Dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila kraj problema! Sljedbenici ovih filozofa, podijelili su se u nepomirljive tabore. Problem je dobio na važnosti, ugnijezdio se u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju
“Nisi est in intellectu quod antea non fuerit in sensu!“
“Nisi intellectus ipse!“
“Nema ničega u duhu što prethodno nije bilo u čulima!“
“Osim samog duha!“
Ove dvije rečenice su zaključci jedne davno započete debate, dva poslednja ispaljena metka u dugom, virtuelnom duelu Džona Loka i Vilhelma Lajbnica, dva nenadmašna strijelca, pobjednika u mnogim dvobojima sa najslavnijim filozofima svog vremena. U istoriji je ostalo nerašćišćeno pitanje pobjednika : po jednima, Lok je potegao prvi i smrtno ranio Lajbnica; po drugima, ishod je bio obrnut, jer iako je Lok pucao prvi, Lajbnic je gađao tačnije i definitivno je ućutkao škotskog megdandžiju; po trećima, duel je završen bez pobjednika, jer su oba nepromašiva majstora usmrtili jedan drugog, a s njima je završio i problem.
Sve dok ima živih, smrt nema posljednju riječ. Smrt Džona Loka i Vilhelma Lajbnica nije označila i kraj problema! Naprotiv, pristalice, sljedbenici… jednog i drugog filozofa, podijelili su se u nepomirljive tabore, a s njima i njihovim polemikama i debatama koje traju do danas, problem je ne samo ostao živ, nego je dobio na važnosti, ugnijezdio se u sve osnovne društvene institucije i što je najvažnije – i u najdublje slojeve ličnosti svakog pojedinca, određujući njihovu životnu filozofiju.
Prije nego što vam kažem šta ja o tome mislim, moram reći da mi ova njihova isključivost nije po volji. Hajde što mi zvuče suviše dogmatski, neopozivo, kao da ni jedan ni drugi ne dopuštaju nikakvo drugačije mišljenje – kao biva: kad filozofi jednom promisle, šta tu ima da misle drugi!? Pravo rečeno, ja tu ne vidim mnogo filozofije, više mi to liči na neotesanost onog delije kog sam pitao za adresu hotela u nekom našem gradu. Nakon što mi je dao opširna uputstva: “Pravo do kraja ove ulice, pa onda desno, a poslije druga lijevo, pa kod semafora opet desno…“ zahvalio sam mu se rekavši, da ću pitati još nekoga ustreba li, e da bih ga uvjerio da će sve biti u redu. Na to me je junoša otro pogledao i očigledno ljut i uvrijeđen, podviknuo:“ Šta ima da pitaš nekoga, kad sam ti ja sve jasno rekao!? Ne misliš valjda da ja ne znam, ili da te lažem!?“ Malo je nedostajalo pa da me izazove na tuču, samo zato što sam se usudio reći kako ću pitati još nekoga, iako mi je on već dao jedini mogući odgovor i prosvijetlio me apsolutnom istinom!
Pogledajmo o čemu su se tako nepomirljivo sporila naša dva filozofa!? Ima tu nešto krupno, nešto o čemu rijetko kad i malo ko razmišlja, a ipak, nešto o čemu se svako, barem jednom u životu, mora ozbiljno zapitati! Podsjetimo se : Džon Lok tvrdi da u našem duhu (svijesti, intelektu) nema ničega osim onog što je stiglo preko čula, dakle – izvana, spolja, iz svijeta. Kad filozof kaže “ničega“, to znači apsolutno “ničega“, ne „skoro ničega“, ni “99.99 posto ničega“, nego upravo “100.00 posto ničega“ drugog osim onoga što nam je u glavu stiglo putem pet naših čula. Tu se odmah javljaju dvije, miožda i tri krupne nedoumice:
- Ako je tako, onda mi, odnosno, naša svijest, duh (intellectus), zapravo i nije naša, nego je od početka do kraja, do posljednje misli, stigla spolja, primljena, unijeta. Prema ovome, same po sebi, naše glave su potpuno prazne, i sve što u glavi imamo, koliko god bilo složeno, istinito, zanimljivo, lijepo ili uzvišeno –stiglo je u našu glavu izvana;
- Ako je sva sadržina svake pojedinačne svijesti stigla izvana, (kao što se tvrdi), onda nas kao takvih, zapravo i nema! Naša je samo glava, to hudo gnijezdo od kože, kosti i mesa u koje svijet izvan nas, preko naših čula, sije svoje sjeme, polaže svoja jaja, ubrizgava svoje užase i divote;
- Ako nema ničega u duhu, osim onog što je došlo preko čula, onda duha, kao takvog i nema, jer je sasvim jasno da sam duh (intellectus), niti je stigao, niti je mogao stići preko čula – bez obzira da li preko pojedinačnog, ili preko sinergije dva, tri, ili svih čula zajedno. Jer od svega onoga što čula prenose, duh nema ni jedno svojstvo: duh (intellectus), nije ni boja, ni zvuk, ni ukus, ni miris, ni bilo kakva vrsta taktilnosti – dodira!
Džon Lok tvrdi: Okolnosti su sve. Čovjek je ništa. Puki proizvod okolnosti. Ono smo što od nas učine okolnosti. Što učini život!
Vilhelm Lajbnic tvrdi: Čovjek je sve. Okolnosti su ništa. Ono što smo, što nikakve okolnosti ne mogu stvoriti, što ni život ne može.
Je li to sve?
Nije! Nema kraja slatkim mukama sa filozofima.
O tome, drugom prilikom.
Kad htjednem. Nezavisno od okolnosti.
Ferid MUHIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice