Povežite se sa nama

Izdvojeno

ZORAN MIĆANOVIĆ, NIKŠIĆKA HRONIKA ISPRIČANA ULJEM NA PLATNU:  Kad misliš počinjati

Objavljeno prije

na

Kod  slikara,  kojeg je, kažu, napravio Nikšić, a on opet,  od Nikšića napravio sliku. Motive manastira , Doma vojske, Željezničke stanice , ulice Baja Pivljanina, Šetalište Alekse Backovića, zgradu Samoizbora ili SDK – a, pejsaže Vojnika, Krnova, Lukavice , likove Nikšićana, sve to slika  Mićanović virtuoznim potezima špartlom i četkicom, uvodeći, kako tumači istoričarka umjetnosti Kristina Radović ” pravu atmosferu jednog grada u galerijski prostor

 

Dočekao nas je onaj reski miris slikarskog terpentina i široki osmjeh Zorana Mićanovića. U Rastocima smo, u ateljeu  kod  slikara,  kojeg je, kažu, napravio Nikšić, a on opet,  od Nikšića napravio sliku. Motive manastira , Doma vojske, Željezničke stanice , ulice Baja Pivljanina, Šetalište Alekse Backovića, zgradu Samoizbora ili SDK – a, pejsaže Vojnika, Krnova, Lukavice , likove Nikšićana, sve to slika  Mićanović virtuoznim potezima špartlom i četkicom, uvodeći, kako tumači istoričarka umjetnosti Kristina Radović „ pravu atmosferu jednog grada u galerijski prostor. Publika voli njegova djela jer razumije njegove motive, a samim tim shvata suptilnost i iskrenost njegovog stila i posvećenost njegovom gradu. Njegov likovni opus mogao bi nositi ime likovni ljetopis jednog grada”.

A Nikšić jeste njegov grad, u kojem se, tek slučajno nije rodio, ali je od šestog mjeseca života u njemu odrastao, živio i vraćao mu se. Do devete godine u ulici Vuka Karadžića, pa onda u Baja Pivljanina,  u zgradi Monteksa…” Cijelom gradu sam bio komšija”, kaže. Još u osnovnoj školi Mićanov slikarski talenat prepoznao je nastavnik likovnog Vito Lekić. Godinama, tokom svakog susreta pitao ga je nastavnik: ” Kad misliš počinjati…”.  Počeo je kasno. Onda kada je  odlučio da  promijeni  boemski, kafanski život, koji je trajao dvadesetak godina „Kad sam se  prezasitio kafane počeo sam da slikam”.  Imao je 40 godina, oženio se, dobio ćerku Milicu i po deset sati dnevno slikao.

U kafani se družio i sa nikšićkim slikarom Žarkom Vojičićem i od njega kaže naučio mnogo. Razmišljao  je, kad mu ćerka, koju je u kasnim godinama dobio, krene u prvi razred, on će već biti penzioner: „ To bi moglo da izazove podsmijeh kod vršnjaka, pa rekoh, biće  ljepše, da joj tata bude slikar“.

” Sve je bujalo u meni, samo bih slikao, na posao išao nisam,  tako je nekako došlo…”, sjeća se Mićanović.. Ne pamti koju je sliku prvu naslikao, jer pet ih je uporedo slikao. I uvijek Nikšić. Vječna tema i inspiracija, ono što  se osjeća, doživljava i voli. „ Nevrijeme, snijeg, kišu, to najviše volim da slikam jer to osjećam“, napominje.

Rođen je 1958. godine u slovenačkom gradiću Jesenice, gdje je njegov otac bio na službi. Jedno od četvoro djece oca Milana i majke Milice. Školu nije volio, ali uspio je, nakon završene srednje tehničke da položi prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Školovanje na ovoj, u to vrijeme jedinoj slikarskoj akademiji u Crnoj Gori, nije nastavio. Kafana je bila privlačnija. I o tim godinama rado govori. „ Kafana je institucija. Nema mjesta gdje se ljudi bolje druže, ni boljeg mjesta da se upoznaju ljudi i njihovi karakteri” tvrdi Mićan.

Teku sjećanja. „ Ko nije udisao miris nikšićkih lipa i šetao glavnim gradskim korzom, ne može znati šta je u tom vremenu odrastanja značilo oblačiti farmerice sa umetkom čija je širina nogavice na dnu bila 35 cm, pa kad se od kiše i bljuzgavice skvase, imaš osjećaj da su te angažovali za ulogu Limenka iz Alise u zemlji čuda…”

Pa ona  druženja uz ” iskra” gramofon i ploče grupa   Nazaret, Deep Purple,  Korni grupe, Drugog načina,  Demisa Roussosa…

Dok je bio  na odsluženju vojnog roka u  listu Zum reporter je učestvovao i osvojio treće mjesto sa erotskom karikaturom. Novac od nagrade popijen je sa par drugova vojnika, a potvrda o nagradi zagubila se. Živio je i radio u 17 gradova one velike Jugoslavije, prije no što se vratio u Nikšić i na preporuku oca zaposlio se u nikšičkoj željezari. „ Bilo mi je sudjeno da skitam, ali sam se uvijek vraćao Nikšiću. Ovdje pripadam”.

Na štafelaju je slika na kojoj sada radi. „Sve na mojoj slici počinje rovašem”, objašnjava Mićan sliku na kojoj prepoznajemo dio Nikšića, onaj dio gdje se  sijeku Njegoševa, Proleterska i Ulica narodnih heroja… Ovdje je svraćao u kafanu  Stajalište ili  naslonjen na prozorski lim kuće pored bivšeg pozorišta dokoličario u mladosti. Slika po sjećanju, a  sjećanja  su živa. Sa onom iskrenom emocijom, jer samo takve slike, tvrdi, imaju vrijednost.

” Ne smatram ga pukim hroničarem vremena. Niti mislim da je čuvar svjedočanstva sredine u kojoj živi, nego velim da je on umjetnik koji pokušava sačuvati ono malo duše u nama”, zabilježio je nikšićki slikar Mišo Vemić povodom jedne od Mićanovićevih izložbi. A, izlagao je 17 puta u Nikšiću i samo po jednom u Budvi i Plužinama. Četiri godine ubjedjivali su ga da učestvuje na izložbi održanoj tokom manifestacije  Grad teatar, osam slika je tada prodao,  ali izložbu van Nikšića neće ponoviti. Jer,  i on i njegov rad pripadaju Nikšiću.

Radi mnogo jer njegove slike su tražene i brzo odlaze. „ Lako se odvojim od svojih radova, jer više volim da moja slika bude na tudjem zidu, nego na mom.To znači da se ljudima svidja ovo što radim. Moje slike su svuda po svijetu.Jedno vrijeme sam imao evidenciju, ali ne radim to više. Neka putuju, nemam ja ništa protiv.“

U portretu se dugo tražio,  uspješno se i našao. Slikao je portrete  Nikšićana i do sada naslikao njih 170. Nikšićke oridjinale, poznate i manje poznate likove, pjevače, slikare, glumce, novinare, pjesnike, sportiste.. „ Sa svakim od njih sam bar pivo ili dva popio” , kaže Mićan.

Slikao ih je ” tražeći karakter, kao što se na pejsažima traži atmosfera”. Smaja boksera i ono njegovo prepoznatljivo držanje sa jednim odignutim ramenom i odijelom, uvijek par brojeva većim, gradske amale Jova Dđadu, Petra Stolicu, pjesnike Vita i Duga Krivokapića  hvatajući onu poetsku crtu na njihovom licu, profesora Sloba Vujačića, doktora Raca Mijanovića, glumca Veljka Mandića…

Portrete Nikšićana predstavio je u prostoru kafea  Propaganda skupa sa Radojicom Stankovićem i njegovom knjigom  Nikšićki imenik. Radojica riječju, a Mićan bojom oživjeli su sve one koji su ostavili traga u hronici grada pod Trebjesom.

Za radove  Zorana Mićanovića nije bilo mjesta  na konkursu za likovnu nagradu  Ilija Šobajić. Nije  akademski slikar – objasnili su.  „ Treba da predam diplomu ko da se zapošljavam.  Pa nije akademija napravila slikara, no slikari akademiju”, ironično primjećuje naš sagovornik.

Lidija KKOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo