Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN MASONIČIĆ, GENERALNI SEKRETAR SAVEZA SINDIKATA CRNE GORE: Radnici nijesu uvozna roba

Objavljeno prije

na

Zakon o radu iz 2011. godine mora se primijeniti i tu je stav SSCG jasan, kaže u razgovoru za Monitor Zoran Masoničić, generalni sekretar SSCG komentarišući odredbe Zakona koje se odnose na trajanje rada na određeno vrijeme.

MASONIČIĆ: Radi se o jednostavnoj činjenici da se ne može u jednom trenutku biti za primjenu ovog Zakona, a danas izazvati vještačku medijsku uzbunu kako to radi Unija poslodavaca, Privredna komora i svi ostali poslodavci kojima ne odgovara primjena zakonskih rješenja.

Svjedoci smo intenzivne medijske kampanje koju je lansirala UPCG najavljujući izmjene odredbi Zakona o radu. Namjerno apostrofiram medijske kampanje jer pored navoda u medijima nijesmo dobili zvaničnu inicijativu. Cilj je stvoriti sliku o ugroženosti poslodavaca i njihovom navodno neravnopravnom položaju u odnosu na radnike. Kao dio medijskog pritiska shvatamo i predstavljanje publikacije o ubicama biznisa, a među njima su naveli neadekvatni zakonski okvir i sivu ekonomiju. Kada poslodavci govore o sivoj ekonomiji ne uzimaju u obzir sve aspekte iste. Pogotovo onog najperfidnijeg i najopasnijeg njenog dijela – plate u koverti ispod stola!

MONITOR: Zbog čega su odredbe Zakona prihvaćene 2011. sada ponovo postale sporne?
MASONIČIĆ:Na ovo pitanje može se odgovoriti kontra pitanjem: Ko će u ime radnika, odnosno zaposlenih, natjerati institucije sistema da dosljedno sprovode već dogovorena i zakonom utvrđena rješenja? Sindikat je svakako jedna od tih organizacija u kojoj na raspolaganju stoji više mehanizama za djelovanje. Dakle, u ovim odredbama ništa nije sporno osim sprovođenje Zakona, što zvuči paradoksalno.

Poslodavci sada istupaju sa navodima da su dali saglasnost na Zakon pod pritiskom, a istina je da su i tada zastupajući interese svog članstva izdejstvovali brojne ustupke, a jedan od ključnih je pitanje otpremnina. Nije bilo neprincipijelnog pritiska, već je svako zastupao interese svog članstva. Sada smatraju da mogu ići korak dalje stvarajući konfuzije kojom bi se izvršio pritisak ne samo na socijalne partnere već i na same zaposlene koji očekuju dosljednu primjenu Zakona.

Dugoročni cilj poslodavaca je dodatna fleksibilizacija i relativizacija radnog odnosa, što je neprihvatljivo ne samo sa naše tačke gledišta, već se kosi sa realnim prilikama i standardima radnih odnosa u zemljama Evropske unije kojoj svi težimo.

MONITOR: Kakav je stav SSCG o daljem odlaganju primjene zakonskih odredbi o ograničenom trajanju rada na određeno vrijeme?
MASONIČIĆ: To odlaganje značilo bi samo agoniju za privremeno zaposlene, njihovo dalje držanje u neizvjesnosti, a prema standardima MOR-a ovakvo ponašanje poslodavaca i ovakve njihove namjere spadaju u kategoriju klasičnog mobinga.

Ne možemo zakone mijenjati kako kojem poslodavcu odgovara, ne može radnik zavisiti od njegove nesposobnosti da ostvari profit i rentabilno posluje. Ovdje se vrlo često podmeće jedna vrlo perfidna i svjesno plasirana neistina da poslodavci »izdržavaju radnike« i njihove porodice, da im redovnom isplatom plata čine nekakvu milost.

Istina je upravo suprotna: radnici za svoj uloženi trud, znanje i vještine moraju biti od strane poslodavca i nagrađeni. Plata nije milostinja, nije stvar dobre volje poslodavca, nego je poslovni ugovorni odnos dvije strane koji se mora poštovati.

Kada dobijemo zvaničnu inicijativu, izjasnićemo se, ali i sada mogu reći da je naš cilj primjena Zakona, što uostalom i traže zaposleni koji nam se obraćaju ovih dana. Smatram da navodi poslodavaca da će oko 30.000 ljudi ostati bez posla u slučaju primjene Zakona ne stoje. Oni su u ove dvije godine otpustili sve za koje su smatrali da nijesu opravdali očekivanja ili je prestala potreba za njihovim radom.

MONITOR: Iz UPCG spočitavaju da je SSCG odgovoran što Zakon „praktično nije primjenljiv u mnogim situacijama”. Kako to komentarišete?
MASONIČIĆ: Ovakvoj konstataciji sa sindikalne strane nije potreban neki veliki komentar jer je više nego jasno da su poslodavci navikli da se finansijsko tržište, ekonomska politika i strategija prilagođava isključivo njima.

Naravno uz to ide i druga činjenica: ukoliko ostvare profit sigurno ga neće podijeliti sa radnicima, a ukoliko se posluje nerentabilno, onda svu odgovornost prebacuju na zaposlene. Oni bi ,,radi bili” da radnik bude moneta za potkusurivanje njihovih neuspješnih poslovnih poduhvata; spremni su da ga izlože na tržište, kao i ostalu robu, uglavnom uvezenu i da ga pri tom otpuštaju kad im padne na pamet, ili kad im prifali para. Radnik na taj način postaje roba, drastično klizi u siromaštvo, a sve vještine, znanje i obrazovanje padaju u vodu pred ovakvim kreativnim interpretacijama kapitalizma i slobodnog tržišta.

MONITOR: Koliko je Opšti kolektivni ugovor važan za zaštitu prava crnogorskih radnika i primjenu odredbi važećeg Zakona o radu?
MASONIČIĆ: OKU kao podzakonski akt veoma je važan za zaštitu crnogorskih radnika i razradu odredbi važećeg Zakona o radu. On razradom zakona dodatno štiti radnike uz potpisane Granske i Pojedinačne kolektivnih ugovora.

Prvenstveno radi zaposlenih u Crnoj Gori, dužni smo da ukažemo na sljedeće: Prestale su da važe izmjene i dopune OKU, koje su i bile oročene na određeni period, dok je OKU potpisan na neodređeno vrijeme, tj. do donošenja novog, naravno još uvijek je na snazi, a ni jedna od strana potpisnica istog nije pristupila njegovom raskidanju. Nijesmo u posjedu bilo kog pisanog dokumenta koji govori suprotno, i više puta smo isticali da se zaposleni u slučaju bilo kakvog spora po tom pitanju mogu obratiti sudu.

MONITOR: Zašto je SSCG bio protiv predloženog OKU koji je prethodno, tako tvrde pregovarači USSCG i UPCG, usaglašen u Socijalnom savjetu?
MASONIČIĆ: SSCG nije bio protiv predloženog novog OKU, naprotiv, trudili smo se da na svaki način sačuvamo stečena prava radnika koja im pripadaju po osnovu radnog odnosa. U toku usaglašavanja stavova SSCG je pokrenuo inicijativu da minimalna zarada ne bude 55 nego 193 eura, što je teška srca prihvaćeno od strane poslodavaca. Danas se poslodavci i druga sindikalna centrala usuđuju da u javnosti optuže SSCG za izdaju radničkih interesa, a sve prethodno kao da su zaboravili. No srećom mi smo tu da ih na to i dalje podsjećamo i ne odstupamo od svojih temeljnih vrijednosti, zaštita radnika i njihovih prava.

MONITOR: Kako SSCG odgovara na optužbe da mu je novac Fonda za rekreaciju važniji od egzistencije i zaštite radnih prava članova kao, uostalom, i svih drugih radnika u Crnoj Gori?
MASONIČIĆ: Dok smo se mi zalagali za princip po kojem bi svi zaposleni imali pravo na korištenje Fonda za odmor i rekreaciju, kolege iz druge centrale su se, rukovođeni sopstvenim interesima – to jest interesima njihovog najvećeg konstituenta, zalagali da to bude isključivo pravo granskih sindikata. Ogroman broj radnika u Crnoj Gori čine zaposleni u malim i srednjim preduzećim što je izraženo u ugostiteljstvu a posebno u sektoru trgovine u kojem je zaposleno više od 37.000 radnika, a od toga veliki broj u malim radnjama.

Zaposleni nemaju šansu da koriste sredstva iz tog Fonda, pošto zahvaljujući „osjećaju za socijalni dijalog i sklonosti ka poštovanju slobode udruživanja” mnogih poslodavaca nemaju šansi da se organizuju u sindikat ne želeći da rizikuju gubitak radnog mjesta, šikanu, smanjenje zarade i ostale stvari iz arsenala pacifikovanja radnika!

Mi smo ponudili da to bude zajednički Fond u čijem Upravnom odboru bi bili predstavnici svih socijalnih partnera, uključujući predstavnika USSCG – oni su to odbili! Generalni sekretar USSCG, u vašem listu govori o Fondu kao „.. zadnjem izvoru moći”, a dobro zna da je moć Saveza sindikata u njegovom članstvu, odgovornim potezima i akcijama, a biće i ubuduće. Koristeći usluge tog Fonda svake godine oko 6.ooo radnika ima priliku da ode u banju, more ili planinu i to ne samo naših članova, i ne samo iz velikih sindikalnih organizacija.

Na posljednjoj sjednici Socijalnog savjeta smo istakli da smo spremni za potpisivanje OKU uz uslov potpisivanja posebnog Sporazuma na relaciji Vlada, UPCG i SSCG ostavljajući da USSCG sama uređuje svoje odnose sa socijalnim partnerima!

MONITOR: Koliko Vas aktuelna finansijska situacija u SSCG čini ranjivima u pregovorima o zaštiti radnih prava?
MASONIČIĆ: Ma koliko se neki trudili da SSCG dovedu u krizu i na taj način izvrše pritisak na Savez to nije oslabilo naše pregovaračke kapacitete. Naprotiv. To je naša unutrašnja stvar koju ćemo kroz nadležne institucije i organe, kako naše, tako i međunarodne, uz jasne stavove i kvalitetne rezolucije na predstojećem Kongresu SSCG sigurno prevazići.

Dodatno se naša finansijska kriza, od strane druge sindikalne centrale i poslodavaca, zloupotrebljava na neprimjeren način stalnim otvaranjem, tzv. polemika u javnosti koje sigurno neće doprinijeti korektnim odnosima među socijalnim partnerima, posebno drugom sindikalnom centralom.

Savez bi sa svoje strane mogao pokrenuti mnoga pitanja među kojima je i način sticanja reprezentativnosti druge sindikalne centrale, blokade žiro računa SSCG mimo svih zakonskih i logičkih rezona; mogao bi postaviti pitanje ,,sindikalnog organizovanja,, u preduzećima članova UPCG, o mjestu Privredne komore kao socijalnog partnera…

Za sada to ne radimo, ali pritisnuti dezinformacijama, neistinama, klevetama koje se iznose na naš račun, spremni smo da odgovorimo istom mjerom. Ne ispod nivoa dostojanstva kao dugogodišnja sindikalna centrala posvećena socijalnom dijalogu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo