Povežite se sa nama

Izdvojeno

ŽELJKO ŠAPURIĆ, ČOVJEK SA FOTOAPARATOM: Kad nijemi svjedoci progovore

Objavljeno prije

na

Fotografiše ljude i njihove navike, oridjinale, ulice i kuće rodnog Nikšića. Svuda prisutan.Na protestima, nesrećama, utakmicama ili kulturnim dogadjajima…Čovjek blagog osmjeha i naravi. Omiljen. Razgovaramo sa Željkom u zgradi nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju nikšićke Željezare. U dvije prostorije koje mu je grad dao na korištenje, dočekuje nas svetilište posvećeno fotografiji i foto aparatima, kojih iima  600, raznih marki

 

 

Željko Šapurić, jedno je od onih prepoznatljivih lica grada pod Trebjesom. Srešćete ga, gotovo uvijek,  sa nikon aparatom oko vrata. Spremnog da zabilježi svaki trenutak i svaki važan dogadjaj u gradu, da, kako kaže ” ljudima i stvarima  produži trajanje”. Fotografiše ljude i njihove  navike,  oridjinale, ulice i kuće njegovog rodnog Nikšića. Uvijek i svuda prisutan. Na protestima, nesrećama, utakmicama ili kulturnim dogadjajima…Čovjek blagog osmjeha i blage naravi. Omiljen medju sugradjanima.” Kad prolazim ulicom moram bježati da me ne svrate na piće”,  kaže.

.Razgovaramo sa Željkom u zgradi nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju nikšićke Željezare. Ovdje, u dvije prostorije koje mu je grad dao na korištenje, dočekuje nas svetilište posvećeno fotografiji i foto aparatima. Pogled luta po izloženim eksponatima. Oni svjedoče koliko se  svijet izmijenio od  onog vremena kad smo u  fotoaparate ubacivali  celuloidne rolnice filma,  a onda nestrpljivo čekali da ih fotograf razvije. Željko je ovdje skupio, kao nijeme svjedoke, prošlog vremena  aparate i opremu sa kojom se nekad radila  fotografija.  Ukupno 600 aparata. ” Volio bih da ih mogu negdje izložiti, pokazati i pričati o tom vremenu i tom načinu rada.Mislim da će opštinski autoriteti imati razumijevanja za to i da će se ta moja želja ostvariti. Želim da napravim prostor gdje bi mogli da dodju i učenici i turisti i da svi ovi eksponati ispričaju svoje priče, a imali bi dosta toga da kažu…”

Većina skupljenih aparata proizvedeni su u Rusiji -.  zenit,  lajka, zorkin. Ali  dosta je i onih na kojima su oznake – canon, nikon … Koliko vrijedi ova kolekcija? Željko spremno odgovara: ”Za mene vrijedi mnogo’. Onda objašnjava da samo u Staroj Pazovi i Indjiji postoje njemu slični kolekcionari. Dodajmo i mi, da je kolekcionar iz Azije, na aukciji u Beču, za  lajku iz 1932. platio 1, 3 milion eura.

Aparate skuplja čitav život. Neke je kupovao i skupo plaćao,  neke dobijao na poklon. Najdraži su mu stari aparati, a posjeduje stotinjak starijih od jednog vijeka. Medju njima i  lajka. ” Lajku mi je poklonio  pokojni Slobo Živković, a njemu, nekad davno, nikšićki fotograf Veljko Tadić. Bombardovanje Nikšića, tokom Drugog svjetskog rata 1944. godine snimano je baš ovim aparatom” .Posjeduje   i dva salonska aparta iz 1905. a i dva  aparata  korištena u špijunske svrhe, proizvedena pedesetih godina prošlog vijeka,  ‘Kiev 30   i raritet, najmanji analogni aparat na svijetu.  Fotoaparat sa pločom i objektivom, napravljen je prije  120 godina. Prje petnaestak godina Šapurić ga je kupio kupio    od  Toma Lukovića iz Ivanjice. Stiglo je  pismo na kojem je pisalo:” Željko Šapurić, Nikšić, adresu ne znam, nadjite ga…” I našli su ga. U pismu je bio i broj  telefona i kontakt je uspostavljen…“

” Aparat  zenit  pripadao je vojsci. Kad se rasklopi dug je skoro metar i po. Liči na pušku i ima objektiv od 200 mm. Svi ovi aparati u funkciji su, sa svima bi se i danas moglo fotografisati, ali specijalne hemikalije i neohodni premazi nisu jeftini…” objašnjava  Šapurić.“  Sprava sa metalnom pločicom i potpisom Iskra, made in Yugoslavia  je   kinoprojektor. ” Prevozio se nekad autobusima do škola po selima. Imam ovdje i platno na kojem su u to vrijeme, filmovi prikazivani”, priča Šapurić

Rodio se na uglu ulica Vuka Mićunovića i Karadjordjeve. Iz dvorišta,  vidjela se fotografska radnja Branka Vujanovića.” Zurio sam neprestano u nju”, sjeća se Šapurić.  ” Pamtim svaki detalj te radnje. Sad bih je mogao nacrtati.  Veliki prozor, vrata, pa onda druga uža vrata, koja su vodila prema komori gdje su se slike radile.” Fotografija i kamera lagano  su ulazile u  svaku njegovu poru, vene i krvotok. ” Ulazio sam u njegovu radnju sa posebnim strahom i poštovanjem. Lako u sjećanje mogu vratiti  Brankov lik, strogi izraz i čvrsti stav, ali i ponoviti svaku njegovu riječ. Sve što sam od njega čuo i naučio važi za sve foto aparate i danas”.

Tu, u radnji Branka Vujanovića, dočekao je Željko da se ispuni njegov dječački san, da mu otac kupi fotoaparat, a meštar Branko  stavi prvi film u njega. Te davne 1969. napraviće Željko prvu i jedinu fotografiju nikšićkog oridjinala   Stevana Vukovića. Onog,  kojeg se sugradjani sjećaju iz dana bombardovanja Nikšića, aprila 1944.godine.  Bombe su padale po gradu, a neko veli: ‘Čiji su ovo avioni?’ Stevan je spremno odgovorio. ‘ Ne znam čiji su avioni, no su bombe naše”.

Jedinu fotografiju, koja je ostala kao sjećanje i na drugog nikšičkog oridjinala, Petra Stolicu, napravio je Željko.

”Svaki prijatan i manje prijatan dogadjaj, poslednjih 20 godina zabilježio sam fotoaparatom.Teško je kamerom bilježiti teške porodične tragedije, saobraćajne nesreće…Od mene se kao novinskog reportera očekuje da sve to  fotografišem. Ali, ima momenata kada ne mogu da podignem kameru i okrenem objektiv prema čovjeku. Da slikam ljude koje privode u policijsku stanicu i hapse. A mnoge od njih poznajem…”

Biti uspješan u ovome poslu znači voljeti ga – tvrdi  majstor fotografije .I napominje: „  Teško je objediniti ljubav prema ovom poslu i stvarni život.” Ipak, nadje vremena da sa objektivom svog aparata prodre u tajanstvenu i mističnu tamu crkvenih porti, fotografiše lica monahinja, napravi portrete monaha, slika unutrašnjost džamija, ili  fasade nikšićkih zgrada i bulevare prekrivene snijegom…” Najdraže mi je da, običnog dana u proljeće, slikam fasade, zgrade i ulice Nikšića jer tada je najmanje sjenki. Možda moje fotografije sada ne vrijede mnogo, ali za stotinjak godina one će biti svjedoci vremena u kojem  smo živjeli”.  Baš kao što su i one hiljade fotografija  i razglednica starog Nikšića  koje je Željko sakupio, svjedočanstva onog nekog davnog vremena.

Željko posjeduje i oko 600 knjiga i monografija svog grada i brojne dokumentarne zapise  iz nekih prošlih decenija. Na policama ukoričen komplet lista  Onogošt  koji je izlazio prije Drugog svjetskog rata, kolekcija fabričkih listova Željezare i Boksita, primjerci lista Poznanstva, koji su izdavale nikšićke osnovne škole… Katalozi  i plakati sa svih izložbi održanih u Nikšiću posljednjih  dvadeset godina. Čuva Željko  saobraćajnu dozvolu za bicikl izdatu 1937. , oružani list iz 1920. ,  njemački  ausvajs, i dozvolu za kretanje ovjerenu četničkim žigom.

Na zidovima brojne fotografije. Crno bijeli portreti  Stojana Cerovića i Miška Petkovića. Kod njih je usavšavao znanje o fotografiji. Njegovi idoli, Branko Šobajić i Milić Obrenović, prvi nikšićki fotografi na vidnom su mjestu. Tu je i fotografija  Željka Šapurića sa Emirom Kusturicom. Naparavljena u stanu doktora Mikija  Medenice, u vrijeme kada je ovaj  liječio Emirovu majku u bolnici Brezovik. Na isječku iz novina dvije lijepe mlade djevojke. Fotografija napravljena davne 1980. Sjećanje na slet koji se na Dan mladosti održao u slavu  preminulog predsjednika Tita. Jedna od djevojaka sa slike, Vesna , postala je  majka njihovo troje djece, a druga,  Dara,  njihova kuma.

Vrata ateljea zatvaraju se, a mi se sjećamo riječi slikara Miša Vemića, izgovorene tokom otvaranja Željkove 15. samostalne izložbe te 2017.            „ Onaj ko dodje u Nikšić ne mora poznavati ljude.Dovoljne su njegove fotografije da upozna i ljude i psihologiju ovog  kraja”..

Sin Milan naslijedio je i očev talenat i ljubav prema fotografiji. Ponosno Željko  priča o njemu najdražoj fotografiji,  koju je napravio njegov sin. Trebao je da za redakciju lista  Dan   fotografiše meč Sutjeska – Mladost, ali je ležao  u bolnici .Njegov, tada trinaestogodišnji Milan, otišao je na utakmicu, napravio fotografiju. Milanova fotografija objavljena je na naslovnoj strani.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Belivuk, koja se, između ostalog,  stavlja na teret Lazoviću i Katniću  nije samo, kako je svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms – „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je priča, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Suštinsko pitanje danas je, otuda,  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan. Za Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

 

 

U nedjelju, 14 aprila, uhapšeni su bivši visoki funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović i bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić.  Oni su uhapšeni po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT),  nakon višemjesečne akcije koju su SDT i Specijalno policijsko odeljenje vodili uz saradnju sa Europolom.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Specijalno tužilaštvo tereti Lazovića i Katnića za stvaranje kriminalne organizacije i zlupotrebu službenog položaja. Prema SDT,  Lazović je formirao kriminalnu organizaciju, čiji su članovi Katnić, bivši zamjenik tužioca Saša Čađenović i Zoranov sin, Petar Lazović, bivši agent Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Čađenović i Petar Lazović od ranije su u pritvoru. Čađenović, koji je bio zamjenik Milivoja Katnića, uhapšen je u decembru 2022. zbog veza sa kavačkim klanom. Petar Lazović je uhapšen u julu 2022. pod optužbama za  stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Iako SDT nije precizirao šta se Zoranu Lazoviću i Milivoju Katniću tačno stavlja na teret, na osnovu izjava njihovih branioca, te napisa medija, tužilaštvo ih, između ostalog, tereti  za slučaj skidanja zabrana ulaska u Crnu Goru pripadnicima kriminalne grupe iz Srbije, Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, iz 2021. godine. Ono što povezuje ovu, kako je tužilaštvo vidi, organizovanu kriminalnu grupu je – kavački klan. I Lazoviću i Katniću određen je pritvor od 30 dana „zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke“. Odluku o pritvoru donio je sudija Goran Šćepanović. Kako nezvanično  saznaju Vijesti, u odluci o pritvoru Zorana Lazovića navodi se da bi mogao da utiče na vođe kavačkog klana Radoja Zvicera i Milana Vujotića.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo