizacije, ali nije siguran da li ovaj podatak ukazuje na naglo povećanje broja mladih zavisnika, ili povećanu svijest kod roditelja koji žele da svoju djecu izliječe na vrijeme.

U razgovoru za Monitor, naš anonimni sagovornik koji je skoro dvije decenije koristio psihoaktivne supstance, kaže da je nekada korištenje počinjalo iz radoznalosti, ali i da biste bili član društva i „faca”. On kaže da se tada malo znalo o posljedicama upotrebe narkotika, osim da izazivaju zavisnost, kao i da su mnogi lagali sebe da se neće navući. Nezadovoljan je radom države koja ne pruža podršku zavisnicima. Donedavno, podsjeća, nije bilo nijedne državne institucije kojoj bi se zavisnik mogao obratiti za pomoć. „Nije postojao niko ko je mogao da adekvatno pomogne, a liječenje se svodilo na to da vam ljekar prepiše nove tablete, čime ste samo prelazili sa jedne zavisnosti na drugu”.

Naš sagovornik ističe da se zavisnicima ne daje druga šansa:„Kraj problema ne predstavlja izlječenje zavisnosti, jer tek tada se suočavate sa poteškoćama i predrasudama – skoro je nemoguće zaposliti se, izdržavati, osnovati porodicu. Kada znate da su vam sva vrata zatvorena, ne ostaje vam ništa sem da se vratite u svoju bolest. Jedina šansa je da naiđe neki prijatelj ili dobri „samarićanin” i zaposli vas, ili na neki drugi način pomogne”.

Mijović smatra da država ne vodi računa o problemu narkomanije, i da je sistem zakazao: nema istraživanja, saradnje, komunikacije, standarda, a porodice u problemu su ostavljene bez podrške i prepuštene sebi. On kaže da Ministarstvo zdravlja po ovom pitanju ne radi ništa, Kancelarija za droge samo šalje izvještaje o NVO-ima koji se bave ovim problemom (bez izvještaja o državnim institucijama), najavljena Komisija za droge nikad nije oformljena, registar zavisnika od droga nije napravljen, a da prema izvještajima postoji 21 opštinska kancelarija za prevenciju narkomanije, ali je njihov učinak nepoznat.

Po njegovom mišljenju ne pomaže ni to da je fokus zloupotrebe droga okrenut sa heroina, koji je nekada uzimalo 95% zavisnika, ka sintetičkim drogama (MDMA, Speed, Ecstasy) i marihuani. On ističe da je zavisnike od heroina bilo lakše izliječiti, jer je njihov um ostajao očuvan iako ih je ta droga fizički uništavala. Sintetičke droge više uništavaju mozak, i takvim ljudima je mnogo teže pomoći.

On upozorava da su djeca iz nefunkcionalnih porodica u većem riziku da postanu zavisnici, a i Crna Gora je u periodu kada prve generacije korisnika droga postaju roditelji. Na ovaj način se broj zavisnika munjevito uvećava, zbog čega je hitno potrebno reagovanje države.

Ljudi uzimaju narkotike jer žele da promijene nešto u svojim životima, misleći da je to rješenje. Prije ili kasnije, to „rješenje” postaje problem. Koliko god da je teško suočiti se sa poteškoćama, jasno je da su posljedice korištenja droge uvijek gore.

Plati, ili se snađi

Saša Mijović kaže da ne shvata zbog čega Javna ustanova za liječenje korisnika droga Kakaricka gora koja ima godišnji budžet 700 hiljada eura naplaćuje participaciju za liječenje (koja je tek nakon pritiska umanjena za 100 eura, na 230), kada kod njih boravi 20 zavisnika. Nepoznato je i zbog čega ova ustanova broji 40 zaposlenih. Ističe da NVO 4 Life sa budžetom od 8500 eura radi rehabilitaciju i resocijalizaciju istog broja zavisnika, a pored toga ima i dodatne aktivnosti. Mijović smatra da bi besplatno liječenje, kada bi postojalo, pomoglo. Za izjavu da je liječenje besplatno u kotorskoj bolnici tvrdi da je manipulacija terminima, jer smirivanje apstinencijalne krize tabletama, koje traje oko dvije sedmice, predstavlja samo početak odvikavanja. Ističe i da mu nije jasna informacija javnih institucija da u Crnoj Gori liječenje zavisnika državu košta 1000e po osobi (od čega pomenutu sumu participacije od 230 eura plaćaju zavisnici), jer u susjednoj Hrvatskoj košta 500.

Filip Đ. KOVAČEVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo