Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, PISAC I REDITELJ: Nacionalizam prijetnja naciji

Objavljeno prije

na

Masovno ubistvo u Norveškoj, za koje je brzo bilo jasno da za njega ne mogu biti osumnjičeni islamski teroristi već jedan „etnički” Norvežanin, stavlja u žižu ne samo politički evidentan porast evropske ultra desnice već i dugotrajne a prilično neplodonosne debate o tzv. evropskim vrijednostima. Da li su one sve u „jedinstvenom hrišćanskom prostoru” ili se osnivaju na „bratstvu, jednakosti i slobodi”? Razgovarali smo o tome sa Zlatkom Pakovićem, pozorišnim i TV rediteljem i piscem, čije su kolumne u Politici a sada u Danasu, dale dobar primjer kako se može angažovano misliti bez snishodljivosti prema moćnim, a intelektualno potrošnim autoritetima. MONITOR: Masovno ubistvo u Norveškoj upozorava, između ostalog, i na to da je svaka religija – pa i hrišćanstvo, ukoliko se pretvori u ideologiju i postane izvorom političke manipulacije, opasna za „druge”. Hoće li nas ova tragedija ubijediti da je insistiranje na budućnosti Evrope kao njenoj isključivo hrišćanskoj budućnosti opasna formula?
PAKOVIĆ: Masovni zločin Andersa Beringa Brejvika jasno nam pokazuje šta je istinski rezultat nacionalizma i ksenofobije, bez koje i nema nacionalizma – ništa drugo do pretnja sopstvenoj naciji. Norveški masovni ubica, u ime svog norveštva i hrišćanstva, u ime antimuslimanstva i islamofobije, ubio je 86 Norvežana, poglavito, ako ne i sasvim hrišćana. Dakle, Brejvik je učinio ono što je mogao učiniti i neki islamistički fanatik. Nacionalizam je paranoja, to je dobro poznato. No, treba shvatiti i to da u nacionalizmu, ma u kakvom obliku da se izjavljuje, nema, zapravo, nacionalnog svojstva – ako hoćete, nema odlika nacionalne kulture – i, osim toga, da je nacionalizam prikrivena mržnja prema sopstvenom narodu koja se projektuje na drugi narod i na drugu veru. Norveški masovni zlikovac ubija pripadnike svog naroda, i to one najmlađe, nepunoletne, kao pripadnike istog plemena, kako bi „pleme” dozvao pameti: Ubijam vas kako biste bili spremniji da opstanete! Nacionalizam kao splet straha i mržnje neminovno eksplodira u nasilje. Ukoliko govorimo o takozvanim umerenim nacionalistima, moramo imati na umu da kod njih takođe postoji ovo eksplozivno punjenje, ali bez fitilja. Svi oni, sedeći za katedrama i u akademijama, čekaju na nekog svog Brejvika. Što se tiče budućnosti Evrope, ona je ili u slobodi ili izostaje. Ne postoji, naime, „hrišćanska budućnost”, kao što ne postoji ni „islamska budućnost”. Postoji samo hrišćanska ili islamska prošlost u kojoj se i dalje opstaje kao u sadašnjosti. Budućnost, stoga, može biti samo u slobodi, kao budućnost u kojoj neće gospodariti dogme, bez obzira na provenijenciju. Samo u sekularnoj državi, samo u sekularnoj Evropi, može se garantovati i sloboda veroispovesti i različitih religijskih praksi, jer, samo u slobodnoj sekularnoj državi, svako ima pravo da, parcijalno ili totalno, živi u skladu s dogmom, ali, pod jednim jedinim uslovom – da drugome ne ugrožava to isto pravo.

MONITOR: Sigurno da se ne može govoriti o sukobu civilizacija, ali su islamistički terorizam sa jedne strane, a sa druge ultradesnica na Zapadu sa sve sličnijim efektima, zaoštrili pitanje većeg i šireg sukoba. Može li čovječanstvo razoriti njegovo loše samorazumijevanje?
PAKOVIĆ: Samorazumevanje je uvek nepotpuno, ali, problem nije u tome. Problem je kad se uskraćuje pravo na produbljivanje samorazumevanja, na sam akt samorazumevanja, kojeg nema bez dijaloga i suprotstavljanja stavova no, pre svega, nema ga bez otkrivanja novog sadržaja. Terorizam predstavlja ukidanje ovog prava, prava na samorazumevanje. Isto to čini i ona strana koju uobičajeno nazivamo ultradesnicom, na taj način joj dajući politički legitimitet, mada su posredi parapolitička udruženja. Jedina razlika između terorizma i ultradesnice, jeste u tome što je smrtonosnost ove druge s odloženim dejstvom. Dakle, upravo je ta ultradesnica ona loša svest ili, kako kažete, loše samorazumevanje koje razara čovečanstvo.

MONITOR: Da li je „politička kultura” i to da se istina prizna kao važna u politici?
PAKOVIĆ: Bez obzira na političke prakse, istina ostaje ideal u politici. Istina kao ideal, upozorava nas da nam stvarnost nije dovoljna i da je zadovoljstvo realizovanim – ignorisanje potreba drugih, koji čine većinu čovečanstva. Ideal nam otkriva da još uvek živimo u užasavajućim okolnostima neravnopravnosti, masovne gladi i pogubne staleške, kastinske podele. Ideal istine nas upozorava na to da razmislimo šta zapravo govorimo i šta hoćemo kad kažemo da se svi ljudi rađaju slobodni i da su ravnopravni. U svetlosti te istine, sadašnja politička kultura se ukazuje kao groteska – jezivo i smešno, kao opravdavanje i čuvanje nepravde.

MONITOR: U jednom vašem tekstu pominjete kako se sve može razumjeti Makijaveli i njegov „Vladalac”. Kako biste vi objasnili zašto je to važno renesansno djelo, a još više sam autor, postalo sinonim za ne samo ono što jeste već i što bi trebalo da bude „politika”?
PAKOVIĆ: Makijavelijevu tvrdnju da moderni vladar treba da bude „majstor u licemerju i pretvaranju”, možemo razumeti i kao praktičan savet za uspešnu političku karijeru i kao kritiku politike kao delatnosti u kojoj je obmana na najvišoj ceni. Tzv. realna politika carstvo je „laži, neistina i poluistina”. Laž je svesno produkovana neistina, neistina s namerom prevare, i nju nije teško dokazati. Utvrđivanje poluistine, međutim, neuporedivo je teže. Ono što nazivamo poluistinom u politici, predstavlja najpogubniji oblik laži. Za poluistinu se uvek mogu iznaći brojna opravdanja a da se ona nikada ne nazove klevetom. Jedan od najdelotvornijih metoda za proizvodnju poluistina u politici jeste prizivanje istorijskog konteksta, pri čemu se, dakako, iz vida gubi neposredan život. Na umu, stoga, treba imati da moderno doba ne određuje samo Makijavelijev nazor o politici, nego i Rusoov stav da je vraćanje u istoriju krivotvorenje. Ukoliko Makijaveli daje dijagnozu, Ruso propisuje terapiju.

MONITOR: Sada imamo jednu aluziju na razumijevanje teorije: glavni osumnjičeni za napade u Norveškoj, tvrdio je da mu je lektira traktat Džona Stjuarta Mila „O slobodi”, velika inspiracija liberalizma, jedan manifest individualizma i slobode. Možda će nam sada biti jasnije zašto su i druge biblije, pa i Sveto pismo i Kuran, podstakli i na dobro i na zlo?
PAKOVIĆ: Čuvajte se onog koji je pročitao samo jednu knjigu, upozorava nas stara latinska izreka. Svejedno o kojoj knjizi je reč. S druge strane, moramo imati u vidu da ubica može biti blistavog intelektualnog kapaciteta, naročito kad je posredi psihopatska ličnost. Takođe, zlotvor može da bude izvanredno obrazovan ili talentovan za nešto. Taj dar ili to znanje, međutim, ne postaje integralni deo njegove ličnosti, jer je ta ličnost rascepljena na odeljke koji nezavisno funkcionišu. Kako ne bi završio u šizofreniji, ubica svoj unutrašnji proces projektuje spolja, na sukob u društvu, na primer, na odbranu ugrožene nacije. To je učinio i norveški zlikovac. Osim toga, poznato je da zlikovac, potpuno bezosećajan prema svojim žrtvama, može biti osećajan prema nekoj osobi. Sam Hitler, na primer, u mladosti je bio oličenje sinovljevske dobrote i bratovske požrtvovanosti. Treba pročitati knjigu Vernera Mazera o njemu, u kojoj je opisano kako se, dok mu je majka bila na samrti, brinuo o njoj i svojoj maloj sestri, kako je prao, kuvao, peglao, i kako te godine, zbog tih obaveza, nije otišao na prijemni ispit na Akademiju umetnosti. Slično tome, može se i norveški masovni ubica pozivati na Milovo delo, kao što bi se mogao pozivati na Bodlera ili na Sent-Egziperija. Kao što u svemu vidi opasnost po svoju naciju, nacionalista sve što mu padne ruku može da pretvori u oružje za svoju borbu.

Palanački duh

MONITOR: Tzv. nacionalne vrijednosti opsjedaju i naše novopečene nacionalne elite. Tako se dolazi i do grotesknih situacija, ali ono što se čini opasnije jeste ustoličenje palanačkog duha iz pogrešnog razumijevanja ili zloupotrebe tih vrijednosti.
PAKOVIĆ: Već sam rekao da u nacionalizmu nema nacionalnih odlika ili nacionalnih vrednosti i, što je još gore, da je nacionalizam pretnja za samu naciju koja mu je samo atribut. Kad zamenite imena nacija, u pridevskom obliku, onda shvatate da svi nacionalisti na svetu govore isto. I to jeste taj palanački duh: duh palanke kao duh plemena u agoniji, kako kaže Radomir Konstantinović. To znači da duh palanke žudi da živi kao duh plemena, ali je to nemoguće. Zašto? Zato što živi izvan epohe plemena. Duh plemena u epohi plemena bio je autentičan duh, duh u svom vremenu, tačnije, bez vremena. Danas, kad živimo u vreme „tvoračke subjektivnosti”, ili kad bi trebalo da živimo u vremenu tvoračke subjektivnosti, duh palanke hoće da živi kao duh plemena – a to je zlokobno anahrono. Ova nemogućnost, agonija je subjekta potisnutog kolektivnim duhom palanke, što prouzrokuje njegovu ozlojeđenost i bes. I tu, u tom i takvom oštećenju subjekta, nalazi se koren straha i mržnje o kojima smo ovde govorili kad god smo se dotakli teme nacionalizma. Ta potisnuta subjektivnost u duhu palanke, „sveti se” kao mržnja i nasilje prema drugima, jer drugi je kriv za tu „našu” potisnutost, za tu „našu” nemogućnost da živimo kao pleme, „mrtvijem snom”. Duh palanke se u nacionalizmu ostvaruje na najbanalniji način, kao paranoidni sistem u kojem caruju praznoverice i tabui. Duh palanke, s druge strane, ima i svojih daleko delikatnijih uobličenja i koncepcija. Nije li, najzad, i neoliberalni koncept društva koji se nameće kao jedinstveni horizont vremena, samo još jedna projekcija duha palanke. Kapital se u tom sistemu ludila, ili ludilu u kojem ima sistema, uspostavlja kao tabu.

Kultura

MONITOR: Olako koristimo riječ „kultura”. I pored njenog šireg i užih značenja, ona bi uvijek trebalo da se odnosi na nešto što znači poboljšanje, napredovanje, usavršavanje. Ako je razumijemo kao ono što nas ovako ili onako čini boljima, gdje da „nađemo kulturu”?
PAKOVIĆ: U stvari, kultura nalazi nas, u svakom našem postupku, misli ili sanjarenju, u spremnosti na humani čin ili u strahu i kukavičluku – najzad, u svakom našem odnosu s drugima. U svakom trenutku, jasnije ili maglovitije, mi kao kulturu manifestujemo ono što smo usvojili kao kulturu, a kultura je, zapravo, najviše u našoj spremnosti za ono što još nije usvojeno kao kultura. U tom smislu, kulturu bi trebalo da tražimo u onome što još nije kultivisano, u čemu se krije mogućnost i za proširivanje slobode sada i ovde. Kultura se, dakle, nalazi s onu stranu autoritarnosti. Svaki oblik kulture koji u sebi ima ma kakav autoritarni motiv, predstavlja nekulturu. Na žalost, najčešće se upravo oblici kultivisane autoritarnosti smatraju kulturnim događajima ili „događajima u kulturi”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo