Moralo je da se dogodi nešto tako strašno – poput surovog ubistvo braće Dejana i Ljuba Gojačanina – pa da bude makar nakratko narušeno višegodišnje primirje između ovdašnje političke elite i malih i velikih moćnika iz svijeta organizovanog kriminala u Crnoj Gori.
Prvi put nakon 2005. godine i mučkog ubistva Slavljuba Šćekića, načelnika Uprave za opšti kriminalitet, pripadnici posebne jedinice crnogorske policije na ulicama Bara demonstriraju snagu države. Trudeći se da povrate makar djelić izgubljenog povjerenja, pretresaju sumnjiva vozila i obilaze lokale u kojima gazduju pripadnici neke od šest organizovanih kriminalnih grupa iz grada sa nepunih 50 hiljada stanovnika (podaci Uprave policije iz 2011. godine).
,,Nećemo dozvoliti da se više iko naoružan šeta Barom”, kao obećava odlazeći v.d. direktora Uprave policije Božidar Vuksanović, tajeći šta mu je, ili ko, stajalo na putu da takvu odluku donese ranije. Povoda je, saznali smo ovih dana, bilo i previše. ,,Sve ćemo uraditi da se građani Bara mogu osjećati sigurno, pojedinci iz kriminalnog miljea ne mogu biti jači od države”, odlučan je i ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević. A ministar pravde Duško Marković cijeni kako je ubistvo braće Gojačanin direktni atak na državu. „Ranjeni smo svi”, kazuje bivši direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ,,Ugrožena je vjera u sistem vrijednosti na kojima počiva naša zajednica”.
Koliko juče, sa vladajućih adresa stizale su poruke koje su opravdavale jedan sasvim osoben sistem vrijednosti.
Sjetimo se kako je Slobodan Radošević, predsjednik MZ Zagorič i član GO podgoričkog DPS-a, pred TV kamerama govorio o pripadnicima tzv. zagoričkog klana: ,,Ja mislim da se samo radi o jednoj grupi malo jačih momaka, a nikako o nekakvim klanovima i mafijaškim organizacijama, jer to sigurno ti momci nijesu. Ti momci dolaze iz vrlo čestitih starozagoričkih porodica”.
Njegov partijski kolega i bivši gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković bio je još konkretniji u odbrani lika i djela odbjeglog narko bosa Darka Šarića. ,,Mislim da su to vrlo korektni momci i da je sve vezano za njih predimenzionirano”, opisivao je Vuković iskustva sa odbjeglim sugrađaninom, uz konstataciju da ne zna gdje bi se Darko mogao kriti. Potom je precizirao: ,,A i da znam nikad ne bih rekao”.
Državna tužiteljica Ranka Čarapić je često pokazivala kako dijeli svjetonazor aktivista DPS-a. Kako je samo lijepo u parlamentu tumačila dobrobiti važećeg sistema vrijednosti među kriminalcima. Ona kao vrhovna državna tužiteljica, ne strahuje za svoju bezbjednost pošto ovdašnji kriminalci ,,imaju moral i cijene to što im ona nikada nije na teret stavila nešto za šta nema dokaza”.
Ne morate biti cinik pa da zamislite ponosnog pripadnika barskog, kotorskog, podgoričkog, nikšićkog, pljevaljskog, rožajskog ili bilo kog sličnog klana kako sebe opisuje citatima: ,,malo jači, korektan momak koji ima moral…”. Većina njih bi izvod iz vlastite krivične evidencije opisala kao ,,predimenzioniran”.
Da li je stariji maloljetnik Šćepan Bujić, osvjedočeni nasilnik a od prošle nedjelje i ubica, u ovakvim iskazima pronalazio opravdanje za svoja nepočinstva? Ili je porodični, društveni i ekonomski ambijent u kome je živio bio sam po sebi dovoljan da za nepunu 21 godinu stasa u dvostrukog ubicu? To su pitanja o kojima bi javno trebali progovoriti stručnjaci.
Jedno je sigurno – država i njene institucije nijesu uradile ništa kako bi Šćepana Bujića zaustavili i skrenuli sa puta zla. Vjerovatno ne bi reagovali ni sada da nije bilo dobrih i uplašenih ljudi iz Bara, Podgorice, Nikšića koji su paljenjem svijeća na crnogorskim ulicama prizivali kakvu višu silu da pomogne, kada već država to ne može ili neće.
Da je drugačije, neko bi od nadležnih već podnio ostavku. Ili bi bio smijenjen. Možda onaj što je davno trebao da naredi da svaki registrovani pripadnik svih šest barskih klanova (podjednako poznatih po nasilništvu i brutalnosti) ne može na ulici provesti više od pola sata a da ne bude provjereno da li je naoružan. Ili onaj što je Šćepanu Bujiću, kada je prvi put priveden zbog nelegalnog posjedovanja oružja (Portal Analitika piše da je to bilo 2011.) oduzeo pištolj, naplatio kaznu od hiljadu eura i poslao ga kući.
I sada smo umjesto odgovora i odgovornosti dobili pregršt fraza i lažnih obećanja. Nažalost, i to je mnogo više nego što smo navikli od zvaničnika.
Krajem maja prošle godine, stariji maloljetnik Goran Babić iz Danilovgrada ubio je u Podgorici petnaestogodišnju N. S. Zato što nije htjela da mu bude djevojka. Ubica je krajem godine osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora. ,,Babić je iskazao posebnu upornost da realizuje svoj cilj, da maloljetna N. S. ne bi izbjegla smrt”, ocijenila je sutkinja Suzana Mugoša. Onima što su mu omogućili da bude ,,posebno uporan” – nije suđeno. Naime, tri dana prije ubistva u Podgorici policija je na putu između Danilovgrada i Podgorice od budućeg ubice oduzela poluautomatsku pušku. Babić se, ipak, nedugo po privođenju našao na slobodi. Tri dana kasnije nijesu ga zaustavili na vrijeme.
Nadležni su, kao i mnogo puta do tada, ćutali. Nije bilo pritiska javnosti pa oni nijesu spominjali ni ranjenu državu ni vlastitu odgovornost. Politika tolerancije nasilja i nasilnika je nastavljena.
Tri stranice Monitora nijesu dovoljne da pobrojimo sva krivična djela iz Bara, Sutomora, Virpazara – od tuče i prebijanja, preko posjedovanja oružja, do pokušaja ubistva upotrebom vatrenog oružja – za koja je Šćepan Bujić sumnjičen. Ali nije ni suđen ni osuđen. Prije nego je ugasio dva života.
Možemo se praviti kako sve to nije važno, ali – Šćepan Bujić je rođen u zemlji koja je, zbog vladajuće politike nasilja i zločina prema drugom i drugačijem, bila izopštena iz međunarodne zajednice. Njegovo djetinjstvo, u porodičnom domu, nijesu obilježile priče o sportskim uspjesima njegovog oca – boksera Veselina Veska Bujića, već stalni vatreni i fizički obračuni članova njegove porodice i pripadnika ostalih barskih klanova. U jednom od makar pet atentata koje je preživio njegov otac (oni su zabilježeni u arhivama ovdašnjih medija), teško je ranjena i Šćepanova majka. Država se u sve to, uglavnom, nije miješala.
Veselinovi sinovi Šćepan i Ognjen Bujić već su stasali za sud (Ognjenu se, skupa sa ocem, već i sudilo zbog tuče i pucnjave ispred barskog lokala Koloseum 2008. godine) a ovdašnje pravosuđe još nije donijelo ni prvostepenu presudu za vatreni obračun pripadnika kriminalnih grupa Veselina Bujića i braće Duška i Dragoslava Ivanovića koji se odigrao u julu 1995. godine.
Šćepan je slušao, gledao i upijao – Vaso Pavićević i Jovo Vujičić, žestoki momci iz Bara, sa jakim vezama u beogradskom podzemlju, ubijeni su u noći između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu Podgorica – Petrovac. Pronađeni su izrešetani na Petrovačkim stranama, u parkiranom automobilu. Njihove ubice do danas nijesu. U januaru 1997. na Glavnoj željezničkoj stanici u Beogradu ubijen je Jugoslav Jugo Vučinić, još jedan viđeniji izdanak barske škole kriminala. Počinilac – nepoznat.
U avgustu 2000. godine iz snajperske puške je ubijen Nikola Krivokapić Komarac dok se nalazio na terasi svoje kuće u okolini Bara. Osumnjičeni za ovo ubistvo Zoran Drešić oslobođen je zbog nedostaka dokaza nakon višegodišnjeg suđenja. Nedavno je u Britaniji osuđen na 24 godine zatvora zbog šverca kokaina.
Negdje u isto vrijeme kada i Zoran Drešić, optužbi je oslobođen i Kolašinac Milija Vlahović Majk. Njemu je stavljano na teret da je 2002. godine u Baru teško ranio pominjanu braću Ivanović i Nikolu Spasojevića (u odvojenim napadima).
U aprilu 2005. hicem iz snajperske puške, dok je prisustvovao ilegalnim borbama pasa, ubijen je Baranin Novica Šarić, bliski rođak braće Darka i Duška Šarića. Mjesec dana kasnije Veselin Bujić je još jednom teško ranjen. Na njega je, dok je bio u automobilu, pucano iz automatske puške… Konačno, 2011. godine i Šćepan je uhapšen zbog pokušaja ubistva. Navodno je, dok je tata vozio, on sa mjesta suvozača ispalio više hitaca na sugrađane Alena Peročevića i Agrona Bedžetija. Šćepan se predao policije nakon višemjesečnog skrivanja. Uskoro je oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza.
U svijetu kriminala Šćepan Bujić se već bio dokazao. Ambijent u kojem je rastao bio je podsticajan. U vrijeme kada je on rođen počela je propast Prekookeanske plovidbe, uz Luku, najznačajnije barske kompanije. Za pet godina Crna Gora je izgubila flotu od 43 broda vrijednu 300 miliona dolara. Tako su crnogorska djeca dobila nove uzore: umjesto legendi o hrabrim kapetanima slušali su priče o međunarodnim kriminalcima.
,,Sankcije jesu uticale na propast pomorske privrede, ali je ključni razlog, ipak, bila katastrofalna kadrovska politika”, tvrdio je u Monitoru Luka Đakonović, nekadašnji direktor Prekookeanske. Niz privrednih sunovrata je nastavljen. Dragan Brković je kupio pa upropastio Rumijutrans. Veselin Barović je isto uradio sa barskim Izborom. Primorka, nekada čuvena po maslinovom ulju i soku od nara, broji posljednje dane u vlasništvu podgoričkog Krizma trejda i sa njom povezanim lancem of-šor kompanija. Na sudu se vaga koliki je doprinos sunovratu barske privrede dao aktuelni gradonačelnik Žarko Pavićević…
,,Ranjeni smo svi”, kako bi to lijepo rekao ministar Marković.
U međuvremenu stiže informacija: organizatorke protestnog okupljanja u Baru i administratori Fejsbuk stranice Svi smo mi Dejan i Ljubo Gojačanin, Jovana Mitić Stevanović i Nina Glavanović dobile su više prijetnji zbog svog angažmana. Policija je identifikovala jednog od počinilaca ali su zamjenik osnovnog državnog tužioca u Baru i dežurni sudija za prekršaje zaključili da nema elemenata krivičnog djela.
Inercija, ili najava novog primirja?
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU1 sedmica