Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, PISAC I REDITELJ: Nacionalizam prijetnja naciji

Objavljeno prije

na

zlatko-pakovic

Masovno ubistvo u Norveškoj, za koje je brzo bilo jasno da za njega ne mogu biti osumnjičeni islamski teroristi već jedan „etnički” Norvežanin, stavlja u žižu ne samo politički evidentan porast evropske ultra desnice već i dugotrajne a prilično neplodonosne debate o tzv. evropskim vrijednostima. Da li su one sve u „jedinstvenom hrišćanskom prostoru” ili se osnivaju na „bratstvu, jednakosti i slobodi”? Razgovarali smo o tome sa Zlatkom Pakovićem, pozorišnim i TV rediteljem i piscem, čije su kolumne u Politici a sada u Danasu, dale dobar primjer kako se može angažovano misliti bez snishodljivosti prema moćnim, a intelektualno potrošnim autoritetima. MONITOR: Masovno ubistvo u Norveškoj upozorava, između ostalog, i na to da je svaka religija – pa i hrišćanstvo, ukoliko se pretvori u ideologiju i postane izvorom političke manipulacije, opasna za „druge”. Hoće li nas ova tragedija ubijediti da je insistiranje na budućnosti Evrope kao njenoj isključivo hrišćanskoj budućnosti opasna formula?
PAKOVIĆ: Masovni zločin Andersa Beringa Brejvika jasno nam pokazuje šta je istinski rezultat nacionalizma i ksenofobije, bez koje i nema nacionalizma – ništa drugo do pretnja sopstvenoj naciji. Norveški masovni ubica, u ime svog norveštva i hrišćanstva, u ime antimuslimanstva i islamofobije, ubio je 86 Norvežana, poglavito, ako ne i sasvim hrišćana. Dakle, Brejvik je učinio ono što je mogao učiniti i neki islamistički fanatik. Nacionalizam je paranoja, to je dobro poznato. No, treba shvatiti i to da u nacionalizmu, ma u kakvom obliku da se izjavljuje, nema, zapravo, nacionalnog svojstva – ako hoćete, nema odlika nacionalne kulture – i, osim toga, da je nacionalizam prikrivena mržnja prema sopstvenom narodu koja se projektuje na drugi narod i na drugu veru. Norveški masovni zlikovac ubija pripadnike svog naroda, i to one najmlađe, nepunoletne, kao pripadnike istog plemena, kako bi „pleme” dozvao pameti: Ubijam vas kako biste bili spremniji da opstanete! Nacionalizam kao splet straha i mržnje neminovno eksplodira u nasilje. Ukoliko govorimo o takozvanim umerenim nacionalistima, moramo imati na umu da kod njih takođe postoji ovo eksplozivno punjenje, ali bez fitilja. Svi oni, sedeći za katedrama i u akademijama, čekaju na nekog svog Brejvika. Što se tiče budućnosti Evrope, ona je ili u slobodi ili izostaje. Ne postoji, naime, „hrišćanska budućnost”, kao što ne postoji ni „islamska budućnost”. Postoji samo hrišćanska ili islamska prošlost u kojoj se i dalje opstaje kao u sadašnjosti. Budućnost, stoga, može biti samo u slobodi, kao budućnost u kojoj neće gospodariti dogme, bez obzira na provenijenciju. Samo u sekularnoj državi, samo u sekularnoj Evropi, može se garantovati i sloboda veroispovesti i različitih religijskih praksi, jer, samo u slobodnoj sekularnoj državi, svako ima pravo da, parcijalno ili totalno, živi u skladu s dogmom, ali, pod jednim jedinim uslovom – da drugome ne ugrožava to isto pravo.

MONITOR: Sigurno da se ne može govoriti o sukobu civilizacija, ali su islamistički terorizam sa jedne strane, a sa druge ultradesnica na Zapadu sa sve sličnijim efektima, zaoštrili pitanje većeg i šireg sukoba. Može li čovječanstvo razoriti njegovo loše samorazumijevanje?
PAKOVIĆ: Samorazumevanje je uvek nepotpuno, ali, problem nije u tome. Problem je kad se uskraćuje pravo na produbljivanje samorazumevanja, na sam akt samorazumevanja, kojeg nema bez dijaloga i suprotstavljanja stavova no, pre svega, nema ga bez otkrivanja novog sadržaja. Terorizam predstavlja ukidanje ovog prava, prava na samorazumevanje. Isto to čini i ona strana koju uobičajeno nazivamo ultradesnicom, na taj način joj dajući politički legitimitet, mada su posredi parapolitička udruženja. Jedina razlika između terorizma i ultradesnice, jeste u tome što je smrtonosnost ove druge s odloženim dejstvom. Dakle, upravo je ta ultradesnica ona loša svest ili, kako kažete, loše samorazumevanje koje razara čovečanstvo.

MONITOR: Da li je „politička kultura” i to da se istina prizna kao važna u politici?
PAKOVIĆ: Bez obzira na političke prakse, istina ostaje ideal u politici. Istina kao ideal, upozorava nas da nam stvarnost nije dovoljna i da je zadovoljstvo realizovanim – ignorisanje potreba drugih, koji čine većinu čovečanstva. Ideal nam otkriva da još uvek živimo u užasavajućim okolnostima neravnopravnosti, masovne gladi i pogubne staleške, kastinske podele. Ideal istine nas upozorava na to da razmislimo šta zapravo govorimo i šta hoćemo kad kažemo da se svi ljudi rađaju slobodni i da su ravnopravni. U svetlosti te istine, sadašnja politička kultura se ukazuje kao groteska – jezivo i smešno, kao opravdavanje i čuvanje nepravde.

MONITOR: U jednom vašem tekstu pominjete kako se sve može razumjeti Makijaveli i njegov „Vladalac”. Kako biste vi objasnili zašto je to važno renesansno djelo, a još više sam autor, postalo sinonim za ne samo ono što jeste već i što bi trebalo da bude „politika”?
PAKOVIĆ: Makijavelijevu tvrdnju da moderni vladar treba da bude „majstor u licemerju i pretvaranju”, možemo razumeti i kao praktičan savet za uspešnu političku karijeru i kao kritiku politike kao delatnosti u kojoj je obmana na najvišoj ceni. Tzv. realna politika carstvo je „laži, neistina i poluistina”. Laž je svesno produkovana neistina, neistina s namerom prevare, i nju nije teško dokazati. Utvrđivanje poluistine, međutim, neuporedivo je teže. Ono što nazivamo poluistinom u politici, predstavlja najpogubniji oblik laži. Za poluistinu se uvek mogu iznaći brojna opravdanja a da se ona nikada ne nazove klevetom. Jedan od najdelotvornijih metoda za proizvodnju poluistina u politici jeste prizivanje istorijskog konteksta, pri čemu se, dakako, iz vida gubi neposredan život. Na umu, stoga, treba imati da moderno doba ne određuje samo Makijavelijev nazor o politici, nego i Rusoov stav da je vraćanje u istoriju krivotvorenje. Ukoliko Makijaveli daje dijagnozu, Ruso propisuje terapiju.

MONITOR: Sada imamo jednu aluziju na razumijevanje teorije: glavni osumnjičeni za napade u Norveškoj, tvrdio je da mu je lektira traktat Džona Stjuarta Mila „O slobodi”, velika inspiracija liberalizma, jedan manifest individualizma i slobode. Možda će nam sada biti jasnije zašto su i druge biblije, pa i Sveto pismo i Kuran, podstakli i na dobro i na zlo?
PAKOVIĆ: Čuvajte se onog koji je pročitao samo jednu knjigu, upozorava nas stara latinska izreka. Svejedno o kojoj knjizi je reč. S druge strane, moramo imati u vidu da ubica može biti blistavog intelektualnog kapaciteta, naročito kad je posredi psihopatska ličnost. Takođe, zlotvor može da bude izvanredno obrazovan ili talentovan za nešto. Taj dar ili to znanje, međutim, ne postaje integralni deo njegove ličnosti, jer je ta ličnost rascepljena na odeljke koji nezavisno funkcionišu. Kako ne bi završio u šizofreniji, ubica svoj unutrašnji proces projektuje spolja, na sukob u društvu, na primer, na odbranu ugrožene nacije. To je učinio i norveški zlikovac. Osim toga, poznato je da zlikovac, potpuno bezosećajan prema svojim žrtvama, može biti osećajan prema nekoj osobi. Sam Hitler, na primer, u mladosti je bio oličenje sinovljevske dobrote i bratovske požrtvovanosti. Treba pročitati knjigu Vernera Mazera o njemu, u kojoj je opisano kako se, dok mu je majka bila na samrti, brinuo o njoj i svojoj maloj sestri, kako je prao, kuvao, peglao, i kako te godine, zbog tih obaveza, nije otišao na prijemni ispit na Akademiju umetnosti. Slično tome, može se i norveški masovni ubica pozivati na Milovo delo, kao što bi se mogao pozivati na Bodlera ili na Sent-Egziperija. Kao što u svemu vidi opasnost po svoju naciju, nacionalista sve što mu padne ruku može da pretvori u oružje za svoju borbu.

Palanački duh

MONITOR: Tzv. nacionalne vrijednosti opsjedaju i naše novopečene nacionalne elite. Tako se dolazi i do grotesknih situacija, ali ono što se čini opasnije jeste ustoličenje palanačkog duha iz pogrešnog razumijevanja ili zloupotrebe tih vrijednosti.
PAKOVIĆ: Već sam rekao da u nacionalizmu nema nacionalnih odlika ili nacionalnih vrednosti i, što je još gore, da je nacionalizam pretnja za samu naciju koja mu je samo atribut. Kad zamenite imena nacija, u pridevskom obliku, onda shvatate da svi nacionalisti na svetu govore isto. I to jeste taj palanački duh: duh palanke kao duh plemena u agoniji, kako kaže Radomir Konstantinović. To znači da duh palanke žudi da živi kao duh plemena, ali je to nemoguće. Zašto? Zato što živi izvan epohe plemena. Duh plemena u epohi plemena bio je autentičan duh, duh u svom vremenu, tačnije, bez vremena. Danas, kad živimo u vreme „tvoračke subjektivnosti”, ili kad bi trebalo da živimo u vremenu tvoračke subjektivnosti, duh palanke hoće da živi kao duh plemena – a to je zlokobno anahrono. Ova nemogućnost, agonija je subjekta potisnutog kolektivnim duhom palanke, što prouzrokuje njegovu ozlojeđenost i bes. I tu, u tom i takvom oštećenju subjekta, nalazi se koren straha i mržnje o kojima smo ovde govorili kad god smo se dotakli teme nacionalizma. Ta potisnuta subjektivnost u duhu palanke, „sveti se” kao mržnja i nasilje prema drugima, jer drugi je kriv za tu „našu” potisnutost, za tu „našu” nemogućnost da živimo kao pleme, „mrtvijem snom”. Duh palanke se u nacionalizmu ostvaruje na najbanalniji način, kao paranoidni sistem u kojem caruju praznoverice i tabui. Duh palanke, s druge strane, ima i svojih daleko delikatnijih uobličenja i koncepcija. Nije li, najzad, i neoliberalni koncept društva koji se nameće kao jedinstveni horizont vremena, samo još jedna projekcija duha palanke. Kapital se u tom sistemu ludila, ili ludilu u kojem ima sistema, uspostavlja kao tabu.

Kultura

MONITOR: Olako koristimo riječ „kultura”. I pored njenog šireg i užih značenja, ona bi uvijek trebalo da se odnosi na nešto što znači poboljšanje, napredovanje, usavršavanje. Ako je razumijemo kao ono što nas ovako ili onako čini boljima, gdje da „nađemo kulturu”?
PAKOVIĆ: U stvari, kultura nalazi nas, u svakom našem postupku, misli ili sanjarenju, u spremnosti na humani čin ili u strahu i kukavičluku – najzad, u svakom našem odnosu s drugima. U svakom trenutku, jasnije ili maglovitije, mi kao kulturu manifestujemo ono što smo usvojili kao kulturu, a kultura je, zapravo, najviše u našoj spremnosti za ono što još nije usvojeno kao kultura. U tom smislu, kulturu bi trebalo da tražimo u onome što još nije kultivisano, u čemu se krije mogućnost i za proširivanje slobode sada i ovde. Kultura se, dakle, nalazi s onu stranu autoritarnosti. Svaki oblik kulture koji u sebi ima ma kakav autoritarni motiv, predstavlja nekulturu. Na žalost, najčešće se upravo oblici kultivisane autoritarnosti smatraju kulturnim događajima ili „događajima u kulturi”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Struka prije političkog predznaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU

 

MONITOR: CGO je brzo nakon izbijanja COVID19 epidemije u Crnoj Gori objavio izvjestaj  ,,Crna Gora i korona: stanje nacije u prvih šest sedmica”. Iako je i tada bilo stvari za kritiku,  danas je situacija sa virusom ozbiljnija i lošija. Koja je Vaša ocjena sada? 

ULJAREVIĆ: Danas živimo posljedice onog na što smo tada upozoravali – partija je pregazila struku. Umjesto da je pandemija, kao naš zajednički problem, iskorišćena za društvenu homogenizaciju ona je ogolila do srži probleme partijski okovanog sistema. Tužno je što su brojni ljekari iz NKT strukture, a posebno oni nama najvidljiviji, pristali da služe partijskim interesima gazeći Hipokratovu zakletvu i unižavajući profesiju. Prošlo je nezapaženo, a cijenim da bi trebalo utvrditi i odgovornost onih koji su u Institutu za javno zdravlje dali mišljenje DIK-u i NKT-u na osnovu kojeg su osobe u samoizolaciji mogle da glasaju na biračkom mjestu bez prethodnog testiranja. A to je jedna u nizu štetnih odluka onih kojima smo mnogo vjerovali u martu, a koji su do danas izigrali naše povjerenje i dnevno nam vrijeđaju zdrav razum. Ostaće zapamćeno i ponašanje predsjednika i članova NKT-a koji su svojom podrškom određenim javnim skupovima, a i učešćem na njima, poručili da ni ljudski životi nijesu ništa u odnosu na partijski interes.

MONITOR: Epidemiološka situacija eskalirala je nakon izbora i političkih okupljanja koja su uslijedila. Čini li Vam se da se osim sa Kovidom, Crna Gora bori i sa drugim vrstama virusa, nacionalizma, recimo?  I da li je promjena vlasti prilika da se sa tim virusom nacionalizma  izborimo, ili je to, kako neki, kažu povratak u devedesete?

ULJAREVIĆ: Virus nacionalizma, nažalost, nikad nije ni nestajao ne samo iz Crne Gore nego iz regiona čiji smo sastavni dio. Sam DPS je dobar dio svoje vlasti, pa i one nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, bazirao na elementima nacionalizma i podjela iz 90-ih. Doskorašnja vlast suštinski nije puno toga uradila ni na suočavanju sa nasljeđem 90-ih u crnogorskom društvu i na prevazilaženju podjela nastalih na njima. Štaviše, u nekim aspektima, aktivno je te podjele i gajila i podržavala.

Pred novom vlašću će biti rješavanje društvenih boljki izazvane nacinalizmom, sa kojima se DPS nije obračunao ali i koje su kreirale i širile određene članice nove vladajuće većine. No, ne mislim da je moguć povratak u 90. kojima nas DPS i njegovi kerberi plaše, a zaboravljaju da nam kažu i što je DPS tada radio i kakvu je retoriku imao i da li je upravo to uticalo da do danas nemamo niti jednu optužnicu u ratnim zločinima za komandnu odgovornost. Prošlo je 30 godina, i ako dođe do porasta nacionalizma, to će biti u nekoj drugačijoj, blažoj formi sa drugačijim ciljevima.

MONITOR: Kako vidite reakcije spolja, prvenstveno iz regiona, u kojima se Milo Đukanović i dalje vidi kao ,,garant stabilnosti”?

ULJAREVIĆ: Međunarodna zajednica je reagovala suvo, suzdržano i uslovno čime je izrazila saglasnost sa smjenom DPS-a, ali i rezervu prema onom što donosi budućnost. Nova vlast to mora imati u vidu i naći adekvatan odgovor. Prvi i dobar dao je Sporazum tri lidera nove većine. Sad se čeka drugi u slici nove Vlade čiji članovi ne bi smjeli biti sporni toj međunarodnoj zajednici, a posebno ne NATO savezu i EU.

Region je bio druga priča, a posebno Srbija. ,,Prva” i ,,druga” Srbija su našle tačku spajanja u Crnoj Gori i pokazali su nam da su za njih prihvatljivi samo oni naši izbori koje bi oni odobrili. Licimjerni su bili oni koji se raduju pobjedi opozicije kao pobjedi nad svojim političkim protivnikom Milom Đukanovićem uz prateći nacionalistički foklor, iako su mu, ne tako davno, rentirali najprizemnije medije za potrebe obračuna sa neistomišljenicima u Crnoj Gori. Licimjerni su bili i oni koji su se zgražavali nad pobjedom opozicije i stali u odbranu Đukanovića, a u Srbiji su protivnici iste takve vlasti Vučića i borci za ljudska prava čije kršenje nikada nisu vidjeli u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠKELJZEN MALIĆI, POLITIČKI ANALITIČAR I PUBLICISTA IZ PRIŠTINE: Balkanski šengen ili rat

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi taj „šengen” bio izgrađen prema modelu EU, i kao priprema za učlanjenje u EU, mogla bi se stvoriti formacija koja ublažava tendenciju stvaranja velikih nacionalnih država koje se ne mogu stvoriti, kao takve, bez ratova. To je  svakako bolje nego i dalje nazadovati ili održavati „zaleđene” ili tinjajuće ratne sukobe

 

MONITOR: Proteklih dana u Srbiji i na Kosovu najaktuelnija tema bilo je potpisivanje u Vašingtonu sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine. U Srbiji vlast i opozicija imaju sasvim suprotne stavove. Kakav je Vaš stav o tom dokumentu?

MALIĆI: Sporazum iz Vašingtona nakićen je svim i svačim, više je popis obećanja sa nejasnim garancijama oko mnogih milijardi investicija… Naravno, i na Kosovu su, kao i u Srbiji, opozicija i pozicija podeljene oko sporazuma. Kritičnija je situacija kod vladine stranke, zato što je kosovska delegacija i u Vašingtonu pokazala nesuglasice. U jednom trenutku Ramuš Haradinaj je iz Prištine pretio da će srušiti krhku vladinu koaliciju, ali je brzo primiren, možda i zbog direktnog snažnog demarša američke strane. Ako bismo ukršteno čitali stavove vlasti i opozicija na Kosovu i Srbiji, imali bismo zanimljiv stepen visoke saglasnosti u oceni sporazuma: srpska opozicija smatra da sporazum ide u prilog Kosovu, da je Vučić praktično priznao nezavisnost Kosova. Kosovska opozicija naprotiv smatra da je u Vašingtonu najviše profitirala Srbija, a da je kosovska delegacija bila nelegitimna, nesposobna i neodgovorna.

MONITOR: Šta je sporazumom dobilo Kosovo? Da li on ugrožava suverenitet Kosova?

MALIĆI: Sporazum je po formi i sadržaju najviše bio u funkciji podržavanja izborne kampanje predsednika Trampa. Kosovo i Srbija nisu mnogo dobili. Izostalo je ono što su kosovski pregovarači očekivali, a od čega je srpska strana najviše strepela. Naime, kada je Donald Tramp pre skoro dve godine uputio pismo predsednicima Kosova i Srbije, pozvao ih je bio u Belu kuću da tamo finaliziraju završni mirovni sporazum i proslave uzajamno priznanje. Zbog toga se dugo sepekulisalo da je sporazum o Kosovu praktično postignut ili će prosto biti diktiran u Vašingtonu, gde delegacije samo treba da se dogovore oko nekih detalja i stave potpis. Zbog tih glasina je bivši kosovski premijer Albin Kurti, koji je vladao nepunih sto dana, odbijao pozive da ode u Belu kuću, jer je mislio da ga tamo čekaju „noževi probodeni na mapu Kosova”, aludirajući na glasine da su Tači i Vučic već dogovorili nove granice i razmenu teritorija.

Od ideje uzjamnog priznanja nije ništa bilo 4. septembra. Ona se pojavila u prvom draftu sporazuma i kada je ona odmah „procurela” kao alarmantna vest na udarnim stranicama štampe koju kontroliše Vučić, koji je odbio formulaciju, ta tačka sporazuma je uklonjena uz elegantno objašnjenje da je skup u Beloj kući fokusiran na ekonomski i neke druge sporazume, a pitanje završnog političkog sporazuma o priznanju ostavljeno je za pregovore koje vodi EU.

Suverenost Kosova nije narušena sporazumom, ali kosovska opozicija smatra da je suverenost ugrožena zbog prihvatanja zahteva Srbije da se reguliše korišćenje strateških resursa veštačkog jezera i elektrane Gazivode. Jezero se najvećim delom prostire na teritoriji Kosova, oko 15 posto zapadnog dela je na teritoriji Srbije. Ovo pitanje se pokušava ispolitizirati na isti način kao i sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom. Premijer Hoti se optužuje da je navodno Srbiji poklonio deo nečega što je sto posto kosovsko. Američke vladine institucije preuzele su obavezu da naprave projekt fizibiliteta za jezero koje je stvoreno akumulacijom protočnih voda čiji sliv počinje na teritoriji Srbije, ima široku primenu na Kosovu, a onda, dobrim delom preko reke Ibar, ponovo prelazi u Srbiju.

MONITOR: Predsjednik Pokreta za preokret Janko Veselinović izjavio je da je Srbija potpisala „de fakto priznavanje Kosova”.

MALIĆI: Nije priznala, ali je napravila korak u tom smeru i, više simbolički, priznala Sjedinjene Države kao arbitra u rešavanju kosovskog pitanja. Pošto su SAD glavni sponzor nezavisnosti Kosova, Beograd zna da ne može od Vašingtona tražiti potpunu promenu kursa, ali zna da bi Tramp možda mogao ponuditi određene korisne ustupke, kako bi bezbolnije naplatio „odštetu” za neminovno prepuštanje Kosova i proibližavanje Srbije EU i NATO-u. Pored unosnih ekonomskih ponuda koje je potpisao, Vučić je pristao i na određene elemente sporazuma koji znače otklon Srbije od Rusije i Kine na linijama Trampovih konfrontacija sa ovim silama, na kojoj se oslanjala u ekonomskim i vojnim projektima, kao i glavnim partnerima za odbranu Kosova u Ujedinjenim nacijama.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NEVENKA LUKOVAC JANJIĆ, INTERNISTA ONKOLOG INSTITUTA ZA ONKOLOGIJU KCCG: Nije sramota bolovati od kancera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Muškarci u Crnoj Gori najčešće obolijevaju od karcinoma pluća, a slijede karcinom prostate, debelog crijeva, pa karcinomi glave i vrata. Kod žena na prvom mjestu je karcinom dojke, a potom slijede karcinom debelog crijeva, pluća i karcinom grlića materice. Redosljed obolijevanja od ovih vrsta karcinoma i kod muškaraca i kod žena istovjetan je redosljedu obolijevanja u svijetu

 

MONITOR: Prema relevantnim istraživanjima kancer je vodeća bolest 21. vijeka? Je li takav slučaj i u Crnoj Gori? 

LUKOVAC – JANJIĆ: U većini razvijenih zemalja u svijetu obolijevanje od maligne bolesti je na vodećem mjestu, tačnije u posljednjoj dekadi su pretekle broj oboljelih od kardiovaskualrniih bolesti i to u prvom redu zbog dobre prevencije bolesti srca i krvnih sudova. Kod nas su bolesti srca i krvnih sudova još na prvom mjestu, a maligne bolesti odmah iza.

MONITOR: Postoji više od 200 tipova kancera. Od kojih se najčešće obolijeva i umire u Crnoj Gori?

LUKOVAC – JANJIĆ: U Crnoj Gori, nažalost, još ne postoji zvanični registar malignih bolesti. Podaci sa kojima mi raspolažemo su podaci dobijeni iz naše medicinske dokumentacije te procjena Internacionalne agencije za istraživanje raka (GLOBOCAN).

U populaciji muškaraca na prvom mjestu je karcinom pluća, a nakon njega slijede karcinom prostate, karcinom debelog crijeva, pa karcinomi glave i vrata. Kod žena na prvom mjestu je karcinom dojke, a potom slijede karcinom debelog crijeva, pluća i karcinom grlića materice. Moram dodati da je redosljed obolijevanja od ovih vrsta karcinoma i kod muškaraca i kod žena istovjetan redosljedu obolijevanja u svijetu.

MONITOR: Kažete da je karcinom dojke najčešći malignitet kod žena. Koji su najznačajniji faktori rizika za tu bolest? Koje su najznačanije preventivne mjere?

LUKOVAC – JANJIĆ: Faktori rizika za kancer dojke mogu biti oni na koje ne možemo uticati (uzrast – porastom godina raste i rizik, rasna pripadnost – žene bijele rase češće obolijevaju od žena žute i crne rase, genetski faktori – rizik za nastanak ove bolesti je oko dva puta veći kod žena koje imaju jednog bliskog srodnika, nemaligna proliferativna stanja u dojci, dug reproduktivni period – rana prva menstruacija, kasna menopauza) i oni na koje možemo uticati a to su: gojaznost, upotreba hormonske terapije – substituciona terapija u postmenopauznom periodu povećava rizik za nastanak karcinoma, alkohol, hrana bogata masnoćom.

Ukupni individualni rizik zavisi od prisustva i kombinacije ovih faktora.

Preventivne mjere mogu biti primarne: adekvatna fizička aktivnost, smanjenje tjelesne mase, redukcija uzimanja alkohola, konzumiranje voća i povrća. Takođe, pokazano je da se rizik obolijevanja smanjuje sa porastom broja porođaja, te da žene koje su dojile imaju oko 40 odsto manji rizik da obole od kancera dojke.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo