Povežite se sa nama

OKO NAS

ŠIRI SE POBUNA PROTIV KONCESIONARA ŠUMA: Virus solidarnosti

Objavljeno prije

na

Pobuna protiv koncesionara šuma i drugih eksploatatora prirodnih resursa koji devastiraju putnu i drugu infratrukturu na području beranske opštine širi se kao virus. Nakon Kaludre, gdje mještani već nekoliko mjeseci drže u blokadi prilaze šumama i seoske puteve, i stanovnici Šekulara zatražili su da se dio sredstava od prirodnih resursa usmjeri u razvoj njihovih lokalnih zajednica.

Šekular je jedna od najvećih beranskih mjesnih zajednica koja obuhvata sela Ulica, Mezgalje, Ćetkovići, Orah, Radmuševići, Laze, Tomovići, Spalevići, Bulići i Rmuši, a mještani tog širokog područja jedinstevni su kada je riječ o negodovanju zbog načina iskorišćavanja prirodnih resursa iz njihovog kraja.

Oni sada upozoravaju da više neće dozvoljavati da se s tog prostora i dalje eksploatišu šumska i druga bogatstva sve dok država i koncesionari makar ne saniraju putnu mrežu u njihovim selima. Od kompanije Hidroenergija Montenegro, koja je na Šekularskoj rijeci napravila četiri minihidroelektrane, zatražili su da ispuni preuzete obaveze vezane za popravku i održavanje puteva.

Predsjednik ove Mjesne zajednice Vesko Davidović kaže kako je dosadašnje upravljanje prirodnim resursima omogućilo bogatima da se obogate još više, dok siromašni tonu još dublje.

On upozorava da se Šekular danas, i pored ogromnog prirodnog bogatstva, našao na rubu propasti, jer su slaba putna infrastruktura, neadekvatno održavanje saobraćajnica u zimskom periodu, nedostatak radnih mjesta i nebriga države u cjelini, izazvali drastičan odliv stanovništva iz šekularskih sela. Decenijama se, priča Davidović, s prostora Šekulara odnosilo šumsko bogatstvo, od čega lokalno stanovništvo nije imalo nikakve koristi.

,,Sada su napravljene i četiri hidroelektrane na Šekularskoj rijeci, a da mještane niko o tome nije pitao. Zato smo donijeli odluku da spriječimo dalju devastaciju Šekulara i da se više sredstava od koncesionih naknada usmjeri za razvoj naših sela. Ukoliko se našim zahtjevima ne udovolji, blokiraćemo svaki dalji transport šume s prostora Šekulara”, kaže predsjednik mjesne zajednice.

Mještani podsjećaju da je Šekular nekad bila opština, da je imao poštu, ambulantu, kafane, prodavnice, pekaru, ciglanu, stanicu policije i da se u ovom mjestu još prije Drugog svjetskog rata proizvodila struja. Navode da su na ovom prostoru postojala jaka pojedinačna gazdinstva, sa čuvenim stočarima koji su na širim prostorima isticani kao primjeri uspješnosti. Nažalost, naglašavaju, danas su njihova sela potpuno uništena.

,,Ko god zaviri u naše šume suočiće se s pravom slikom katastrofe. Vidjeće kako teški kamioni privilegovanih koncesionara natovareni balvanima, remete prirodnu ravnotežu i uništavaju putnu infrastrukturu, a da nadležne službe ne čine ništa da to spriječe. Sigurno u tim šumama neće naći sirotinju i bivše radnike koji su ostali bez posla, jer su koncesije dobili bogati i privilegovani pojedinci”, tvrdi Davidović.

On dodaje da od novosagrađenih minihidroelektrana mještani ne ubiraju nikakve prihode. Doduše, preduzeće Hidroenergija Montenegro je nakon izgradnje elektrana umjesto starog postavilo novi asfalt i nasulo pojedine puteve, ali sve to nije dovoljno u odnosu na benefite koje ubiraju.

,,Zato pozivamo državne organe da nam umjesto priče o Barovićima i Marovićima, o Zavalama i Avalama, pruže ruku pomoći i zaustave uništavanje Šekulara”, poručuje Davidović.

Mještani navode da nekontroliosana sječa šume u dobroj mjeri uslovljava izlivanje rijeka iz korita i ističu da bi se u narednom periodu moralo voditi više računa o planskoj eksplotaciji drveta s prostora Šekulara.

,,Svjedoci smo da se posljednjih godina pored rječnih korita nekontrolisano sijeku šume. Sve se to radi bez ikakvog reda, dok na obalama ostaju ogromne količine otpada, koji zaustavlja normalan protok vode. Tako je prije tri godine Rmuška rijeka u potpunosti oštetila put koji u dužini od dva i po kilometra povezuje selo Rmuši s glavnom saobrćajnicom Šekular – Berane. Tada je vodena bujica odnijela devet drvenih mostova, ostavljajući za sobom ogromne kratere. Ti mostovi, koji su stradali zbog javašluka i nebrige koncesionara, ni do današnjih dana nijesu napravljeni”, jadaju se mještani šekularskih sela.

Budo Tomović se prisjeća kako je u ondašnjoj Jugoslaviji bilo više reda te da se vodilo računa i o selu i o seoskom stanovništvu.

,,Zaradio sam penziju ovdje u Šekularu, radeći u tadašnjem šumskom preduzeću koje se nalazilo u državnoj svojini. U tom preduzeću radilo je još dosta mještana i svi smo redovno primali plate. Tada su se putevi održavali besprekorno, jer se o svakoj sitnici vodilo računa. Bilo je dobro i državi i nama”, kaže. „ Danas je zavladala prava anarhija gdje se moćnici prosto podsmijavaju mještanima. Dovoljno je pogledati kako Šekular, i pored četiri novoizgrađene elektrane, ima lošu struju i shvatiti koliko se pažnje poklanja razvoju naših sela. Mogli su, ako ništa drugo, da nam obezbijede urednije elektrosnadbijevanje i da nam isporučuju struju po nekim povoljnijim cijenama”, smatra Tomović.

Radovan Lekić tvrdi da koncesije na šume dobijaju ljudi iz određenih centara moći i da je njima, za razliku od lokalnog stanovništva, dozvoljeno da rade šta god hoće.

,,Bio sam svjedok kad su 2007. godine vlasnici pilana iz Šekulara tražili da im se dodijele koncesije na šume, izražavajući spremnost da svaki posječeni kubik plate po 47 eura. Međutim, njihovim zahtjevima nije udovoljeno, jer su tada koncesije dodijeljene privilegovanim pojedincima i to po cijeni od 17 eura po kubiku. To ukazuje da koncesije dobijaju podobni ljudi iz određenih centara moći, dok je običnim smrtnicima iz Šekulara ostalo da gledaju kako, uz uništavanje puteva, njihovu djedovinu raznose oni koji za sobom ostavljaju pustoš”, kaže Lekić.

Predsjednici skoro svih sjevernih opština ranije su u više navrata saopštavali kako se kolač od šuma neskladno dijeli, i da neprimjereno malo pripada opštinama na čijim teritorijama se šume nalaze. Ukazivali su da šumskim blagom treba da se upravlja na sjeveru, kao što se morskim dobrom upravlja na jugu. Centralne vlasti su, ipak, do sada odbijale da se odreknu ovog izvora prihoda, koji je čest izvor manipulacija, posebno u toku izbornih procesa i kampanji. Zbog toga se sada širi virus pobune.

Monitor je ranije pisao kako stanovnici beranskih prigradskih naselja i sela Kaludra, Donja Ržanica, Donje Luge i Zagorje već nekoliko mjeseci drže u blokadi put koji vodi k planinskim katunima Cmiljevice, onemogućavaju na taj način koncesionare da eksploatišu šumu na tom području ove sjeverne crnogorske opštine.

Oni zahtijevaju da koncesionari poprave puteve i naprave betonske mostove koji su u godinama nemilosrdne eksploatacije uništeni prolaskom teško natovarenih kamiona i druge šumske mehanizacije. Takođe, traže i da se preispitaju raspodjele koncesija i da se omogući svim vlasnicima pilana na ovom području da rade, a ne samo odabranim. Svoju odluku oni nijesu promijenili ni nakon što su privođeni i saslušavani u policiji.

Dokazi na terenu su jasni i običnom laiku i govore da se ogromno blago od posječene šume sliva u džepove moćnih pojedinaca koji za sobom ostavljaju devastirane prostore i uništene puteve. Rijetkim i privilegovanim koncesionarima čamovina se prodaje za svega petnaest eura po kubiku, a bukovina za šest eura. Kada to preprodaju oni za kratko vrijeme stiču bogatstvo koje se obično definiše sa dvije riječi – šumarska mafija. S državnom logistikom.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo