Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA SIMIĆ, GLUMICA: Pregrubi smo jedni prema drugima

Objavljeno prije

na

Dokle god bude zastupljeno selektivno reagovanje od strane umjetnika, te reakcije neće imati punu snagu i moć da promijene. Ne možeš ćutati i žmuriti pola karijere na tone nepravdi oko sebe i odjednom postati borac za kulturu

 

Predstava Gradskog pozorišta iz Podgorice Snježna kraljica, koju je po tekstu Hansa Kristijana Andersena, u dramatizaciji Evgenij Švarca, režirao Jagoš Marković nedavno je imala premijeru na Velikoj sceni KIC-a ,,Budo Tomović”. Predstava je na radost svih održana pred publikom, a glavnu ulogu – djevojčicu Gerdu tumači glumica Jelena Simić, koja već više od deset godina na raznim scenama pokazuje raskošni talenat, umijeće i profesionalizam.

Diplomirala je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a članica je ansambla Gradskog pozorišta. Tumačila je zapažene uloge u mnogim predstavama, a 2017. i 2019. dobila je Godišnje nagrade matične kuće, ali i Ardaliona za mladog glumca na Festivalu Bez prevoda u Užicu. Glumila je i u nekoliko filmova.

MONITOR: Nedavno je održana premijera ,,Snježne kraljce”.  Osim kvaliteta same predstave, posebno je važno što je sala bila ispunjena djecom, koja su već godinu dana primorana da sjede pored kompjutera, pohađaju online nastavu, gledaju televiziju, bez nužne socijalizacije. Čini mi se da nikad kao danas ne shvatamo snagu pozorišta, a naročito za taj uzrast kome je magija teatra neophodna pri odrastanju.

SIMIĆ: Shvatamo je, ali pozorište nažalost nije dostupno svoj djeci. Djeca u Podgorici imaju priliku da pogledaju nove predstave na našem repertoaru, namijenjene njihovom uzrastu, ali šta je sa ostatkom zemlje? I u normalnim okolnostima nismo toliko često gostovali po gradovima Crne Gore. Naravno i nemoguće je da jedno pozorište pokrije potrebe djece na nivou cijele zemlje. Zašto se u našoj zemlji, u svim gradovima ne radi makar po jedna predstava za djecu godišnje? Bojim se da zaključim da mi ipak ne shvatamo snagu i važnost pozorišta, čak ni sad u ovim izizetno izazovnim okolnostima za djecu i mlade, kojima se život promijenio iz korijena. Ja želim da djeca u svakom gradu makar jednom godišnje pogledaju novu predstavu. To je moguće. Fali nam upornosti, dobre volje, srčanosti, inata, svijesti… Nije kritika radi kritike, već radi ideje i spremnosti na rad. Fali nam i novca uvijek, ali to je manji problem u odnosu na prethodno nabrojano, čini mi se.

MONITOR: Kažete nam o procesu rada u ovakvim okolnostima, o toj kulturološkoj ali i humanoj misiji pozorišta?

SIMIĆ: Snježna kraljica bila je ljekovita i za nas u pozorištu nakon tolike pauze, kao i za mladu, a i odraslu publiku, jer nosi toliku emociju i snagu i inspiriše. Uči da nema odustajanja pred naizgled nesavladivim preprekama. Uči da je u redu reći „bojim se, ne umijem, ne mogu, ali želim, treba mi pomoć“. Djeci treba približiti da je normalno da intenzivno osjećaju i da to iskazuju i dijele sa drugima. Ma i odraslima… Evo kad se bilo ko od nas posljednji put osjećao normalno. Voljela bih da se nađe način da pozorište opet kontinuirano radi. Neophodna nam je komunikacija i podrška nadležnih. Mi idemo na posao i nemamo luksuz da nosimo maske, ne testiraju nas, dakle radimo uz veliki rizik da se razbolimo i da nam se opet sve stopira, kao što se konstantno dešava. To užasno frustrira, ali i pored toga želja za radom i svijest o važnosti sadržaja koji se nudi u pozorištu je tu. Svi se moramo prilagoditi i biti pametni, naći dobar, pametan, kreativan način da prebrodimo ovaj period, a da nismo potpuno blokirani ili svedeni samo na online prikazivanje predstava.

MONITOR: Andersen je napisao više od 150 priča za djecu, a ,,Snježna kraljica” je jedna od najtužnijih. Djevojčica Gerda je spremna da pronađe svog prijatelja, noseći sa sobom hrabrost, odlučnost i bezuslovnu ljubav. Koliko je bilo zahtjevno graditi ovaj lik?

SIMIĆ: Bilo mi je veoma zahtjevno iako sada igram lako i punog srca. Svaki segment onoga što Gerda proživljava bio mi je blizak i poznat. Nikad ne pravim razliku između zadatka koji imam bilo da on pripada dječjoj ili večernjoj sceni, ako to ikad počnem da radim, prestaću da igram za djecu, jer nije pošteno. Ništa u dječjem životu nije malo, sve je novo, važno, veliko, prvi put doživljeno i samim tim izuzetno intenzivno. Takvo mora biti i u pozorištu inače nije iskreno i istinito. Djeca to vide i osjete. Ove godine je tačno deset godina otkad sam prvi put radila sa Jagošem Markovićem i osjećam da sam u svakom procesu mnogo naučila, u ovom možda i najviše. I zahvalna sam do te mjere da to ne umijem da iskažem riječima.

MONITOR: Šta je za Vas najvažnije kod ovog teksta, u njegovom postavljanju, a čini se da je danas veoma aktuelan?

SIMIĆ: To što je u redu reći da ne znaš i ne umiješ i da se bojiš, ali to ne znači da odustaješ. Ima momenat kad Gerda kaže ,,ako mi sad ne odgovoriš srušiću se” i to prepoznajem iz svog života i mislim da se svako od nas može prepoznati u tome ,,ne mogu više, nemam snage” i opet, nakon kratke slabosti, pokupimo se i ne odustajemo, jer je ono čemu težimo važnije i veće od nas. Voljela bih da ova predstava publiku svih uzrasta podsjeti koliko je važno boriti se za ispravno, ne posustati pred mamcima koji dolaze sa svih strana i koji te pecaju na lakši i lagodniji, a prazan i iskrivljen život. Da imaš sve, a ne znaš zašto radiš to što radiš, trčiš kao hrčak u svom koturu i ne sjetiš se da pomisliš kad si nekoga posljednji put iskreno i s ljubavlju zagrlio. Pregrubi smo i užasno hladni jedni prema drugima, a ne mora to tako.

MONITOR: Tumačili ste Antigonu u nacionalnom teatru, pa mnoge uloge u Gradskom pozorištu, kao i veoma zapaženu u ,,Dokle pogled seže”, predstavi Zetskog doma. Što je presudno kod odabira uloge?

SIMIĆ: Odaberu one mene, moje je da popalim sve motore i da se prepustim. Neke ,,legnu” bolje od drugih. Za ovih deset godina sam shvatila da moj rezultat mnogo zavisi od ekipe i načina rada. Kad mi je udobno u procesu, saradnici i partneri su otvoreni, kad dobro razmjenjujemo, onda se dobre uloge lako rađaju i rastu. Jedni drugima pomažemo u tome, ovo je takav posao, ne možeš sam. I ne treba.

MONITOR: Koliko je važno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme?

SIMIĆ: Izuzetno važno. Isto koliko je važno i da budemo mudri u svemu tome. Mislim da je neophodno da smo primjer slobode mišljenja i govora, da se ukaže na ono što je važno korigovati radi opšteg dobra. Privilegija da govorimo javno je istovremeno i velika odgovornost i izazov. S kim i kako govorite, hoće li se nešto izvući iz konteksta i izvrnuti. Zbog toga sam napomenula da je važno imati mudar pristup kad su u pitanju goruće teme –  dostojnstven i argumentovan. Mi treba da se liječimo od selektivnih reakcija ,,ovdje mogu, neće mi se zamjeriti, a ovdje bolje da otćutim – iz ovih ili onih razloga”. Dokle god bude zastupljeno selektivno reagovanje od strane umjetnika, te reakcije neće imati punu snagu i moć da promijene. Ne možeš ćutati i žmuriti pola karijere na tone nepravdi oko sebe i odjednom postati borac za kulturu. To nema nikakvu vrijednost. Ili podržavati borbu za pravdu van naše zemlje, a ovdje se praviti da problemi ne postoje ili da te se ne tiču ili još gore, rugati se onima koji govore i bore se.  I onda se još pitaš kako je moguće da nam nije bolje.

MONITOR: Kako ste, kao glumica, doživjeli režim izolacije i kako je uticao na vas? Koliko nas je sve promijenilo to neprirodno iskustvo?

SIMIĆ: Nisam ga doživjela kao neprirodno, djeluje kao sasvim prirodan proces, samo smo mi previse arogantni priznamo da nismo iznad svega. Sami smo sebe dogurali do ivice ponora, kako tretiramo prirodu, jedni druge… Ta količina bahatosti je morala jednom naići na zid. Gledam na sve ovo kao na vrijeme da shvatimo i prihvatimo da nismo i nikad nećemo i ne možemo biti veći od prirode – koliko god da smo brojni, mali smo, krhki i potrebni jedni drugima. Imam osjećaj da će ovo trajati sve dok nas ne natjera da usporimo i cijenimo to što imamo, a ne samo da grabimo i bacamo.

Miroslav MINIĆ
Foto: Duško MILJANIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo