Osnovni sud u Podgorici po drugi put je poništio odluku Savjeta da na mjesto generalnog direktora Radio-televizije Crne Gore izabere Borisa Raonića, čija je kandidatura osporena još 2021. godine

Boris Raonić, dugogodišnji aktivista civilnog sektora, postao je generalni direktor Radio-televizije Crne Gore (RTCG) u avgustu 2021. godine. Prvi čovjek na čelu nacionalnog Javnog servisa nakon dolaska tridesetoavgustovske većine. Od tada su promijenjene tri Vlade i dva Parlamenta, a Raonić i dalje sjedi na svom mjestu. Nezakonito. I to ne po jednoj, već prema tri presude nadležnih sudova.

Čime je Raonić zaslužio tu povlasticu?

Na programima i informartivnom programu RTCG, nakon njegovog imenovanja, odmah je bila vidiljiva promjena. Jedna upravljačka garnitura je zamijenila drugu, dobili smo nova lica na televizijskim kanalima Javnog servisa, i nove aktere sa političke scene u udarnim  terminima. Promjenu na bolje prepoznala je u svojim izvještajima i Evoropska Komisija. Za razliku od državne televizije pod upravljačkom palicom Demokratske partije socijalista, opozicija je dobrodošla u Raonićevoj eri, ali na kanalima Javnog servisa sad se uživo prenose pojedini religijski skupovi i izvještava sa partijskih skupova stranaka na vlasti.

„Parlamentarni kanal treba da prati rad skupštinskih tijela, a ne partija koje imaju svoje skupove i koji nisu od javnog interesa. RTCG mora prema svi političkim partijama imati isti odnos, što podrazumjeva da se sa njihovih skupova mogu dati kratke vijesti u informativnim programima ali ne reportaže koje predstavljaju političku propagandu van izbornih procesa“, navodi se u saopštenju Media centra.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

Veljko Belivuk, Marko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko Belivuk, Marko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Kada je počelo suđenje javnost je bila zatečena filmskim preokretima i čudnim svjedočenjima i promjenama iskaza koja su upućivala na “štelovanja” od strane režima. Jedan DNK uzorak je nestao još tokom istrage i nije ni ušao u optužnicu. Vještakinja je izjavila da drugog uzorka nije ni bilo, već da je došlo do greške u komunikaciji sa policijom. Vrhunac  na sudu je bio kada je tehničar MUP-a, koji je uzeo uzorak bioloških tragova, izjavio da postoji mogućnost da je četkica bila „kontaminirana“, pa je i taj dokaz otpao. Jedan od Belivukovih telefona je “skonjen u fioku” za šta je kasnije optužena Dijana Hrkalović, bivša sekretarka MUP-a. Izašlo je na vidjelo i da su drugi telefoni dugo putovali od policije do tužilaštva zahvaljujući opstrukcijama iz vrha srbijanskog MUP-a. Suđenje je  završeno oslobađajućom sudskom odlukom nakon nepunu godinu i po dana. Inspektor Dejan Jović, zamjenik načelnika Trećeg odeljenja za krvne i seksualne delikte beogradske policije koji je bio zadužen za ovaj slučaj je  u međuvremenu ostao meta raznih režimskih i “patriotskih” medija koji su ga počeli optuživati za razne koruptivne radnje. Jović je uhapšen u decembru 2018., formalno zbog trgovine uticajem.

Nezvanično i po pisanjima nezavisnih medija stavljan mu je na teret savjesni i profesionalni rad na važnim istragama koje su prijetile da ukažu na direktnu vezu vrha države i policije sa kriminalnim grupama. Navodno mu je slučaj Komitet došao glave kada su Belivukovi ljudi demolirali septembra 2018. istoimeni klub. Među optuženima je i Aleksandar Vidojević, poznatiji kao Aca Rošavi blizak Danilu Vučiću, sinu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Aca Rošavi je označen od strane Belivuka kao spona između predsjednika i njega. Belivuk je pred tužiocem izjavio da se navodno sa  predsjednikom sreo nekoliko puta kao i da je član njegove Srpske napredne stranke (SNS) od 2011. Vučić je  izjavio: „Nikada u životu nisam video tog čoveka, niti razgovarao sa njim”.  Dodajući  da „ubice i koljači pokušavaju politički da se izvuku” i da je spreman ići na poligraf.

Advokatica Zora Dobričanin Nikodinović je ranije izjavila na televiziji da su savjesni policajci i tužioci koji su radili na osjetljivim slučajevima naišli na državnu opstrukciju i smjene dok je inspektor Jović “prvo diskreditovan, strpan u zatvor, pa pušten, propao mu život, propao imunitet, pa je dobio COVID i preminuo“. To je bila zvanična dijagnoza smrti koja je nastupila u julu 2020.godine – dva mjeseca nakon što su Belivuk i Miljkovič pravosnažno oslobođeni za ubistvo u centru Beograda. Međutim, Novi policijski sindikalni savez Srbije je podnio krivičnu prijavu i iskazao sumnje da je inspektor Jović ubijen.

Režim Mila Đukanovića nije imao problema sa savjesnim i profesionalnim policajcima, tužiocima i sudijama kao njegov prijatelj i saveznik u Srbiji. Suđenje Belivuku i Miljkoviću je mnoge podsjetilo na državna “štelovanja” tokom suđenja Đukanovićevom prijatelju i kontroverznom biznismenu Branislavu Branu Mićunoviću za ubistvo ranjenog i na nosilima prevoženog Radovana Kovačevića “iz bezobzirne osvete” ispred Kliničkog centra u Podgorici. Upravo je bivši GST Milivoje Katnić opravosnažio oslobađajuću presudu Mićunoviću kao sudija izvjestilac Apelacionog suda i stavio tačku na taj proces. Njegova i karijera bivše vrhovne tužiteljke Vesne Medenice će nakon te oslobađajuće presude doživjeti nove uspone.

Belivuk i Miljković su izvukli pouku iz oslobađajuće presude pa su nakon izlaska iz pritvora promijenili način likvidacija. Umjesto blamantnih ubistava na ulici oni su izabrali diskreciju „klanice“ u Ritopeku gdje su mogli na tenane mrcvariti i mučiti sve koji su im se zamjerili, bilo njima ili kavačkom-policijskom narko klanu sa kojim su blisko sarađivali.

Razbijanje SKY kodirane aplikacije (koju su kriminalci koristili za sigurnu komunikaciju) od strane zapadnih policijskih službi i prekompozicija na kriminalnoj sceni Srbije će Belivuku i Miljkoviću ipak doći glave. Isto se desilo i klanu Darka Šarića – koga su do provaljivanja SKY-ja i Encrochat-a štitili oba bratska režima uz pritiske na zarobljena pravosuđa da se obojici braće izađe u susret.

SKY transkripti koje su  Vijesti objavile u januaru ove godine između odbjeglog policajca Ljuba Milovića (visokopozicioniranog u kavačko-policijskom kartelu) i Miloša Božovića,  tada iz Crne Gore odbjeglog kriminalca sa značkom srpske državne bezbjednosti (BIA),   potvrđuju da je Belivuk uživao zaštitu države do jednog momenta. U prepisci iz januara 2021. godine Božović izvještava Milovića da se Velji Nevolji bliži kraj jer je „udario“ na (Zvonka) Veselinovića (narko bosa i ”branitelja srpskih ognjišta na Kosmetu”) koji „igra preko Andreja (Vučića – Prvog brata Srbije) da se Nevolja makne“ jer je Veselinović „u talu sa Andrejem, u svaku rabotu“.  Oni pominju da su početkom 2021. godine Andrej i Zvonko slavili zajedno prvu zarađenu milijardu. Takođe, kaže da Belivukovo mjesto treba preuzeti Aleksandar Vidojević tj. Aca Rošavi blizak Danilu Vučiću. To se i desilo mjesec dana kasnije. Belivuk je uhapšen pet dana po povratku iz Crne Gore gdje je prisustvovao proslavi sa šefovima kavačkom klana. Na jednoj od fotografija razmijenjenih preko SKY-ja se vide crnogorski „gosti“ Belivuk i Marko Miljković u društvu Radoja Zvicera i policajaca Milovića, Petra Lazovića (čiji otac Zoran je skinuo “zabranu”) i Nebojše Bugarina. Belivuk i Miljković se od tada se nalaze u pritvoru.

Milivoje Katnić se u javnim nastupima sa nipodaštavanjem odnosio prema SKY prepiskama koje je Crna Gora dobila od Europola i nekoliko puta stao u zaštitu Petra Lazovića, sina njegovog pobratima Zorana Lazovića rekavši da je mlađi Lazović bio na tajnom zadatku razotkrivanja kriminalaca. Oba Lazovića su sada u pritvoru. Zbog Katnićevog (ne)postupanja Europol je jedno vrijeme prekinuo saradnju sa Crnom Gorom koja je ponovo nastavljena za mandata premijera Dritana Abazovića. Da nije bilo SKY transkripta upitno je da li bi se znalo za ubistva koja su počinjena u Crnoj Gori za račun kavačkog klana koji je uživao zaštitu i podršku osoba iz bliskog Đukanovićevog okruženja što se vidi i na fotografijama razmijenjenim sa proslave rođenja unuka doskorašnjeg crnogorskog vladara.  Zabrana ulaska je bila više nego savršen alibi za sve poslove koje su Belivuk i njegovi odradili (znane i neznane) ili za ono što su trebali odraditi. Samo još da Europol nije pokvario idilu između vrha Srbije i Crne Gore.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Govorimo o periodu nakon primjene programa Evropa sad 1, ali prije selektivnog, sektorskog, povećanja zarada u javnom sektoru iz prve polovine 2023. godine. Ta su povećanja donijela rast prosječne zarade u državi, ali i dodatno uvećali razlike u platama onih koji svojim radom pune budžet i onih koji svoju zaradu povlače iz njega. Bez  namjere da potcijenimo njihov doprinos opštem dobru (riječ je o prosvjetnim i zdravstvenim radnicima, policajcima i vojnicima, državnoj i lokalnoj administraciji i mnogim drugim, neophodnim, javnim službama).

Nekome može biti jednostavnija računica iz sadašnjosti. Kada Monstat izračunava prosječnu zaradu u Crnoj Gori, onda svaka od onih plata sa vrha liste 1.000 najvećih zarada isplaćenih iz budžeta u mjesecu… (obično to bude oko 4.000 eura) izvuče na prosječnih 820 eura  8-9 minimalnih plata od 450 eura. Tako dobijamo poprilično lažnu sliku naše ekonomske stvarnosti.

Iako to postaje neka vrsta evropskog trenda, crnogorska statistika se uporno trudi da računa samo prosječnu, a ne i takozvanu medijalnu (srednju) zaradu. To je zarada izračunato tako da tačno polovina zapošljenih u državi prima manje, a druga polovina više od nje. Tako se, kažu, dobija mnogo preciznija slika o stvarnim zaradama ali i o postojećem raslojavanju na tržištu rada. Grube procjene, a drugih nemamo, kazuju kako bi sadašnju medijalnu zaradu u Crnoj Gori trebalo tražiti oko iznosa od 600 eura.

To je naša polazna osnova za dostizanje prosječne EU plate. Koliko ono bi – 2.200 eura.

Jedan od onih koji je pokušao analizirati premijerovo najavu da bismo  mogli preskočiti prosječnu EU zaradu, bio je Miloš Vuković, ekonomski analitičar i vlasnik konsultantske firme Fidelity. “Po starom dobrom običaju, Milojko Spajić nije pružio obrazloženje kako će to da se uradi; rekao bi čovjek da nema vremena za detalje i da ga sve to smara”, napisao je Vuković na Fejsbuku. “Sa druge strane, prošle godine je ekipa iz Svjetske banke rekla da nam treba 40 godina da dostignemo prosjek EU”.

Pošto se rijetko ko spori sa dijagnozama koje daje Svjetska banka (propisane terapije za ekonomsko ozdravljenje – brza privatizacija, kresanje javnih troškova… – bitno su drugačija priča) i ovu procjenu treba uzati krajnje ozbiljno. Oni su, prosto, uzeli razliku u zaradama, razliku u prosječnim stopama rasta (uobičajeno je da brže rastu oni koji su na nižoj polaznoj tački) i postavili jednačinu. Rezultat – 40 godina.

Kako je premijer Spajić naumio da preskoči decenije? Prema zvaničnim podacima njegove vlade, nikako. U procjenama očekivanih budžetskih prihoda i rashoda za period 2024-2027. godina nema ničega što bi najavilo tako dramatične promjene na bolje. Zapravo, tamo još uvijek nema naznaka ni za ispunjenje obećanja o rastu prosječne i minimalne zarade na 1.000, odnosno, 700 eura, koje je Spajić isprva oročio na narednu jesen a onda produžio do kraja ove godine. Ili, samo možda, početak 2025.

Istovremeno, međunarodni partneri insistiraju na očuvanju stabilnosti javnih finansija koju bi, bez sumnje, ugrozilo pretpostavljeno značajno smanjenje ili čak ukidanje doprinisa za penzijsko osiguranje. Jednostavno, taj se novac ne bi mogao nadomjestiti iz realnih prihoda. Čak, kako neki vole da kažu, ni da pronađemo naftu kao Norveška.

Šta su alternative? Nova zaduženja? Mi ih, navodno, ne želimo izuzev za kapitalne investicije a pitanje je i ko bi bio raspoložen da bude zajmodavac nekome ko se očigledno pruža duže od gubera. U javnim obraćanjima vladinih zvaničnika čujemo kako se veliki novac očekuje iz od EU fondova na ime Plana rasta za Zapadni Balkan. Međutim, tih 500 miliona neće doći odjednom, ni na lijepe oči. Već će, uglavnom, biti namijenjene za precizno planirane razvojne projekte. Pride, taj novac nije bezuslovan.

 “Makro finansijska stabilnost, odgovorno upravljanje javnim finansijama, transparentnost i nadzor budžeta opšti su uslovi za isplate koje moraju da se ispune za oslobađanje sredstava”, piše u pratećim dokumentima Plana koji još nije operativan. “Kako bi dobio bilo kakvu podršku u okviru programa, svaka država korisnik  će Komisiji dostaviti Reformski program za vrijeme trajanja Programa, nadovezujući se na strukturne reforme koje su dio najnovijeg Programa ekonomskih reformi i povezanih Zajedničkih smjernica koje su dogovorene na Ekonomsko-finansijskom dijalogu u maju 2023. godine “.

“U prevodu”, objašnjava Miloš Vuković, “nema mjesta kumulativnom ispunjavanju finansijskih egzibicija tipa linearnog povećanja svih plata za 25 odsto, prosječne penzije od 600 eura i pune zaposlenosti, kako se to obećalo kroz program Evropa sad 2”.

Možda Evropa sad 3, koja se povremeno provlači u kontekstu priče o ogromnim kapitalnim projektima kojima će Crna Gora do 2030. biti premrežena brzim cestama i autoputevima? Procjene govore, pošto je za sada mahom riječ o planovima koji još nijesu stavljeni na papir, da ta ideja mnogo košta a, kratkoročno, ne donosi ni približnu korist u finansijskom smislu. Druge, jednako značajne i mnogo korisnije aspekte tog posla ne razmatramao u okviru teme o obećanom povećanju zarada.

Niti mi imamo dovoljno ljudi koje bi zaposlili na tim projektima, niti imamo industriju koja bi, povezivanjem sa regionom i Zapadnom Evropom, mogla dramatično povećati sadašnji obim proizvodnje i prihode. Da li bi to dovelo nove turiste i moguće investiture – bi. Ali te benefite ne bi osjetili preko noći. Dok troškove finansiranja izgradnje desetak najavljenih saobraćajnica dionica bismo. Mnogo jače i mnogo prije.

Kako se čini da je i najnovije obećanje o “mogućem” povećanju zarada na EU prosjek i više od toga, po svoj prilici, na dugom štapu, pročitajmo još jednom izjavu premijera Spajića s početka ovog teksta. U njoj, zapravo, nema podatka o tome kada bi to Crna Gora mogla biti “predložena za članicu EU”. Pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić, nepopravljivi optimisti. On to samo dobro koristi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari