Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN ŽIVKOVIĆ, PREDSJEDNIK NOVE STRANKE I POSLANIK U SKUPŠTINI SRBIJE: Đinđić i licemjerje

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošla je još jedna godišnjica od ubistva premijera Zorana Đinđića. Šta nam govori to da niko nije ni tog dana dao informacije o toku istrage u vezi sa političkom pozadinom i drugim okolnostima vezanim za njegovo ubistvo?
ŽIVKOVIĆ: To govori o velikom licemerju. Bilo je degutantno posmatrati čoveka koji je do pre neku godinu stigmatizovao Đinđićev lik i delo i pozivao na medijski linč, kako polaže venac na mestu ubistva, a još degutantnije je njegovo poređenje sa Zoranom. Aleksandar Vučić ni ovaj put nije odustao od svoje melodramske licemerne demagogije. I deo bivših demokrata se svakog 12. marta utrkuje ko će se više i bolje slikati pred njegovim grobom i ispred zgrade Vlade Srbije, a propustili su bar pola decenije da učine bilo šta što bi pospešilo istragu i dovelo do utvrđivanja činjenica. Očigledno je da postoji samo želja za lešinarenjem, ali ne i politička volja, i prethodne i sadašnje vlasti, da se utvrdi politička pozadina ubistva. Ako tu volju nisu imali ni Koštunica, ni Tadić, šta možemo da očekujemo od Vučića? Pre nekoliko meseci sam dobio jasne odgovore iz resora policije i pravosuđa – danas ne postoji ni jedna radna grupa ili pojedinac koji se aktuelno bavi istragom o nalogodavcima atentata na Zorana Đinđića.

MONITOR: DS je izgleda najveći politički resurs u Srbiji, od nje je nastalo desetak partija. Sta su bile slabe tačke DS iz kojih je stvorena današnja nemoć opozicije u Srbiji?
ŽIVKOVIĆ: Manekenska politika estradne samozaljubljenosti, vođena u DS nakon 2004 donela je kratkotrajne uspehe u dugoročno propadanje stranke. Koketeiranje sa nacionalizmom (stvaranje SNS i pomirenje sa SPS), politika paradoksa ( I Kosovo i EU), rasipanje nacionalnog bogatstva (NIS) , korupcija i nepotizam ogromnih razmera, zloupotreba institucija i političke moći dovela je do poraza 2012. Ta kazna, izrečena i učinjena od strane tradicionalnog, prodemokratskog i proevropskog, biračkog tela DS, potpuno je zaslužena, ali njene posledice su vidljive i danas kada stranku vode neki drugi ljudi. DS mora da pojača svoje aktivnosti koje treba da dovedu do povratka poverenja birača u ukupan demokratski blok. Poslednjih godinu dana taj proces ide u pozitivnom smeru i ja demokratama želim da u tome uspeju.

MONITOR: Kako razumijete izjave Borisa Tadića da je DS napustio pred izbore jer ste se vi, kroz predizbornu koaliciju vaše Nove stranke sa DS, vratili?
ŽIVKOVIĆ: Naravno da me ne pogađaju besmislene izjave osobe čiji je najveći politički „domet” bilo kumovanje prilikom stvaranja SNS. Pre godinu dana je zabio nož u leđa svojoj stranci dan pred početak izborne kampanje. To je potez sitne i prodane duše i ja za to nikada neću imati razumevanje.

MONITOR: Kako izaći iz samoblokade opozicije u Srbiji bez koje nema ni deblokiranja njenog demokratskog napredovanja?
ŽIVKOVIĆ: Nova stranka se punom parom priprema za predstojeće lokalne izbore, a nadam se i prevremene republičke i predsedničke. Ne osećamo nikakvu „samoblokadu”, blokadu imamo u parlamentu, u medijima… I protiv toga se borimo svim legitimnim sredstvima i svako ko prati rad parlamenta mora da uoči naš aktivizam. Oštro kritikujemo vlast, ali i svaku kritiku završavamo predlogom kako konkretni problem treba rešiti. Slažem se da se deo opozicije još uvek bavi sama sobom, ali u interesu građana Srbije je da se to što pre okonča.

MONITOR: Premijer Aleksandar Vučić pokušava da pokrene privredni razvoj, ali je fijasko sa privatizacijom Železare Smederevo pokazao da će to ići teško. Može li se uopšte riješiti problem velikih privrednih kompleksa koji su nastali iz jedne drugačije „političke logike”, a u međuvremenu se nisu prilagodili ni tehnološki razvijali?
ŽIVKOVIĆ: Premijer Aleksandar Vučić godinama govori kako će da pokrene privredni razvoj, ali to nikako da se desi. Fijasko oko privatizacije Železare je očekivan. Ne ulazeći u namere ove vlade, svakim danom nam dokazuju da su nesposobni i da vode pogrešnu ekonomsku politiku. I nakon dovođenja nove uprave u Železaru, očekuju nas novi problemi i skandali. US Steel je jedina koja je uspela da napravi rezultate i pokrene proizvodnju iznad granice isplativosti. Posledice svetske ekonomske krize čine legitimnim pitanje da li je Srbiji uopšte potrebnja železara kada je jasno da nemamo sirovinu, nemamo energente, a nemamo ni tržište. Rešenje za radnike je prekvalifikacija i osposobljavanje za samostalnu delatnost ili zapošljavanje u nekoj novoj fabrici čija bi proizvodnja mogla biti profitabilna. To bi državu oslobodilo finansijske omče oko vrata, a radnicima dalo novu šansu. Veštačko držanje u životu decenijama klinički mrtvih kompanija nikada nije donelo dobro ni državi, ni radnicima.

MONITOR: Projekat vlade „Beograd na vodi”, ponovo predstavljen na sajmu u Kanu, a čiji objekti se već nude na prodaju građanima, nije prošao verifikaciju struke. Nedavne kiše su blokirale život u Obrenovcu i pokazale da nije urađeno dovoljno da se ovaj dio Beograda zaštiti od reprize nesreće. Kako da to razumijemo?
ŽIVKOVIĆ: Poteze ove vlade i njihove „projekte” ni jedan normalan čovek ne može da razume. Sve jasno ukazuje da se rukovode ličnim interesima i da im je kriminal stil života, pa su takvo ponašanje podigli na državni nivo. „Beograd na vodi” je školski primer bahaćenja i još jedna predstava u kojoj glavnu ulogu igra Vučić, a ulogu dublera poverio je nekom Malom, javnosti poznatom po aferi „plagirani doktorati”. Nova stranka ukazala je na sve nezakonite i protivustavne odluke Vlade i Grada još pre nego što je amaterska maketa prikazana u Geozavodu. Sada se konačno probudila i struka i jasno je da je Predlog o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti radi realizacije ovog projekta neustavan, a troškovi za uređenje građevinskog zemljišta idu na teret građana Srbije. Ovaj „kapitalni” projekat, kako ga karakteriše Vučić, poveren je juče osnovanom preduzeću koje, prema podacima Agencije za privredne registre, nema telefon, e-mail adresu, a nema ni zaposlene… Sa novčanim kapitalom manjim od jednog evra! Da i ova bajka Aleksandra Vučića ima tragikomičan završetak pokazuje i prodaja nepostojećih stanova u nepostojećem „Beogradu na vodi”, remek delu nepostojećeg investitora. Pitanje je samo koje će biti posledice ove prljave igre u kojoj odgovornost snose članovi Vlade koji, makar i ćutanjem, u svemu ovome učestvuju. Što se tiče poplava, ova Vlada ni nakon godinu dana nije saopštila odgovore na najvažnija pitanja, a prvo je pitanje odgovornosti! Ovoj vlasti nije strano da prinosi ljudske žrtve zarad sticanja popularnosti, a alibi za svoje tragične neuspehe i neznanje traži u „višoj sili”.

Vučićeve patološke manipulacije

MONITOR: Premijer najavljuje velike procese protiv aktera finansijskog kriminala, raspredajući priču o nevjerovatnom uticaju Miroslava Miškovića. Istovremeno Pink emituje intervju sa bjeguncem od pravde, Bogoljubom Karićem, čija partija je dio vladajuće koalicije. Stanko Subotić je prvostepeno oslobođen optužbi .. . Nastavlja li ova vlada sa manirom „naših” i „vaših” tajkuna i ima li spasa od tako uhodanog sistema?
ŽIVKOVIĆ: To je sve posledica Vučićevih patoloških manipulacija. Kada pročešljate gotovo sve koalicione partnere SNS-a, a i osnivače ove stranke, naići ćete na ljude prljavih biografija, ljude kojima je zbog ozbiljnih prestupa mesto iza rešetaka, sitne prevarante,lažne doktore nauka, šampione u stranačkim preletanjima… Ironija je da su takvi ljudi danas delegirani da se bore protiv korupcije i kriminala.Mišković je postao predmet manipulacije zarad populističkih ciljeva Aleksandra Vučića, jer postoje dokazi da je ovaj, kako ga Vučić naziva, „veliki mafijaški bos” učestvovao u finansiranju naprednjaka, a postoje i mnoge njihove zajedničke fotografije gde nam srdačni osmesi ukazuju na jedno divno prijateljstvo. Treba preispitati Miškovićevo poslovanje, ali i načine finansiranja svih političkih partija u Srbiji i u kakvim su vezama bili sa tajkunima…

Skupština gubi smisao

MONITOR: U parlamentu je „uzbudljivo” gotovo kao 90-ih. Parlamentarna većina ne mari ni za slobode govora i izražavanja, ni za zahtjeve nezavisnih institucija. Na koga građani onda mogu da računaju?
ŽIVKOVIĆ: Građani na izborima odlučuju o tome, a greške se skupo plaćaju. Tako sada u parlamentu imamo radikale u evropejskom ruhu čiji način razmišljanja nije drugačiji od onog kada su bili potrčci Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića. Njihova vizija nikada nije bila i neće biti normalana i moderna Srbija u sastavu Evrope. Siguran sam da parlamentarnoj većini takva Srbija i ne odgovara. Poslanici koalicije okupljene oko SNS su samo produžena ruka Vučićevoj autokratskoj vladavini. Donose se protivustavni zakoni, bez javne rasprave, bez kvalitetne skupštinske diskusije, po pravilu po hitnom postupku, vrlo često sa lažnim opravdanjem „da to EU traži od nas”. Opozicija se ućutkuje isključivanjem mikrofona, vređa primitivnim ponašanjem, kažnjava novčano i zabranom prisustvovanja sednicama, omalovažava se rad nezavisnih institucija, krše se ustavom zagarantovana prava… U takvoj atmosferi skupština je izgubila i svoj smisao, ali i svoju važnu ulogu. Što se naših istomišljenika tiče, mogu da budu uvereni da mogu da računaju na poslanike Nove stranke, jer ćemo se dosledno i energično boriti protiv loših odluka koje ovu zemlju vode u propast.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo