Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JASMINKA SIMIĆ: EU – najbolji mogući okvir za napredak

Objavljeno prije

na

Kod nas godinama postoji inflacija „EU kadrova”, onih koji se svesrdno preporučuju za vođe balkanskih državica u EU. U svemu tome najviše je bilo političkih ambicija, a malo pravog poznavanja kako funkcioniše Unija, a još manje razumijevanja njenih unutrašnjih problema.To se ne može reći za dr Jasminku Simić, koja je u svojim naučnim radovima, a posebno u nedavno objavljenoj knjizi „Evropski parlament-akter u odlučivanju u EU”, ozbiljno izučila i prikazala EU sistem, tako da i mi možemo da vidimo gdje idemo i kada bismo mogli tamo stići.

MONITOR: Kao stručnjak za institucije EU, recite nam u kojoj mjeri su one zaista sposobne da EU predstave kao jedinstvenu svjetsku silu?SIMIĆ: Evropska unija usavršava sopstveni identitet vrlo intenzivno, sa željom da se izgradi i postane globalni politički akter. Taj proces teče od Ugovora iz Mastrihta iz 1993. do Ugovora iz Lisabona iz 2009.Posebno je značajan rad na izgradnji jače zajedničke spoljne politike, oličen u formiranju Evropske službe za spoljne poslove sa 6000 funkcionera, diplomata i stručnjaka smeštenih u Briselu i u ambasadama u inostranstvu, sa ciljem da povećaju ulogu i imidž Evropske unije kao svetske sile. Jer, u nadležnosti ove službe su pitanja od rešavanja sukoba, preko pomoći za razvoj ili u slučaju prirodnih katastrofa, pandemija, do energetske bezbednosti, migracija stanovništva…Ovome treba dodati da Evropska unija razvija vojne snage spremne za intervenciju na svim tačkama sveta i trenutno predvodi 14 mirovnih misija u svetu (npr. misija nadgledanja mira u Gruziji, pomorska operacija u blizini obale Somalije), a njene misije na Balkanu (u BiH, Makedoniji, na Kosovu) bile su predvorje za angažovanje izvan evropskog kontinenta.

Zahvaljujući svojoj ekonomskoj snazi EU je uspela da izgradi instrumente delovanja jedne „meke sile”, koji su adekvatniji procesu stabilizovanja situacije i u rukovođenju civilnim misijama, u poređenju sa delovanjem, npr. SAD kao „čvrste sile”, samostalno ili kroz misije NATO-a, a kao primer navodimo Avganistan, gde je od ukupne strane pomoći u obnovi ove zemlje, zapadna Evropa učestvovala sa 70%. Slično je bilo i u Iraku.

Uspesi su evidentni, mada još uvek ostaje otvoreno pitanje da li Evropska unija može da „gospodari” evropskim kontinentom i međunarodnom scenom, tj. da li je usavršila sopstvene mogućnosti da predupredi ili reši sve negativne tokove koji mogu dovesti do eventualnog sukoba na kontinentu ili šire.

MONITOR: Prema ovome o čemu pišete u svojoj knjizi, Evropski parlament ima manje moći i nešto drugačiju ulogu u odnosu na nacionalne parlamente. Zašto se išlo na takva rješenja koja se ipak vide kao prelazna?
SIMIĆ: Evropski parlament je jedna od temeljnih političkih institucija EU, jedan od njenih glavnih organa, koji je, bar u našoj javnosti još u senci druga dva ključna i poznata organa – Evropskog Saveta i Evropske Komisije, i do sada se sporadično pominjao.

Kako se postepeno institucionalno usavršavala EU, rasle su i nadležnosti Evropskog parlamenta. Podsetila bih na značaj koji Evropski parlament ima za zemlje koje još nisu članice EU, kao što su Crna Gora i Srbija – a to je, da bez odobrenja poslanika Evropskog parlamenta ni jedna država ne može postati punopravni član Unije, niti mogu da stupe na snagu međunarodni ugovori sa trećim državama. U moć ove instrucije uverila se Turska, u negativnom smislu, jer su izveštaji Evropskog parlamenta o kršenju ljudskih prava u Turskoj bili jedan od razloga njenog sporijeg napredovanja ka Evropskoj uniji. A ne treba zaboraviti da ovakvim odlukama Evropski parlament utiče na oblikovanje javnog mnjenja u Evropskoj uniji.

Zatim, Evropski parlament ima krucijalnu ulogu u donošenju odluka koje utiču na svakodnevni život 500 miliona građana Unije. Građani imaju pravo da se posredstvom peticija obrate Evropskom parlamentu sa zahtevima ili žalbama u pogledu kršenja njihovih prava, koje je počinila država članica, lokalna vlast ili druga institucija. Ta pitanja se najčešće odnose na izvozne takse, registraciju automobila, dodelu penzija, dečijih dodataka, prava žena, nezaposlenost…i na ovaj način građani ostvaruju svoja demokratska prava.

MONITOR: Šta je kvalitativno donijela najnovija reforma institucija EU, posebno kada je riječ o novim a najvišim funkcijama – predsjednika Evropskog Savjeta i Visokog predstavnika za spoljnu politiku i bezbjednost tj.šefa diplomatije EU?
SIMIĆ: Ugovor iz Lisabona je zamišljen da ujedini evropske institucije i evropske prestonice u jedan „osvežavajući” elan, kojim bi se na postavljenim temeljima nadogradila i učvrstila „evropska kuća”. Dve novouvedene funkcije pokazuju želju EU da deluje unisono i da jedinstveno nastupa na međunarodnoj sceni, što je i pokazala zahtevom u UN za usvajanjem rezolucije kojom bi joj se priznao novi status nastao Ugovorom iz Lisabona, odnosno da dvadesetsedmoricu u svetskoj organizaciji – UN predstavlja predsednik Evropskog Saveta ili Visoki predstavnik za spoljnu politiku i bezbednost umesto ambasadora zemlje koja trenutno predsedava Unijom, što je odbijeno, jer EU nije članica UN, već samo posmatrač. Ugovor iz Lisabona daje Evropskoj uniji međunarodno-pravni subjektivitet, jer u ime svojih država članica može da zaključuje međunarodne ugovore, što je ogroman transfer nadležnosti na Evropsku uniju. Doduše, prema Ugovoru iz Lisabona ova odredba je opštija, jer ne daje Uniji pravni subjektivitet kao što ga imaju države, tj. EU raspolaže određenim stepenom „funkcionalnog” pravnog subjektiviteta, što znači da je Evropska unija u mogućnosti da zaključi međunarodne ugovore samo u obimu nadležnosti koje su joj poverile države članice.

MONITOR: Iako je demokratija pravo na izražavanje različitih političkih uvjerenja, posljednji izbori za EU parlament 2009. pokazali su snagu desnog centra ali i porast ultradesnice. Kakvo raspoloženje u evropskom društvu reflektuje ovakav raspored političkih snaga?
SIMIĆ: Rezultati izbora za Evropski parlament mogu da posluže kao poruka birača svojim nacionalnim vladama, tj. oni su „test” za nacionalne izbore, što znači da građani Evrope shvataju Uniju kao deo svoje svakodnevice. Od izbora za Evropski parlament 1999. godine desnica je preuzela vođstvo od levice (Partija socijalista), tako da je desničarska Evropska narodna partija postala i do danas je najbrojnija politička grupa u Evropskom parlamentu. Inače, u zapadnoj Evropi je primetan pad popularnosti i slabih izbornih rezultata stranaka centra levice, a najnoviji primer je Švedska (gde su se kao ključna pokazala pitanja imigracije ili stava oko islama kao „pretnje” za švedsko društvo). Bolja situacija nije ni u Nemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Španiji, Grčkoj koju potresa snažna finansijska kriza. Pokazalo se da se u kriznim i ekonomsko teškim situacijama građani opredeljuju za desnicu, smatrajući da je sposobnija da se nosi sa problemima u društvu. Sa druge strane, takva situacija na nacionalnom planu reflektuje se na rezultate izbora za Evropski parlament kao predstavnika naroda Unije.

MONITOR: Kako tumačite najnovije informacije o postavljenjima u diplomatiji EU u kojima, navodno, nema diplomata van „Stare Evrope”?
SIMIĆ: Ne bih delila Evropu na „staru” i „novu” čak ni u kontekstu datuma prijema država u članstvo EU. Sve su to stare evropske zemlje sa dugom tradicijom i istorijom utkanom u evropsku civilizaciju, i mi tu pripadamo. Smatram da su novoimenovani ambasadori EU postavljeni u vodeće svetske centre osobe koje vladaju materijom evropske politike sa više znanja i iskustva, i da to nije nikakvo favorizovanje jednih nad drugima. Ukoliko aludirate na istočnoevropske zemlje, podsećam da je predsednik Evropskog parlamenta Poljak Jirži Buzek, da je evropski komesar za proširenje Čeh Štefan File, itd. što su visoke i značajne evropske funkcije.

MONITOR: Ima mišljenja da bez značajnijeg razvoja privrede i porasta standarda tamo nemamo šta da tražimo jer je članstvo u EU „skupo”?
SIMIĆ: Pridruživanje Evropskoj uniji nije jedan događaj, jedan poduhvat, to je proces, čiji uspeh zavisi od naše sposobnosti da se angažujemo u pravcu reformi neophodnih za ulazak u Evropsku uniju, ali ne samo u pogledu harmonizacije zakonske regulative, već i stvaranja ambijenta u kome bismo mogli da prihvatimo „stanje duha” koje vlada u EU. Unija se bazira na solidarnosti i uzajamnoj pomoći, gde čak i u ekonomskoj krizi kao što je današnja, zemlje članice EU nisu prepuštene same sebi, već se međusobno pomažu.

Naše najprirodnija okruženje je ono evropsko, zajednica sa EU. Na Evropsku uniju gledam kao na model za uspešno regionalno okupljanje zemalja Zapadnog Balkana kojim bi se prevladala teška prošlost i sukobi između pojedinih država regiona. Takođe, na EU gledam kao na najbolji mogući okvir za ukupan društveni napredak, za stabilne političke i ekonomske odnose i razvoj demokratije u Srbiji, ali i u ostalim zemalja Zapadnog Balkana. Upravo, finansijska kriza koju svi proživljavamo, zahteva jače regionalno povezivanje država.

Rusija i bezbjednost Evrope

MONITOR: Šta po vama znači poziv Rusije za izradu zajedničke „strategije evropske bezbednosti”? Neku vrstu novog Varšavskog ugovora ili spremnost Rusije da bar u nekim stvarima deli sudbinu Zapadne Evrope, ili se samo radi o političkom odgovoru na, bar verbalno, prihvatanje multipolarnosti svjetske moći od strane rivalskih SAD? Preko evropskih leđa?
SIMIĆ: Svet XXI veka u kome živimo u mnogome se razlikuje od onog iz XX veka, bezbednosni ambijent je drugačiji, kao i konstelacija snaga u svetu, ulazimo u fazu kooperativnijeg odnosa između država uz davanje prednosti kompromisu. Američko povlačenje iz Iraka i najavaljeno povlačenje iz Avganistana sledeće godine, smanjena zainteresovanost američkog predsednika Obame za unutrašnje poslove svojih evropskih saveznika i njegovo okretanje ka oživljavanju nacionalne ekonomije ukazuju na izvestan stepen američkog izolacionizma, naravno uz jasno izraženu želju za razvijanjem partnerskih odnosa sa zemljama u usponu poput Kine, Indije, Brazila, kao i Rusije. Ovim smo došli do prihvatanja multipolarnosti u svetu, gde, da se vratimo na početak razgovora, imamo i EU kao važnog aktera na političko-bezbednosnom nivou, čija je jedna od ključnih komponenti energetika i zbog čega Rusija ima neospornu ulogu na evropskom kontinentu. Kroz tu prizmu treba posmatrati buduću strategiju bezbednosti evropskog kontinenta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Vladavina diletanata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stvorili smo sistem vlasti kojoj je nužno da stvara probleme ili postojeće čini nerješivim, kako bi oni onda mogli da sakriju činjenicu da veliki dio njih nema niti znanje, niti viziju, niti umijeće kako da državu učini efikasnom

 

 

MONITOR: Šta vidite kao ključna upozorenja delegacije MMF, i koliko smo daleko od nužnosti ispunjenja njihovih preporuka o smanjenju budžetskih izdataka?

VUJOVIĆ: Pored krovnih upozorenja, posebno je zanimljiv ili, što ne reći, i zabrinavajući njihov osvrt na zdravstveni sistem koji je pod snažnim udarom fiskalne politike. Ipak, čini se da je najupečatljiviji dio o tome da MMF predlaže smanjenje ukupnog bruto fonda za zarade u javnom sektoru.

Stvar je jednostavna: mi nismo napravili nikakvu spektakularnu računicu, niti finansijski perpetuum mobile. Mi trošimo sredstva koja još nismo zaradili. Da pojedostavim, mi sada trošimo neke buduće penzije. I umjesto da se krene u osmišljavanje strategije kako da se ispravlja problem u koji smo se upleli, iz Vlade samo pričaju o vrtoglavim investicijama koje bi trebalo da nadomjeste taj minus. A one će, ovako koncipirane, moguće, pojesti i jedan od posljednjih resursa koji nam je makar u nekoj mjeri preostao – prostor.

To da nam se jede vrijeme od strane rukovodstava svih političkih sistema je nešto što je za nas konstanta. Sa time ćemo se teško izboriti, jer se otpor struke i javni pritisak na donosioce odluka da vode odgovornu politiku obesmišljava na svakom koraku. Dovoljno je da uputite bilo kakvu kritiku vlastima i oni će početi da preturaju po vašem novčaniku, privatnosti, ličnim stavovima, kako bi objasnili ne da vaša kritika nije utemeljena, već da ste vi loš čovjek. U tom i takvom ambijentu, istina se teško probija.

MONITOR: Zašto se vlada toliko fokusirala na pokušaj da unovči nešto od preostalih naslijeđenih resursa?

VUJOVIĆ: Dva su ključna razloga. Prvi je ideja da će preko tih investicija puniti državnu kasu, mada u praksi ti efekti nisu toliko vidljivi, makar ne na “prvu loptu”, u nekom kraćem vremenskom roku. Drugi razlog je ideja da će razvoj donijeti neko drugi, a ne mi sami. Valja se stalno vraćati na lekciju, koju mi nikako da savladamo, da strani kapital i investitiori uopšte, mogu pomoći razvoju kada država zna šta hoće i kada se investitoru dodijeli uloga koja njemu omogući profit, ali i zajednici napredak. To je balans kojem treba da prethodi razvijena i sprovedena domaća ideja o razvoju. Onom održivom.

Kod sprovođenja rezona sveopšte privatizacije posebno je opasna korupcija koja proističe iz toga što je otvoren ogroman prostor za brojne mešetare koji uz velike investicije, sa ili bez navodnika, proguraju svoj sasvim ličan interes. Na štetu javnog dobra.

MONITOR: Priča o rastu cijena ne izlazi iz fokusa javnosti. Zašto ne vidimo konkretan rezultat na suzbijanju inflacije?

VUJOVIĆ: Zahvalimo na tome vladajućoj ekonomskoj politici. Nije moguće da cijene padaju kada vlast računa na njihovo povećanje da bi naplatila više poreza. Ne zaboravimo da je inflacija i skriveno oporezivanje. Stoga nije za očekivati efikasne antiinflatorne mjere vlasti jer je jasno, na osnovu rečenog, da to ruši pretpostavku njene ekonomske logike. U krajnjem, sve se glasnije čuju i najave o povećanju PDV-a.

Nakon svih obećanja o sveopštem progresu, ogromnim investicijama, strateškim partnerima koje sada samo drugačije zovu, na kraju će državnu i lokalne kase građani “krpiti” kroz veće poreze. To nije prostor za suzbijanje inflacije, već igralište za njeno bujanje.

MONITOR: Kako gledate na raspravu da li je inflacija posljedica rasta zarada ili plate kaskaju za rastom cijena?

VUJOVIĆ: Da su stvari išle tokom kojim je trebalo, a kada je već odlučeno da se uđe u ovako nepromišljenu poresku reformu, onda je višak novca u sistemu mogao pokrenuti domaću proizvodnju. A rastuća potrošnja bi je gurala, pa bi se taj novac zaista zavrtio podižući ekonomiju na viši nivo. Kako se to nije desilo, samo su povećane cijene.

Pojednostavljeno do kraja: višak novca u sistemu se nije prelio u proizvodnju, već u potrošnju. A sve je to posljedica odluke da se promoviše nerad i partijsko poslušništvo umjesto preduzetništva i stručnosti.

MONITOR: Kako na stanje u crnogorskoj ekonomiji utiču aktuelne političke, društvene, bezbjednosne krize?

VUJOVIĆ: Priče o bezbjednosti su dobrim dijelom posljedica toga što smo ekonomiju naslonili na šverc narkotika i pranje novca. U tim krugovima vladaju pravila koja narušavaju nacionalnu bezbjednost i tjeraju poslovne ljude sa razvijenijom poslovnom kulturom. To i takvo stanje u bezbjednosnom sektoru, govorim o onom dijelu koji se reflektuje na ekonomiju ali nije drugačije ni u drugim segmentima, odmažu u značajnoj mjeri da se kao zajednica i ekonomija konsolidujemo na bilo kojem polju. I ne treba previše vremena i znanja da bi se to uvidjelo.

Međutim, ono što je jednako ozbiljan problem jeste činjenica što mi nemamo pouzdan pravni sistem da ljudi od biznisa znaju da će institucije, a posebno sudovi biti efikasni i jednaki prema svima. Ta refleksija urušava našu ekonomiju i guši održivi razvoj.

MONITOR: Dijelite li stav da je vlada fokusirana na tzv. ekonomske teme a da je sve ostalo prepušteno stihiji, ili drugačije gledate na način na koji Spajićeva vlada pilotira kroz svoj mandat?

VUJOVIĆ: Često imam osjećaju da Vlada nije fokusirana ni na šta do na to da se ostvare što veće provizije od zaduženja i kako da se ko uhljebi. Sa jedne strane je kao progresivniji dio Vlade, a ovaj ostatak je kao konzervativan. U konačnom sve je podređeno interesu uskog kruga ljudi na vlasti.

Nije to novost za nas, ali od političkih promjena smo ipak očekivali da ćemo napraviti makar mali iskorak u tom smislu. Logika kojoj je bitan samo sopstveni džep i/ili sopstvena pozicija, uništava nadu da možemo nešto učiti na opšto dobro. Koruptivna logika je nadvladala. To nas sprječava da se vratimo osnovnom principu da pravi boljitak možemo postići kada svako doprinese svoj makismum, a da je zadatak sistema i onih kojih upravljaju njime da to učine u što je moguće većoj mjeri mogućim.

MONITOR: Priča o PPOV u Botunu ponovo je ogolila  animozitet vlasti prema kritičarima iz civilnog sektora. Kako gledate na ta dešavanja?

VUJOVIĆ: Sad je već jasno da je ovo priča gdje borba unutar vlasti pravi ozbiljnu štetu javnom interesu, što izgradnja PPOV jeste, a sve zarad realizacije sopstvene partijske priče. Nije sporno da se razgovora sa mještanima, to je i poželjno i potrebno, valja razmišljati i kako da se sanira šteta na tom potezu koja je nastala zbog posljedica rada KAP-a, pa što da ne, razmisliti i o nekom vidu obeštećenja. Međutim, vi ne vidite želju da se kanališe rasprava i dođe do rješenja, već da se rasplamsaju tenzije i da se na taj način sklapaju novi politički dilovi.

Stvorili smo sistem vlasti kojoj je nužno da stvara probleme ili postojeće čini nerješivim, kako bi oni onda mogli da sakriju činjenicu da veliki dio njih nema niti znanje, niti viziju, niti umijeće kako da državu učini efikasnom. Rješavanje ovog problema je najveći mogući prioritet.

MONITOR: Iz dijela lokalnih vlasti stižu zahtjevi za preuzimanjem dodatnih  ingerencija, političkih i ekonomskih, sa državnog nivoa. Da li je to opravdano a koliko je opasno?

VUJOVIĆ: Mi moramo imati sistem koji je optimizovan, takav da uvažava prirodne protivrječnosti između državne i lokalne vlasti. Te protivrječnosti nisu problem same po sebi, naprotiv, one su normalne i zdrave. Problem nastaje kada se napravi greška u ravnoteži. Nije pametno svu moć koncentrisati na državnom nivou, jer onda lokalne zajednice postaju puka dekoracija. Ali nije pametno ni svu vlast ostaviti na lokalu, jer onda rizikujemo da se sistem raspadne na više malih centara moći bez zajedničke vizije.

Suština je da država treba da kroz zakone, kreiranje opšteg ambijenta i kroz mehanizme kontrole ostavi dovoljno prostora lokalnim zajednicama da se razvijaju. I to po principu: sve što može da se riješi na lokalu, ako se može riješiti zakonito i kvalitetno, neka se riješi na lokalu. Tako stvari dobijaju smisao.

Ali kod nas, kao i u mnogo čemu drugom, dolazi do izobličenja. Partije sa državnog nivoa imaju stalnu potrebu da kontrolišu sve resurse. A glasovi sa lokala, koji inače često s pravom traže više autonomije, u praksi se svode na to da ekspoziture istih tih partija nešto traže dok ne stignu u centralu. Onda se “ploča mijenja”. I tako se vrtimo u krug.

MONITOR: Kako izaći iz tog kruga?

VUJOVIĆ: Politiku nismo otvorili za ljude koji su spremni žrtvovati se za opšti interes, čak takvim ljudima uskraćujemo prostor, često im se podsmijevamo, a promovišemo one koji imaju lični interes. Takvo ponašanje ima cijenu, a mi je plaćamo. Koliko smo puta čuli priču da će nas spasiti neki bogataš ili mudri političar, a na kraju iza njih ostanu samo desetine miliona štete.

Nama treba uprava koja je skromna, radna i koja zakon primjenjuje neselektivno. Ako nam nedostaje ekspertsko znanje u vlasti, treba ga angažovati i platiti. To je, da se razumijemo, neuporedivo jeftinije od ovoga što sada imamo: modela u kojem se političari samoproglase ekspertima, a zapravo se radi o čistim diletantima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELENA JOVANOVIĆ, NOVINARKA: Svjesna sam rizika, ali ne odustajem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suživot s policijskim službenicima i promjena životnog stila su cijena koju sam prihvatila. I ne kajem se

 


MONITOR: Proteklog vikenda dobili ste novu prijeteću poruku. Ima li napretka u otkrivanju počinioca?

JOVANOVIĆ: O samom napretku istrage ne mogu govoriti jer je proces u toku. Ipak, mogu da kažem da sam veoma zadovoljna i zahvalna zbog brze reakcije službenika Uprave policije, Agencije za nacionalnu bezbjednost i naših međunarodnih partnera i podgoričkog Osnovnog državnog tužilaštva, koji su u najkraćem roku reagovali i učinili sve da se što prije dođe do počinioca.

MONITOR: Osnovni sud u Podgorici odbio je zahtjev tužilaštva da im omogući podatke o elektronskom komunikacijskom saobraćaju u vezi s najnovijom prijetnjom. Kako komentarišete tu odluku?

JOVANOVIĆ: Apsolutno sam zapanjena odlukom Osnovnog suda i sudija koji nijesu dozvolili da se olakša posao službenicima policije i tužiocu, kako bi identifikovali one koji su mi prijetili zbog posla koji obavljam. Time su, svjesno ili nesvjesno, onemogućili da se otkriju oni koji pokušavaju da zastraše novinare i stvore atmosferu pritiska. Ne mogu, a da se ne zapitam, da li i takvo postupanje ima veze sa mojim tekstovima, jer, slučajno ili ne, o tome je prvo odlučivao sudija koji se pominje u prepisci sada optužene Vesne Medenice i aktuelne predsjednice Osnovnog suda i to – kao ,,vojska naša dobra”…

Zbog sjajnih sudija kojih ima i u tom sudu ne mogu da nosim žalost na sve njih, zato mi ostaje da se nadam da će u budućnosti sudovi shvatiti koliko su ovakvi slučajevi osjetljivi – bez obzira da li se radi o meni, nekom od mojih kolega, ili bilo kom građaninu Crne Gore. Moramo mnogo ozbiljnije pristupiti pitanjima bezbjednosti novinara i uslovima u kojima radimo.

MONITOR: Da li su institucije u ranijim slučajevima bile efikasne u pronalaženju i procesuiranju napadača?

JOVANOVIĆ: Ni deset odsto onoga što se dešava nijesam prijavila, da se ne bi stekao utisak da vječito kukam. Potpuno sam svjesna rizika koji preuzimam kada odlučim da ne prijavljujem prijetnje, ili, recimo, uvrede, ali sam izabrala da to činim samo u najdrastičnijim slučajevima. U onim slučajevima kada sam  prijavila, rekla bih da su institucije bile djelimično uspješne. U nekim slučajevima počinioci su otkriveni, ali u drugima nijesu. Riječ je o osobama i organizovanim kriminalnim grupama koje imaju jaku infrastrukturu i brojne saradnike. Nekada je zaista teško ući im u trag, a ponekad, kao što je sada slučaj, institucije jednostavno ne dozvoljavaju da se posao dovede do kraja.

MONITOR: Od 2018. godine živite pod 24-časovnim policijskim obezbjeđenjem. Kako izgleda takav život?

JOVANOVIĆ: Prvi put kada mi je dodijeljeno policijsko obezbjeđenje to je trajalo kraće, prekinuto je negdje sredinom 2019. godine i vratila sam se svom životu. Nažalost, na kratko. Od avgusta 2021. godine živim bez privatnosti, bez mogućnosti da se slobodno krećem, da posjetim prijatelje, odem na planinarenje ili more. Dakle, to su sasvim obične stvari i nemam pravo na sve ono što se drugima čini normalnim. Takav život jako je otežan.

Ali to je cijena koju sam spremna da platim i plaćaću je dokle god bude potrebno. Istina, javni interes i novinarski poziv su ono što me vodi sve ove godine. Niko ne zaslužuje da živi pod takvim okolnostima, ali kada se već nađeš u toj situaciji – nema povlačenja. Nije lako, pokušavala sam nakon ovoliko godina da se naviknem, da mi to postane neka vrsta normalnosti. Ne uspijeva. Ipak, mogu reći da su suživot s policijskim službenicima i promjena životnog stila cijena koju sam prihvatila. I ne kajem se.

MONITOR: Da li vidite pomake u borbi protiv organizovanog kriminala posljednjih godina?

JOVANOVIĆ: Vidim, i to velike. U Crnoj Gori djeluju najmanje dva klana čiji finansijski potencijal višestruko premašuje državni budžet. Ipak, danas vidimo da su brojni bivši policijski funkcioneri, tužioci, pa čak i bivša predsjednica Vrhovnog suda, o kojima sam i sama pisala, na optuženičkoj klupi, iza rešetaka i čekaju suđenja ili im se sudi. Dakle, dešavaju se paralelno dvije borbe: jedna protiv samih kriminalnih struktura, i druga – unutrašnja, kroz reformu policije, tužilaštva i pravosuđa. To je dinamičan, složen proces, ali vjerujem da će, zbog države i građana, na kraju pravda pobijediti i da ćemo imati reformisan sistem sposoban da odgovori na sve izazove.

MONITOR: SDT tereti biznismena Aleksandra Mijajlovića da je od 2018. do 2024. direktno kreirao uređivačku politiku brojnih medija. Smatrate li da se to može dokazati ili je riječ o pokušaju diskreditacije medija?

JOVANOVIĆ: Imam puno povjerenje u glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića i u to da Specijalno tužilaštvo ne bi pokretalo ovako ozbiljne postupke bez dovoljno dokaza. Vjerujem da već imaju čvrst slučaj.

U vremenu koje dolazi imaćemo priliku da o svemu čitamo – i sasvim sigurno, i u mojim tekstovima. Ono što mogu reći jeste da sam se, upravo zbog svog pisanja o ljudima iz tog kruga i njihovim medijskim mrežama, godinama nalazila na udaru – kroz kampanje, napade i pokušaje progona. Zato mislim da ovo nije pokušaj diskreditacije ,,nepodobnih medija”, već dio šire istrage koja obuhvata period i prije i poslije pada prethodnog režima i istrage koja će, čak i nama u medijima, olakšati jer ćemo sa sigurnošču moći da znamo ko su među nama oni koji rade u javnom interesu, a ko punktovi organizovanog kriminala.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUBRAVKA STOJANOVIĆ, ISTORIČARKA, REDOVNA PROFESORKA NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU: Našu nevidljivu istoriju otpora niko ne želi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studenti su svoju listu napravili i fascinirana sam da imena još nisu procurjela. Već je samo to impresivan podatak u zemlji u kojoj je sve na prodaju

 

 

MONITOR: Početno aklamativno oduševljenje režimom nezadovoljnog dijela društva, danas kao da dijeli ljude na one koji i dalje strasno podržavaju studente i vjeruju da oni „znaju šta rade“ i one koji misle da njihov tajming nije bio dobar, da je to danak političkom neiskustvu…Oni, međutim, ne žele saradnju sa opozicijom i civilnim društvom ni oko izbornih uslova?

STOJANOVIĆ: Više ne procenjujem. Jer ja bih uvek bila za jedinstveni front studenata, stranaka, nevladinih organizacija i svih koji se zalažu za normalnu, evropsku Srbiju. Ali, istovremeno se mora reći i da su studenti ogromnu podršku koju uživaju dobili baš zato što idu sami, bez te saradnje. Propaganda režima uspešno je ljudima ogadila stranke i ocrnila njihove vođe, a i oni sami se nisu pokazali dovoljno ubedljivi tokom trinaest godina Vučićeve vlasti. Iz tih i mnogih drugih razloga ljudima je bilo potrebno nešto novo i to su im pružili studenti. Toliko sam ovih meseci čula ljudi koji kažu da do sada nikada nisu glasali, ali da za studente hoće. Možda oni mogu da dopru do tih uspavanih delova društva, koji čine na nekim izborima i do 40 posto birača.

MONITOR: Režim na sve načine pokušava da se stabilizuje, ne popušta u vezi sa zahtjevom za vanredne izbore. Sa strane pobunjenih studenata i građana, i dalje se ne zna ko su njihovi kandidati. Javnost koja ih podržava smatra da bi trebalo da otkriju dio imena, da bi se stvorila neka vrsta predizborne atmosfere i pokret konkretnije legitimisao prema spolja. Kakav je Vaš pristup?

STOJANOVIĆ: Studenti su svoju listu napravili i fascinirana sam da imena još nisu procurela. Već je samo to impresivan podatak u zemlji u kojoj je sve na prodaju. Oni su svesni da je propagandna mašinerija toliko jaka da će uništiti sve kandidate čim se otkriju njihova imena i da će svojom ubitačnom kampanjom režim delegitimisati te ljude. Oni ih na ovaj način štite i čekaju foto finiš. A mislim i da šalju važnu političku poruku – bitni su principi a ne imena. Tačno je da smo mi naučili u našoj političkoj kulturi da imamo vođu i da on rešava sve, ali možda je ovo način da počnemo da učimo nešto drugo, važnije. Na primer – hajde da vidimo o čemu pričamo? O kojim vrednostima? Kakvu državu želimo? A onda ćemo ljude lako naći.

MONITOR: Povodom 25 godina od poraza Slobodana Miloševića i pobjede DOS, kako kao  istoričarka i građanska aktivistkinja u vrijeme istorijske promjene,  gledate na njen značaj, uticaj i domete?

STOJANOVIĆ: Ja sam prema tome bila skeptična još dok sam tog dana bila na ulici. Prvo je koalicija DOS bila vreća puna svega i svačega, stranaka i strančica sasvim različitih opredeljenja. Naravno da je to bilo neophodno za rušenje jednog takvog režima, ali se odmah pokazalo i koliko to nije dobro i koliko takva koalicija nije mogla da dođe do odgovora na pitanja o kojima smo do sada razgovarali, a na prvom mestu – kakvu državu hoćemo. To se raspalo već verovatno istog dana, jer su Đinđić i Koštunica bukvalno dva suprotna principa. A, drugo je bilo to što sam odmah videla da se preokret desio „prebrzo“, da su odjednom počeli policajci da se ljube sa narodom. Bilo je jasno da to nije spontano i da je to neki dogovor. Taj dogovor sa vrhovima policije i sa Legijom Đinđić je samo dve i po godine kasnije platio glavom. Već tada je mali broj nas govorio da se u stvari desio puč, da su organi prinude promenili stranu i ostavili Miloševića, svesni da je on postao opasan i za njih same. A onda su se rešili i Đinđića, koji im je u toj kombinaciji smetao.

MONITOR: Imamo sedam država nastalih raspadom SFRJ. Kako ocjenjujete postratovski period njihovog razvoja koji su obilježili i prestanak Hladnog rata, ekonomska i politička liberalizacija?

STOJANOVIĆ: Njihovi rezultati su uglavnom katastrofalni. Sloveniju, naravno, treba izuzeti. Ali, Hrvatska je postigla sve, a danas je u situaciji da branitelji zabranjuju pozorišne predstave, filmove i intelektualne festivale, dok pola miliona mladih uzvikuje ustaške simbole na Tomsonovom koncertu. To je neopisiv poraz jednog društva. A šta tek reći za nas preostale? Crna Gora-uz sve ozbiljne probleme, bar zna da hoće u Evropu i izgleda da će u tome uspeti, što je veliki uspeh. Mi ne znamo čak ni kuda bismo? Makedoniju je EU teško oštetila, ne podržavši je ni kada je promenila ime! Bosna zavisi od Srbije, a Srbija ne zna šta će. Deklarativno je za Evropu i njene vrednosti, a suštinski je za sve suprotno. I nije prestala da sanja revanš, ostvarenje onih ratnih ciljeva zbog kojih je sve počelo 1991. godine. Od toga se nikada nisu digle ruke.

MONITOR: Vaš projekat o 1990-tim, pokazuje i malo poznate strane građanskog otpora, političke borbe, univerzitetske samoodbrane- i širokoj javnosti nepoznatih napora medijske i naučne scene za nezavisnošću. To je  vrsta nevidljive istorije ne samo za susjedstvo Srbije već i onaj dio Evrope i svijeta koji je pratio raspad SFRJ. Da li je to sve bila samo društvena margina ili danas možemo reći da je vremenom uticala na procese promjena?

STOJANOVIĆ: Mi smo u Beogradu napravili Muzej devedesetih, a naša izložba Lavirint devedesetih bila je prošle godine u Sarajevu, a ove godine u Podgorici. Verujemo da smo kao društva ušli u taj lavirint pre 35 godina i da iz njega nismo izašli. Vlastima nije bilo u interesu da se izađe iz tog mraka koji njima obezbeđuje apsolutnu vlast i korupciju, a društva nisu imala snage da je na to nateraju. Suočavanje sa ratovima i zločinima devedesetih nije dalo rezultate, niko to nije hteo da sluša ni da čuje. Zato smo se Igor Štiks, Dejan Ubović i ja odlučili da nađemo novi jezik kojim ćemo se obratiti građanima, da probamo da izazovemo emocije i da ih vratimo na osnovna humanistička pitanja i saosećanje sa žrtvama. Odatle i lavirint koji-sam po sebi, stvara tu teskobu, klaustrofobiju devedesetih, a eksponati su izuzetno jaki i emotivni.

U septembru smo, u saradnji sa CGO, imali jednu manju izložbu u Budvi, koja je sada na Cetinju, čiji je naslov „Devedesete: od nepristajanja do otpora“. To je ta nevidljiva istorija koju niko ne želi. Jer već samim tim što je bilo toliko ljudi koji su protestovali devedesetih, koji su osnivali nezavisne medije, koji su imali značajne umetničke akcije i organizacije protiv rata-jasno se pokazuje da rat nije bio neizbežan, da je uvek postojalo drugo rešenje i da je uvek bilo onih kojima je to bilo sasvim jasno i koji su to jasno govorili. Evo, na primer Monitor! Mi od tih primera danas treba da pravimo nova društva, oni treba da su nam putokaz. A mi svečano dočekujemo ratne zločince kad se vrate posle odslužene kazne u Hagu. Nema većeg poraza za jedno društvo.

MONITOR: Dosta ste se bavili i političko-ideološkim revizionizmom. Poslije skorašnjih dešavanja koja su pratila proustaški intonirane Tompsonove koncerte,  koje su hvalili i najviši predstavnici hrvatskih vlasti, u Crnoj Gori je spomenik Pavlu Đurišiću završio u crkvi SPC, a osuđeni general Nebojša Pavković vratio se u Srbiju državnim avionom, uz Vučićevu  dobrodošlicu koji ga je nazvao „herojem 1999.“ Da li ove pojave podstiče i globalni trampizam-kojem prethodi i veliko snaženje ultradesnice u Francuskoj i Njemačkoj?

STOJANOVIĆ: Stalno ponavljam da stvari obrnuto stoje. Mi smo avangarda, mi smo prvi počeli. Ceo svet ide za nama, imitira nas. Kad smo mi patentirali taj postfašizam krajem osamdesetih, izgledalo je da idemo u suprotnom pravcu od ostatka sveta. Tamo slavlje, kraj hladnog rata, ujedinjuje se Evropa, prestaju ratovi. Kod nas sve suprotno. Govorila sam tada – oni u 21. a mi u 19. vek. Kad ono pokaže se da je to pogrešno, da smo mi prvi krenuli u to desnilo, kako je to zvao Esad Kočan na tribini u Budvi. Da smo mi napravili te populističke sisteme, kakav sad pravi Tramp. Naravno da globalni trendovi sada mogu da ojačaju naše lokalce, ali želim da verujem opet u suprotno: da  smo opet avangarda i da su naši studenti krenuli u borbu protiv takvog sveta. A onda će opet svi, morati jednom za nama. Imam pravo na maštu!

 

Studenti  misle na novi način

MONITOR: Društvena kriza u Srbiji još nema razrješenja. Mnogi se nadaju da će skupovi ovog novembra-na godišnjicu pogibija u Novom Sadu, kanalisati ovu veliku društvenu i političku tenziju. Možemo li se, u procjeni, osloniti na neki sličan primjer?

STOJANOVIĆ: Istorija nikog ništa nije naučila. Na prvom mjestu zbog toga što je svaka situacija jedinstvena i neuporediva sa prethodnim. Jer, šta da kažem? Ovo se može završiti kao onda na Tjenanmenu, kada je Deng Sijaoping poslao tenkove na studente i pobio njih više hiljada. A možemo da se pozovemo i na slučaj Martina Lutera Kinga koji je uspješno poveo građane Montgomerija u Alabami da godinu dana hodaju i da ne koriste javni prevoz da bi se u njemu ukinula segregacija i da bi crni stanovnici mogli da dobiju pravo da sjede u autobusima. Želim da vjerujem u ovaj drugi slučaj. Problem jeste u tome što je politička energija već skoro godinu dana difuzna, a što s druge strane imamo tvrdokorni, nepopustljivi autoritarni režim. Ali, u javnosti se još od zime govorilo da to ne može dugo da traje, pa se pokazalo da može. Zato ja više ne dajem nikakve prognoze, jer sam do sada sve pogriješila. Kad su studenti rekli da će skup biti na Slaviji, rekla sam da to nikako ne treba jer niko nikada to nije uradio. Ne samo što su uradili nego je to bio najdramatičniji protest ikada održan u Beogradu. Tako, da više ništa ne govorim. Oni misle na novi način.

 

Udžbenici istorije su mnogo usklađeniji sa kafanskim  tumačenjima prošlosti nego sa naukom

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi „Prošlost dolazi“, bavite se analizom udžbenika istorije u Srbiji (1913-2021.), gotovo stalnim pristrasnim-„patriotskim“ i „herojsko-martirskim“ viđenjem nacionalne istorije. Kako  razumijete tolike slabosti istorijske nauke u Srbiji, očigledno potčinjene i samopotčinjene „državnim razlozima“?

STOJANOVIĆ: Značajan dio istoričara su bili državni istoričari, pisali su ono što su vlasti htjele da čuju i za to bili bogato nagrađivani. To je pojava koju imamo u svim vremenima, pa i sama grčka muza istorije Klio uvijek drži u ruci neki instrument uz koji pjeva kome treba. To je posebno bilo opasno kada su se istoričari masovno uključili u ratnu propagandu osamdesetih i kada su izvrćući, skrivajući istorijske činjenice ili ih potpuno izmišljajući, napravili situaciju u kojoj je rat postao psihološki moguć.

A udžbenici su posebna priča. Oni su mnogo više u skladu sa kafanskim ili slavskim tumačenjima prošlosti nego sa naukom. U mnogim slučajevima prenose i stavove iz književnosti, pa se na primjer Prvi svjetski rat opisuje kao poraz Srbije-što je direktno izjavio Dobrica Ćosić, jer se nije slagao sa rezultatom tog rata – stvaranjem Jugoslavije. Dakle, ako vi možete jednu od najvećih vojnih, diplomatskih i političkih pobjeda da proglasite porazom, onda mogu i četnici da budu antifašisti, što je apsolutni konsenzus u srpskim udžbenicima još od Miloševića. E, kada dođete do toga da kolaboracioniste i zločince proglasite herojima onda je jasno da pravite društvo koje je izgubilo kompas.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo