Vojska DPS-a je na terenu. Dvadesetak dana pred izbore, period je rezervisan za otkup ličnih karata. Logika tajminga je jasna: dokumenta se ne smiju predugo zadržavati – raji su potrebna svakodnevno, a ni materijalne dokaze krivičnog djela nije pametno predugo zadržavati u rukama. O javnoj tajni Crne Gore institucije žmure i saučestvuju, građani ćute, dok aktivisti vojske Mila Đukanovića, kap po kap, završavaju posao. Monitor je, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja u različitim smjerovima, stupio u kontakt sa mladićem iz podgoričke mjesne zajednice 19. decembar, kvart Baston, koji od referenduma aktivno učestvuje na tržištu otkupa i preprodaje ličnih karata, a koji je odlučio da progovori uz zahtjev da ostane anoniman.
Paravojnik DPS-a ( nije član Partije; radi ad hoc – od izbora do izbora, zbog profita ), koji govori za Monitor odlično poznaje uhodani i ukriveni piramidalni mehanizam vladajućeeg DPS-a koji, kaže, pred svake izbore organizuje i sponzoriše tržište ličnih dokumenata.
Demokratska partija socijalista preko mjesnih odbora i štabova zadužuje po jednog, ponekad i više mladića iz kvarta, koji su u direktnoj komunikaciji sa Partijom i čiji je posao da pokrenu čitavu mrežu, rekonstruiše naš sagovornik.
,,Jedan je sasvim dovoljan, pokazalo se u našem kvartu, da DPS ostvari cilj i aktivira priličan broj mušterija, prodavaca ličnih karata. Osoba zadužena za kvart, od DPS-a ima odriješene ruke da za dokumenta ponudi i do 200, eventualno 300 eura. On prvo obavijesti svoje drugove i kaže im u povjerenju: ‘Donesite mi što više ličnih karata i za svaku ćete imati 200 eura, a vi ih nabavite za koliko hoćete i možete.” Monitorov izvor svjedoči da je za vrijeme referenduma, kada je on počeo da se bavi trgovinom, početna cijena dostizala čak i 500 eura.
,,Nakon što ih osoba – izvor, povezana sa finansijerima iz DPS-a, kontaktira i ponudi 200 eura po pribavljenoj ličnoj karti, koliko je današnji prosjek za prvu ruku, mladići šire mrežu i počinju prikupljanje dokumenata od rođaka, prijatelja, komšija, poznanika – ali ne nude po 200 eura, već po, recimo, 150, kako bi se ,,ugradili” i ,,bili dobri” 50 eura. Tu nije kraj: i ti kojima je ponuđen otkup dokumenata za 150 eura šire svoju mrežu, pa za ličnu nude, recimo, 100 eura, a ovi kojima je toliko ponuđeno šire dalje i nude za 80, što je često posljednja ,,ruka”, međutim, ima slučajeva da i oni prodaju dokumenta za 50 eura, stavljajući tako u džep onih 30″, skicira sagovornik Monitora stanje na terenu i napominje da je za prethodne izbore po ličnoj karti dobijao 80 eura, s tim što mu je obećano da će, ako ih donese više, poneka ,,stajati” i 100 eura.
Na tajnom tržištu svakom trgovcu Partije dozvoljeno je da slobodno trguje i nameće svoju cijenu, naravno, ukoliko za nju može da kupi dokumenta. Stvar je slobodne procjene: neko se ugrađuje pedeset eura, neko trideset, nekome je dovoljno i dvadeset… Od toga, prema riječima našeg sagovornika, zavisi i koliko ,,nivoa” postoji. Ako se ljudi ugrađuju za manje, veći je broj „ruku”. Tako formirana kriminalna piramida je višeslojnija, pa je ličnih karata, tj. Đukanovićevih glasova više.
,,To je totalni haos, prava piramida. Kako će se drugačije raširiti posao? Svako se od svakoga ugrađuje, svako ima neku zaradu. Ti tako radiš za njih za procenat. Neko mi nudi: ‘Hoćeš li za 80 eura’, poslije nekoliko dana prilazi mi drugi momak i kaže:’Imam ti kombinaciju za 120′, treći pita:’ Da nećeš za 150 eura’? Razni dolaze pa cijena lične karte zavisi od toga na koju ‘ruku’ naletiš. Uz to, cijena se povećava kako se izbori primiču. To se već raširilo, cijeli grad o tome bruji.”
Naš sagovornik kaže da ne zna nijednog svog druga kome nije nuđeno da učestvuje u poslu.
,,Rijetko koga su preskočili. Dođu u kvart, tu smo svi okupljeni, priđu i počnu sa uvijek istom pričom: ‘Imam ti jednu kombinaciju za ličnu… Da nećeš? Ti se ugradi ako možeš… Nađi koju… Ako hoćeš i tvoju da prodaš… Svakako nemamo za koga da glasamo, ne može se ništa promijeniti, svejedno će oni pobijediti…’ Tako se baci udica i ljudi se upecaju.”
Monitorov izvor se prisjeća izbora 2009. godine kada mu je za ličnu kartu, jednom prilikom, nuđeno samo 50 eura.,,Ko zna koja je taj bio ruka, najvjerovatnije posljednja, pa se, pretpostavljam, ugrađivao 30 eura. Odbio sam i pokušao da pronađem nekoga ko je druga – treća ruka, da dobijem što više jer znam da se vrzmaju okolo. Ako si blizu izvora, ti si na konju.”
Partijski povjerenici, naglašava sagovornik, često u mrežu pokušavaju da upletu narkomane koji su zahvalni partneri za ovu vrstu posla – ne pitaju za cijenu, novac im je prijeko potreban. Ne samo što bespogovorno ulaze u šemu kupoprodaje, već i sopstvene lične karte daju za sitne pare, često i za trideset eura.
Čitava piramida otkupa ličnih dokumenata jasno podsjeća na šemu dilovanja narkotika: čovjek posjeduje, recimo, kilogram droge i dilerima daje po stotinu grama, onaj koji uzme stotinu grama dalje prodaje po dvadeset ili deset grama, a ovi koji uzmu dvadeset ili deset opet rasprodaju na „petice” ili na „polutke”. To je taj dilerski sistem.
,,Toliko su se rašpartali po gradu da je teško ući u trag nalogodavcima, onima koji daju novac, koji su u konekciji sa prvom rukom. To je i jedan od razloga postojanja toliko posrednika i nivoa. Ako i ‘padnu’, padaju sitni dileri. Nikako da ‘padne’ glavni”, kaže Monitorov izvor kroz čije je ruke prošlo 40 – 50 ličnih karata.
DPS se ne razbacuje parama. Svaka otkupljena lična karta se provjerava.
,,Nakon što ih uzmem, a prije nego što ‘mušterijama’ dam novac za njih, slijedi provjera (koju obavljaju ljudi koji novac daju prvoj ruci ) da li ta osoba, ili neko iz njene familije, već glasa za DPS. U tom slučaju dokumenti se vraćaju. Dogodila se veoma intresantna situacija nakon što sam, poslije jedne takve provjere, prijatelju vratio ličnu kartu, jer je ustanovljeno da će njegova porodica svakako glasati Mila. Poslije toga on je bio uporan da dobije novac i ličnu je uvalio nekom drugom, na suprotnom kraju grada, u Bloku 5. Vjerovali ili ne, njegova lična opet dolazi do mene. Pa vidite koliko je ruku u pitanju, o kolikoj i kakvoj mreži je riječ.”
Da je riječ o poslu pod patronatom vlasti slikovito pokazuju dvije priče našeg izvora. ,,Jednom prilikom mog prijatelja su rutinski zaustavili policajci i tražili mu ličnu kartu. On je greškom iz džepa izvukao pogrešnu, otkupljenu. Nakon što su ga pretresli, našli su još pet – šest ličnih karata. Nikom ništa – pustili su ga bez riječi. Drugom prilikom, momak iz kvarta „pao” je na hašiš. To je bilo pred prošle izbore. Uhvatila ga je policija i kod njega pronašla nekoliko paklica „trave” ali uz to i četrdesetak ličnih karata. Za travu je kažnjen sa godinu zatvora ali o ličnim kartama, iako je riječ o krivičnom djelu, ništa”. Ništa.
Krivični zakonik Crne Gore
Član 186
Ko silom, prijetnjom ili na drugi protivpravan način prinudi drugog ili na njega utiče da na izborima ili na referendum vrši ili ne vrši pravo glasanja ili da glasa za ili protiv određenog kandidata, izborne liste odnosno predloga, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Kaznom iz stava 1 ovog člana kazniće se ko zahtijeva ili prihvati poklon ili drugu korist za sebe ili drugog da glasa ili ne glasa ili da glasa u korist ili protiv određenog lica.
Marko MILAČIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice