Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

MONITOR: Eva Mozes Kor na početku filma kaže da je doživjela  „osvetu“ nad svojim mučiteljem  i ubicom njene porodice u Aušvicu – Hesom jer može da uživa u društvu njegovog unuka a on ne može. Koliko je važno da razumijemo i djelujemo kao društva u skladu sa shvatanjem da potomci ne bi trebalo da nose ni dobro ni loše breme koje su im ostavili preci?

RELJIĆ:  Potomci neminovno nose breme svojih predaka. Ima jedan trenutak u filmu Enkel kada studentkinja iz Švedske, ispred one zloglasne kule i glavne kapije logora smrti Aušvic-Birkenau, pita unuka komandanta Aušvica da li je ikada poželeo da promeni svoje prezime Hes u neko drugo. Rajner tada izgovara da mu to nikada ne bi palo na pamet jer da je kojim slučajem gospodin Miler, a ne Hes, niko ga ne bi slušao. Dakle, Rajner se rodio kao unuk jednog od najvećih zločinaca što nikada ne bi mogao da promeni, ali ono što je pokušao jeste da zaštiti svoju decu i da jednog dana za njih kažu da su deca onog unuka koji se suočio sa zločinima i direktnim žrtvama holokausta. To je velika stvar i zamislite kada bi neko od potomaka zločinaca na ovim prostorima progovorio kao Rajner. Tada bi se neke stvari sigurno pomakle sa mrtve tačke.

MONITOR: Koliko je ova priča primjenjiva i na posljedice sukoba u bivšoj Jugoslaviji o čijem jednom segmentu govori vaš drugi film „Proces Sandžak“ iz 2020. godine, u koprodukciji vaše „Core Dox“ i Al Džazire?

RELJIĆ: Kada govorimo o zločinima u Sandžaku, oni su posebni u svakom smislu, jer se o njima jako malo govori, gotovo ništa. Upravo zato mi je bio izazov da se bavim Sandžakom. Prvi put sam to činio u specijalnom izdanju nekadašnje emisije Radar na RTV, i u nekih 50 minuta sam se bavio otmicama u Sjeverinu i Štrpcima, granatiranju sela na tromeđi Srbije, BiH i Crne Gore, torturama i sl. Tada sam prvi put načeo i temu montiranog sudsko-političkog procesa protiv pripadnika SDA, koji je paralelno vođen u Srbiji i Crnoj Gori, gde su ljudi prošli kroz teške oblike mučenja i torture, optuženi da su želeli da podignu oružani ustanak u cilju stvaranja države Sandžak. To je svojevrsna tabu tema i danas nepoznata široj javnosti, i kada sam premijerno prikazao svoj dokumentarni film Proces Sandžak, 14. 09. 2020. na festivalu AJB DOC u Sarajevu, krenuli su ozbiljni napadi na mene, na nekim sumnjivim i anonimnim portalima. Automatski su mi nacrtali metu na čelu, ali to je bilo dobro, jer je to bio dokaz da sam napravio dobar film i da je zasmetao onima koji se i dalje kriju od odgovornosti za ta nedela.

MONITOR: Film svjedoči o užasnoj torturi, faktički o policijskim zločinima nad tim ljudima koji su, poslije prvostepenih osuđujućih presuda, u Crnoj Gori amnestirani a u Srbiji su presude pale na Vrhovnom sudu. Šta je vas motivisalo da „vaskrsnete“ ovu tešku temu?

RELJIĆ: Na primeru Sandžaka bila je vidljiva ta zločinačka priroda režima koji nas je odveo u stradanja 90-ih. Nažalost, ni Haški tribunal se nije bavio zločinima protiv čovečnosti na tom prostoru, za razliku od Vojvodine i etničkog čišćenja Hrvata sa područja Srema. Ima se utisak da je to učinjeno s namerom, pa čak ni haškom osuđeniku Milanu Lukiću nije proširena optužnica na otmice i ubistva putnika iz autobusa i voza u Sjeverinu odnosno u Štrpcima, za koje postoje direktni dokazi. Ima se utisak da je na taj način Tužilaštvo MKSJ, nakon 2000. nagradilo nove/stare vlasti Srbije i Crne Gore za saradnju i zaštitilo ih, pre svega, od tužbe BiH za agresiju pred Međunarodnim sudom pravde. Sandžak se pominjao u Hagu samo kada je u svojstvu odbrane svedočio bivši načelnik RDB u Novom Pazaru Vladimir Čorbić i to u procesu protiv nekadašnjeg šefa RDB-a Jovice Stanišića.

MONITOR: U vašem filmu pojavljuje se i insert sa tog suđenja u Hagu, u kojem Vladimir Čorbić kaže da je taj slučaj dio akcije Maj ’93. I napominje: „Trajala je do mog odlaska u penziju. Koliko znam, traje još uvijek, ali nisam siguran“. Kako vi razumijete ovu izjavu?

RELJIĆ: Onako kakvo sam joj dao mesto u filmu. Ta rečenica je u službi zaključka filma, jer zapravo predstavlja taj poželjni kontinuitet mržnje, koja bi trebalo da traje od Balkanskih ratova pa do u beskonačno. Ta akcija fakat traje i dan danas, ako se pogleda da se u Srbiji pokreću revizije sudskih procesa prema žrtvama, u kojima država Srbija traži da joj akteri iz mog filma vrate deo novca koji im je isplaćen na ime odšteta. Policijska akcija Maj ’93, kao i njena podakcija Lim, koja je vođena u Crnoj Gori, i te kako traju, jer kako drugačije objasniti činjenicu da je danas Ibrahimu Čikiću zamrznut tekući račun i da ne može da podigne svoju ionako malu penziju.  Čikić mora da plati odštetu dželatima koje je pomenuo u svojoj knjizi Gdje sunce ne grije, bez obzira na presudu Ustavnog suda Crne Gore iz februara 2018. u kojoj je njegova knjiga proglašena za nacionalni interes, kao i odbačena presuda suda u Bijelom Polju o toj odšteti. Koliko god da se radi o verovatno nekakvom pravnom vakuumu, nije slučajno da se to dešava Čikiću, koji je prvi progovorio o strahotama koje je doživeo prilikom saslušanja i tortura, kroz koje je prošao te davne 1994. kada je, kao slep, osuđen na dve i po godine zatvora, jer je „pripremao snajperske napade na srpsku decu“. Čikić je oslepeo dve decenije pre tog famoznog hapšenja. Još jedan od primera da ove akcije traju je i činjenica da postoji bogat video arhiv o tadašnjim događajima u Srbiji i Crnoj Gori, ali da su osim dva kratka priloga, svi materijali bunkerisani i sklonjeni daleko od očiju javnosti.

MONITOR: Radite na dokumentarcu Mamula All Inclusive. U događajima, istorijskim i skorašnjim, pokazuje se, kako mjesta patnje – do skoro zapušetena – postaju mjesta gdje se mogu kupiti ovozemaljska zadovoljstva. Šta mislite o ovom „rizort-spa“ odnosu prema mjestima stradanja?

RELJIĆ: Mamula je pravi primer kako novac kupuje sve, i briše sve pred sobom, pa i žrtve. Možda je bivša vlast u Crnoj Gori napravila jedan takav dil sa investitorom iz Egipta, ali sam siguran da ga nova vlast neće poništiti i to će u osnovi i biti glavna radnja mog filma: da žrtve logora, pa i one koje su žive, niko ništa ne pita i da sve interesuje samo novac. Dakle, vratimo se na nacionalistički kič, kakvog živimo i lako ćemo shvatiti da je jedna takva situacija apsolutno moguća. Pogledajte samo igranku oko spomenika Stefana Nemanje u Beogradu i priču oko krsta i mača, i shvatićete da nema većeg nacionalnog interesa od onog ličnog i finansijskog interesa. Dotični primeri nisu samo primeri Crne Gore odnosno Srbije, niti su to primeri samo sa Balkana, već univerzalna pojava, u kojoj je novac osnovno i najjače merilo vrednosti u današnjem svetu, a ljudska patnja i ljudska žrtva sve manje važni i skoro nebitni. Da je drugačije, odnos razvijenog sveta prema ljudima koji beže od aktuelnih ratova i razaranja, bio bi humaniji, a ne ovakav kakav je, surov i nasilnički.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Čerečenje leša javne uprave i institucija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna Vlada nije promijenila ambijent u kojem bi se razvlastio dotadašnji sistem, a sadašnjoj se prema kapacitetima koje ima i podršci koju može da obezbijedi,  ne nazire riješenje te društvene patologije u kojoj se gubimo

 

MONITOR:  Imali smo i dvije vlade ekspertsku i manjinsku. Kako vidite jednu, kako drugu, njen sastav i mogućnosti?

DABIŽINOVIĆ: Svjedočimo velikim obećanjima nakon 30 avgusta koji su se pretvorili u svoju suprotnost. Promjena vlasti nije ispunila ni obećanja koje je dala niti očekivanja građanki/na Crne Gore. Vidjeli smo, a vidimo i sada, bjesomučno čerečenje leša javne uprave i institucija u koji se ubacuju partijski aktivisti po dubini i širini. U duhu takve politike imamo građane prvog, drugog i trećeg reda. U kontinuitetu se povećava jaz između sirotinje i bogatih. Nastavlja zloupotreba političke moći na rad institucije sistema što predstavlja nastavak prethodnika sa kojima se ne želi sarađivati, i tako gradi vlastita politička pozicija.  Često je to jedina tačka programa. Mislim da je o sastavima i jedne i druge vlade bilo dosta riječi. Svela bi sve na političku trgovinu i prevaru. Kako oni koji su u krvi do lakata iz devedesetih a njih je većina,  mogu biti pokretačka snaga državi koja je na aparatima. Zaključujem, prethodna vlada nije promijenila ambijent u kojem bi se razvlastio dotadašnji sistem a sadašnjoj se, prema kapacitetima koje ima i podršci koju može da obezbijedi, ne nazire riješenje te društvene patologije u kojoj se gubimo.

MONITOR:  Da li je nova Vlada u stanju da deblokira evropski proces imajući u vidu da su u njoj mnogi stari politički akteri, a da joj je parlamentarna podrška DPS?

DABIŽINOVIĆ: Prema onom što stiže iz sadašnje Vlade poruke su zbunjujuće. Strateški cilj  ulaska Crne Gore u EU  sada u javnom govoru prvog ministra dobija pandam u Otvorenom Balkanu. Ne bi trošila bespotrebno vrijeme čitalaca baveći se objašnjenima ovog unakrsnog zbunjivanja građana. Ne polažem prevelike nade u sadašnju Vladu. Po mom ubjeđenju ova Vlada bi trebalo da pripremi teren za izbore koji ne bi bili kompromitovani. O raščišćavanju problema i propadanja Crne Gore trebalo bi da povedemo široki društveni konsenzus jer je trideset godina ogroman period za uništavanje a mali za „ozdravljenje“. Društveni procesi koji bi trebalo da donesu duh jednog drugog vremena moraju početi oduzimanjem imovine onima koji su je stekli nelegalno ali i suočavnjem sa prošlošću devedesetih i lustracijom. Za to nam trebaju sve društvene snage i znanje cijelog svijeta ukoliko hoćemo da se procesi pokrenu nabolje.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Biljana Đorđević, docentkinja FPN-a, izabrana narodna poslanica Koalicije Moramo: Na vlasti u Srbiji je da donese odluku o sankcijama Rusiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo što bi dobrosusjedski odnosi morali da budu stalno njegovani već to za naš region označava istovremeno i sentimentalno i racionalno. Osjećamo da smo nekad bili dio iste države i pogađaju nas slični problemi koji, moguće je da će se to pokazati kao racionalno, traže i zajednička regionalna riješenja

 

MONITOR: Prema rezultatima GIK-a, vlast u Beogradu bi trebalo da ostane ista. To je veliko razočarenje za veliki broj glasača opozicije. Potez Dragana Đilasa koji je odmah nakon izbora tražio od Aleksandra Vučića da se beogradski izbori ponove, naišao je na odijum opozicionih stranka, sem njegovog SSP-a, zbog toga što nije sačekao GIK i Upravni sud. Prema Vučiću, beogradski izbori će se ponoviti. Kako će se u ovoj situaciji ponašati „Moramo”?

ĐORĐEVIĆ: Sastanak Vučića i Đilasa bio je izuzetno štetan zbog načina na koji je do njega došlo i trenutka u kojem se desio – sastanak koji dogovara nove izbore u trenucima kada stari nisu završeni, mimo dokazane potrebe za nečim takvim i bez saglasnosti ostalih – što Đilasovih koalicionih partnera, što drugih opozicionih lista. U tom trenutku se čeka ponavljanje izbora na nekim mestima u Beogradu i taj sastanak je obeshrabrio i demotivisao Beograđane da ima smisla boriti se da se veći broj opozicionih glasova zaista i pretvori u više mandata, tako što bi se na ponovljenim izborima strateški podržala lista Ajmo, ljudi. To se u svetlu ovog sastanka nije dogodilo. Sada je jasno da režim ima tesnu većinu, mada videćemo koliko tesnu da formira vlast u Beogradu i koliko će takva vlast moći da opstane.

