Nastavlja se licitiranje sudbinom Kombinata aluminijuma.
U igri nijesu samo KAP (mada je od nekadašnjeg Kombinata jedva ostala poluugašena Elektroliza), Rudnik boksita i hiljadu i po preostalih radnika u te dvije kompanije. Posredno, odlučuje se i o ekonomskoj budućnosti Elektroprivrede CG, Željezničke infrastrukture, Luke Bar… Zato se, uz minimalna pojednostavljenja, može reći da će predstojeće rješenje – kakvo god da bude – imati dalekosežne posljedice na ukupna ekonomska dešavanja u Crnoj Gori.
Samo je jedno konstanta. Što god da se desi, vladajuća koalicija će – 15 godina od kako je ozvaničena uoči posljednjih parlamentarnih izbora u prošlom vijeku – nastaviti da gazduje Crnom Gorom. Uspješno kao i do sada. A da tome jadu kraja nema potvrđeno je i sredinom nedjelje kada su, praktično istovremeno, čelnici DPSDP saveza Ranko Krivokapić i Milo Đukanović javnosti predočili svoja rješenja enigme KAP.
Krivokapiću se učinjelo zgodno da se još jednom sakrije iza tuđeg mišljenja, pa je predložio da se odluka o budućnosti KAP-a donese – na referendumu. Neka građani odluče „žele li da država postane zavisna od bilo koga, a najmanje od jedne kompanije koja ne ispunjava svoje obaveze”, predložio je predsjednik parlamenta. Prethodno je poslanik Damir Šehović, SDP-ov glasnogovornik u najnovijoj epizodi sage o KAP-u, javnost podsjetio kako je ova partija za sve ove godine koliko je na vlasti bila „protiv privatizacije KAP-a, ugovora o poravnanju, dodjeljivanja državne pomoći i garancija i sad smo došli u situaciju da se podvuče crta”.
Farsa bi bila potpuna kada bi neko predložio da tu SDP crtu podvuče Vujica Lazović – potpredsjednik SDP-a i Đukanovićeve prošle i sadašnje Vlade, jedan od najzaslužnijih što ugovor sa ruskim tajkunom Olegom Deripaskom nije raskinut 2009. godine – na štetu kupca KAP-a i, eventualno, onih osoba koje su u ime Crne Gore obmanule ili prevarile Ruse tokom pregovora o privatizaciji. Umjesto toga Deripaska i njegovi skriveni partneri iz konglomerata nekoliko of-šor kompanija dobili su novu priliku za otimačinu novca crnogorskih poreskih obveznika. I, mora se priznati, dobro su je iskoristili.
Na drugoj strani DPSDP vlasti, u skladu sa karakterom i vlastitim poimanjem biznisa, premijer Đukanović poručuje kako Vlada zna način da sačuva proizvodnju aluminijuma u Crnoj Gori. „Nakon dugo, dugo razmatranja došli smo do jednog održivog modela te proizvodnje. Modela koji bi garantovao da se u toj proizvodnji, čak i u godinama ekonomske depresije, može obezbijediti profitabilnost, a da se pri tom ne ugrožavaju šanse u drugim oblastima kao što je proizvodnja električne energije”.
Nažalost, Đukanoviću se u priči o KAP-u ne može vjerovati makar iz dva krajnje konkretna razloga.
Zainteresovani, sigurno je, nijesu zaboravili sa kolikim je prezirom Milo Đukanović odbio da makar sasluša dobronamjerne savjete iznijete tokom javne rasprave upriličene povodom Vladinog nauma da KAP privatizuje po istim metodama po kojima su do tada poslovali vagonima i šleperima Canetovog marlboroa. Potom je Vlada, pripremajući KAP za privatizaciju, uradila ama baš sve ono za što su joj stručnjaci naglasili da ne treba i ne smije da uradi. Ni to nije bilo dovoljno pa je Đukanović u direktnim, praktično privatnim, pregovorima sa Olegom Deripaskom utanačio detalje posla koji je Crnoj Gori donio više materijalne štete od NATO bombardovanja. Konačno, kada se Deripaska pokazao kao krajnje nepouzdan partner države Crne Gore (o mogućim privatnim aranžmanima ovdje nije riječ) Đukanović je upregao sve strukture izvršne, zakonodavne i sudske vlasti da pronađu model za nastavak saradnje. I tu je Vujica Lazović odigrao kako je odigrao – za sebe i SDP.
Sada je, najkraće rečeno, nepristojno pričati o budućnosti KAP-a a da se prethodno ne postavi pitanje odgovornosti i eventualne kazne za Mila Đukanovića i njegove najbliže saradnike.
Drugi je problem to što Vlada crnogorskoj javnosti još nije predočila „održiv model” o kome govori Milo Đukanović. Nije isključeno da on postoji, samo mi ne znamo za njega. Ono o čemu govori vladin glasnogovornik u ovoj igrariji – ministar ekonomije Vladimir Kavarić to sigurno nije. Uostalom, i Kavarić kaže: „Više puta sam ponovio da biramo između loših opcija”!
Oponašajući manire vrhunskih prevaranata, vladini zvaničnici nas ubjeđuju da aktuelni prijedlog – prema kome će Crna Gora platiti CEAC-u pravo da naslijedi njegove dugove (iako taj novac nije završio u KAP-u) umjesto da raskine ugovor na štetu kupca koji ga ne poštuje – nije njihov nego naš!? Godinu dana nakon što je Skupština (ne zaboravimo – na prijedlog Vlade) usvojila set mjera koje nalažu raskid ugovora sa CEAC-om, nacionalizaciju KAP-a i nezavisnu analizu njegovog poslovanja i budućih perspektiva, Kavarić i društvo su tu odluku prisvojili kao alibi za nešto što je u suštoj suprotnosti sa interesima Crne Gore.
SDP se najnovijem naumu koalicionog partnera suprotstavio argumentima koji zvuče prilično ubjedljivo. Damir Šehović zapaža kako je „ključni argument Ministarstva ekonomije spremnost CEAC-a da prihvati da nepostojeći dug od 120 miliona naplati sa stvarnih 40 miliona eura, bez prethodno sprovedene revizije”. Ozbiljnije optužbe od ovoga ne može biti. Istovremeno, Šehović, odnosno SDP, predlaže da se CEAC istjera iz KAP-a zbog neplaćenih računa za struju. „Zbog toga su odavno ispunjeni uslovi da se akcije koje CEAC ima u KAP-u vrate državi, što ne spori čak ni Ministarstvo ekonomije”, kaže Šehović uz partijsku poentu „problem koji ima Ministarstvo je u tome što ne zna kako to da uradi, a čije nas neznanje, ili nešto drugo, već koštalo 85 miliona eura”.
Da je zaista brinuo o interesima Crne Gore, umjesto što se bavio usko partijskim kalkulacijama, SDP bi ova pitanja postavio najduže tri mjeseca nakon što je parlament Vladi naložio da raskine ugovor sa CEAC-om. Štaviše, ta je pitanja trebalo da postavi neko od Krivokapićevih ministara, a ponajprije Vujica Lazović.
Ovako, prepucavanja o KAP-u ne mogu donijeti ništa dobro građanima Crne Gore. SDP je, i pored toga, u pravu kada svojom argumentacijom ruši DPS-ov argument da je programirani stečaj u KAP-u krajnje nepoželjan zbog sudbine radnika, buduće vlasničke strukture (ako KAP preživi stečajni postupak), aktiviranja državnih garancija… Nedavno smo bili u prilici – u slučaju stečaja, a potom i bankrota nikšićke Željezare – da se svi ti problemi mogu riješiti uz malo truda. I da sve to, zapravo, košta puno manje od prikrivanja pljačke koju sprovode aktuelni vlasnici KAP-a. Ko god da su oni.
Dakle, ministar Kavarić nema pravo kada građane Crne Gore straši pretpostavkom da bi, u slučaju stečaja, CEAC mogao ostati vlasnik KAP-a. Poređenje je neizbježno: MNSS više ne gazduje Željezarom, i pored ogromnog truda koji su funkcioneri DPS-a uložili kako bi odbranili interese tog of–šora i njegovih anonimnih vlasnika. Jednako, od desetina i stotina miliona koje su oni potraživali od nikšićke kompanije (na osnovu navodnih ulaganja i ko zna čega još) na kraju stečajnog postupka ostale su samo mrvice. Velika je vjerovatnoća da bi se slična priča ponovila i u KAP-u. Uostalom, šta ako bi CEAC ostao vlasnik KAP-a? Ako je to neki problem neka se ministar Kavarić argumentovano obrati onome ko je Ruse i doveo u Podgoricu – svom partijskom šefu i poslodavcu u Vladi. To bi bilo mnogo poštenije od tvrdnji koje stižu iz njegovog ministarstva, a prema kojima je nagomilani dug za struju „posljedica odluke da KAP radi, koju su jednoglasno donijeli svi poslanici”, a ne posljedica nečinjenja Vlade.
Uz to se ministar Kavarić pita: kako bi se, u slučaju pokretanja stečaja, KAP snabdijevao strujom? A svi smo svjedoci da danas niko u Crnoj Gori ne umije da objasni kome će biti ispostavljen račun za struju koju Kombinat troši od početka godine pošto se KAP strujom snabdijeva bez bilo kakvog ugovora. Može se naslutiti da zvaničnici Elektroprivrede i Elektroprenosnog sistema ne bacaju milione zato što su pomahnitali nakon novogodišnjih praznika, već kao lojalni članovi vladajućih partija izvršavaju zadatke vrhovne DPSDP komande. Jednako je sporna prijetnja da bi, u slučaju stečaja, državne garancije dospjele na naplatu. One su već dospjele. Ili se predstavnici Vlade, cijelu godinu unazad, sa zvaničnicima OTP banke druže i pogađaju, onako, iz besposlice.
Od 2009. godine do danas još se nije desilo da je neko od zvaničnika KAP-a rekao – obezbijeđene su sirovine za nesmetan rad Kombinata u sljedećih 60, 90, 180 dana… Njihova mantra, godinama unazad, glasi – ako nam ne date nove subvencije, beneficije, garancije… KAP će stati za dva dana. Zato stečaj, sutinski, ne bi donio ništa novo.
Ovako priča može ići u nedogled. Suština je: prijedlog koji je prezentovao Kavarić, a izglede da ga podržava i premijer-preduzetnik Đukanović ne sprječava stečaj Kombinata. On ne štiti državnu kasu. Kao što ne garantuje da će Kombinat opstati, makar do proljeća naredne godine. Na kraju – prijedlog DPS-a ne štiti radnike Kombinata. Možda samo one koji imaju partijsku knjižicu. Evo šta ministar Kavarić kaže u trenucima iskrenosti: ,,U ovom trenutku se borimo za održivost funkcionisanja KAP-a uz isplatu socijalnog programa za 700 od 1200 radnika”.
Dakle, sva je ova priča i sve su ove stotine miliona stavljene u službu 500 radnika koji će ostati u KAP-u? Morate biti mnogo naivni, pa da povjerujete u tu tvrdnju. Neko želi da nastavi pljačku crnogorskih državnih resursa koja traje, bezmalo, od 1991. godine.
Konačno, SDP i DPS se, makar na izgled, slažu u konstataciji da gašenje KAP-a nije opcija. Niko se, međutim, ne usuđuje da obrazloži ovu tvrdnju. Svi se, zapravo, pozivaju na neke ranije odluke, stavove i zaključke kao da je Kombinat aluminijuma na jednom mjestu objedinio Cetinjski manastir, Husein pašinu džamiju i Katedralu svetog Tripuna. A zapravo, riječ je samo o kompaniji koja više nije ni najveća ni najvažnija u Crnoj Gori. Iako je mogla biti i jedno i drugo. Suštinski, danas je postalo mnogo jeftinije plaćati (sve) radnike KAP-a da sjede kući, nego snositi troškove (struja, glinica, dugovi, kamate, porezi…) ovako organizovane proizvodnje.
Poenta priče je – do stvarnog rješenja za Kombinat aluminijuma Crna Gora može doći samo ako u obzir uzme sve mogućnosti, i iz procesa odlučivanja isključi privatne interese onih koji će odluku donijeti. Ubrzo ćemo vidjeti koliko je sve to realno.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice