Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, PISAC I REDITELJ: Nacionalizam prijetnja naciji

Objavljeno prije

na

Masovno ubistvo u Norveškoj, za koje je brzo bilo jasno da za njega ne mogu biti osumnjičeni islamski teroristi već jedan „etnički” Norvežanin, stavlja u žižu ne samo politički evidentan porast evropske ultra desnice već i dugotrajne a prilično neplodonosne debate o tzv. evropskim vrijednostima. Da li su one sve u „jedinstvenom hrišćanskom prostoru” ili se osnivaju na „bratstvu, jednakosti i slobodi”? Razgovarali smo o tome sa Zlatkom Pakovićem, pozorišnim i TV rediteljem i piscem, čije su kolumne u Politici a sada u Danasu, dale dobar primjer kako se može angažovano misliti bez snishodljivosti prema moćnim, a intelektualno potrošnim autoritetima. MONITOR: Masovno ubistvo u Norveškoj upozorava, između ostalog, i na to da je svaka religija – pa i hrišćanstvo, ukoliko se pretvori u ideologiju i postane izvorom političke manipulacije, opasna za „druge”. Hoće li nas ova tragedija ubijediti da je insistiranje na budućnosti Evrope kao njenoj isključivo hrišćanskoj budućnosti opasna formula?
PAKOVIĆ: Masovni zločin Andersa Beringa Brejvika jasno nam pokazuje šta je istinski rezultat nacionalizma i ksenofobije, bez koje i nema nacionalizma – ništa drugo do pretnja sopstvenoj naciji. Norveški masovni ubica, u ime svog norveštva i hrišćanstva, u ime antimuslimanstva i islamofobije, ubio je 86 Norvežana, poglavito, ako ne i sasvim hrišćana. Dakle, Brejvik je učinio ono što je mogao učiniti i neki islamistički fanatik. Nacionalizam je paranoja, to je dobro poznato. No, treba shvatiti i to da u nacionalizmu, ma u kakvom obliku da se izjavljuje, nema, zapravo, nacionalnog svojstva – ako hoćete, nema odlika nacionalne kulture – i, osim toga, da je nacionalizam prikrivena mržnja prema sopstvenom narodu koja se projektuje na drugi narod i na drugu veru. Norveški masovni zlikovac ubija pripadnike svog naroda, i to one najmlađe, nepunoletne, kao pripadnike istog plemena, kako bi „pleme” dozvao pameti: Ubijam vas kako biste bili spremniji da opstanete! Nacionalizam kao splet straha i mržnje neminovno eksplodira u nasilje. Ukoliko govorimo o takozvanim umerenim nacionalistima, moramo imati na umu da kod njih takođe postoji ovo eksplozivno punjenje, ali bez fitilja. Svi oni, sedeći za katedrama i u akademijama, čekaju na nekog svog Brejvika. Što se tiče budućnosti Evrope, ona je ili u slobodi ili izostaje. Ne postoji, naime, „hrišćanska budućnost”, kao što ne postoji ni „islamska budućnost”. Postoji samo hrišćanska ili islamska prošlost u kojoj se i dalje opstaje kao u sadašnjosti. Budućnost, stoga, može biti samo u slobodi, kao budućnost u kojoj neće gospodariti dogme, bez obzira na provenijenciju. Samo u sekularnoj državi, samo u sekularnoj Evropi, može se garantovati i sloboda veroispovesti i različitih religijskih praksi, jer, samo u slobodnoj sekularnoj državi, svako ima pravo da, parcijalno ili totalno, živi u skladu s dogmom, ali, pod jednim jedinim uslovom – da drugome ne ugrožava to isto pravo.

MONITOR: Sigurno da se ne može govoriti o sukobu civilizacija, ali su islamistički terorizam sa jedne strane, a sa druge ultradesnica na Zapadu sa sve sličnijim efektima, zaoštrili pitanje većeg i šireg sukoba. Može li čovječanstvo razoriti njegovo loše samorazumijevanje?
PAKOVIĆ: Samorazumevanje je uvek nepotpuno, ali, problem nije u tome. Problem je kad se uskraćuje pravo na produbljivanje samorazumevanja, na sam akt samorazumevanja, kojeg nema bez dijaloga i suprotstavljanja stavova no, pre svega, nema ga bez otkrivanja novog sadržaja. Terorizam predstavlja ukidanje ovog prava, prava na samorazumevanje. Isto to čini i ona strana koju uobičajeno nazivamo ultradesnicom, na taj način joj dajući politički legitimitet, mada su posredi parapolitička udruženja. Jedina razlika između terorizma i ultradesnice, jeste u tome što je smrtonosnost ove druge s odloženim dejstvom. Dakle, upravo je ta ultradesnica ona loša svest ili, kako kažete, loše samorazumevanje koje razara čovečanstvo.

MONITOR: Da li je „politička kultura” i to da se istina prizna kao važna u politici?
PAKOVIĆ: Bez obzira na političke prakse, istina ostaje ideal u politici. Istina kao ideal, upozorava nas da nam stvarnost nije dovoljna i da je zadovoljstvo realizovanim – ignorisanje potreba drugih, koji čine većinu čovečanstva. Ideal nam otkriva da još uvek živimo u užasavajućim okolnostima neravnopravnosti, masovne gladi i pogubne staleške, kastinske podele. Ideal istine nas upozorava na to da razmislimo šta zapravo govorimo i šta hoćemo kad kažemo da se svi ljudi rađaju slobodni i da su ravnopravni. U svetlosti te istine, sadašnja politička kultura se ukazuje kao groteska – jezivo i smešno, kao opravdavanje i čuvanje nepravde.

MONITOR: U jednom vašem tekstu pominjete kako se sve može razumjeti Makijaveli i njegov „Vladalac”. Kako biste vi objasnili zašto je to važno renesansno djelo, a još više sam autor, postalo sinonim za ne samo ono što jeste već i što bi trebalo da bude „politika”?
PAKOVIĆ: Makijavelijevu tvrdnju da moderni vladar treba da bude „majstor u licemerju i pretvaranju”, možemo razumeti i kao praktičan savet za uspešnu političku karijeru i kao kritiku politike kao delatnosti u kojoj je obmana na najvišoj ceni. Tzv. realna politika carstvo je „laži, neistina i poluistina”. Laž je svesno produkovana neistina, neistina s namerom prevare, i nju nije teško dokazati. Utvrđivanje poluistine, međutim, neuporedivo je teže. Ono što nazivamo poluistinom u politici, predstavlja najpogubniji oblik laži. Za poluistinu se uvek mogu iznaći brojna opravdanja a da se ona nikada ne nazove klevetom. Jedan od najdelotvornijih metoda za proizvodnju poluistina u politici jeste prizivanje istorijskog konteksta, pri čemu se, dakako, iz vida gubi neposredan život. Na umu, stoga, treba imati da moderno doba ne određuje samo Makijavelijev nazor o politici, nego i Rusoov stav da je vraćanje u istoriju krivotvorenje. Ukoliko Makijaveli daje dijagnozu, Ruso propisuje terapiju.

MONITOR: Sada imamo jednu aluziju na razumijevanje teorije: glavni osumnjičeni za napade u Norveškoj, tvrdio je da mu je lektira traktat Džona Stjuarta Mila „O slobodi”, velika inspiracija liberalizma, jedan manifest individualizma i slobode. Možda će nam sada biti jasnije zašto su i druge biblije, pa i Sveto pismo i Kuran, podstakli i na dobro i na zlo?
PAKOVIĆ: Čuvajte se onog koji je pročitao samo jednu knjigu, upozorava nas stara latinska izreka. Svejedno o kojoj knjizi je reč. S druge strane, moramo imati u vidu da ubica može biti blistavog intelektualnog kapaciteta, naročito kad je posredi psihopatska ličnost. Takođe, zlotvor može da bude izvanredno obrazovan ili talentovan za nešto. Taj dar ili to znanje, međutim, ne postaje integralni deo njegove ličnosti, jer je ta ličnost rascepljena na odeljke koji nezavisno funkcionišu. Kako ne bi završio u šizofreniji, ubica svoj unutrašnji proces projektuje spolja, na sukob u društvu, na primer, na odbranu ugrožene nacije. To je učinio i norveški zlikovac. Osim toga, poznato je da zlikovac, potpuno bezosećajan prema svojim žrtvama, može biti osećajan prema nekoj osobi. Sam Hitler, na primer, u mladosti je bio oličenje sinovljevske dobrote i bratovske požrtvovanosti. Treba pročitati knjigu Vernera Mazera o njemu, u kojoj je opisano kako se, dok mu je majka bila na samrti, brinuo o njoj i svojoj maloj sestri, kako je prao, kuvao, peglao, i kako te godine, zbog tih obaveza, nije otišao na prijemni ispit na Akademiju umetnosti. Slično tome, može se i norveški masovni ubica pozivati na Milovo delo, kao što bi se mogao pozivati na Bodlera ili na Sent-Egziperija. Kao što u svemu vidi opasnost po svoju naciju, nacionalista sve što mu padne ruku može da pretvori u oružje za svoju borbu.

Palanački duh

MONITOR: Tzv. nacionalne vrijednosti opsjedaju i naše novopečene nacionalne elite. Tako se dolazi i do grotesknih situacija, ali ono što se čini opasnije jeste ustoličenje palanačkog duha iz pogrešnog razumijevanja ili zloupotrebe tih vrijednosti.
PAKOVIĆ: Već sam rekao da u nacionalizmu nema nacionalnih odlika ili nacionalnih vrednosti i, što je još gore, da je nacionalizam pretnja za samu naciju koja mu je samo atribut. Kad zamenite imena nacija, u pridevskom obliku, onda shvatate da svi nacionalisti na svetu govore isto. I to jeste taj palanački duh: duh palanke kao duh plemena u agoniji, kako kaže Radomir Konstantinović. To znači da duh palanke žudi da živi kao duh plemena, ali je to nemoguće. Zašto? Zato što živi izvan epohe plemena. Duh plemena u epohi plemena bio je autentičan duh, duh u svom vremenu, tačnije, bez vremena. Danas, kad živimo u vreme „tvoračke subjektivnosti”, ili kad bi trebalo da živimo u vremenu tvoračke subjektivnosti, duh palanke hoće da živi kao duh plemena – a to je zlokobno anahrono. Ova nemogućnost, agonija je subjekta potisnutog kolektivnim duhom palanke, što prouzrokuje njegovu ozlojeđenost i bes. I tu, u tom i takvom oštećenju subjekta, nalazi se koren straha i mržnje o kojima smo ovde govorili kad god smo se dotakli teme nacionalizma. Ta potisnuta subjektivnost u duhu palanke, „sveti se” kao mržnja i nasilje prema drugima, jer drugi je kriv za tu „našu” potisnutost, za tu „našu” nemogućnost da živimo kao pleme, „mrtvijem snom”. Duh palanke se u nacionalizmu ostvaruje na najbanalniji način, kao paranoidni sistem u kojem caruju praznoverice i tabui. Duh palanke, s druge strane, ima i svojih daleko delikatnijih uobličenja i koncepcija. Nije li, najzad, i neoliberalni koncept društva koji se nameće kao jedinstveni horizont vremena, samo još jedna projekcija duha palanke. Kapital se u tom sistemu ludila, ili ludilu u kojem ima sistema, uspostavlja kao tabu.

Kultura

MONITOR: Olako koristimo riječ „kultura”. I pored njenog šireg i užih značenja, ona bi uvijek trebalo da se odnosi na nešto što znači poboljšanje, napredovanje, usavršavanje. Ako je razumijemo kao ono što nas ovako ili onako čini boljima, gdje da „nađemo kulturu”?
PAKOVIĆ: U stvari, kultura nalazi nas, u svakom našem postupku, misli ili sanjarenju, u spremnosti na humani čin ili u strahu i kukavičluku – najzad, u svakom našem odnosu s drugima. U svakom trenutku, jasnije ili maglovitije, mi kao kulturu manifestujemo ono što smo usvojili kao kulturu, a kultura je, zapravo, najviše u našoj spremnosti za ono što još nije usvojeno kao kultura. U tom smislu, kulturu bi trebalo da tražimo u onome što još nije kultivisano, u čemu se krije mogućnost i za proširivanje slobode sada i ovde. Kultura se, dakle, nalazi s onu stranu autoritarnosti. Svaki oblik kulture koji u sebi ima ma kakav autoritarni motiv, predstavlja nekulturu. Na žalost, najčešće se upravo oblici kultivisane autoritarnosti smatraju kulturnim događajima ili „događajima u kulturi”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo