Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, PISAC I REDITELJ: Nacionalizam prijetnja naciji

Objavljeno prije

na

Masovno ubistvo u Norveškoj, za koje je brzo bilo jasno da za njega ne mogu biti osumnjičeni islamski teroristi već jedan „etnički” Norvežanin, stavlja u žižu ne samo politički evidentan porast evropske ultra desnice već i dugotrajne a prilično neplodonosne debate o tzv. evropskim vrijednostima. Da li su one sve u „jedinstvenom hrišćanskom prostoru” ili se osnivaju na „bratstvu, jednakosti i slobodi”? Razgovarali smo o tome sa Zlatkom Pakovićem, pozorišnim i TV rediteljem i piscem, čije su kolumne u Politici a sada u Danasu, dale dobar primjer kako se može angažovano misliti bez snishodljivosti prema moćnim, a intelektualno potrošnim autoritetima. MONITOR: Masovno ubistvo u Norveškoj upozorava, između ostalog, i na to da je svaka religija – pa i hrišćanstvo, ukoliko se pretvori u ideologiju i postane izvorom političke manipulacije, opasna za „druge”. Hoće li nas ova tragedija ubijediti da je insistiranje na budućnosti Evrope kao njenoj isključivo hrišćanskoj budućnosti opasna formula?
PAKOVIĆ: Masovni zločin Andersa Beringa Brejvika jasno nam pokazuje šta je istinski rezultat nacionalizma i ksenofobije, bez koje i nema nacionalizma – ništa drugo do pretnja sopstvenoj naciji. Norveški masovni ubica, u ime svog norveštva i hrišćanstva, u ime antimuslimanstva i islamofobije, ubio je 86 Norvežana, poglavito, ako ne i sasvim hrišćana. Dakle, Brejvik je učinio ono što je mogao učiniti i neki islamistički fanatik. Nacionalizam je paranoja, to je dobro poznato. No, treba shvatiti i to da u nacionalizmu, ma u kakvom obliku da se izjavljuje, nema, zapravo, nacionalnog svojstva – ako hoćete, nema odlika nacionalne kulture – i, osim toga, da je nacionalizam prikrivena mržnja prema sopstvenom narodu koja se projektuje na drugi narod i na drugu veru. Norveški masovni zlikovac ubija pripadnike svog naroda, i to one najmlađe, nepunoletne, kao pripadnike istog plemena, kako bi „pleme” dozvao pameti: Ubijam vas kako biste bili spremniji da opstanete! Nacionalizam kao splet straha i mržnje neminovno eksplodira u nasilje. Ukoliko govorimo o takozvanim umerenim nacionalistima, moramo imati na umu da kod njih takođe postoji ovo eksplozivno punjenje, ali bez fitilja. Svi oni, sedeći za katedrama i u akademijama, čekaju na nekog svog Brejvika. Što se tiče budućnosti Evrope, ona je ili u slobodi ili izostaje. Ne postoji, naime, „hrišćanska budućnost”, kao što ne postoji ni „islamska budućnost”. Postoji samo hrišćanska ili islamska prošlost u kojoj se i dalje opstaje kao u sadašnjosti. Budućnost, stoga, može biti samo u slobodi, kao budućnost u kojoj neće gospodariti dogme, bez obzira na provenijenciju. Samo u sekularnoj državi, samo u sekularnoj Evropi, može se garantovati i sloboda veroispovesti i različitih religijskih praksi, jer, samo u slobodnoj sekularnoj državi, svako ima pravo da, parcijalno ili totalno, živi u skladu s dogmom, ali, pod jednim jedinim uslovom – da drugome ne ugrožava to isto pravo.

MONITOR: Sigurno da se ne može govoriti o sukobu civilizacija, ali su islamistički terorizam sa jedne strane, a sa druge ultradesnica na Zapadu sa sve sličnijim efektima, zaoštrili pitanje većeg i šireg sukoba. Može li čovječanstvo razoriti njegovo loše samorazumijevanje?
PAKOVIĆ: Samorazumevanje je uvek nepotpuno, ali, problem nije u tome. Problem je kad se uskraćuje pravo na produbljivanje samorazumevanja, na sam akt samorazumevanja, kojeg nema bez dijaloga i suprotstavljanja stavova no, pre svega, nema ga bez otkrivanja novog sadržaja. Terorizam predstavlja ukidanje ovog prava, prava na samorazumevanje. Isto to čini i ona strana koju uobičajeno nazivamo ultradesnicom, na taj način joj dajući politički legitimitet, mada su posredi parapolitička udruženja. Jedina razlika između terorizma i ultradesnice, jeste u tome što je smrtonosnost ove druge s odloženim dejstvom. Dakle, upravo je ta ultradesnica ona loša svest ili, kako kažete, loše samorazumevanje koje razara čovečanstvo.

MONITOR: Da li je „politička kultura” i to da se istina prizna kao važna u politici?
PAKOVIĆ: Bez obzira na političke prakse, istina ostaje ideal u politici. Istina kao ideal, upozorava nas da nam stvarnost nije dovoljna i da je zadovoljstvo realizovanim – ignorisanje potreba drugih, koji čine većinu čovečanstva. Ideal nam otkriva da još uvek živimo u užasavajućim okolnostima neravnopravnosti, masovne gladi i pogubne staleške, kastinske podele. Ideal istine nas upozorava na to da razmislimo šta zapravo govorimo i šta hoćemo kad kažemo da se svi ljudi rađaju slobodni i da su ravnopravni. U svetlosti te istine, sadašnja politička kultura se ukazuje kao groteska – jezivo i smešno, kao opravdavanje i čuvanje nepravde.

MONITOR: U jednom vašem tekstu pominjete kako se sve može razumjeti Makijaveli i njegov „Vladalac”. Kako biste vi objasnili zašto je to važno renesansno djelo, a još više sam autor, postalo sinonim za ne samo ono što jeste već i što bi trebalo da bude „politika”?
PAKOVIĆ: Makijavelijevu tvrdnju da moderni vladar treba da bude „majstor u licemerju i pretvaranju”, možemo razumeti i kao praktičan savet za uspešnu političku karijeru i kao kritiku politike kao delatnosti u kojoj je obmana na najvišoj ceni. Tzv. realna politika carstvo je „laži, neistina i poluistina”. Laž je svesno produkovana neistina, neistina s namerom prevare, i nju nije teško dokazati. Utvrđivanje poluistine, međutim, neuporedivo je teže. Ono što nazivamo poluistinom u politici, predstavlja najpogubniji oblik laži. Za poluistinu se uvek mogu iznaći brojna opravdanja a da se ona nikada ne nazove klevetom. Jedan od najdelotvornijih metoda za proizvodnju poluistina u politici jeste prizivanje istorijskog konteksta, pri čemu se, dakako, iz vida gubi neposredan život. Na umu, stoga, treba imati da moderno doba ne određuje samo Makijavelijev nazor o politici, nego i Rusoov stav da je vraćanje u istoriju krivotvorenje. Ukoliko Makijaveli daje dijagnozu, Ruso propisuje terapiju.

MONITOR: Sada imamo jednu aluziju na razumijevanje teorije: glavni osumnjičeni za napade u Norveškoj, tvrdio je da mu je lektira traktat Džona Stjuarta Mila „O slobodi”, velika inspiracija liberalizma, jedan manifest individualizma i slobode. Možda će nam sada biti jasnije zašto su i druge biblije, pa i Sveto pismo i Kuran, podstakli i na dobro i na zlo?
PAKOVIĆ: Čuvajte se onog koji je pročitao samo jednu knjigu, upozorava nas stara latinska izreka. Svejedno o kojoj knjizi je reč. S druge strane, moramo imati u vidu da ubica može biti blistavog intelektualnog kapaciteta, naročito kad je posredi psihopatska ličnost. Takođe, zlotvor može da bude izvanredno obrazovan ili talentovan za nešto. Taj dar ili to znanje, međutim, ne postaje integralni deo njegove ličnosti, jer je ta ličnost rascepljena na odeljke koji nezavisno funkcionišu. Kako ne bi završio u šizofreniji, ubica svoj unutrašnji proces projektuje spolja, na sukob u društvu, na primer, na odbranu ugrožene nacije. To je učinio i norveški zlikovac. Osim toga, poznato je da zlikovac, potpuno bezosećajan prema svojim žrtvama, može biti osećajan prema nekoj osobi. Sam Hitler, na primer, u mladosti je bio oličenje sinovljevske dobrote i bratovske požrtvovanosti. Treba pročitati knjigu Vernera Mazera o njemu, u kojoj je opisano kako se, dok mu je majka bila na samrti, brinuo o njoj i svojoj maloj sestri, kako je prao, kuvao, peglao, i kako te godine, zbog tih obaveza, nije otišao na prijemni ispit na Akademiju umetnosti. Slično tome, može se i norveški masovni ubica pozivati na Milovo delo, kao što bi se mogao pozivati na Bodlera ili na Sent-Egziperija. Kao što u svemu vidi opasnost po svoju naciju, nacionalista sve što mu padne ruku može da pretvori u oružje za svoju borbu.

Palanački duh

MONITOR: Tzv. nacionalne vrijednosti opsjedaju i naše novopečene nacionalne elite. Tako se dolazi i do grotesknih situacija, ali ono što se čini opasnije jeste ustoličenje palanačkog duha iz pogrešnog razumijevanja ili zloupotrebe tih vrijednosti.
PAKOVIĆ: Već sam rekao da u nacionalizmu nema nacionalnih odlika ili nacionalnih vrednosti i, što je još gore, da je nacionalizam pretnja za samu naciju koja mu je samo atribut. Kad zamenite imena nacija, u pridevskom obliku, onda shvatate da svi nacionalisti na svetu govore isto. I to jeste taj palanački duh: duh palanke kao duh plemena u agoniji, kako kaže Radomir Konstantinović. To znači da duh palanke žudi da živi kao duh plemena, ali je to nemoguće. Zašto? Zato što živi izvan epohe plemena. Duh plemena u epohi plemena bio je autentičan duh, duh u svom vremenu, tačnije, bez vremena. Danas, kad živimo u vreme „tvoračke subjektivnosti”, ili kad bi trebalo da živimo u vremenu tvoračke subjektivnosti, duh palanke hoće da živi kao duh plemena – a to je zlokobno anahrono. Ova nemogućnost, agonija je subjekta potisnutog kolektivnim duhom palanke, što prouzrokuje njegovu ozlojeđenost i bes. I tu, u tom i takvom oštećenju subjekta, nalazi se koren straha i mržnje o kojima smo ovde govorili kad god smo se dotakli teme nacionalizma. Ta potisnuta subjektivnost u duhu palanke, „sveti se” kao mržnja i nasilje prema drugima, jer drugi je kriv za tu „našu” potisnutost, za tu „našu” nemogućnost da živimo kao pleme, „mrtvijem snom”. Duh palanke se u nacionalizmu ostvaruje na najbanalniji način, kao paranoidni sistem u kojem caruju praznoverice i tabui. Duh palanke, s druge strane, ima i svojih daleko delikatnijih uobličenja i koncepcija. Nije li, najzad, i neoliberalni koncept društva koji se nameće kao jedinstveni horizont vremena, samo još jedna projekcija duha palanke. Kapital se u tom sistemu ludila, ili ludilu u kojem ima sistema, uspostavlja kao tabu.

Kultura

MONITOR: Olako koristimo riječ „kultura”. I pored njenog šireg i užih značenja, ona bi uvijek trebalo da se odnosi na nešto što znači poboljšanje, napredovanje, usavršavanje. Ako je razumijemo kao ono što nas ovako ili onako čini boljima, gdje da „nađemo kulturu”?
PAKOVIĆ: U stvari, kultura nalazi nas, u svakom našem postupku, misli ili sanjarenju, u spremnosti na humani čin ili u strahu i kukavičluku – najzad, u svakom našem odnosu s drugima. U svakom trenutku, jasnije ili maglovitije, mi kao kulturu manifestujemo ono što smo usvojili kao kulturu, a kultura je, zapravo, najviše u našoj spremnosti za ono što još nije usvojeno kao kultura. U tom smislu, kulturu bi trebalo da tražimo u onome što još nije kultivisano, u čemu se krije mogućnost i za proširivanje slobode sada i ovde. Kultura se, dakle, nalazi s onu stranu autoritarnosti. Svaki oblik kulture koji u sebi ima ma kakav autoritarni motiv, predstavlja nekulturu. Na žalost, najčešće se upravo oblici kultivisane autoritarnosti smatraju kulturnim događajima ili „događajima u kulturi”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo