Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince
MONITOR: Uz zagovaranje prava Izraela na odbranu, SAD i EU sada više insistiraju na „humanitarnim pauzama“ da bi se olakšao položaj palestinskih civila u Gazi. Da li je situacija sa IDF (Izraelskim odbrambenim snagama) izmakla kontroli Zapada?
DIZDAREVIĆ: Ne mislim da je išta u vezi sa IDF-om “izmaklo kontroli Zapada“. To “izmicanje kontroli” traje decenijama. Neupitno je da su, za početak, neophodni urgentni potezi da bi se “olakšao položaj palestinskih civila” ali, suština cijelog problema nije u aktuelnom položaju civila. Taj je položaj samo nastavak, de facto, suštinskog problema kojeg svijet evo sedam i po decenija naziva “palestinskim problemom”. A riječ je, za svo to vrijeme, o “izraelskom problemu”, a čak i prije toga o “problemu” kompletne međunarodne zajednice, svjetske organizacuije i politike, sprdnje sa proklamovanim vrijednostima, institucijama, odlukama, rezolucijama itd.
Igubljen je elementarni digniteta UN, EU, o činjenici, recimo, da je Izrael do sada prekršio blizu šezdeset rezolucija formalnio najrelevantnije svjetske organizacije…a odgovor na sve to je – So What? Irak je, recimo, prekršio dvije pa su mu namjestili lažnu optužbu za hemijsko oružje a rezultat je milion mrtvih! Danas se u ovakvom svijetu ne može evo postići ni minimum sa prekidom vatre, a kamo li početi od onoga što je zapravo suština storije: Svijet se raspada na razne načine, a nema snage za otvaranje tog problema. To ne dozvoljavaju interesi u proizvodnji smrti ,jer je ta proizvodnja –monstruozni biznis sa oružjem, pa ratovi sa tim ciljem, pa proizvodnja neprijatelja da bi se ratovalo, pa ulaganje u mržnju. Eto zašto. Propaganda, mitovi – sve je postalo ciljano važno i uspješno.
MONITOR: Ovih dana je Jozep Borelj bio u petodnevnoj posjeti Bliskom istoku. Izgleda, međutim, da EU nije bila uključena u dogovore o primirju. EU se i nije zalagala za to već za „humanitarne pauze“ – kako je i Olaf Šolc ponovio Redžepu Erdoganu u Berlinu. Da li bi za oklijevanje razlog trebalo tražiti u „kompleksu Holokausta“ ili u nečem drugom?
DIZDAREVIĆ: Kompleks Holokausta u određenoj mjeri postoji, ali ne mislim da je on dominantan. Na čelu Njemačke bio je i Vili Brant koji je vremenski bio “bliži” tome, ali je uradio što veliki, hrabri i moralni lider može da uradi –kleknuo je i stekao pravo da nastavi sa politikom na neupitnim principima uz znanje, dignitet i karakter. Naravno, i rezultate. Njemačka je i sa Merkelovom bila mnogo jača i principijelnija na svjetskoj sceni nego što su to Šolc i društvo oko njega danas. Problem je što ni EU pa ni Njemačka, nisu ni sjena onoga što su bili nekad. U EU je puno pa i temeljno različitih linija. Glasa se različito, ujedinjuje se različito, navija se različito…Pa eno imamo i zemlju sa naših prostora, Hrvatsku, koja je glasala u UN-u protiv “humanitarnog prekida vatre”, BiH i Hrvatska svojevremeno nisu htjele da daju glas ni traženju Palestine da pređe u status “države posmatrača”, Mađarska se svrstava među rijetke koji prije neki dan nisu htjeli da glasaju u UN-u, za ukidanje okupiranih teritorija na Zapadnoj obali, itd.
MONITOR: Po ko zna koji put kao rješenje sukoba pominju se „dvije države“. Taj prijedlog je ponovila Usrula fon der Lajen u Kairu, a Džozef Bajden u autorskom tekstu u Vašington postu. Oni se slažu da bi i Gazom trebalo da upravlja Palestinska uprava. Netanjahu to ne prihvata. Da li bi on bio ne samo politički već i „istorijski“ poražen ako bi odmah prihvatio staro-novo rješenje?
DIZDAREVIĆ: Prvo, prijedlozi Ursule fon der Lajen u Kairu (lijepo mjesto za podizanje popularnosti ovakvim izjavama – zašto prijedlog nije dat u ovakvoj Evropi, kod kuće), stižu sada kada su rezultati katastrofe strašni. A sve je što se politike tiče bilo isto kao kroz minulih 75 godina. Osim novog upaljača i do sada neviđenog stepena genocidnog odgovora protiv “životinja” u Gazi, kako reče ministar vojske u Tel Avivu.
Drugo, opet isti redoslijed stvari: prijedloge dijele, bezmalo kao nešto novo spram one ’47-e i Nakbe ’48-e, moćnici u svijetu čije su “kuće” – SAD i EU – o tome šutile decenijama. Sluti, dakle, da motiv nije rješenje za Palestinu, već uspjeh dvoje pomenutih na njihovom, domaćem terenu. Kako to da se Bajden prosvijetlio nakon prvih nekoliko sedmica katastrofe ? I naivac vidi da su izbori u SAD ključ te priče, i procjena da dizanje svijeta na noge nije baš naivna storija nebitna u tim izborima.
MONITOR: Porodice otetih i nastradalih u napadu Hamasa podnijeće tužbu MKS. Izrael nije član tog suda. Ovaj sud je već istraživao zločine Izraela nad Palestincima u napadu 2014-e. Hamasova vlada tvrdi da je u Gazi ubijeno oko 12000 civila (dve trećine su žene i djeca). Da li je moguće postići pravdu za civilne žrtve obje strane?
DIZDAREVIĆ: Žao mi je što moram kazati, nažalost, da pravda u današnjim uslovima, na svjetskoj sceni, nije nešto u što se može neupitno vjerovati. Šta je do danas bilo u priči o “pravdi” iz 2014-e u Gazi, pa povodom pravno potpuno utemeljene optužbe za klasični aparthejd spram Palestine i Palestinaca, pa i više od toga u poređenju sa “klasičnim” aparthejdom iz Južne Afrike, svojevremeno. Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince. I razne interese čak i mnogih u arapskom svijetu koji sigurno nisu na liniji odbrane Palestinaca. I koji baš nisu sretni ni zamrzavanjem Projekta Abraham – mirenja Arapa sa Netanjahuom – ispotiha shvaćanog kao nova profitabilna budućnost.
MONITOR: Iran podržava Hamasov napad, za Katar se tvrdi da je mjesto nastanjenja i šefa Hamasa, Ismaila Hanijeha. Druge arapske i muslimanske zemlje iz okruženja vode „distanciranije“ politike, protiveći se mogućoj namjeri Izraela da rat rezultira raseljavanjem Palestinaca. Zapad upozorava na moguće širenje krize na Bliskom istoku. Kako vidite njene regionalne posljedice?
DIZDAREVIĆ: Nažalost, ne mislim da će se cijela stvar završiti nekim radikalno drugačijim rješenjem od onoga što se kroz minulih 75 godina nudilo na razne načine i u različitim formama. Pa čak i kroz “projekat stoljeća” iz kuhinje Trampovog zeta Kušnera (notornog cioniste), u kojem su pominjane i granice islobodna kretanja i finansijske podrške i sigurnost ali, uz očigledno trajno odumiranje koncepta države Palestine, pored države Izraela. Evo i sada Bajden nakon nekoliko sedmica neupitnog “navijanja” za pravo Izraela “da se brani”, uz finansijski paket od 14, 3 milijarde dolara za sve što ta odbrana znači, pa čak i uz pominjanje “dvije države”, odmah ulazi sa nijansama prema kojima ostaje neupitno da Netanjahu – veliki prijatelj i partner, neće odustati od potpune kontrole nad Gazom, pa i nad Zapadnom obalom. Slatkorječivost je u ovom času domaći interes Bajdena. Ni pritisak na njega iz svijeta nije mali ali, ostaje još uvijek neupitna ona čuvena konstatacija cioniste Šarona, dok je bio na vlasti, kada je usred Njujorka kazao tamošnjim Jevrejima: “Mi smo i ovdje jači od njih, i oni to znaju…” Oni su, naravno, Amerikanci. Ukratko, da bi Palestinci doista dobili svoju državu (jasno bez Hamasa za početak), unutar Izraela mora sazrijeti ta odluka, a ona je uz sav realizam ne malog broja Jevreja i u svijetu i u Izraelu, na tankoj grani ako ništa drugo a ono zbog činjenice da to znači drastično “smanjenje” države ukidanjem ilegalnih naselja i okupacijama raznih vrsta, čak i mimo današnjeg Izraela – recimo Golana isl.
MONITOR: EU je, podstaknuta strahom od ruskog uticaja a, vjerovatno, i predstojećim izborima za parlament EU u 2024-oj, pripremila razvojnu pomoć za Zapadni Balkan od ukupno 36 milijardi eura, za reforme i investicije. Fon der Lajen je na nedavnoj turneji po regionu, „priprijetila“ da će pomoć biti oduzeta onima koji ne ispunjavanju reformske i političke kriteriju,e EU. Koliko je, po Vama, realna bojazan Brisela od „drugog fronta“ na Balkanu i zašto je sadašnjoj EU administraciji „momentum“ za bržu integraciju našeg regiona?
DIZDAREVIĆ: Volio bih da vjerujem kako su u vrhovima EU došli konačno do spoznaje da je sad već dosta jadnom mrcvarenju sa decenijiskim igrarijama u procesu “približavanja Uniji” pet kandidata sa Zapadnog Balkana, plus Ukrajina i Moldavija. Ma koliko je prva od ove dvije države još uvijek u brutalnom aktivnom ratu, a druga nema čak ni kontrolu nad cijelom teritorijom. I da je neuporedivo efikasnije primiti konačno sve i zaokružiti Uniju na respektabilan način. A onda – nizom raznih internih mehanizama, tesati format i kapacitet primljenih u okruženju sa pozitivnim pritiskom i partnerstvom ostalih, nego ih ostaviti do potpunog hlađenja spram same početne želje za ulaskom u EU. Što je već kapitalni uslov za stvaranje “drugog fronta” čiji se začeci ionako već pojavljuju. Među onima koji gube strpljenje jer i kada ispune zadate uslove, poput Sjeverne Makedonije, ne dobiju ništa. Uostalom, nije džaba Edi Rama, premijer Albanije rekao ne tako davno, u junu lani, ” EU nas ne čini Evropljanima…Nekada sam dobijao hrabrost od EU, a sada mi ih je žao. Oni su u mnogo gorem stanju od nas…“ Za svakog iole normalnog u visokoj politici, ovo bi bilo i više nego dovoljno za otrežnjenje. Razvojna pomoć od 36 milijardi eura je lijepa podrška, ali je mnogo upitnih tema koje se ne rješavaju novcem. Dovoljno je sabrati milijarde koje su otišle u Ukrajinu. Pa nakon svega dolazi uzrečica, često korištena u vrhovima dobrohotne i lijene Bosne i Hercegovine: “Ja, i ?”
Šanse da se Netanjahu skine s vlasti svakim su danom realnije
MONITOR: Dojče vele je, u martu pisao da je Joav Galant- ministar odbrane Izraela, upozorio Netanjahua da u vojsci postoji veliko nezadovoljstvo izazvano demonstracijma zbog njegove pravosudne reforme. Sada Netanjahuovu ostavku i rekonstrukciju Vlade traži glavni opozicioni političar, Jair Lapid. Kolika je moć opozcije u ovoj krizi – čiji dio je već ušao u Vladu nacionalnog jedinstva?
DIZDAREVIĆ: Pokazalo se da je Galant bio u pravu, što se nezadovoljstva u vojsci tiče. Nisu samo “neprijatelji Izraela” to primijetili već i oni kojima je to unatar Izraela bio dodatni razlog za promišljanja o svemu.
Većina vojnika IDF-a su u normalnim uslovima rezervisti i stvari posmatraju i iz ugla života koji su vodili prije svega ovoga, i koje će voditi nakon toga.
Mnogi Jevreji su došli u Izrael, uz sve ostalo, i zato što su očekivali svoju državu koja će im biti ugodna za život, prosperitetna a prije svega sigurna. Mit o tome je stvoren. U minulih šest sedmica i malo više, ogromne sjene su se nadvile nad sve to. Pa i “sitnice” poput onih da se sinovi Netanjahua, takođe rezervisti a sada de facto dezerteri, hlade po svjetskim toplim morima ,dok njihovi vršnjaci ratuju u nečemu što je za mnoge od njih “dubiozno”, blago kazano. Pa i bez obzira na to što je medijska eksploatacija Hamasovog zločina postigla neslućene razmjere. A što se Lapida i opozicije tiče, jasno je da im je momenat za djelovanje rijetko povoljan, i kako stvari idu i u Izraelu i u svijetu, šanse da se Netanjahu skine svakim su danom realnije i iz domaćih i iz svjetskih razloga.
Bliskoistočna sistuacija se više reflektuje na birače u SAD nego ukrajinska
MONITOR: Prema više anketa, Donald Tramp ima izvjesnu prednost u odnosu na predsjednika Džozefa Bajdena. za predsjedničke izbore 2024- te. Mogu li dvije krize koje imaju i globalne efekte, ukrajinska i bliskoistočna, da bitno katalizuju volju američkih birača?
DIZDAREVIĆ: Mogu. Pri čemu vjerujem da se aktuelna bliskoistočna situacija, iz niza razloga, reflektuje više na biračko tijelo u Americi nego ona ukrajinska. Ne samo zato što ova druga nema toliko direktnih životnih konekcija sa Amerikancima – porodične veze, broj i snaga Jevreja u SAD-u, interesna geostrategija direktnije vezana sa zonom Bliskog istoka nego što je to sa Ukrajinom, kao i veća “energetska” povezanost sa Arapima nego sa Ukrajincima, kapitalni resursi itd. Sa druge strane, Bajdenovo “korigovanje” stava spram situacije u Gazi (od neupitne podrške Izraelu do balansiranja u “uvažavanju” planetarnih reakcija druge vrste), ma kako zločin Hamasa bio strašan i neupitan, nije baš elemenat za poštivanje jakog kandidata u filozofiji američkog pojma “jakog” i “kolebljivog“. U današnjoj realnosti, pri odabirima između neodlučnosti pa i humanosti na jednoj strani i brutalnog i neupitnog liderstva na drugoj, teško da će prednost biti na strani prvog. Posebno u Americi. Druga varijanta ne igra čak ni u Holivudu i medijima.
Nastasja RADOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice