Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: SVI IMAJU VAŽNIJEG POSLA OD BiH

Objavljeno prije

4 godine

na

foto: balkanin.net

Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora

 

MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?

DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim  njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.

MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?

DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori.  A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.

MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?

DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“  tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.

MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?

DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.

Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.

MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?

DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.

MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?

DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.

Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.

Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom  podlogom.

Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.

U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.

A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.

 

EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI

MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?

DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.        

 

Netanjahuova inscenirana farsa

MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi.  Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?

DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Promocija neofašizma nije spriječena

Objavljeno prije

3 dana

na

16 Augusta, 2025

Objavio:

Postavljanje spomenika  Pavlu Đurišiću,  bila je otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je  nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je sve skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da je osveštanjem spomenika Pavlu Đuršiću  u selu Zaostro kod Berana zgažen insitucionalni poredak. Kako komentarišete sve što se dešavalo nakon osveštanja, od unošenja spomenika u crkvu do napada na novinare i fotoreportere?

GORJANC PRELEVIĆ: Gaženje pravnog poretka počinje ranije, tolerancijom fašističke ideologije Pavla Đurišića. Vrhovno državno tužilaštvo je odgovorilo da u veličanju Đurišića ne vidi nikakav prekršaj ni krivično djelo. Mi iz Akcije za ljudska prava i drugih nevladinih organizacija koje se tom neofašizmu protive, u tome itekako vidimo govor mržnje, jer je nemoguće veličati njega, saveznika Hitlera i Musolinija, koji se hvalio ubistvima žena i djece u sklopu politike etničkog čišćenja na sjeveru Crne Gore, a ne sijati mržnju prema zajednicama koje su bile žrtve te politike, a to su Muslimani i Bošnjaci, Romi i svi antifašisti koje su ovi satirali. Tolerancija pesme i priče u slavu Đurišića dovela je i do toga da mu se postavlja spomenik. Da se organizatori i njihovi podržavaoci u vlasti pitaju, Đurišića bi uveli i u škole. I postojeće državno tužilaštvo se tome ne bi protivilo, jer ne bi bilo nezakonitog postavljanja spomenika, što su oni u svemu tome  prepoznali kao jedino kažnjivo djelo.

Postavljanje tog spomenika je ranije najavljeno, ali država nije reagovala. Prije deset i više godina, takav pokušaj je suzbijen, jer u vlasti ta politika nije imala saveznika. U međuvremenu je četnički vojvoda postao i predsjednik Skupštine i jedne od vladajućih partija, pa se to i moglo očekivati. Problem je što promocija neofašizma nije spriječena. Umjesto da je spomenik uklonjen, pregovaralo se o tome i dopušteno je da se skloni u crkvu, iako se već sumnjalo da predstavlja predmet izvršenja krivičnog djela. Policija takve predmete redovno oduzima, da su na postament postavili bacač plamena, drogu, švercovane cigarete, oduzelo bi se, težina i veličina s tim nemaju veze. Međutim, pregovaralo se, a znalo se ili se moralo znati kako će se završiti.

Postavljanje spomenika je bila otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici i drugde i njihove porodice. S tim se ubrzo pokazalo i prostačko, fizičko nasilje, u vidu napada na novinare i fotoreportere, koji su samo dokumentovali šta se događalo. Problem je i ponašanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji su se pojavili u svojstvu organizatora (od kojih su novinari morali da traže „blagoslov“ za izvještavanje), koji ih nisu zaštitili i nisu reagovali na to nasilje. Što je još gore, bar je jedan fotoreporter, čiji sam iskaz čula, rekao i da su dirigovali nasiljem „kao Sauron iz Gospodara prstenova“. To nema nikakve veze s onim što crkva propovijeda ili bi na osnovu Biblije trebalo da radi. Ali blagosiljanja zločinaca smo se već nagledali devedesetih, to nije ništa novo, nije prestalo i očigledno i neće.

MONITOR: Šta su sve nadležne institucije mogle i morale da urade, a nijesu?

GORJANC PRELEVIĆ: Posao Agencije državne bezbjednosti je da unapred zna da se spomenik Pavla Đurišića izrađuje i unosi u Crnu Goru, da se planira njegovo postavljanje uz odgovarajuću manifestaciju i da onda alarmira državno tužilaštvo. To tužilaštvo je i prije spomenika trebalo da reaguje na izraze veličanja Đurišića, ali nije. Ima nas koji pamtimo kako je 2006. godine iz Crne Gore povučen cio tiraž beogradskog enigmatskog časopisa „Tri rubikon“ zbog promocije lika Draže Mihajlovića na futroli koju su poklanjali uz taj časopis. Povukli su ga u Srbiju i Republiku Srpsku, gde je to  moglo da prođe, ali u antifašističkoj Crnoj Gori nije. S te linije nije trebalo odstupati, ne samo zato što je to politička linija, već i linija odbrane vladavine prava. Cijeli antifašistički svijet će to lako shvatiti, probajte Hitleru ili Musoliniju da dignete spomenik u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Poljskoj, Francuskoj, o tome nema pregovora, to je krivično djelo govor mržnje  zbog koga se ide u zatvor, a spomenik se odmah uklanja.

MONITOR: Protivili ste se odredbi Temeljnog ugovora po kojoj policija ne smije da uđe u crkvu bez saglasnosti crkvenih vlasti. Vaš stav je da je ona protivna pravnom poretku. Šta ta odredba danas omogućava SPC i koliko je opasna?

GORJANC PRELEVIĆ: Smatram da je odredba i dalje protivna pravnom poretku i da  ne bi smjela da spriječi državne organe da uđu u crkvu i oduzmu predmet izvršenja krivičnog djela, zbog koga je jedan čovjek već lišen slobode. Ali, jesu li to učinili? Pa nijesu. A zašto, pa zato što SPC ima poseban vaninstitucionalni tretman oličen u tom Temeljnom ugovoru.

MONITOR: Kako je ta odredba i dalje na snazi?

GORJANC PRELEVIĆ: Ustavni sud je većinom glasova (4:2) usvojio stav da ne vidi ništa sporno u odredbi Temeljnog ugovora po kojoj državni organi bezbjednosne mjere u vjerskim objektima mogu da preduzmu bez saglasnosti crkvenih vlasti samo u cilju zaštite života i zdravlja ljudi. Ta odredba jeste protivna pravilu iz Ustava i Zakonika o krivičnom postupku, da policija na osnovu sudske odluke ili izuzetno i bez nje može da uđe u bilo čiji privatni prostor kako u cilju zaštite života i zdravlja, tako i u cilju lišavanja slobode učinioca krivičnog djela ili pronalaženja predmeta izvršenja krivičnog djela itd. Većina sudija je, bez ulaženja u suštinu stvari, kao što je i značenje pojma „bezbjednosne mjere“, zaključila da ta odredba sasvim dobro štiti slobodu vjeroispovjesti, iako to nije bilo sporno, da inicijativama za ocjenu ustavnosti nije dovoljno precizno objašnjeno šta s njom nije u redu, što je bilo žmurenje na oba oka, da ista ili slična odredba postoji u drugim ugovorima sa drugim vjerskim zajednicama, kao da je to argument koji može bilo koju neustavnu odredbu da opravda. To je u najmanju ruku bila jedna neobrazložena odluka i primjer kako sud umije da namigne vlasti.

MONITOR: Ima pravnika koji su već ukazali da nadležni treba da se vode Ustavom i zakonima, a ne Temeljnim ugovorom?

GORJANC PRELEVIĆ: Mislim da nema pravnika koji će reći da ne treba primijeniti Ustav i zakon, nego samo Temeljni ugovor, ali mislim da je tim ugovorom dat argument SPC da tvrdi drugačije. Inače, zašto bi se takav ugovor zaključivao? Upravo imajući u vidu komplikacije u praksi koje bi neustavne odredbe mogle da proizvedu, zalagala sam se zajedno sa profesorkom Vesnom Rakić-Vodinelić i advokatom Veselinom Radulovićem u okviru HRA da se takav ugovor ne zaključuje.

MONITOR: Ocijenili ste da državno tužilaštvo ne ispunjava svoj zadatak sprječavanja podsticanja mržnje i netrpeljivost. Kako komentarišete njihovo ponašanje nakon što su visoki predstavnici SPC poslali opasne poruke iz Zaostra?

GORJANC PRELEVIĆ: Otvaranje predmeta od strane Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju ne znači mnogo, to znači da smatraju da postoji samo najniži stepen sumnje da je izvršeno krivično djelo. Pokretanje istrage bi već bilo značajno. Tužilaštvo mora da otvori predmet kad god dobije krivičnu prijavu ili na bilo koji drugi način sazna za osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, npr. kad sami vide da treba da djeluju ili ih prozivaju u javnosti. Otvoren predmet se lako zatvori, arhivira, zastari, ima mnogo mogućnosti da se ne uradi ništa. Imajući u vidu da je Vrhovno državno tužilaštvo u liku državne tužiteljke Lidije Vukčević već saopštilo da u veličanju Pavla Đurišića nema govora mržnje, sumnjam da će niže rangirano tužilaštvo stisnuti petlju da postupi drugačije.

Poražavajuće je da je upravo tužiteljka Vukčević u predmetu ratnog zločina Deportacije podržala pogrešan politički narativ o tome da Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, priklonivši se stavu da je taj rat bio samo građanskog, a ne i međunarodnog karaktera, iako je Crna Gora vojsci Republike Srpske isporučivala muslimanske izbjeglice kao taoce, a i na druge načine tu vojsku podržavala zajedno sa Srbijom u vidu goriva, plata i penzija, što su ranije utvrdili i međunarodni sudovi. I sad ista tužiteljka objašnjava da ni u veličanju Hitlerovog saveznika nema govora mržnje…

Očigledno je da se institucije same po sebi neće reformisati. Mi ćemo se u nevladinim organizacijama potruditi da preko Ujedinjenih nacija, Evropske Unije i Savjeta Evrope utičemo da Crna Gora do kraja ipak zaštiti ljudska prava i od neofašizma.

MONITOR: A reakcije vlasti?

GORJANC PRELEVIĆ: Neubedljive, mlake. U vlasti su i ljudi koji promovišu neofašizam, dok drugi, kao što je premijer, balansiraju, neće oštro da se zamjeraju toj politici da ne ugroze koaliciju i ne izgube vlast. Iako se  nadam da premijer ne spada u taj korpus sa srednjevjekovnim pogledom na svijet i srpstvo, koji forsira SPC, ipak treba uzeti u obzir da je i njega ta crkva promovisala na političku scenu.

I na drugim poljima vidimo da se vlast većinski ne doživljava kao odgovornost, već kao trofej. U svemu tome, EK još po inerciji vidi potencijal Crne Gore za EU. Kao da se ne vodi računa da postoji mnogo razloga, uključujući političke promjene u bilo kojoj od država članica, zbog kojih se prijem Crne Gore „na lijepe oči“ možda ipak neće desiti.

Gubitak prilike za članstvo u EU bila bi velika šteta za Crnu Goru.  Ispaštali bi narod ove zemlje i sav njen živi svijet koji nema gdje drugo da ode.

 

SPC sprovodi Vučićevu politiku srpskog sveta

MONITOR: Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori?

GORJANC PRELEVIĆ: Kao nesumnjivo političku. SPC ima političke predstavnike u vlasti na lokalnom i državnom nivou, koji  sprovode politiku „srpskog sveta“ Aleksandra Vučića u sadejstvu sa SPC. Tu politiku vidim kao prijetnju i državnosti i stabilnosti Crne Gore,  Bosne i Hercegovine i Kosova, a i Hrvatske, mada je tamo srpska manjina najprosvećenija, opekla se već dobro na nacionalističkom Miloševićevom loncu i nije više spremna za iste samoubilačke poduhvate.

Drugdje i prolazi predstavljanje fašista i ratnih zločinaca i iz Drugog svjetskog rata i iz ratova devedesetih kao heroja samo zato što su bili Srbi, što bi i moralno i pravno moralo biti neprihvatljivo u prvom redu za sve Srbe, kao i ostale po istom principu. Po istom principu, kao govor mržnje, treba tretirati veličanje i ustaškog pokreta i Handžar divizija, i Krsta Zrnova u njegovoj kolaboracionističkoj fazi i svih drugih koji su u nacistima i fašistima Hitleru i Musoliniju videli uzor svetskog poretka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ: Spomenik Revolucije

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Augusta, 2025

Objavio:

Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet  južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje. Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…

 


MONITOR: Vaš film „Spomenik Revolucije“ (master rad nastao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu) uvršten je u selekciju najperspektivnijih dokumentarnih projekata iz Centralne i Istočne Evrope na Sarajevo film festivalu. Kako ste došli na ideju da snimate film baš o čuvenom i urušenom spomeniku na Petrovoj Gori?

IVANOVIĆ: Tražio sam najmanji zajednički sadržalac sa Hrvatskom. Na Akademiji tempo rada je zahtjevan. Od nas se traži red, disciplina i stalni rad na vježbama koje mogu prerasti u filmove.

Kada sam pokušao da odgonetnem šta me lično veže za Hrvatsku,
osim porodičnih sjećanja, shvatio sam da je to antifažizam i njegovo kulturno-umjetničko nasljeđe. Malo po malo, otkrio sam monumentalne spomenike NOB-a, djela koja su se prikazivala čak i u muzeju MOMA u Njujorku. Njihov značaj za svjetsku civilizaciju je ogroman, a njihovo današnje stanje očajno. Taj kontrast me privukao.

MONITOR: Iako se po broju snimljenih filmova ne bi kazalo, da li se u Crnoj Gori posljednjih godina nešto promjenilo što je olakšalo rediteljima i filmskim radnicima posao?

IVANOVIĆ:  Filmski centar Crne Gore je jedna od rijetkih institucija koja u našoj zemlji zaista funkcioniše. Osnovan je 2017. godine, na inicijativu doc. dr Sehada Čekića,  koji je bio i prvi vršilac dužnosti direktora. Kasnije ga nasljeđuje Aleksandra Božović, nastavljajući njegov dobar rad. Nama,  filmskim radnicima, Filmski centar je omogućio da nesmetano stvaramo i da imamo partnera posvećenog našem radu. Istovremeno, Crna Gora kroz FCCG dobija relevantne predstavnike u inostranstvu.

Naši budžeti su mali; ne možemo se takmičiti sa velikim produkcijama, ali možemo stvarati autorske filmove koji nose potencijal istraživanja ličnih i umjetničkih sloboda izvan komercijalnih ograničenja. Umjesto što se ogledamo u Americi ili Francuskoj, uzor bi nam trebale biti male,
ali izuzetno kreativne kinematografije poput grčke i rumunske.
Na pomen ,,autorski film” čak neke kolege prevrnu očima, zamišljajući ga kao nešto dosadno i hermetično. A u stvarnosti, upravo su autorski filmovi i festivali koji ih promovišu bastion savremenog filma, presjek onoga što je relevantno u svakoj kinematografiji.

MONITOR: Vratimo se na spomenik koji je dobar pokazatelj odnosa prema antifašističkom nasljeđu u Hrvatkoj. Kod nas se spomenici nijesu toliko dirali, ali se počelo se sa podizanjem novih. Kako tumačite događaje oko otkrivanja pa dislokacije spomenika Pavlu Đurišiću?

IVANOVIĆ: Hrvatska je svoje antifašističke spomenike čak i dizala u vazduh. Tadašnja zvanična politika izjednačila je nacionalističku agendu Slobodana Miloševića sa onima koji su od 1941. do 1945. oslobađali
zemlju od fašista. To je duboko pogrešno. Milošević je popularnost stekao na talasu probuđenog nacionalizma, a isti obrazac prešao je i u Hrvatsku. Slobo je imao svoje ljude i u Crnoj Gori – Mila Đukanovića, Momira Bulatovića i Svetozara Marovića. Potonji, iako ga odavno tražimo, nikada nije izručen iz Srbije.  Zašto? Zbog interesa, prljavog kapitala, skrivenih informacija koje mogu ugroziti kriminalne dogovore. Slični scenariji odvijaju se i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Tako vidim i ovo postavljanje spomenika, kao političku predstavu. Kao tinejdžersko mjerenje falusa. Vučić i Mandić pronađu nekoga duboko obilježenog traumom iz Drugog svjetskog rata, poput Dobrašinovića,
čiji je otac ili đed stradao u ratu. On nije mogao napraviti spomenik. I sigurno nije jedan od pobjednika tranzicije. Obećaju mu kule i gradove. On na kraju jedini prođe loše, dok ostali dobiju priliku da skrenu pažnju javnosti sa potencijalnog bankrota države, neuspjele sezone, pljačke
imovine i prodaje zemlje mutnim investitorima. Vuk sit, ovce na broju. A ovaj ili onaj tor može da mjeri svoj kolektivni falus.

Četnici su bili saradnici okupatora, a Pavle Đurišić je po zločinima prednjačio. Stavljati ga u istu ravan (fizičku) sa Isusom Hristom nije samo istorijski apsurd, nego i svetogrđe. Podsjećanja radi, ne smijemo zaboraviti da smo vodili neke ratove, i da smo te ratove izgubili. Nakon njih su nam došli kolonijalni namjesnici, nacionalisti svih boja i ratnih uniformi,  ne da nam donesu napredak, već da pune svoje džepove.
Njihova vlast opstaje isključivo na podjelama duboko istraumatizovanog društva.

MONITOR: Koliko smo kao društvo zreli da prevaziđemo ove podjele, 80 godina nakon Drugog svjetskog rata uz političke elite koje zloupotrebljavaju ne samo četničku i druge kvislinške ideologije, nego i nasljeđe antifašizma?

IVANOVIĆ: Sve postjugoslovenske države u svoje ustave i političku praksu ugradile su istorijski revizionizam. Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet
južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje.
Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…
Kad god im zatreba da nešto prikriju, natrljaju na nos, opljačkaju ili završe iza zatvorenih vrata, te teme izbijaju u prvi plan.

Da su to istinske države, bavile bi se rješavanjem transgeneracijskih trauma, pomaganjem žrtvama i porodicama vojnika koje su poslale u smrt, i kojih su se posle tako lako odrekli. Ovako, kao prave kolonije, oni traume koriste kao pokriće za sopstveno bogaćenje.

MONITOR: Vidite li uopšte neku razliku u načinu vladanja i manipulacije u Crnoj Gori od 90-ih naovamo?

IVANOVIĆ: Crna Gora ima jasno određene političke polove. Ima svoju projektovanu desnicu, i one koji navodno brane Crnu Goru od te desnice.
Svi su, međutim, izmigoljili iz istog šinjela i svi poteze vuku u dogovoru. Ta dramaturgija je jednostavna i bazična, ali kod nas,
prema svjetskim statistikama, Crnogorci  nisu baš najoštriji noževi u ladici, tj. želim reći, Crnogorci ne prednjače po inteligenciji,
obrazovanju i kulturi u svijetu, pa im i takve proste političke igre prolaze bez otpora.

Kada se DPS vrati na vlast, a čini se vratiće se brzo, nastavićemo taj tango smrti do sudnjeg dana. Samo, nisam siguran da kao društvo imamo beskonačno mnogo prilika za oporavak. Nešto će morati brzo da se promijeni. I taj talas polako dolazi.

MONITOR: Kao aktivista ste uključeni i u pomaganju u borbi sa vatrenom stihijom koja je bijesnila širom Crne Gore. Vjerujete li da će vlasti izvući neke povuke nakon ovogodišnje tragedije?

IVANOVIĆ: ,,Snijeg je iznenadio putare, požari su iznenadili državu”. I tako svake godine. Naravno da neće ništa naučiti, riječ je o ljudima koji ne vole  ovu zemlju, niti je osjećaju kao svoju. Za njih je ona sirotica koju treba pljačkati i paliti, na leđima časnih ljudi poput hrabrog vojnika Dejana Božovića.
Da su htjeli, mogli su davno obezbijediti svu potrebnu opremu i sredstva. Premijer je čak to javno i obećao, no, premijer je davno
izgubio kapacitet da izgovori istinu.

Umjesto toga, perpetuum mobile nesposobnosti se ponavlja: ista priča, isti propusti, isti izgovori. Država gori. Molimo ostale za pomoć i brojima krvna zrnca kanaderima. Kad se sve to nazove juče, niko ne snosi odgovornost, a nove teme svađalice, neki novi Đurišići, zavladaju društvom. Do novih požara.

Samo ovaj put ima razlike, jedan vojnik je dao  život za svoju zemlju samo zato što ona, u kontinuitetu od 35 godina, ne funkcioniše. Slava mu i hvala. Porodici saučešće, saosjećanje i ljubav. Jer samo oni znaju kako im je danas.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI UREDNIK MEDIJSKOG PORTALA BUKA, BANJALUKA: Dodikov argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude

Objavljeno prije

3 dana

na

15 Augusta, 2025

Objavio:

Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji

 

 

MONITOR: Dodik najavljuje niz referenduma u RS i tvrdi da tek „dolazi vrijeme Milorada Dodika“. Kako  ocjenjujete njegovu najnoviju političku ofanzivu?

TRIFUNOVIĆ: Juče sam došao u posjed naslovne strane Oslobođenja iz 2006. godine, s naslovom: „Proglasićemo referendum o otcjepljenju Republike Srpske“. Pažljivi ili prosječni posmatrač, mogao bi steći utisak da se radi o ovoj godini, s obzirom na to da je referendum ponovo glavna tema. Međutim, riječ je o priči staroj gotovo dvije decenije. To pokazuje da je Milorad Dodik već 20 godina u konstantnoj političkoj ofanzivi s jednim jedinim ciljem – da što duže ostane na vlasti. I to mu uspješno polazi za rukom. Teško da je i on sam očekivao da će ista mantra o referendumima i krizama biti dovoljno moćna da ga toliko dugo održi na čelu Republike Srpske, ali i da mu omogući političku težinu na nivou cijele BiH. U tom vremenu, Dodik se pokazao jačim od institucija – kako u RS, tako i u Federaciji – do te mjere da je država ostala u zastoju upravo onako kako je njemu odgovaralo.

Da li će i kako organizovati referendum, pitanje je koje i dalje nije jasno ni njegovim saradnicima – već se spotiču o samo formuliranje referendumskog pitanja. Ali to je, u suštini, sporedno. Bitan je metod: stalna prijetnja referendumom, bez ikakve realizacije, dok istovremeno jača njegova politička i, što je još važnije, ekonomska moć.

MONITOR: Kako razumjeti ovo „ponižavanje“ Predsjednika RS – kako je to nazvao dio opozicije – da se ovim žalbama-u stvari, priznaju pravosudne institucije države koje inače Dodik ne priznaje?

TRIFUNOVIĆ: Dijelom sam na to odgovorio već ranije: Dodik jednostavno igra više paralelnih igara. Zatvor je skinuo sa dnevnog reda. Sljedeći izazov mu je šestogodišnja zabrana bavljenja politikom. Godinama je oko sebe okupljao maksimalno lojalne ljude, a njegovo ponašanje ne proizilazi iz osjećaja poniženja – njega jednostavno ne zanima šta o njemu misli bilo ko. Fokusiran je isključivo na sebe-ne na sudbinu RS, čak ni vlastite stranke. Osim u mjeri u kojoj mu služe za očuvanje moći. Međutim, smatram da je to daleko od poniženja. On je zainteresovan samo za sebe i za svoju sudbinu. Ni za sudbinu pozicije ni opozicije niti Republike Srpske.

MONITOR: Koliko je Dodikov argument protiv odluke CIK-da ga je izabrao narod, uopšte pravno relevantan?

TRIFUNOVIĆ: U pravnom smislu – nikako. Presuda Suda BiH je donesena i može se ili poštovati ili ignorisati, a oba izbora nose posljedice. Dodik se s presudom ne slaže, ali njegove izjave o tome ko navodno stoji iza nje služe isključivo dnevnoj političkoj upotrebi. Jedan dan optužuje SDA-s kojom je u protekle dvije decenije imao najdužu i najstabilniju političku saradnju na nivou BiH, drugi dan proziva Britance ili Amerikance – zavisno od trenutne političke potrebe. Argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude.

MONITOR: VP Karl Šmit kao da je iz borbe sa Dodikom sada izašao kao pobjednik?

TRIFUNOVIĆ: Ne bih govorio o pobjednicima i gubitnicima. Država BiH gubi zbog nejasne i slabe pozicije Visokog predstavnika. Prisjetimo se – prethodni visoki predstavnik, Valentin Inzko, proveo je više od decenije gotovo bez ikakvih konkretnih poteza. Šmit je došao u trenutku kada međunarodna zajednica nema ni rješenja ni stvarnog interesa za BiH, a često nije ni jasno ko stoji iza njegovih odluka.

Činjenica da se Dodiku šest godina zabranjuje kandidatura za javne funkcije praktično ima efekat smjene, ali mi kao društvo nastavljamo pokazivati da nismo politički zreli za samostalno funkcionisanje bez „tutora“.

MONITOR: Ima analitičara BiH prilika koji tvrde da je opozicija u RS-u najvećem broju,  odana Aleksandru Vučiću i da bi njemu trebalo da bude svejedno ko je Predsjednik RS. Vučić se-poslije pravosnažne presude Dodiku, gotovo zakleo na odanost ne samo Srbima u RS već i samom Dodiku, garantujući mu slobodu i bezbjednost u Srbiji. Kako  ocjenjujete ta obećanja, koliko su  održiva?

TRIFUNOVIĆ: Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji.

Vučić se u prošlosti otvoreno uključivao i u kampanju drugih kandidata, poput Jelene Trivić. Zato je sasvim moguće da će-paralelno s podrškom Dodiku, razgovarati i s drugim političkim akterima u RS.

MONITOR: Koliko će presuda i odluka CIK, uticati na odnose Dodikove SNSD i partnera na nivou državnih institucija BiH,  mogu li se očekivati promjene i u odnosu  HDZ BiH?

TRIFUNOVIĆ: Odnosi SNSD-a i HDZ-a su čvrsti i zacementirani i obostrano korisni. Dodik i Čović izvlače maksimalnu korist za sebe-i mogu slobodno reči, da oni potpuno kontrolišu Bosnu i Hercegovinu. Prekid koalicije Trojke sa SNSD-om na državnom nivou nije doveo ni do kakvih promjena. SNSD-ovi ministri i dalje obavljaju svoje funkcije. Ni sa ovom najnovijom odlukom neće tu biti neke promjene. Izbori 2026. godine su šansa za promjene. Do izbora, sve ostaje po starom…

MONITOR: U martu je državni sekretar Marko Rubio napisao na X-u, da Dodik podriva institucije BiH. Prije nekoliko dana on se u Vašingtonu sastao sa šefom srpske diplomatije Markom Đurićem. To su pratili komentari da je glavni razlog susreta odnos Srbije prema Dodiku, a slično se komentariše i kratka posjeta italijanske premijerke Đorđe Meloni Vučiću. Da li je ta nova taktika dijela MZ-pritisak na Beograd?

TRIFUNOVIĆ: Vučiću odgovara percepcija da ima uticaj na Dodika – to mu daje na važnosti pred međunarodnim partnerima. On igra na tu kartu. Da može svojim međunarodnim partnerima reći da on ima uticaja na Dodika-da ga može umirit, da ga može kontrolisat…U praksi, Dodik može da posluša Vučića, ali ključne odluke donosi sam.

Da li je ovo bio glavni razlog sastanka Marka Rubija i Marka Djurića? Sumnjam, mislim da oni imaju drugih važnijih otvorenih pitanja…Mislim da američka administracija danas ima manji interes za BiH nego ikada ranije, što se vidi i po tome što nemamo ambasadora nego samo otpravnika poslova. Prethodna administracija je-prije svega preko ambasadora Majkla Marfija imala jedan interes u BiH –koji se jasno pokazivao u određenim potezima u javnosti. Međutim, sadašnja to ne pokazuje. Ne zna se ni sudbina Američke ambasade u BiH. I to govori o jednom potpunom nedostatku interesa. Međutim, činjenica da je Marko Rubio dva ili tri puta komentarisao situaciju u BiH, da je to danas objavljeno u izvještaju da se Dodik smatra krivcem za situaciju u BiH-po izvještaju za 2024. godinu, ali koji je doradila nova Trampova administracija… To znači i da ovakav skroman interes američke administracije i međunarodne zajednice ne odgovara Dodiku, a podsjećam vas da Republika Srpska daje milionske iznose za lobiranje u Americi, da bi se to promijenilo. To znači da on ne uspijeva sa lobiranjem i da su u Americi svjesni da je Dodik jedan od glavnih krivaca za trenutno stanje u BiH. Nijesam siguran kako se on može nositi sa tim, pošto konstantno javnosti predstavlja da ima neke specijalne veze i da će Tramp kad-tad progledati i vidjeti da je on neko na koga bi trebalo obratiti pažnju. Sada je više nego jasno da to nije tačno i da neće doći do takve vrste promjena.

 

Dodik će na sve načine  pokušati da zadrži političku moć

MONITOR: Da li Dodik traženjem od Suda BiH da mu odobri otkup zatvorske kazne (što mu je Sud i odobrio), a od Ustavnog suda da privremeno suspenduje odluku Suda BiH o pravosnažnoj presudi, kupuje vrijeme za svoje referendume?

TRIFUNOVIĆ: Milorad Dodik cijelu svoju političku karijeru gradi na kupovini vremena – od jednog izbora do drugog, od jedne krize do druge. Činjenica da se pojavio u Sudu BiH, nakon čega mu je skinuta potjernica, pokazuje njegovu pragmatičnu stranu-onu koju ne pokazuje javnosti. On je u Sud otišao sam sa advokatom, a za vrijeme trajanja procesa tamo se okupljao sa svojom svitom-najbližim članovima partije koji su ga podržavali tokom čitavog procesa. Dakle, imao je jedno lice za javnost i za svoju stranku, a drugo lice za institucije gdje-u nekom trenutku, mora da ispuni neke obaveze, da smanji neku vrstu pritiska na sebe…Znači sve radi u mjeri u kojoj mu to služi za očuvanje moći…

On zna igrati više uloga: pred svojim biračima i stranačkim kadrovima on nastupa kao borac protiv državnih institucija, ali kad procijeni da mu to koristi-u njima se lično pojavi, ispuni određene obaveze i time smanji pritisak na sebe. Sve to radi planski i promišljeno. Ali je svjestan da ako može da otkupi godinu dana zatvora po drugostepenoj presudi, on će to uraditi. To je i najavio. Tako je zatvor skinuo sa dnevnog reda. Sada se bori da sebi olakša ono što znači drugi dio presude-a to je da se u sljedećih šest godina ne može baviti politikom ili javnim funkcijama. Na sve načine će pokušati da zadrži političku moć i-vjerovatno će mu to, donekle, poći za rukom…Jer, sve ove godine veoma uspješno za svoje saradnike bira maksimalno lojalne ljude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo