Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

3 godine

na

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

MONITOR: Eva Mozes Kor na početku filma kaže da je doživjela  „osvetu“ nad svojim mučiteljem  i ubicom njene porodice u Aušvicu – Hesom jer može da uživa u društvu njegovog unuka a on ne može. Koliko je važno da razumijemo i djelujemo kao društva u skladu sa shvatanjem da potomci ne bi trebalo da nose ni dobro ni loše breme koje su im ostavili preci?

RELJIĆ:  Potomci neminovno nose breme svojih predaka. Ima jedan trenutak u filmu Enkel kada studentkinja iz Švedske, ispred one zloglasne kule i glavne kapije logora smrti Aušvic-Birkenau, pita unuka komandanta Aušvica da li je ikada poželeo da promeni svoje prezime Hes u neko drugo. Rajner tada izgovara da mu to nikada ne bi palo na pamet jer da je kojim slučajem gospodin Miler, a ne Hes, niko ga ne bi slušao. Dakle, Rajner se rodio kao unuk jednog od najvećih zločinaca što nikada ne bi mogao da promeni, ali ono što je pokušao jeste da zaštiti svoju decu i da jednog dana za njih kažu da su deca onog unuka koji se suočio sa zločinima i direktnim žrtvama holokausta. To je velika stvar i zamislite kada bi neko od potomaka zločinaca na ovim prostorima progovorio kao Rajner. Tada bi se neke stvari sigurno pomakle sa mrtve tačke.

MONITOR: Koliko je ova priča primjenjiva i na posljedice sukoba u bivšoj Jugoslaviji o čijem jednom segmentu govori vaš drugi film „Proces Sandžak“ iz 2020. godine, u koprodukciji vaše „Core Dox“ i Al Džazire?

RELJIĆ: Kada govorimo o zločinima u Sandžaku, oni su posebni u svakom smislu, jer se o njima jako malo govori, gotovo ništa. Upravo zato mi je bio izazov da se bavim Sandžakom. Prvi put sam to činio u specijalnom izdanju nekadašnje emisije Radar na RTV, i u nekih 50 minuta sam se bavio otmicama u Sjeverinu i Štrpcima, granatiranju sela na tromeđi Srbije, BiH i Crne Gore, torturama i sl. Tada sam prvi put načeo i temu montiranog sudsko-političkog procesa protiv pripadnika SDA, koji je paralelno vođen u Srbiji i Crnoj Gori, gde su ljudi prošli kroz teške oblike mučenja i torture, optuženi da su želeli da podignu oružani ustanak u cilju stvaranja države Sandžak. To je svojevrsna tabu tema i danas nepoznata široj javnosti, i kada sam premijerno prikazao svoj dokumentarni film Proces Sandžak, 14. 09. 2020. na festivalu AJB DOC u Sarajevu, krenuli su ozbiljni napadi na mene, na nekim sumnjivim i anonimnim portalima. Automatski su mi nacrtali metu na čelu, ali to je bilo dobro, jer je to bio dokaz da sam napravio dobar film i da je zasmetao onima koji se i dalje kriju od odgovornosti za ta nedela.

MONITOR: Film svjedoči o užasnoj torturi, faktički o policijskim zločinima nad tim ljudima koji su, poslije prvostepenih osuđujućih presuda, u Crnoj Gori amnestirani a u Srbiji su presude pale na Vrhovnom sudu. Šta je vas motivisalo da „vaskrsnete“ ovu tešku temu?

RELJIĆ: Na primeru Sandžaka bila je vidljiva ta zločinačka priroda režima koji nas je odveo u stradanja 90-ih. Nažalost, ni Haški tribunal se nije bavio zločinima protiv čovečnosti na tom prostoru, za razliku od Vojvodine i etničkog čišćenja Hrvata sa područja Srema. Ima se utisak da je to učinjeno s namerom, pa čak ni haškom osuđeniku Milanu Lukiću nije proširena optužnica na otmice i ubistva putnika iz autobusa i voza u Sjeverinu odnosno u Štrpcima, za koje postoje direktni dokazi. Ima se utisak da je na taj način Tužilaštvo MKSJ, nakon 2000. nagradilo nove/stare vlasti Srbije i Crne Gore za saradnju i zaštitilo ih, pre svega, od tužbe BiH za agresiju pred Međunarodnim sudom pravde. Sandžak se pominjao u Hagu samo kada je u svojstvu odbrane svedočio bivši načelnik RDB u Novom Pazaru Vladimir Čorbić i to u procesu protiv nekadašnjeg šefa RDB-a Jovice Stanišića.

MONITOR: U vašem filmu pojavljuje se i insert sa tog suđenja u Hagu, u kojem Vladimir Čorbić kaže da je taj slučaj dio akcije Maj ’93. I napominje: „Trajala je do mog odlaska u penziju. Koliko znam, traje još uvijek, ali nisam siguran“. Kako vi razumijete ovu izjavu?

RELJIĆ: Onako kakvo sam joj dao mesto u filmu. Ta rečenica je u službi zaključka filma, jer zapravo predstavlja taj poželjni kontinuitet mržnje, koja bi trebalo da traje od Balkanskih ratova pa do u beskonačno. Ta akcija fakat traje i dan danas, ako se pogleda da se u Srbiji pokreću revizije sudskih procesa prema žrtvama, u kojima država Srbija traži da joj akteri iz mog filma vrate deo novca koji im je isplaćen na ime odšteta. Policijska akcija Maj ’93, kao i njena podakcija Lim, koja je vođena u Crnoj Gori, i te kako traju, jer kako drugačije objasniti činjenicu da je danas Ibrahimu Čikiću zamrznut tekući račun i da ne može da podigne svoju ionako malu penziju.  Čikić mora da plati odštetu dželatima koje je pomenuo u svojoj knjizi Gdje sunce ne grije, bez obzira na presudu Ustavnog suda Crne Gore iz februara 2018. u kojoj je njegova knjiga proglašena za nacionalni interes, kao i odbačena presuda suda u Bijelom Polju o toj odšteti. Koliko god da se radi o verovatno nekakvom pravnom vakuumu, nije slučajno da se to dešava Čikiću, koji je prvi progovorio o strahotama koje je doživeo prilikom saslušanja i tortura, kroz koje je prošao te davne 1994. kada je, kao slep, osuđen na dve i po godine zatvora, jer je „pripremao snajperske napade na srpsku decu“. Čikić je oslepeo dve decenije pre tog famoznog hapšenja. Još jedan od primera da ove akcije traju je i činjenica da postoji bogat video arhiv o tadašnjim događajima u Srbiji i Crnoj Gori, ali da su osim dva kratka priloga, svi materijali bunkerisani i sklonjeni daleko od očiju javnosti.

MONITOR: Radite na dokumentarcu Mamula All Inclusive. U događajima, istorijskim i skorašnjim, pokazuje se, kako mjesta patnje – do skoro zapušetena – postaju mjesta gdje se mogu kupiti ovozemaljska zadovoljstva. Šta mislite o ovom „rizort-spa“ odnosu prema mjestima stradanja?

RELJIĆ: Mamula je pravi primer kako novac kupuje sve, i briše sve pred sobom, pa i žrtve. Možda je bivša vlast u Crnoj Gori napravila jedan takav dil sa investitorom iz Egipta, ali sam siguran da ga nova vlast neće poništiti i to će u osnovi i biti glavna radnja mog filma: da žrtve logora, pa i one koje su žive, niko ništa ne pita i da sve interesuje samo novac. Dakle, vratimo se na nacionalistički kič, kakvog živimo i lako ćemo shvatiti da je jedna takva situacija apsolutno moguća. Pogledajte samo igranku oko spomenika Stefana Nemanje u Beogradu i priču oko krsta i mača, i shvatićete da nema većeg nacionalnog interesa od onog ličnog i finansijskog interesa. Dotični primeri nisu samo primeri Crne Gore odnosno Srbije, niti su to primeri samo sa Balkana, već univerzalna pojava, u kojoj je novac osnovno i najjače merilo vrednosti u današnjem svetu, a ljudska patnja i ljudska žrtva sve manje važni i skoro nebitni. Da je drugačije, odnos razvijenog sveta prema ljudima koji beže od aktuelnih ratova i razaranja, bio bi humaniji, a ne ovakav kakav je, surov i nasilnički.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

2 dana

na

22 Septembra, 2023

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Objavljeno prije

2 dana

na

22 Septembra, 2023

Objavio:

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana

 

MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?

PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.

Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.

Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.

MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?

PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)

Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Objavljeno prije

1 sedmica

na

15 Septembra, 2023

Objavio:

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast

 

MONITOR:  Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?

VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a  nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.

Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.

Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi,  možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.

Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali  gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.

MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?

VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.

Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i  koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.

MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?

VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi  nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.

Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?

MONITOR:    Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha –  od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?

VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.

Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.

Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.

MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?

VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima  Vlade.

Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.

Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.

MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?

VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.

MONITOR:  Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?

VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su  pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.

MONITOR:  Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?

VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.

Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.

Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.

Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo