Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSANDAR SAŠA ČILIKOV, ISTORIČAR UMJETNOSTI. Nedovoljno razvijena kritika

Objavljeno prije

na

MONITOR: Dobitnik ste ovogodišnje nagrade 13. novembar – Dan prijestonice Cetinje. Koliko su nagrade važne za stvaralaštvo, kakvim se vi bavite?
ČILIKOV: Dobijao sam i ranije stručne nagrade – godi to svakome, na ovaj ili onaj način – međutim nagrada prijestonice je doista nešto posebno, svakako priznanje koje mi više znači od bilo kog drugog. Ujedno smatram je, bez trunke ironije i krajnje iskreno, istovremeno i nagradom svim sugrađanima moje generacije koji su imali hrabrosti da odluče provesti čitav život u Cetinju, gradu koji je bezmalo pola vijeka bio tako okrutno zapostavljan i minimiziran.

MONITOR: Objasnite nam Vaš odnos oprema likovnoj kritici u Crnoj Gori. O kojem nivou izražavanja i kritičke promisli je riječ?
ČILIKOV: Sporadično sam se bavio likovnom kritikom, bolje reći likovnim komentarima. Ona je svakako neophodna – da nije tako, ukinule bi je mnogo umjetnički razvijenije sredine od crnogorske. Slažem se sa mišljenjima da u Crnoj Gori praktično ne postoji negativna likovna kritika. Rijetki primjeri opravdanog ukazivanja na nekvalitet pojedinih izložbi ili umjetnika kod nas se završavaju linčem kritičara što je rezultiralo selektivnim tekstovima – izbjegava se pisanje o prosječnim i lošim umjetnicima – ili neutralnim stavom. Inače, ubijeđen sam, Crna Gora ima određen broj jako kvalitetnih likovnih kritičara i teoretičara čije su reference često više cijenjene van domicilne sredine.

MONITOR: Da li kritika u umjetnosti ima ulogu kreiranja kulturne svijesti?
ČILIKOV: Naravno da posjeduje takvu ulogu. Kritičar može od sasvim prosječne poetike stvoriti u kulturnoj javnosti mišljenje o vanrednom kvalitetu. Imamo mi takvih primjera no, kao istoričar umjetnosti, znam da vremenska distanca sve dovede u red. U to sam se uvjerio na osnovu činjenice da se određeni, u svom vremenu slavljeni, domicilni umjetnici, danas gotovo i ne pominju. Isto to će se desiti i sa pojedinim, danas aktivnim, umjetnicima o kojima likovna kritika iznosi pozitivne kvalifikative koji su, mišljenja sam, na ivici krajnje degutantnosti.

MONITOR: Kako objašnjavate stav naših mislećih intelektualnih glava – ,,libiti se kritike”, i da li to opravdava sveprisutno – kritizerstvo?
ČILIKOV: Argumentovana kritika je ne samo stvar ljudskih sloboda nego je i srž kvaliteta svakog društva koje pledira da bude demokratsko i visokocivilizovano. U Crnoj Gori s jedne strane imamo nedovoljno razvijenu kritiku mnogih društvenih anomalija, međutim nijesmo imuni ni na potpuno stroge i neargumentovane kritičke osvrte. Svakako, primarno izraženo u Crnoj Gori je stanje izbjegavanja argumentovane kritike društva – za takav stav dobijate niz privilegija (stručne nagrade i priznanja, finansijski dobro plaćene angažmane, realizaciju personalnih projekata, kvalitetno profesionalno uhlebljenje.. i sl.) i, ubijeđen sam, da ih je suviše mnogo stručnjaka prihvatilo.

MONITOR: Sa stažom dugogodišnjeg pedagoga na fakultetima (FLU, FDU, Muzička CT, Fakultet političkih nauka, Fakultet za turizam i ugostiteljstvo i na Trebinjskoj akademiji) kako osluškujete nove genaracije? Da li su velike razlike ili premala sličnost, sa onima od prije deceniju ili dvije?
ČILIKOV: S obzirom na okolnosti, ambijent i egzistencijalne uslove u kojima studiraju najmlađe generacije, prosto sam fasciniran njihovim kvalitetom. Crna Gora je prepuna talenata u brojnim umjetničkim disciplinama i to sam posebno uočio kada njihov rad uporedim sa radovima stranih studenata – Italijana, Francuza, Amerikanaca, Rusa, Španaca, i dr. Na žalost, ambicije i kontinuirani rad se u većini slučajeva gube nakon diplomiranja i samo rijetki istrajavaju dok pojedini odlaze u veće i umjetnički razvijenije sredine. Ono što im ja na neki način zamjeram je apatična apolitičnost i indolentnost kada su u pitanju njihova studentska prava. Kao da nijesu dovoljno svjesni da moraju biti u borbi za svoja ljudska i profesionalna prava – ako ne što drugo, bar da na izborima svojim glasom podrže neku ideju u korist mladosti. Ne pozivam ja nikoga na političke proteste i bune, ali ugrožavanje statusa državnog univerziteta i skupe školarine, ne bi trebalo među studentima da budu bez odgovarajućeg odjeka. U svakom slučaju njihov talenat i moral daju mi vjeru u neka buduća bolja i moralnija vremena od proživljenih i sadašnjih.

MONITOR: Preseljenje Ministarstva kulture u prijestonicu, da li uopšte nešto treba da znači?
ČILIKOV: Iako Cetinjani neće dobiti neki korpus novih radnih mjesta, preseljenje Ministarstva kulture smatram veoma značajnim i to ne samo u simboličkom smislu. Budućnost prijestonice leži u kulturnim i turističkim djelatnostima što je izgleda shvaćeno kod jednog dijela političkih struktura – skoro urađeni menadžment plan razvoja Cetinja, gdje sam imao čast da budem jedan od recenzenata, najbolji je planski i strateški dokument o prijestonici koji sam ikada vidio, a nagledao sam ih se na desetine. Vjerujte, postojao je veliki otpor seljenju Ministarstva kulture, no istrajnost pojedinih stručnjaka i personalno, ministra Mićunovića, donio je Cetinju instituciju koju nesumnjivo zaslužuje, instituciju krajnje važnu za budućnost grada. Ubijeđen sam u izneseni stav, a vrijeme će pokazati da li sam u pravu.

MONITOR: Da li je na istom fonu i priča o kreiranju Umjetničkog univerziteta na Cetinju, koji bi objedinio sve umjetničke akademije i da li je to u stvari najavljeno sa projektom gradnje univerzitetskog kompleksa na prostoru gornjeg Oboda?
ČILIKOV: Prema informacijama sa kojima raspolažem, gradnja novih zgrada na lokaciji kompleksa starog Oboda je izvjesna, i to me krajnje veseli. Naravno, realizacija izgradnje kompleksa, podrazumijeva i ostvarenje stare ideje o Univerzitetu umjetnosti. Optimista sam u pogledu rješavanja navedenih projekata nakon čega će se osloboditi prostori starih ambasada za neke druge kulturne sadržaje.

MONITOR: Kakav tretman ima kulturno-istorijsko naslijeđe, kao nacionalno blago u Crnoj Gori?
ČILIKOV: E baš ste mi našli slabu tačku. Kao konzervator savjetnik, a naročito nakon putovanja širom Crne Gore posljednjih godina, uvjerio sam se u krajnje teško i alarmantno stanje kada su u pitanju status i devastacija kulturno-istorijskih spomenika. Imam utisak kao da je kulturno – istorijsko naslijeđe tokom posljednjih decenija zla, ratova, tranzicija i održivog razvoja, finansijskih kriza i privatizacionih procesa, postalo kolateralna šteta u očima političkih kreatora naših sudbina. Primjera radi, gotovo da i nijesam čuo posljednjih dvadeset godina, da se na Skupštini Crne Gore, vode neke ozbiljnije rasprave o spomenicima kulture. Nova planska dokumenta i institucionalna reorganizacija nagovještavaju možda bolje dane. No, ona ništa ne znače ako ne zažive pravne sankcije prema devastatorima – ma ko on bio – i ne izdvoje se enormno veća finansijska sredstva od sadašnjih, krajnje bijednih i ponižavajućih. Ova problematika je veoma kompleksna i traži mnogo više analiza od rečenog.

MONITOR: Koji je Vaš komentar za status quo – ikone Bogorodice Filermose?
ČILIKOV: Mislim da je suviše medijske pažnje poklonjeno problematici prezentacije ikone Bogorodice Filermske, bez obzira na njenu neospornu umjetničku i sakralnu univerzalnu vrijednost – pomalo me to iritira ako znam da niko ne obraća pažnju na prezentaciju nekih kapitalnih crnogorskih spomenika kulture, prepuštenih zaboravu i zubu vremena. Kao istoričar umjetnosti pobornik sam prvo njene naučne obrade – utvrđivanje starosti i umjetničke vrijednosti – pa tek onda adekvatne prezentacije. Već ranije sam u štampi saopštio ličan stav da bi je trebalo izložiti u posebno sagrađenoj crkvi u kojoj bi se mogli vršiti obredi sve tri hrišćanske konfesije – pravoslavci, katolici, protestanti. Lokacija buduće građevine ako se realizuje na prostoru iznad Cetinjskog manastira, bojim se, poništiti će sve one vrijednosti svetilišta kao simbola domicilne državnosti, kulture i nacionalnosti. Idealna lokacija, po mom mišljenju, bila bi na vrhu Đinovog brda gdje bi se sagradila bogomolja posvećena Sv. Krstu.

MONITOR: Zašto, po Vašem mišljenju, vlast ima takav odnos prema kulturi države koju predstavlja?
ČILIKOV: Pa, iskreno, nijesam se nešto uvjerio ni da opozicija pretjerano posvećuje pažnju očuvanju, prezentaciji i valorizaciji kulturne baštine. Potajno se nadam da griješim, no čini se da briga o spomenicima kulture ne donosi političkim akterima glasove birača – sa druge strane crnogorski populus, usuđujem se reći, nije svjestan kvantiteta i kvaliteta svog kulturnog naslijeđa što mu se, u neku ruku, ne može ni zamjeriti s obzirom na njegovu grozničavu borbu za očuvanje osnovnih egzistencijalnih stvari.

MONITOR: Šta nam pripremate od monografija i koje su Vaše profesionalne ambicije za futur?
ČILIKOV: Pa ima dosta posla, samo neka bog da zdravlja. Već je u štampi kapitalna monografija Pravoslavni manastiri u Crnoj Gori koju sam radio zajedno sa Tatjanom Pejović, kao koautorom. Trenutno privodim kraju tekst monografije Crkve i manastiri Skadarskog basena ćiji će izdavač biti CANU. Kako imam običaj da radim više tekstova istovremeno, trenutno sam zaokupljen i radom na monografijama : Manastir Podlastva i Ikone u Crnoj Gori. Pored navedenog povremeno radim i na već godinama razrađivanom projektu pod naslovom Crnogorska istorija umjetnosti za početnike – neka mi se oprosti ovo ,, za početnike” ali riječ ima opravdanje jer sam se preko pedagoškog rada i brojnih druženja uvjerio koliko se o umjetničkoj kulturi Crne Gore tako malo zna i ko je sve neopravdano prisvaja. Ponavljam, ako bog da zdravlja, nakon svega nabrojanog, kao Cetinjanin i Crnogorac, imam želju a i obavezu da napišem tekst monografije pod naslovom Cetinjski manastir – arhitektura, slikarstvo, primijenjena umjetnost i to bi bilo više nego dovoljno za jednu ljudsku i profesionalnu karijeru.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo