Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Proces usitnjavanja opozicije je privremen

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nakon što ste izašli iz Demokratskog fronta, pojedini iz te političke grupacije su Vam, između ostaloga, spočitali da ste „odigrali u korist režima” dok se čula i optužba kako ste „izgubili kompas”,i ,maltene, pobjegli. Da li je Vaš izlazak iz DF-a bijeg i da li može predstavljati korist za režim?
LEKIĆ: Razlaz sa DF-om je protekao u atmosferi političke kulture. Kako sa moje strane tako od glavnih političkih partija DF-a je iskazano zadovoljstvo zajednički postignutim rezultatima i žaljenje zbog ishoda čiji su razlozi javno obrazloženi. Iz tog dominantnog i ozbiljnijeg okvira usamljeno su, ako se sjećam, iskočile dvije izjave koje po neutemeljenosti i neozbiljnosti nisu dostojne odgovora.

MONITOR: Kazali ste da „opozicija treba da otvoreno razgovara i o svojim slabostima, za razliku od tvrđave vrha vlasti”. Onda otvoreno: koje su, konkretno, slabosti DF-a, a koje cjelokupne opozicije?
LEKIĆ: Po opštim ocjenama DF je kao široka koalicija za kratak period postigao veliku sinergiju koja je potvrđena na izborima. Na parlamentarnim izborima 2012. je osvojio četvrtinu mandata u parlamentu, a mnogo više nego cijela ostala opozicija zajedno. DF je dominantno, skoro sa dvije trećine, doprinio pobjedama opozicije na lokalnim izborima u Nikšiću i Podogorici koje nažalost raznim prevarama i neozbiljnostima nisu realizovane.

Iako je zadržavao svoju snagu DF nije razvio svoje mnogo veće potencijele, one do kraja pobjedničke. Nakon što sam mjesecima, interno u predsjedništvu, gdje sjede predstavnici partija, ukazivao na pojave koje limitiraju dalji uspijeh naše koalicije, predlažući bolji sistem koordinacije, jači subjektvitet DF-a, odgovornost za javne izjave, dalje širenje koalicije itd – sve to bez rezultata, donio sam odluke o drugačijem, samostalnom nastavku javnog dijelovanja, ostajući svi u opozicionoj priči. Pri tom uvažavajući prava drugih na različito viđenja nastale situacije. Uostalom javnost će najbolje suditi o svemu, razumije se i o stanju u ostaloj opoziciji.

MONITOR: Kakav bi mogao biti, u najkraćem, taj sud javnosti?
LEKIĆ: Ne znam do kraja, ali ako govorimo o zreloj javnosti, za koju navijam da je što veća, mislim da ona s pravom odbacuje dvije krajnosti. Da je opozicija kritički nedodirljiva samo zato što se ona samoproklamovala kao opozicija.

Druga neprihvatljiva krajnost jeste da je opozicija ista ili čak gora od vlasti. Ova druga i neodrživa teza ide direktno u korist Đukanovića , Marovića, Vujanovića i njihovih klijenata sa kojima su zajedno u dužem periodu van demokratske kontrole i van pravnog poretka. Zato je ova druga teza i lansirana iz krugova vlasti kao pokušaj alibija za njihove zloupotrebe i stanje ekonomske, pravne i duhovne devastacije ove zemlje.

MONITOR: Više puta za kratko vrijeme, poslednji put u kontekstu formiranja prelazne Vlade, dali ste šansu SDP-u i Ranko Krivokapić- i Vi, i DF, i drugi opozicioni subjekti – nudeći im saradnju. Svaki put je bilo isto: ništa. Da li ste završili komunikaciju sa SDP-om, za ubuduće?
LEKIĆ: Nije se razgovaralo sa SDP-om zbog velikog očekivanja, već javne odogovornosti da se pokrenu inicijative za obaranje neodgovorne vlasti na čije zloupotrebe krivičnog karaktera upravo ukazuje Krivokapićeva partija. Dakle, dužnost nam je bila da nakon izbora u Podogorici na kojima su građani većinski ukazali povjerenje DF, SNP i ELP razgovaramo sa svima koji su u kampanji opoziciono dijelovali i obećavali smjenu aktuelne vlasti.

Takođe, razgovarano je i u kontekstu inicijative za formiranje prelazne vlade, kao odgovornog pokušaja spašavanja zemlje kako bi se zaustavio aktuaelan, slobodni pad ekonomije, dalja degradacija pravnog i izbornog sistema.

Stvari su poslije svega postale kristalno jasne, SDP je preuzeo odgovornost, ostaje politička armatura trajanja vlasti DPS-a kojeg optužuje za teške slučajeve kriminala, korupcije i devastiranja nacionalnih resursa. Utisak je i da povremena hrabrost predsjednika Skupštine da insajderski saopšti neke detalje iz razuđenog stanja korupcije i kriminala vlasti nekako brzo iscuri, poput onih 800 miliona za koje javno kaže da su izcurili iz KAP-a.

Dakle, kraća javna komunikacija sa SDP-om u dva navrata je bila s ciljem opšteg interesa, a pri sadašnjem stanju stvari komunikacije nema.

MONITOR: S tim u vezi kako tumačite dalji politički zagrljaj Krivokapića, koji javno govori o pokradenih 800 miliona iz KAP-a, i Đukaknovića glavnog aktera u dugogodišnjim misterioznim zbivanjima u KAP-u?
LEKIĆ: To je valjda kulminacija licemjenosti, kukavičluka, uzajamnog ponižavanja, zbilja bez presedana u crnogorskoj istoriji. Ne bih sada ulazio u temu da li se ovdje radi i o doprinosu izgrađivanja novog crnogorskog identiteta, zadržao bih se takođe na dramatično zabrinjavajuću činjenicu da još nema zvanične pravne inicijative o javnom ofiranju nestanka 800 miliona državnog novca.

MONITOR: Svjedoci smo usitnjavanja opozicije. Samo u proteklih godinu došlo je do cijepanja nekoliko partija, formiranja i najave formiranja nekoliko novih… Kako vidite trenutni opozicioni horizont?
LEKIĆ: Proces usitnajvanja vidim kao privremen i kao dio novog, potencijalno pozitivnog prekomponovanja na opozicionoj sceni. Izbori će, nadajmo se i konačno regularni, raščistiti političku scenu i smjestiti sve partije na svoja prava mjesta. Inače, često se zaboravlja da je vladajuća koalicija sastavljena od nekih osam partija. Proces fragmentacije partija je širi fenomen u Crnoj Gori, vjerujem prolazan.

MONITOR: Nedavno ste saopštili ste da će važan pravac vašeg djelovanja ostati doprinos okupljanju širokih opozicionih snaga. Koja će, u tom pravcu, biti Vaša strategija, sa pozicije lidera nove političke grupacije, Demosa?
LEKIĆ: Mislim na okupljanje u mogućoj mjeri i sa izvjesno opozicionim političkim snagama. Opozicija je na izborima 2012. zajedno osvojila 36 mandata, DPS 30. Zato su građanske opozicione snage u i van parlamenta dužne da sarađuju i grade snagu kredibilne alternative. Uspio sam da okupim opoziciju u kontekstu predsjedničkih izbora i nedavno tokom inicijative za formiranje prelazne vlade. Nastaviću da dijelujem u tom pravcu, ne isključujući da to može da učini i neko drugi, kome ću, u svakom slučaju, pomoći, koliko mogu.

MONITOR: Demos je počeo, po malo neobično Vašim javnom obraćanjem u jednom kafeu? Zašto baš Demos i koja su vaša očekivanja u vezi sa njegovom budućnošću?
LEKIĆ: Demos je skraćenica za demokratski savez koji formiram. Kao što znamo Demos je grčka riječ, bukvalno narod, suštinski osnov demokratije. Drugi dio pojma je Kratos koji toliko nokontrolisano dijeluje u Crnoj Gori da poprima dimenzije novog fenomena koji bi se mogao nazvati i Krados. Demos je i skraćenica za DEMOkratska Smjena vlasti u Crnoj Gori.

Ukratko o očekivanjima. Demos počinje skromno u svakom smislu, ali sa jasnim idejama koje će, uvjeren sam, okupiti značajne snage demokratije i jake volje za naophodnu demokratsku, ekonomsku i moralnu reformu Crne Gore.

MONITOR: U javnost je za kratko vrijeme izbilo nekoliko afera u vezi sa sumnjivim poslovima porodice Svetozara Marovića. Mnogi smatraju da time, a u vezi i sa postupkom koji se i dalje vodi protiv njegovog brata, Đukanović priprema politički svilen gajtan za njega. Da li može do ći do razdora unutar DPS-a? Da li će premijer žrtvovati Marovića?
LEKIĆ: Taj scenario obračuna klanova u DPS-u bio bi novo zamagljivanje suštine situacije. U pitanju je primarno pravna materija. Ona ima velike političke dimanzije jer se radi o potpredsjedniku vladajuće partije. I stvar se dalje usložnjava sa svim pravno političkim reprekusijama time što je toliko mnogo indicija o kriminalu i korupciji iz vrha te partija, od kolektivnih tipa Snimak, do pojedinačnih o kojima nekim čudom ovih dana saznajemo i preko javnog servisa.

Marko MILAČIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo