Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, PISAC I REDITELJ: Nacionalizam prijetnja naciji

Objavljeno prije

na

Masovno ubistvo u Norveškoj, za koje je brzo bilo jasno da za njega ne mogu biti osumnjičeni islamski teroristi već jedan „etnički” Norvežanin, stavlja u žižu ne samo politički evidentan porast evropske ultra desnice već i dugotrajne a prilično neplodonosne debate o tzv. evropskim vrijednostima. Da li su one sve u „jedinstvenom hrišćanskom prostoru” ili se osnivaju na „bratstvu, jednakosti i slobodi”? Razgovarali smo o tome sa Zlatkom Pakovićem, pozorišnim i TV rediteljem i piscem, čije su kolumne u Politici a sada u Danasu, dale dobar primjer kako se može angažovano misliti bez snishodljivosti prema moćnim, a intelektualno potrošnim autoritetima. MONITOR: Masovno ubistvo u Norveškoj upozorava, između ostalog, i na to da je svaka religija – pa i hrišćanstvo, ukoliko se pretvori u ideologiju i postane izvorom političke manipulacije, opasna za „druge”. Hoće li nas ova tragedija ubijediti da je insistiranje na budućnosti Evrope kao njenoj isključivo hrišćanskoj budućnosti opasna formula?
PAKOVIĆ: Masovni zločin Andersa Beringa Brejvika jasno nam pokazuje šta je istinski rezultat nacionalizma i ksenofobije, bez koje i nema nacionalizma – ništa drugo do pretnja sopstvenoj naciji. Norveški masovni ubica, u ime svog norveštva i hrišćanstva, u ime antimuslimanstva i islamofobije, ubio je 86 Norvežana, poglavito, ako ne i sasvim hrišćana. Dakle, Brejvik je učinio ono što je mogao učiniti i neki islamistički fanatik. Nacionalizam je paranoja, to je dobro poznato. No, treba shvatiti i to da u nacionalizmu, ma u kakvom obliku da se izjavljuje, nema, zapravo, nacionalnog svojstva – ako hoćete, nema odlika nacionalne kulture – i, osim toga, da je nacionalizam prikrivena mržnja prema sopstvenom narodu koja se projektuje na drugi narod i na drugu veru. Norveški masovni zlikovac ubija pripadnike svog naroda, i to one najmlađe, nepunoletne, kao pripadnike istog plemena, kako bi „pleme” dozvao pameti: Ubijam vas kako biste bili spremniji da opstanete! Nacionalizam kao splet straha i mržnje neminovno eksplodira u nasilje. Ukoliko govorimo o takozvanim umerenim nacionalistima, moramo imati na umu da kod njih takođe postoji ovo eksplozivno punjenje, ali bez fitilja. Svi oni, sedeći za katedrama i u akademijama, čekaju na nekog svog Brejvika. Što se tiče budućnosti Evrope, ona je ili u slobodi ili izostaje. Ne postoji, naime, „hrišćanska budućnost”, kao što ne postoji ni „islamska budućnost”. Postoji samo hrišćanska ili islamska prošlost u kojoj se i dalje opstaje kao u sadašnjosti. Budućnost, stoga, može biti samo u slobodi, kao budućnost u kojoj neće gospodariti dogme, bez obzira na provenijenciju. Samo u sekularnoj državi, samo u sekularnoj Evropi, može se garantovati i sloboda veroispovesti i različitih religijskih praksi, jer, samo u slobodnoj sekularnoj državi, svako ima pravo da, parcijalno ili totalno, živi u skladu s dogmom, ali, pod jednim jedinim uslovom – da drugome ne ugrožava to isto pravo.

MONITOR: Sigurno da se ne može govoriti o sukobu civilizacija, ali su islamistički terorizam sa jedne strane, a sa druge ultradesnica na Zapadu sa sve sličnijim efektima, zaoštrili pitanje većeg i šireg sukoba. Može li čovječanstvo razoriti njegovo loše samorazumijevanje?
PAKOVIĆ: Samorazumevanje je uvek nepotpuno, ali, problem nije u tome. Problem je kad se uskraćuje pravo na produbljivanje samorazumevanja, na sam akt samorazumevanja, kojeg nema bez dijaloga i suprotstavljanja stavova no, pre svega, nema ga bez otkrivanja novog sadržaja. Terorizam predstavlja ukidanje ovog prava, prava na samorazumevanje. Isto to čini i ona strana koju uobičajeno nazivamo ultradesnicom, na taj način joj dajući politički legitimitet, mada su posredi parapolitička udruženja. Jedina razlika između terorizma i ultradesnice, jeste u tome što je smrtonosnost ove druge s odloženim dejstvom. Dakle, upravo je ta ultradesnica ona loša svest ili, kako kažete, loše samorazumevanje koje razara čovečanstvo.

MONITOR: Da li je „politička kultura” i to da se istina prizna kao važna u politici?
PAKOVIĆ: Bez obzira na političke prakse, istina ostaje ideal u politici. Istina kao ideal, upozorava nas da nam stvarnost nije dovoljna i da je zadovoljstvo realizovanim – ignorisanje potreba drugih, koji čine većinu čovečanstva. Ideal nam otkriva da još uvek živimo u užasavajućim okolnostima neravnopravnosti, masovne gladi i pogubne staleške, kastinske podele. Ideal istine nas upozorava na to da razmislimo šta zapravo govorimo i šta hoćemo kad kažemo da se svi ljudi rađaju slobodni i da su ravnopravni. U svetlosti te istine, sadašnja politička kultura se ukazuje kao groteska – jezivo i smešno, kao opravdavanje i čuvanje nepravde.

MONITOR: U jednom vašem tekstu pominjete kako se sve može razumjeti Makijaveli i njegov „Vladalac”. Kako biste vi objasnili zašto je to važno renesansno djelo, a još više sam autor, postalo sinonim za ne samo ono što jeste već i što bi trebalo da bude „politika”?
PAKOVIĆ: Makijavelijevu tvrdnju da moderni vladar treba da bude „majstor u licemerju i pretvaranju”, možemo razumeti i kao praktičan savet za uspešnu političku karijeru i kao kritiku politike kao delatnosti u kojoj je obmana na najvišoj ceni. Tzv. realna politika carstvo je „laži, neistina i poluistina”. Laž je svesno produkovana neistina, neistina s namerom prevare, i nju nije teško dokazati. Utvrđivanje poluistine, međutim, neuporedivo je teže. Ono što nazivamo poluistinom u politici, predstavlja najpogubniji oblik laži. Za poluistinu se uvek mogu iznaći brojna opravdanja a da se ona nikada ne nazove klevetom. Jedan od najdelotvornijih metoda za proizvodnju poluistina u politici jeste prizivanje istorijskog konteksta, pri čemu se, dakako, iz vida gubi neposredan život. Na umu, stoga, treba imati da moderno doba ne određuje samo Makijavelijev nazor o politici, nego i Rusoov stav da je vraćanje u istoriju krivotvorenje. Ukoliko Makijaveli daje dijagnozu, Ruso propisuje terapiju.

MONITOR: Sada imamo jednu aluziju na razumijevanje teorije: glavni osumnjičeni za napade u Norveškoj, tvrdio je da mu je lektira traktat Džona Stjuarta Mila „O slobodi”, velika inspiracija liberalizma, jedan manifest individualizma i slobode. Možda će nam sada biti jasnije zašto su i druge biblije, pa i Sveto pismo i Kuran, podstakli i na dobro i na zlo?
PAKOVIĆ: Čuvajte se onog koji je pročitao samo jednu knjigu, upozorava nas stara latinska izreka. Svejedno o kojoj knjizi je reč. S druge strane, moramo imati u vidu da ubica može biti blistavog intelektualnog kapaciteta, naročito kad je posredi psihopatska ličnost. Takođe, zlotvor može da bude izvanredno obrazovan ili talentovan za nešto. Taj dar ili to znanje, međutim, ne postaje integralni deo njegove ličnosti, jer je ta ličnost rascepljena na odeljke koji nezavisno funkcionišu. Kako ne bi završio u šizofreniji, ubica svoj unutrašnji proces projektuje spolja, na sukob u društvu, na primer, na odbranu ugrožene nacije. To je učinio i norveški zlikovac. Osim toga, poznato je da zlikovac, potpuno bezosećajan prema svojim žrtvama, može biti osećajan prema nekoj osobi. Sam Hitler, na primer, u mladosti je bio oličenje sinovljevske dobrote i bratovske požrtvovanosti. Treba pročitati knjigu Vernera Mazera o njemu, u kojoj je opisano kako se, dok mu je majka bila na samrti, brinuo o njoj i svojoj maloj sestri, kako je prao, kuvao, peglao, i kako te godine, zbog tih obaveza, nije otišao na prijemni ispit na Akademiju umetnosti. Slično tome, može se i norveški masovni ubica pozivati na Milovo delo, kao što bi se mogao pozivati na Bodlera ili na Sent-Egziperija. Kao što u svemu vidi opasnost po svoju naciju, nacionalista sve što mu padne ruku može da pretvori u oružje za svoju borbu.

Palanački duh

MONITOR: Tzv. nacionalne vrijednosti opsjedaju i naše novopečene nacionalne elite. Tako se dolazi i do grotesknih situacija, ali ono što se čini opasnije jeste ustoličenje palanačkog duha iz pogrešnog razumijevanja ili zloupotrebe tih vrijednosti.
PAKOVIĆ: Već sam rekao da u nacionalizmu nema nacionalnih odlika ili nacionalnih vrednosti i, što je još gore, da je nacionalizam pretnja za samu naciju koja mu je samo atribut. Kad zamenite imena nacija, u pridevskom obliku, onda shvatate da svi nacionalisti na svetu govore isto. I to jeste taj palanački duh: duh palanke kao duh plemena u agoniji, kako kaže Radomir Konstantinović. To znači da duh palanke žudi da živi kao duh plemena, ali je to nemoguće. Zašto? Zato što živi izvan epohe plemena. Duh plemena u epohi plemena bio je autentičan duh, duh u svom vremenu, tačnije, bez vremena. Danas, kad živimo u vreme „tvoračke subjektivnosti”, ili kad bi trebalo da živimo u vremenu tvoračke subjektivnosti, duh palanke hoće da živi kao duh plemena – a to je zlokobno anahrono. Ova nemogućnost, agonija je subjekta potisnutog kolektivnim duhom palanke, što prouzrokuje njegovu ozlojeđenost i bes. I tu, u tom i takvom oštećenju subjekta, nalazi se koren straha i mržnje o kojima smo ovde govorili kad god smo se dotakli teme nacionalizma. Ta potisnuta subjektivnost u duhu palanke, „sveti se” kao mržnja i nasilje prema drugima, jer drugi je kriv za tu „našu” potisnutost, za tu „našu” nemogućnost da živimo kao pleme, „mrtvijem snom”. Duh palanke se u nacionalizmu ostvaruje na najbanalniji način, kao paranoidni sistem u kojem caruju praznoverice i tabui. Duh palanke, s druge strane, ima i svojih daleko delikatnijih uobličenja i koncepcija. Nije li, najzad, i neoliberalni koncept društva koji se nameće kao jedinstveni horizont vremena, samo još jedna projekcija duha palanke. Kapital se u tom sistemu ludila, ili ludilu u kojem ima sistema, uspostavlja kao tabu.

Kultura

MONITOR: Olako koristimo riječ „kultura”. I pored njenog šireg i užih značenja, ona bi uvijek trebalo da se odnosi na nešto što znači poboljšanje, napredovanje, usavršavanje. Ako je razumijemo kao ono što nas ovako ili onako čini boljima, gdje da „nađemo kulturu”?
PAKOVIĆ: U stvari, kultura nalazi nas, u svakom našem postupku, misli ili sanjarenju, u spremnosti na humani čin ili u strahu i kukavičluku – najzad, u svakom našem odnosu s drugima. U svakom trenutku, jasnije ili maglovitije, mi kao kulturu manifestujemo ono što smo usvojili kao kulturu, a kultura je, zapravo, najviše u našoj spremnosti za ono što još nije usvojeno kao kultura. U tom smislu, kulturu bi trebalo da tražimo u onome što još nije kultivisano, u čemu se krije mogućnost i za proširivanje slobode sada i ovde. Kultura se, dakle, nalazi s onu stranu autoritarnosti. Svaki oblik kulture koji u sebi ima ma kakav autoritarni motiv, predstavlja nekulturu. Na žalost, najčešće se upravo oblici kultivisane autoritarnosti smatraju kulturnim događajima ili „događajima u kulturi”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo