Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA SIMIĆ, GLUMICA: Pregrubi smo jedni prema drugima

Objavljeno prije

na

Dokle god bude zastupljeno selektivno reagovanje od strane umjetnika, te reakcije neće imati punu snagu i moć da promijene. Ne možeš ćutati i žmuriti pola karijere na tone nepravdi oko sebe i odjednom postati borac za kulturu

 

Predstava Gradskog pozorišta iz Podgorice Snježna kraljica, koju je po tekstu Hansa Kristijana Andersena, u dramatizaciji Evgenij Švarca, režirao Jagoš Marković nedavno je imala premijeru na Velikoj sceni KIC-a ,,Budo Tomović”. Predstava je na radost svih održana pred publikom, a glavnu ulogu – djevojčicu Gerdu tumači glumica Jelena Simić, koja već više od deset godina na raznim scenama pokazuje raskošni talenat, umijeće i profesionalizam.

Diplomirala je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a članica je ansambla Gradskog pozorišta. Tumačila je zapažene uloge u mnogim predstavama, a 2017. i 2019. dobila je Godišnje nagrade matične kuće, ali i Ardaliona za mladog glumca na Festivalu Bez prevoda u Užicu. Glumila je i u nekoliko filmova.

MONITOR: Nedavno je održana premijera ,,Snježne kraljce”.  Osim kvaliteta same predstave, posebno je važno što je sala bila ispunjena djecom, koja su već godinu dana primorana da sjede pored kompjutera, pohađaju online nastavu, gledaju televiziju, bez nužne socijalizacije. Čini mi se da nikad kao danas ne shvatamo snagu pozorišta, a naročito za taj uzrast kome je magija teatra neophodna pri odrastanju.

SIMIĆ: Shvatamo je, ali pozorište nažalost nije dostupno svoj djeci. Djeca u Podgorici imaju priliku da pogledaju nove predstave na našem repertoaru, namijenjene njihovom uzrastu, ali šta je sa ostatkom zemlje? I u normalnim okolnostima nismo toliko često gostovali po gradovima Crne Gore. Naravno i nemoguće je da jedno pozorište pokrije potrebe djece na nivou cijele zemlje. Zašto se u našoj zemlji, u svim gradovima ne radi makar po jedna predstava za djecu godišnje? Bojim se da zaključim da mi ipak ne shvatamo snagu i važnost pozorišta, čak ni sad u ovim izizetno izazovnim okolnostima za djecu i mlade, kojima se život promijenio iz korijena. Ja želim da djeca u svakom gradu makar jednom godišnje pogledaju novu predstavu. To je moguće. Fali nam upornosti, dobre volje, srčanosti, inata, svijesti… Nije kritika radi kritike, već radi ideje i spremnosti na rad. Fali nam i novca uvijek, ali to je manji problem u odnosu na prethodno nabrojano, čini mi se.

MONITOR: Kažete nam o procesu rada u ovakvim okolnostima, o toj kulturološkoj ali i humanoj misiji pozorišta?

SIMIĆ: Snježna kraljica bila je ljekovita i za nas u pozorištu nakon tolike pauze, kao i za mladu, a i odraslu publiku, jer nosi toliku emociju i snagu i inspiriše. Uči da nema odustajanja pred naizgled nesavladivim preprekama. Uči da je u redu reći „bojim se, ne umijem, ne mogu, ali želim, treba mi pomoć“. Djeci treba približiti da je normalno da intenzivno osjećaju i da to iskazuju i dijele sa drugima. Ma i odraslima… Evo kad se bilo ko od nas posljednji put osjećao normalno. Voljela bih da se nađe način da pozorište opet kontinuirano radi. Neophodna nam je komunikacija i podrška nadležnih. Mi idemo na posao i nemamo luksuz da nosimo maske, ne testiraju nas, dakle radimo uz veliki rizik da se razbolimo i da nam se opet sve stopira, kao što se konstantno dešava. To užasno frustrira, ali i pored toga želja za radom i svijest o važnosti sadržaja koji se nudi u pozorištu je tu. Svi se moramo prilagoditi i biti pametni, naći dobar, pametan, kreativan način da prebrodimo ovaj period, a da nismo potpuno blokirani ili svedeni samo na online prikazivanje predstava.

MONITOR: Andersen je napisao više od 150 priča za djecu, a ,,Snježna kraljica” je jedna od najtužnijih. Djevojčica Gerda je spremna da pronađe svog prijatelja, noseći sa sobom hrabrost, odlučnost i bezuslovnu ljubav. Koliko je bilo zahtjevno graditi ovaj lik?

SIMIĆ: Bilo mi je veoma zahtjevno iako sada igram lako i punog srca. Svaki segment onoga što Gerda proživljava bio mi je blizak i poznat. Nikad ne pravim razliku između zadatka koji imam bilo da on pripada dječjoj ili večernjoj sceni, ako to ikad počnem da radim, prestaću da igram za djecu, jer nije pošteno. Ništa u dječjem životu nije malo, sve je novo, važno, veliko, prvi put doživljeno i samim tim izuzetno intenzivno. Takvo mora biti i u pozorištu inače nije iskreno i istinito. Djeca to vide i osjete. Ove godine je tačno deset godina otkad sam prvi put radila sa Jagošem Markovićem i osjećam da sam u svakom procesu mnogo naučila, u ovom možda i najviše. I zahvalna sam do te mjere da to ne umijem da iskažem riječima.

MONITOR: Šta je za Vas najvažnije kod ovog teksta, u njegovom postavljanju, a čini se da je danas veoma aktuelan?

SIMIĆ: To što je u redu reći da ne znaš i ne umiješ i da se bojiš, ali to ne znači da odustaješ. Ima momenat kad Gerda kaže ,,ako mi sad ne odgovoriš srušiću se” i to prepoznajem iz svog života i mislim da se svako od nas može prepoznati u tome ,,ne mogu više, nemam snage” i opet, nakon kratke slabosti, pokupimo se i ne odustajemo, jer je ono čemu težimo važnije i veće od nas. Voljela bih da ova predstava publiku svih uzrasta podsjeti koliko je važno boriti se za ispravno, ne posustati pred mamcima koji dolaze sa svih strana i koji te pecaju na lakši i lagodniji, a prazan i iskrivljen život. Da imaš sve, a ne znaš zašto radiš to što radiš, trčiš kao hrčak u svom koturu i ne sjetiš se da pomisliš kad si nekoga posljednji put iskreno i s ljubavlju zagrlio. Pregrubi smo i užasno hladni jedni prema drugima, a ne mora to tako.

MONITOR: Tumačili ste Antigonu u nacionalnom teatru, pa mnoge uloge u Gradskom pozorištu, kao i veoma zapaženu u ,,Dokle pogled seže”, predstavi Zetskog doma. Što je presudno kod odabira uloge?

SIMIĆ: Odaberu one mene, moje je da popalim sve motore i da se prepustim. Neke ,,legnu” bolje od drugih. Za ovih deset godina sam shvatila da moj rezultat mnogo zavisi od ekipe i načina rada. Kad mi je udobno u procesu, saradnici i partneri su otvoreni, kad dobro razmjenjujemo, onda se dobre uloge lako rađaju i rastu. Jedni drugima pomažemo u tome, ovo je takav posao, ne možeš sam. I ne treba.

MONITOR: Koliko je važno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme?

SIMIĆ: Izuzetno važno. Isto koliko je važno i da budemo mudri u svemu tome. Mislim da je neophodno da smo primjer slobode mišljenja i govora, da se ukaže na ono što je važno korigovati radi opšteg dobra. Privilegija da govorimo javno je istovremeno i velika odgovornost i izazov. S kim i kako govorite, hoće li se nešto izvući iz konteksta i izvrnuti. Zbog toga sam napomenula da je važno imati mudar pristup kad su u pitanju goruće teme –  dostojnstven i argumentovan. Mi treba da se liječimo od selektivnih reakcija ,,ovdje mogu, neće mi se zamjeriti, a ovdje bolje da otćutim – iz ovih ili onih razloga”. Dokle god bude zastupljeno selektivno reagovanje od strane umjetnika, te reakcije neće imati punu snagu i moć da promijene. Ne možeš ćutati i žmuriti pola karijere na tone nepravdi oko sebe i odjednom postati borac za kulturu. To nema nikakvu vrijednost. Ili podržavati borbu za pravdu van naše zemlje, a ovdje se praviti da problemi ne postoje ili da te se ne tiču ili još gore, rugati se onima koji govore i bore se.  I onda se još pitaš kako je moguće da nam nije bolje.

MONITOR: Kako ste, kao glumica, doživjeli režim izolacije i kako je uticao na vas? Koliko nas je sve promijenilo to neprirodno iskustvo?

SIMIĆ: Nisam ga doživjela kao neprirodno, djeluje kao sasvim prirodan proces, samo smo mi previse arogantni priznamo da nismo iznad svega. Sami smo sebe dogurali do ivice ponora, kako tretiramo prirodu, jedni druge… Ta količina bahatosti je morala jednom naići na zid. Gledam na sve ovo kao na vrijeme da shvatimo i prihvatimo da nismo i nikad nećemo i ne možemo biti veći od prirode – koliko god da smo brojni, mali smo, krhki i potrebni jedni drugima. Imam osjećaj da će ovo trajati sve dok nas ne natjera da usporimo i cijenimo to što imamo, a ne samo da grabimo i bacamo.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo