MONITORING
Posljednji krug u KAP-u
Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor online
Zatvoren je još jedan krug. Tačno je godinu kako su poslanici DPSDP koalicije u Parlamentu usvojili ,,zaključak” o budućnosti nekadašnjeg Kombinata aluminijuma u Podgorici: ,,Skupština zadužuje Vladu da na osnovu zakona ili ugovora raskine saradnju sa CEAC-om i preuzme kontrolu u KAP-u”. Ujedno je Vladi Igora Lukšića naloženo da preispita finansijsko poslovanje Kombinata nakon privatizacije i pribavi stručno mišljenje o njegovoj budućnosti.
Predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić iskoristio je priliku da u rečenici objasni suštinu problema na relaciji KAP – Vlada – građani. ,,Kada se ovakve loše privatizacije dese, imate samo ili ogromno neznanje ili korupciju”. Vladi je, ipak, dato zeleno svjetlo da novcem poreskih obveznika izmiri 30-ak miliona eura duga Olega Deripaske i njegovih skrivenih partnera u ovom poslu.
Vladin angažman se sveo na plaćanje računa Dojče banci. I predizborno licitiranje sa novim ,,strateškim” partnerima koji se navodno jagme da svojim novcem otkupe ono što je ostalo od KAP-a.
Izbori su prošli, na svjetlost dana isplivalo je pregršt dokaza o nepočinstvima pomoću kojih režim Mila Đukanovića opstaje na vlasti pa je neko ocijenio da je pravi trenutak da se priča o KAP-u prepakuje i ponovo proda građanima Crne Gore. Još skuplje.
DPS-ova privatizaciona strategija lova u mutnom nije novost. Prvi veliki privatizacioni posao (prodaja nikšićke Trebjese) zaključen je u jeku sukoba DPS frakcija koje su predvodili Đukanović i Momir Bulatović. Jugopetrol je prodat u jeku kampanje za vanredne parlamentarne izbore, nakon što je Vlada Filipa Vujanovića pala zbog potpisivanja Beogradskog sporazuma. Telekom i KAP su privatizovani u osvit referendumske kampanje. O kvalitetu tih poslova svjedoče cijena goriva na pumpama, afera Telekom i činjenica da nas Vladini zvaničnici danas pokušavaju nagovoriti da KAP – otkupimo. Za naše dobro.
Tako bi uz trošak od nekih 250-300 miliona eura Crna Gora ponovo postala vlasnik ruiniranih ostataka onoga što je 2005. prodala za nepunih 50. Preuzimajući i(li) otpisujući skoro 100 miliona dugova tadašnjeg Kombinata.
Kada je of šor ekspozitura ruskog CEAC-a (do danas nije objelodanjeno ko su Deripaskini partneri u ovom poslu) preuzela Kombinat, on je proizvodio 120.000 tona aluminijuma. Potrebni boksit je iz Nikšića stizao na preradu u Glinicu, anode su se pekle u Fabrici anoda, ruda se transportovala crnogorskom Željeznicom a aluminijum izvozio preko Luke Bar. Prerade i Kovačnice čekale su da, uz minimalna ulaganja, zauzmu pripadajuće mjesto u reprolancu i doprinesu uspješnom poslovanju kompanije koja je, prema nekim procjenama, mogla biti pokretač ekonomskog razvoja Crne Gore. Blizu pet hiljada ljudi je zarađivalo hljeb u reprolancu od Rudnika boksita do Elektrolize.
Osam godina kasnije, Rusi bi da državi vrate fabriku koja proizvodi 50.000 tona metala, Anode i Glinice ne rade, Prerada i Kovačnica su trajno devastirane, Rudnik boksita je praktično u stečaju (to je postala politička a ne poslovna odluka) dok se boksit, često sumnjivog kvaliteta, uvozi ko zna odakle. U KAP-u radi 1200 ljudi, vlasnici se spremaju da kući pošalju još njih 700… Na naslovnim stranama zabilježi se kad god menadžeri KAP-a odluče da neki euro usmjere i na račune EPCG za utrošenu struju (dug je sada veći od 50 miliona). Da bezumlje bude kompletno: proizvedeni aluminijum se ne izvozi preko Bara, već se kamionima transportuje do Luke Ploče!? Grijeh bi bio zaboraviti dugove. Prije privatizacije KAP je bankama i dobavljačima dugovao oko 100 miliona dolara. Danas su njegovi dugovi, procjenjuje se, tri i po puta veći. Država garantuje isplatu makar trećine tih potraživanja. Isto toliko, izgleda, od KAP-a potražuju njegovi privatizacioni vlasnici!
Takav poslovni rezultat bilo je nemoguće ostvariti bez pomoći Vlade. Kroz subvencije za utrošenu struju KAP je prihodovao 60 miliona eura našeg novca, država je vlasnicima Kombinata oprostila makar 10 miliona eura neplaćenih poreza i doprinosa (amnestirani su i od odgovornosti za utaju poreza), Vlade Mila Đukanovića i Igora Lukšića prihvatile su i dijelom platile državne garancije vrijedne skoro 140 miliona eura. Iz istih vlada su tvrdili da se vlasnici KAP-a ne pridržavaju onoga što su prihvatili privatizacionim ugovorom i njegovom modifikacijom iz 2009. godine (nakon što je tadašnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja Branko Vujović saopštio da je ,,ispunjen uslov da Vlada pokrene raskid kupoprodajnog ugovora”).
Potpredsjednik Vlade Vujica Lazović predočio je jesenas računici po kojoj je posao koji su u kafani dogovorili Đukanović i Deripaska Crnu Goru već koštao 360 miliona eura. Dok su, prema računicama iz Vlade Rusi u KAP uložili nepunih 30 miliona.
Negdje na Islandu, u trenucima nadahnuća, Ranko Krivokapić je to što nas je snašlo od njega i njegovih koalicionih partnera (SDP je u Vladi od prvog trena ove tragedije) prokomentarisao: ,,To je jedna lekcija i koliko god bila pogrešna, neće biti preskupa ako na njoj naučimo šta raditi za budućnost”.
Onda je ministar ekonomije Vladimir Kavarić umarširao u Skupštinu i od poslanika zatražio blanko saglasnost za novu avanturu finansiranu državnim novcem. Ministar je ,,kao najbolje rješenje” Odboru za ekonomiju sugerisao da Vlada od Rusa na poklon primi 29 odsto akcija KAP-a (koje bi svakako mogla prisvojiti zbog kršenja protokola o poravnanju iz 2009) i zauzvrat im isplati ,,samo trećinu” njihovih potraživanja. U parama to je nekih 40 -52 miliona eura, zavisno od dinamike plaćanja. Taj novac u KAP-u niko nije vidio. Podrazumijeva se, zadovoljstvo da vraća dugove koje su Rusi i rusi gomilali od 2005. godine imali bi crnogorski poreski obveznici. Riječ je o nekih, podaci su neprecizni, 350 – 500 miliona eura.
Kavarić je još predočio računicu po kojoj bi KAP, valjda pod njegovom komandom, u slučaju da cijena aluminijuma poče da raste dugoročno i u kontinuitetu (što se neće desiti) bio ekonomski održiv ,,pri godišnjoj proizvodnji aluminijuma od 50.000 tona i sa svega 500 zaposlenih, ukoliko bi bila obezbijeđena električna energija po cijeni od 27,5 eura po megavatčasu u periodu od 2013-2018″. Kavarić je jasan: KAP ne može biti ekonomski održiv. Pošto niko u Evropi nikome ne može obezbijediti struju po projektovanoj cijeni od 27,5 eura za MWh.
Samo što ministar to umije ljepše da kaže. Nije bilo davno kad nam je objašnjavao, tada argumentujući Vladin naum da što je moguće duže ostane u poslu sa CEAC-om, nemoguću misiju: ,,Godišnje je potrebno 20 miliona eura subvencije za struju da bi KAP bio blizu onoga što se zove mrtva tačka rentabilnosti. Sa pretpostavkom da su dugovi nula.” A dugovi, znamo, nijesu nula.
Kavarić sada objašnjava kako ne treba razmišljati o mogućnosti da se KAP pokuša oporaviti kroz stečaj, ili eventualno ugasi ako je njegov rad trajno nerentabilan. Baš onako kako nam je 2004. godine predočio Džefri Saks: ,,Ako investitor za Kombinat može da plaća punu cijenu struje, kao i punu ekološku cijenu, tada KAP treba prodati”. U suprotnom, objašnjavao je Saks svojim domaćinima na Svetom Stefanu – Milu Đukanoviću i Veselinu Vukotiću, ,,to je kraj igre, i tada problem nije više privatizacija, modernizacija i očuvanje aluminijske industrije, koliko je to problem njenog gašenja…”.
Vlada nam dalje ostaje dužna makar tri odgovora: Da li je ekonomski racionalnije ugasiti KAP ili ga je moguće oživjeti? Zašto moramo plaćati Rusima da izađu iz posla u kojem nijesu ispunili nijednu od preuzetih obaveza? I konačno: ko će otići na sud zbog pljačke teške približno 500 miliona eura?
Ranko Krivokapić zna odgovore. Samo mu se isplati da ćuti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
DETALJI SPORAZUMA O PONOVNOM OTVARANJU SVETOG STEFANA: Izgubljene godine
Objavljeno prije
5 satina
13 Decembra, 2025
Protest protiv zakupaca Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže kulminirao je rušenjem plažnih kapija, obustavom svih aktivnosti zakupca i pokretanjem arbitraže u Londonu. To stanje traje od 2021. Najavljeno poravnanje moglo bi ga promijeniti. Ali, cijena – iz perspektive javnog interesa – nije zanemarljiva
Moglo bi biti da će hotel Sveti Stefan, narednog ljeta ponovo biti otvoren za goste. Strane u sporu, po svoj su se prilici, približile zajedničkoj odluci da okončaju arbitražni postupak koji se vodi pred Sudom za međunarodnu arbitražu u Londonu.
O tome svjedoči dokument Uslovi poravnanja u LCIA arbitraži broj 215352, na kome je rukom dopisano nacrt, a u koji je Monitor imao uvid.
U međuvremenu, atmosferu je podgrijao Dritan Abazović, lider GP URA, ustvrdivši da je poravnanje već potpisano. I to tajno. Iz URA kažu da su predstavnici državnih kompanija iz Budve „dolazili u zgradu Vlade i potpisivali dokument“, tražeći od izvršne vlasti da ga odmah objavi. Uz insistiranje na tezi da je Vlada, odnosno njeni pregovarači, „učinila ustupke zakupcu na štetu javnog interesa“.
Kabinet premijera Milojka Spajića uzvratio je demantijem, ocjenjujući tvrdnje Abazovića i URA kao „potpune neistine i dezinformacije“. Prema navodima Vlade, nikakav sporazum, aneks ili poravnanje nije potpisano, već se radi o dokumentu koji je u fazi razgovora i nema obavezujući karakter. Dodatno je navedeno da se ne može govoriti o zaključenom poslu dok se o njemu ne izjasne nadležna tijela i dok sam dokument ne bude finalizovan.
Prema nezvaničnim informacijama, istina je negdje između. Poravnanje nije potpisano od strane svih 11 aktera koji su označeni kao učesnici arbitraže i zainteresovane strane, ali je potpisivanje dokumenta u toku.
Dok čekamo zvaničnu potvrdu najavljenog poravnanja, pokušaćemo da doprinesemo iskazanoj transparentnosti ovog posla tako što ćemo proći kroz dio odredbi aktuelnog dokumenta (nacrta?) i pokušati da ih uporedimo sa važećim Ugovorom o zakupu najpoznatijih budvanskih hotela i plaža.
Osnovni Ugovor o zakupu iz 2006/2007. godine predviđao je strogo definisane obaveze zakupca, uključujući garantovanu i obrtnu rentu, rokove za završetak radova i obavezu skoro cjelogodišnjeg rada hotela (11 mjeseci). Taj dokument uvodi pojmove kao što su ukupna zagarantovana renta, koja se mora plaćati polugodišnje, nezavisno od profita, i ukupan procenat obrta, koji zakupac plaća na bazi ostvarenih prihoda.
Uskoro je stigao Aneks ugovora kojim je za 2,5 godine produžen rok za završetak radova i promijenjen dio osnovnog Ugovora kako bi se zakupcu omogućilo zalaganje prava iz zakupa u korist kreditora – Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD).
Pet godina kasnije, tadašnja Vlada (premijer Milo Đukanović) i zakupac pripremaju novi, Aneks 1 Ugovora. Njim se produžava trajanje zakupa sa 30 na 42 godine za Sveti Stefan i Miločer, dok se za Kraljičinu plažu ugovor produžava sa 30 na 90 godina i definiše novi investicioni koncept: rušenje postojećeg hotela i izgradnja novog, uvećanih gabarita. Od budućih 126 smještajnih jedinica polovinu (63) će činiti apartmani odnosno stanovi namijenjeni prodaji. Kao usput, Aneksom 1 je za 30 odsto umanjena ranije ugovorena zagarantovana renta.
Ovaj dodatak na prvobitni Ugovor o zakupu čekao je od 2012.-2015., dok nije proguran kroz Skupštinu Crne Gore, minimalnom većinom od 41 glasa.
Nakon odlaska DPS sa vlasti rasplamsalo se nezadovoljstvo mještana Svetog Stefana i Budve nemogućnošću da sa svojim gostima koriste šetačke staze i plaže u Miločeru i na Svetom Stefanu. I obilaze grad-hotel. Protest je kulminirao rušenjem kapija na Kraljičinoj plaži, obustavom aktivnosti zakupca i pokretanjem arbitraže u Londonu. To stanje traje od 2021. Najavljeno poravnanje moglo bi ga promijeniti. Ali, cijena – iz perspektive javnog interesa – nije zanemarljiva.
Registrovali smo nekoliko ključnih odstupanja i novina koje donosi Poravnanje, pod uslovom da tekst tog dokumenta bude usvojen u formi u koju smo imali uvid.
Uz napomenu da se rok zakupa ponovo produžava za novih pet godina da bi se zakupcima nadoknadilo izgubljeno vrijeme, počnimo od režima korišćenja izdatih objekata i prostora, oni su bili glavni kamen spoticanja.
Ostrvo Sveti Stefan biće u režimu korišćenja primarno za goste Hotela. Ostavljena je mogućnost da će Aman ( upravlja zakupljenim hotelima i plažama), “u skladu sa svojim standardima organizovati posjete za ograničen broj trećih lica”. Prilaz ostrvu (most koji ga povezuje sa kopnom) je javan i biće dostupan građanima i posjetiocima, “uz pravo Amana da ograniči pristup u mjeri koja će obezbijediti privatnost gostiju Hotela”. Bez vremenskog ograničenja.
Na Kraljičinoj plaži “može biti uspostavljen režim koji omogućava isključivo korišćenje plaže od strane gostiju Hotela, odnosno ekskluzivitet korišćenja plaže od strane gostiju Hotela ukoliko to odluči zakupac kupališta”. Ekskluzivitet je ograničen na period trajanja kupališne sezone, odnosno od 1. maja do 1. oktobra. To bi trajalo od naredne pa do kraja kupališne sezone 2053.
“Izuzetno od prethodnog stava, zakupac kupališta propisuje cjenovnik za korišćenje plažnog mobilijara i za lica koji nisu gosti Hotela”. Ako za to ima interesa.
Staze koje vode ka i prolaze pored Kraljičine plaže ostaju javne, dostupne građanima i posjetiocima. Ali, “radi zaštite privatnosti gostiju Hotela, Arbitražne stranke su saglasne da se postave fizičke barijere, kako bi se smanjila mogućnost ugrožavanja privatnosti, ali bez formalnog uskraćivanja prava prolaza javnosti”.
Priča se ne završava sa vizuelnim i zvučnim barijerama. “U slučaju značajnog narušavanja privatnosti gostima Hotela ili u slučaju organizovanja posebnih događaja na lokalitetu oko Kraljičine plaže (prijemi, vjenčanja, ograđivanje prostora i slično), Arbitražne stranke su saglasne da Adriatic (ovdašnja ekspozitura zakupca s Djevičanskih ostrva) može ograničiti prava prolaza javnosti uz prethodno obavještenje organa lokalne samouprave…”.
Plaže Sveti Stefan i Miločer imaće, uglavnom u čoškovima, dio namijenjen javnosti, uz obavezu plaćanja plažnog mobilijara, a mještanima – besplatno. Riječ je o “određenom broju besplatnih setova plažnog mobilijara za mještane”. Ništa određeno. .
Uslovi poravnanja prvi put uvode izričito oslobađanje zakupca od plaćanja renti za završne godine važenja Ugovora, kada bi one moge biti i najveće (2050, 2051 i dio 2052.). To se pravda tako što je zakupac plaćao neke rate i u vrijeme kada su hoteli bili zatvoreni.
Postojeći privremeni objekti biće legalizovani kao trajni, uz mogućnost nadogradnje. O tome više detalja možete naći u tekstu koleginice Branke Plamenac. Dogovoren je i novi investicioni model za hotel Janu Kraljičina plaža. Uslovi poravnanja preciziraju da će novi hotel poslovati po tzv. mješovitom modelu, koji podrazumijeva da će uz smještajne jedinice, dio kapaciteta biti namijenjen prodaji, kao zasebne stambene jedinice.
Kao izvjesna kompenzacija, uglavnom lokalnom stanovništvu, navodi se uvođenje programa inkluzije lokalne zajednice, zapošljavanja domaće radne snage i korišćenja lokalnih proizvoda. “U okviru hotelske i ugostiteljske ponude koristiti proizvode i usluge lokalnih proizvođača i zanatlija, najmanje jednom godišnje organizovati sajam lokalnih proizvođača i zanatlija; Uložiti razumne napore da omoguće održavanje manifestacija, umjetničkih radionica i drugih sličnih programa… ; Sprovoditi društveno-odgovorne projekte u saradnji sa lokalnim nevladinim organizacijama i mjesnim zajednicama, posebno u segmentima zaštite životne sredine, turizma, kulturne baštine i obrazovanja”.
Uslovi poravnanja, bilo da su konačan dokument ili nacrt, imaju makar jednu zajedničku karakteristiku sa osnovnim Ugovorom od prije 18 godina. Čuvaju tajni o identitetu zakupaca Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže.
Formalni zakupac, kompanija Adriatic Properties je registrovana u Crnoj Gori, ali je njen 100 postotni vlasnik ofšor firma Aidway Investments Limited registrovana na Britanskim djevičanskim ostrvima. O njima ne znamo ništa. I tako će, izgleda, ostati još neko vrijeme.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
ENERGETSKA REALNOST CRNE GORE: Spremni za strujni udar
Objavljeno prije
1 sedmicana
6 Decembra, 2025
Zaživi li CBAM, EPCG će trebati još novca za plaćanje nametnute takse. Dobijemo li traženo odlaganje, novac će nam trebati za postizanje svega onoga što je već trebalo uraditi. Zaključno sa mogućim gašenjem tek rekonstruisane TE u Pljevljima. U oba slučaja, djeluje kako je poskupljenje električne energije neminovnost
Smjenjuju se dobre i loše vijesti iz Elektroprivede (EPCG). One u javnosti najiščekivanije – od kada ćemo plaćati skuplju struju i koliko će biti to poskupljenje – još nema.
Ova će godina ostati upamćena kao jedna od izazovnijih. Gašenje Termoelektrane u Pljevljima zbog godinama planirane i pripremane ekološke rekonstrukcije (van pogona od početka aprila), loša hidrologija, visoke cijene uvoza… uslovile su gubitke koji su jesenas procijenjeni na 90 miliona eura.
„Kada najveći proizvođač struje ne radi mjesecima, kada je hidrološka situacija najgora u istoriji i kada potrošnja raste, onda je logično da se veći dio energije mora nabaviti na tržištu, gdje su cijene bile više nego prethodnih godina”, obrazlagao je ministar energetike Admir Šahmanović probleme sa kojima se suočila država i njeno najvrjednije privredno društvo.
Manjak proizvedene struje značajno je uticao i na bilans robne razmjene sa inostranstvom, pošto je izvoz električne energije prethodih godina činio i više od trećine ukupnog izvoza Crne Gore. Zato je mnoge obradovalo saopštenje EPCG objavljeno 15. oktobra u kome se navodi da projekat ekološke rekonstrukcije TE napreduje po planiranoj dinamici i da će postojenje biti uključeno 15. novembra, kako je i predviđeno osnovnim ugovorom sa izvođačima.
Povod za obraćanje iz EPCG bile su, navedeno je u saopštenju, „netačne i tendenciozne informacije“ u pojedinim medijima o probijanju rokova. „Podsjećamo da je projekat započet 2020. godine, na osnovu ugovora čija je struktura i tehnička dokumentacija sadržala niz manjkavosti. Upravo zato EPCG je preduzela mjere da projekat stavi pod punu kontrolu, unaprijedi tehnička rješenja i obezbijedi da svi radovi budu izvedeni u skladu sa najvišim evropskim standardima zaštite životne sredine.“
Praktično u fusnoti, navedeno je da će Termoelektrana biti puštena u probni rad koji će trajati nekoliko mjeseci. To, isticali su autori saopštenja, „ne znači prolongiranje roka, već tehnički i zakonski predviđenu fazu procesa puštanja u rad“. Neizvjesno je kada će, tokom planiranog probnog rada koji bi mogao trajati do proljeća, struja iz Termoelektrane Pljevlja postati dostupna potrošačima.
Uprkos najavama, probni rad TE ipak je kasnio. Termoelektrana je uključena u pogon 30. novembra. Ponovo je ugašena nekoliko sati kasnije, zbog problema na novoj opremi u sistemu za transport šljake. „Od kineske kompanije DEC, kao glavnog izvođača, zatražena je hitna provjera i sanacija kako bi se obezbijedila potpuna funkcionalnost sistema“, saopšteno je iz EPCG, „očekujemo da izvođač u najkraćem roku obezbijedi potpunu funkcionalnost i stabilnost sistema“.
Ovaj prekid dodatno je otvorio pitanje koliko je rekonstrukcija TE uspješna i da li investicija od oko 80 miliona eura može opravdati očekivanja. Iako je planirano da modernizacija donese određene benefite u pogledu smanjenja emisije praškastih čestica i poboljšanja pouzdanosti opreme, ključna stavka je ostala netaknuta: emisije ugljen-dioksida (CO2). Taj problem je zaobiđen u vrijeme ugovaranja ekološke rekonstrukcije, pa su EPCG i Crna Gora nakon velikih ulaganja u problemu zbog evropskih regulativa koje sve snažnije i skuplje sankcionišu neželjene emisije iz fosilnih goriva.
U tom pravcu se može tumačiti izjava ministra Šahmanovića koji je, sredinom novembra odgovarajući na poslanička pitanja, kazao kako nakon rekonstrukcije dobijamo „novu“ Termoelektranu koju ćemo, ipak, u jednom trenutku morati da isključimo iz sistema.
„Znalo se ili se moralo znati da se projektom rekonstrukcije ne može obezbjediti dugoročni opstanak Termoelektrane”, kazao je za CIN-CG Dejan Mijović, ekonomski analitičar i bivši član Odbora direktora EPCG. „Iz nevladinog sektora smo blagovremeno upozorili 2021. godine novo rukovodstvo EPCG na čelu sa izvršnim direktorom Nikolom Rovčaninom i predsjednikom Odbora direktora Milutinom Đukanovićem na štetnost produžavanja sumnjivog ugovora sa sinom bivšeg premijera Mila Đukanovića i njegovim kineskim partnerom radi navodne ekološke rekonstrukcije Termoelektrane u koju su u međuvremenu uloženi, bolje rečeno bačeni, milioni eura”.
Budućnost Termoelektrane jedno je od teških pitanja sa kojim treba da se suoči i novoizabrani izvršni direktor EPCG Zdravko Dragaš, koji je na tom mjestu zamijenio u oktobru smijenjenog Ivana Bulatovića. „Bulatović je smijenjen jer nije dovoljno zapošljavao kadrove PES-a. Upravo u ime te partije je na poziciju izvršnog direktora EPCG došao Dragaš“, piše Dan. podsjećajući kako su oni najavili da će baš Dragaš biti novi direktor EPCG još u okobru, prije raspisivanja konkursa po kome je imenovan na novu funkciju.
Zvanična verzija nešto je drugačija. „U obrazloženju odluke Odbor direktora je istakao da Dragaš, svojim stručnim znanjem, dugogodišnjim iskustvom u realnom sektoru i menadžerskim kompetencijama, u potpunosti ispunjava visoke standarde potrebne za vođenje jedne od najvažnijih državnih kompanija”, piše u saopštenju objavljenom nakon odluke Odbora direktora EPCG kojim rukovodi Milutin Đukanović.
Dragaš će imati šta da radi. Izgledno je da će od početka naredne godine Crna Gora će biti obavezana da plaća punu cijenu emisija CO2 pri izvozu struje u zemlje EU. Riječ je o primjeni CBAM mehanizma, odnosno sistema dodatnog oporezivanja proizvoda i električne energije koji se uvoze iz zemalja van EU koje nemaju dovoljno stroge propise o emisijama CO2. Njegova suština je da se izjednači cijena emisija između industrija u EU (koje plaćaju dodatni novac za emisiju CO2, tzv. ETS taksu) i industrija izvan EU koje ne plaćaju ništa ili plaćaju manje. Zbog tog sistema (ETS taksi) tokom posljednje decenije u zemljama EU zatvoreno je preko 100 termoelektrana.
Iako smo još od 2005, znali da nas ta obaveza čeka od 1. januara naredne godine, sada su svi zatečeni. Nadaju da će Crna Gora dobiti neki vid „pomilovanja“. Skupa sa zemljama koje su se našle u slučnoj poziciji. To su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Gruzija, Kosovo, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Srbija i Ukrajina.
Ne bude li dobrih vijesti, prema procjenama Ministarstva energetike, izvoz struje iz TE Pljevlja mogao bi biti dodatno opterećen sa oko 62 eura po megavat-satu. To je namet koji bi u zavisnosti od obima izvoza mogao dostići čak 190 miliona eura godišnje. Za EPCG bi značilo udar uporediv sa višegodišnjom dobiti u najboljim periodima poslovanja.
Šahmanović kaže je da je Evropska komisija najavila striktno poštovanje davno postavljenih pravila, ali da se borba nastavlja. „Pregovaramo i na evropskom i na regionalnom nivou, a paralelno ubrzavamo sve energetske projekte koje može da nosi domaća privreda…”.
Od tih projekata slaba vajda, suviše kasne. Mogla bi pomoći u više navrata iskazana popustljivost EK i strah EU od zaoštravanja energetske krize usljed konflikta sa Rusijom.
Zaživi li CBAM, EPCG će trebati još novca za plaćanje nametnute takse. Dobijemo li odlaganje, novac će nam trebati za postizanje svega onoga što je već trebalo uraditi. Zaključno sa mogućim gašenjem TE u Pljevljima. U oba slučaja, djeluje kako je poskupljenje električne energije neminovnost.
U Fiskalnom savjetu Srbije izračunali su da bi, zbog uvođenja CBAM-a, cijena struje u toj zemlji mogla da poraste do 50 odsto. Crna Gora nema fiskalni savjet, pa nam nijesu predočene slične računice. Samo obećanja.
„Od 1. januara 2023. godine EPCG ima pravo da donosi odluke o promjenama cijene električne energije u skladu sa kretanjima na tržištu i rezultatima poslovanja, ali prilikom donošenja odluka EPCG uvijek uzima u obzir i druge mnogobrojne faktore, kako bi u finalnom procijenili da li je odluka dobra za nas i naše kupce. U ovom trenutku, ne postoje najave koje bi upućivale na promjenu tog tipa. Ukoliko ih bude, razumije se da ćemo blagovremeno informisati javnost i naše kupce”, poručili su iz EPCG.
Zima dolazi.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
DRŽAVA, VLAST I KREDITI: U hrčkovoj vrtešci
Objavljeno prije
2 sedmicena
28 Novembra, 2025
Računica kazuje da su “nove” vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu uvećanja duga. Do kraja naredne godine on će biti za trećinu veći u odnosu na kraj 2020.
Ko o čemu, Vlada Crne Gore o vraćanju “starih dugova”. A dug u kontinuitetu – raste. Izuzetak je napravljen u periodu 2021-2022., kada je državni dug smanjen za približno 300 miliona eura. Potom smo se vratili praksi da, iz godine u godinu, uzajmljujemo više nego što vraćamo povjeriocima. Sljedstveno, država troši više nego što prihoduje. I tako će ostati, makar do kraja mandata Vlade Milojka Spajića. Pod uslovom da se ne dogodi nešto, na globalnom ili unutrašnjem planu, što bi kreditore odvratilo od nauma da nam pozajmljuju novac.
Kraj 2020. godine i formiranje prve Vlade Crne Gore bez premijera i ministara iz redova DPS-a, dočekali smo sa nešto više od 4,4 milijarde eura državnog duga (4.409 miliona eura). U taj dug je uračunato i 750 miliona koje je Vlada Zdravka Krivokapića uzajmila u prvim danima svog mandata, kroz emisiju državnih obveznica koju su, u značajnoj mjeri, pripremili njihovi prethodnici iz Vlade Duška Markovića (ministar finansija Darko Radunović).
Aktuelna Vlada je poslednji dan 2023. godine, krajem koje je započela svoj mandat, dočekala sa državnim dugom od 4,12 milijardi. Ovog septembra, prema preliminarnim podacima Ministarstva finansija, dug je iznosio 4,705 milijardi. Do kraja godine najavljen je dalji rast duga. Dug će, prema projekcijama iz predloženog zakona o budžetu za 2026. godinu, do kraja naredne godine narasti na 5,88 milijardi.
Resorno Ministarstvo najavljuje da bi se u izbornoj 2027. državni dug mogao smanjiti (5,72 milijardi), dok bi se njegov dalji rast nastavio već naredne godine. Objavljene projekcije navode 5,928 milijardi eura kao ciljani iznos duga na dan 31. decembar 2028. Kako je nepisano pravilo u Crnoj Gori da svaka naredna Vlada uveća stavku državnih rashoda, priložene projekcije mogle bi se pokazati kao konzervativne. Odnosno, dug bi mogao biti (možda i poprilično) veći.
“Nova zaduženja realizuju se isključivo radi urednog refinansiranja postojećih dugova i finansiranja kapitalnih projekata od strateškog značaja – onih koji treba da unaprijede infrastrukturu, privuku investicije i podignu BDP”, poručio je u osvrtu na ove projekcije ministar finansija Novica Vuković, insistirajući da projektovana kretanja duga “ostaju u okvirima održivosti”. Dok, tvrdi, Vlada ostaje usmjerena ka usklađivanju s najboljim međunarodnim praksama i evropskim standardima.
Ta odlučnost po pitanju upravljanja državnim dugom nije prepoznata van kruga Vladinih upošljenika i sljedbenika. Međunarodni monetarni fond (MMF), na primjer, nakon izrečenih usmenih opomena, u nedavnom izvještaju za Crnu Goru i na papir stavlja nedvosmisleno upozorenje da Spajićeva Vlada nije dosljedna u poštovanju čak ni crnogorskog Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti. Da dodatno na pominjemo međunardna pravila, standarde i očekivanja koja je neophodno ispuniti ukoliko izvršna i zakonodavna vlast, iskreno, vjeruju u mogućnost pridruživanja EU do kraja 2028. godine. I rade u tom pravcu.
“To priznanje od strane MMF-a otkriva fundamentalnu istinu o načinu na koji Vlada upravlja državnim finansijama – zakoni postoje na papiru, ali se u praksi sistematski krše, jer Vlada neometano vodi politiku fiskalne ekspanzije u najgorem mogućem trenutku”, komentarisao je Miloš Vuković (Fidelity consulting). Vlast, uglavnom, ignoriše takve primjedbe, izbjegavajući direktne i konkretne odgovore.
Biće uskoro trideset godina kako su tokom predizborne kampanje Narodne sloge, politički prvaci Liberalnog saveza i Narodne stranke sa crnogorskih trgova začikavali tadašnje DPS vlasti: “Đe su pare/Vratite pare”. Do dan danas, slična priča.
Da parafraziramo ondašnje poruke, prilagođene aktuelnom finansijskom trenutku Crne Gore. Đe su potrošeni novi krediti? Zašto će državni dug na kraju naredne godine biti za skoro trećinu veći nego na kraju 2020.? Koja je to infrastruktura unaprijeđena, a koji su (stvarni) investitori privučeni, pa da uloženo bude vrijedno rasta državnog duga za skoro 1,5 milijardi eura? Ili, možda, ovako: ako Vlada, kao što tvrdi, pozajmljeni novac troši samo za vraćanje dospjelih kredita i kapitalne investicije, zašto će, prema njenim projekcijama, do kraja aktuelnog mandata izvršne vlasti javni dug porasti za 25 a BDP za 15 posto?
Umjesto debate i odgovora, Vlada pokušava preokrenuti priču u svoju korist. Tako se zvaničnim nastupima insistira da su krediti koji se vraćaju “stari”, odnosno DPS-ovi. Bez tog alibija vlast ostaje već dogodine, pošto tada počinje vraćanje kredita uzetih nakon “oslobođenja”. Dok 2027. na naplatu stiže emisija obveznica iz decembra 2020, vrijedna 750 miliona eura.
“Od decembra 2020. godine do danas, ukupno je vraćeno preko 2,7 milijardi eura starih dugova, dok je 1,5 milijardi vraćeno u mandatu ove Vlade”, saopštio je ministar Vuković. Imamo li u vidu da je BDP 2020. bio 6,7 milijardi a da se ove godine očekuje nepunih osam, to je zastrašujući podatak. Problem je što ta računica nije baš najpreciznija. Posebno u interpretaciji gdje se zaduženje iz 2020. (ukupno, 1,35 milijardi – 600 stare, 750 nove vlasti)verbalno prebacuje na račun bivših vlasti, dok se prisvaja vraćanje dugova iz te godine). Zapravo je Markovićeva Vlada isplatila ogromnu većinu od ukupno 666 miliona vraćenih dugova, 120 više nego što je planirano tadašnjim budžetom.
Ponovo smo pregledali usvojene državne budžete za period 2020.-2025. godina. Prema njima, država je imala obavezu da za tih šest godina, računajući do kraja ove, vrati ukupno 2,946 milijarde eura. Podaci iz završnih računa za prethodnih pet godina i preliminarni podaci Ministarstva finansija o vraćenom dugu za devet mjeseci ove, kažu da je u tom periodu Crna Gora povjeriocima isplatila ukupno 2,749 milijardi. I da u ovom kvartalu mora platiti još približno 200 miliona.
Istovremeno, uzeto je 3,834 milijarde eura novih kredita. Kao ministar finansija i kao premijer, Milojko Spajić je državu, po pravilu, zaduživao za iznose veće od onih planiranih budžetom. Sve zagledan u svijetlu budućnost koja počinje… dogodine. Stižu najave da bi se do kraja godine njegova Vlada mogla zadužiti za dodatnih 500 miliona.
Ispada da su nove vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu daljeg uvećanja duga. Bez previše realizovanih investicija koje će doprinijeti njegovom vraćanju. Poput hrčka namamaljenog na trčanje u točku, kredite dospjele kamate plaćamo novim kreditima. I većim kamatama. Vlada štrbne dio novih zaduženja i preusmjeri ih u potrošnju, na sva zvona veličajući svoja ekonomska dostignuća. Za one što će taj novac morati da vrate, nije ih briga.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj

ZNAKOVI PORED PUTA: Botunska Crna Gora
DETALJI SPORAZUMA O PONOVNOM OTVARANJU SVETOG STEFANA: Izgubljene godine
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Loša vlast kao sudbina
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmiceGLASNA TIŠINA OKO PRIVATIZACIJE BUDVANSKE RIVIJERE: Vlada se ne oglašava – radnici protestuju
-
HORIZONTI3 sedmiceSARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše
-
DRUŠTVO4 sedmiceSLUČAJ DRŽAVNI UDAR: Ponovo pred pravosuđem
-
Izdvojeno4 sedmiceMJESEC DANA AMERIČKOG PLANA NA BLISKOM ISTOKU: Smrt u doba primirja
-
DANAS, SJUTRA4 sedmiceSPC, prva grana vlasti
-
INTERVJU3 sedmiceDRAGO BOJIĆ, TEOLOG I FILOZOF, SARAJEVO: U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sjutra
-
ALTERVIZIJA4 sedmiceKoncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)
-
FOKUS3 sedmiceCRNOGORSKA DIPLOMATIJA, LOBISTI I RASLOJAVANJE U SRPSKOM SVETU: Vrijeme tranzicije