Mi nismo sigurni da će se izbori uopšte ponoviti u Beogradu. Čak i Vučić govori da će se to desiti ako opozicija to želi. Kada je to opozicija dobila nešto što je tražila? Ako se i ponove, to je zato što bi SNS-u, to iz nekog razloga odgovaralo, a ne zato što je neko iz opozicije to tražio. Međutim, ako izbora bude bilo, mi ćemo na te izbore izaći i sigurna sam imati još bolji rezultat nego što smo imali početkom aprila.

MONITOR: Vaša koalicija je dobila najviše podrške „sa strane“, od njemačkih Zelenih koji su relevantni činioci vlade Olafa Šolca, ali i od Evropske partije Zelenih koji su vam, kako se saznaje, postavili uslov formiranja političke partije, da biste mogli postati njihova članica. Sem tog članstva, šta će vam donijeti nova organizacija dosadašnje koalicije sastavljene od građanskih udruženja?

ĐORĐEVIĆ: Evropska partija Zelenih nije nama postаvila uslov da formiramo jednu političku partiju, već je njihovo pravilo da članice EGP moraju biti partije. Istovremeno, praksa EGP je da mogu imati i više članica iz iste zemlje. S tim u vezi bih da objasnim da se trenutno ne stvara politička organizacija koalicije Moramo već da dolazi do okupljanja oko stranke Zajedno za Srbiju, u kojem učestvuju Ekološki ustanak i deo organizacija iz platforme Akcija, ali ne i Ne davimo Beograd koji ima svoj proces evaluacije i planiranog restrukturiranja političke organizacije u novim okolnostima – o kojima ćemo raspravljati na Skupštini pokreta. Koalicija Moramo svakako nastavlja da postoji a njene konstitutivne organizacije se spremaju za naredne korake.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR I ANALITIČAR MEDIJA: Svjedočimo samo vrhu brijega

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast, koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora, blokirala evropski put

 

 

MONITOR: Mediji su zaslužni sto su otvoreni i procesuirani slučajevi zloupotreba bivše predsjednice Vrhovnog suda i policajaca povezanih sa organizovanim kriminalom. Šta vam to govori?

VUKOVIĆ: Polakote, što bi rekao bivši glavni specijalni tužilac Katnić. Prvo moramo odati zahvalnost Europolu, koji je prikupio informacije i proslijedio ih na adrese naših nadležnih. Odatle možemo govoriti o zasluzi medija, jer su obnarodovali kompromitujuće informacije i tako, pretpostavljam, ubrzali procesuiranje. Mi sada ne znamo šta bi se desilo da kompromitujući transkripti telefonskih razgovora nijesu došli do medija, ali je jasno da je njihovo objavljivanje ubrzalo policijsko-tužilačke akcije.

Jedna od funkcija medija je da kontrolišu one koji imaju formalnu i neformalnu moć, jer je istorijsko iskustvo pokazalo da su i najnezavisnije institucije i najpošteniji ljudi skloni zloupotrebama moći u određenim situacijama. Zato ih neko stalno mora držati na oku. No, dešavalo se i ranije da mediji u Crnoj Gori odigraju dobro ulogu kontrolora i galame dovoljno glasno, ali je bilo uzalud jer je konfiguracija moći u društvu bila takva da se ta galama zabadala u debelo uho nezainteresovanih. Sada imamo nešto drugačiju konfiguraciju moći i uši nekih institucija su se počele tanjiti.

MONITOR: Šta govori činjenica da su policajci, te čelni ljudi pravosuđa članovi organizovanih kriminalnih grupa?

VUKOVIĆ: Neke mlađe ljude sam nedavno edukovao o tome kako je aktuelni predsjednik države tokom svoga prvoga premijerskog mandata govorio opoziciji u parlamentu da neće nikada saznati istinu o sivom državnom novcu koji se nalazio na posebnim računima koji su otvarani na imena režimskih ljudi. Bilo je to u vrijeme međunarodnih sankcija kojima su kažnjavane Srbija i Crna Gora zbog uloge u krvavom raspadu Jugoslavije. Od toga vremena datiraju razne vrste nekažnjivih zloupotreba moći i njegovanje raznih vrsta simbioza kriminala i institucija koje su dužne da služe javnom interesu. Ta simbioza je trebala ljude posebnog kova, stvarala ih i uzgajala, a odricala ih se samo u trenucima kada su postojali remetilački faktori ili su bili podesni za žrtvovanje na oltar euroatlantskih integracija. Najilustrativniji primjer je bivši dugogodišnji broj 2 vladajuće partije i režima – Svetozar Marović.

Ovo čemu trenutno svjedočimo je samo vrh brijega i možemo samo slutiti šta će nam pući pred očima ako budemo u prilici da vidimo makar veći dio toga brijega.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu bivšeg specijalnog tužioca da se „svoji agenti ne hapse”?

VUKOVIĆ: Milivoje Katnić je ovom izjavom upravo otkrio simbiozu policije i kriminalnih grupa, jer je jasno da policajci nijesu bili infiltrirani u kriminalni klan kako bi dolazili do važnih informacija. Transkripti pokazuju da su kriminalci znali s kim imaju posla i jedni se prema drugima odnose s drugarskom pažnjom i razumijevanjem. Možda je ova saradnja polučivala i nešto što je bilo od koristi za opšte dobro i to može biti olakšavajuća okolnost akterima kada dođe do poštenog suđenja. Bojim se, ipak, imajući u vidu prirodu režima i duh vremena, da ta korist nije bila velika, ako je uopše bilo. Ko je izvlačio veću koriste iz te simbioze, takođe bi trebalo da pokaže neko pošteno suđenje.

MONITOR: Vjerujete li da će novo tužilaštvo, uz nove vlasti, moći do kraja da rasvjetli sistem u kom je to bilo moguće?

VUKOVIĆ: Nemam osnova da vjerujem, imam pravo da se nadam. Kad kažem da nemam osnova da vjerujem, imam na umu to da tek treba izgraditi institucionalnu moć sposobnu da razgradi nakaradni sistem i da učvrsti novi koji je sušta suprotnost nakaradnom. Bez hrabrih pojedinaca i herojskog podvižništva tako nešto neće biti moguće, ali politička moć mora za to podvižništvo obezbijediti dobar kontekst i dati mu smisao. Nadam se da aktuelna politička paktiranja imaju i neku skrivenu agendu koja usmjerava procese u poželjnom pravcu.

MONITOR: Kako vidite novu vladu i njen sastav?

VUKOVIĆ: U jednom ranijem razgovoru za Monitor sam iznio negativno mišljenje o ideji tzv. manjinske vlade. U međuvremenu je takva vlada postala politička činjenica, a ja mišljenje nijesam promijenio. Ovakva kakva je opravdaće svoje postojanje jedino ako njen mandat bude iskorišćen za početak razgradnje nakaradnog sistema. Uskoro ćemo vidjeti da li je u ovu kontroverznu tvorevinu ugrađen neki lukavi politički um koji će nam se otkriti na kraju bajke i izmamiti usklik odobravanja.

MONITOR: A izbor novog šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost?

VUKOVIĆ: Krajnje mi je neuvjerljivo obrazloženje premijera Abazovića da je izbor pao na Kenteru zato što je riječ o čovjeku koji formalno nije bio član nijedne partije. Formalno nečlanstvo u partiji ne znači i da je neko nezavisan u svome djelovanju i, pogotovo, da je nečije prethodno djelovanje bilo u službi javnog interesa. Ako želite da javnost povjeruje u vašu političku agendu, onda biste morali voditi računa o tome da važne poslove u realizaciji te agende ne povjeravate ljudima koje prate kontroverze.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da parlamentarna podrška DPS-a znači i kontrolu vlade, i povratak te partije na vlast?

VUKOVIĆ: Apsurdno je tvrditi za političku partiju koja tvori parlamentarnu većinu od koje zavisi izvršna vlast da je opozicija. Naravno da se DPS vratio na vlast, s tim da to nije u punom kapacitetu. Ostaje otvoreno pitanje hoće li on taj kapacitet koristiti za emancipaciju od vlastite prošlosti ili za njenu obnovu. Sada nijesu vidljivi ni nagovještaji za ovo prvo. Možda ih razvoj događaja natjera na to, ali želju im ne vidim.

MONITOR: Hoće li ovakva vlada moći da ispuni obećanja među kojima su oslobađanje institucija, vladavina prava, odblokiranje evropskog puta i ekonomski razvoj?

VUKOVIĆ: Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora blokirala evropski put. Ja bih radije govorio o tome da je porazom DPS-a i njegovih političkih klijenata razobličena šaren-laža njihovog evropejstva i odškrinuta vrata za neko utemeljenije i iskrenije putovanje u Evropu. Bojim se da ova i ovakva vlada nema kapaciteta ta vrata širom otvori. Biće dobro ako ih uspije održati i ovako odškrinuta.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo