Imam devet godina. I gledam film „Jedan dan života”. Kino sala miriše na „shmir”, crno mašinsko ulje – svježe premazan preko daščanog poda. U Drvaru je svaka filmska projekcija glavni događaj. Posebno za djecu. I posebno, svaki novi film. Filmovi se mijenjaju petkom. Bio je petak. Sjećam se: …film nije u boji, ali me opčinjava. Glavni junak je Emilijano Zapata. Lijep, crnokos, sa sjajnim čizmama. Osuđen je na smrt strijeljanjem. Ostao mu je još jedan dan života. Zapamtio sam, kada je zatražio cigarete, naglasio je da budu od duhana iz Vuelta Abajo.
I danas je petak.
Poslao sam razglednice i pisma.
Hodam polako sunčanim ulicama Austina, glavnog grada savezne države Teksas. Sve što vidim, manje mi znači, tanje je i nestvarnije od onoga što ne vidim. Onoga što je tako živo u meni. Raskoš vidika dok sjedim kraj izvora Dninđere, iznad Zandarske Bukve. Vrhovi i nebo složeni sa zelenim padinama planine; koliko više snage u tom skladu koji izvire iznutra – kao što oblik cvijeta izvire iz pupoljka – nego u pravim linijama ovog grada, linijama koje omeđuju, i guraju čovjeka daleko, daleko od njega, u pravcu bez cilja. Pravi život je daleko od ovog grada. Pravi život je daleko od svakog grada.
U sobi (sa brojem, bez imena, jer hoteli nisu mjesta gdje je predviđeno da borave ljudi nego prolaznici, najčešće za jedan dan života) brijem se. Lice mi je neprozirno. Ne mogu odgonetnuti ništa od onoga što je na njemu oblikovala duša koja tu, iza tog istog lica, godinama, od kada za sebe zna, prebiva i boravi – u svom domu. Kasnije, zbog nečeg što je jasnije odgonetnula na tom – njegovom – licu, zgodna djevojka lica okruglog i lijepog kao u planinske pume, sa istim takvim, puminim zelenim očima, vodi me iza vrata sa brojem, u nekom hotelu gdje ona provodi svoj jedan dan života. Znam da ću se tog lica sjetiti, nekada, na mostu koji spaja Džohor sa ostrvom Singapur, ili u sobi u istarskom gradiću Groznjanu, jer su iste onakve roletnice na prozoru, ili na ulici u Berlinu, dok pada snijeg, jer ću prepoznati tragove one pume u svježe napadanom snijegu.
„Ko je vidio današnji dan, sve je vidio!”- Marko Aurelije, ako se ne varam, rekao je nešto u tom smislu. Možda je mislio da se u jednom danu desi sve što se ima desiti u hiljadu godina: neko se rodi, neko umre; neki se zavole, neki sebi omrznu, neko se vjenča, neko se razvede, neko se razboli, neko ozdravi… A možda je mislio da sve zaista traje samo jedan jedini dan. Od jedne zore do druge zore. Jer kada bi bilo više dana, negdje bi bili oni dani što su prošli. Mi kažemo „dani koji ostaju za nama!” Ostaju li za nama, ima li igdje ijednog jedinog dana od onih koji su prošli!? I kažemo:”Dani koji su pred nama”. Ima li ih, jesu li igdje, čekaju li na nas dani što su, kao što vjerujemo, pred nama!? Kako to da milioni ljudi nikada ne dočekaju te dane što su bili pred njima!? Šta se desi sa tim obećanim danima koji su čekali? Uvenu li, sasuše li se, kao opalo voće što gnjije pod krošnjom nebskom!?
Okružen tim nevidljivim stradanjima i slavom koji ostaju za nama i čekaju na nas, nestvarni, sjedim u pletenoj bambusovoj stolici, ovdje u Austinu, Teksas. Na nogama podignutim na stol, sjaje mi se „nokona buts”, najbolje kaubojske čizme koje se mogu kupiti za novac. I zapalim jednu cigaru od duhana ubranog sa plantaža u regionu Vuelta Abajo. I dok leluja plavet dima nebu slična, sjetim se:…”radite, dok je vidjela!”
Petak je, danas.
Ferid MUHIĆ