Povežite se sa nama

OKO NAS

Svirepi zločin prepušten zaboravu

Objavljeno prije

na

Nedavno se navršilo čak dvanaest godina od stravičnog zločina u Beranama – ubistva braće Martinović i još četiri osobe. Ovaj slučaj je i dalje obavijen misterijom. Nekome kao da odgovara da prepusti zaboravu najsvirepije šestostruko ubistvo koje se ikada dogodilo na ovim prostorima. U međuvremenu je i od porodica stradalih malo ko još ostao da tjera pravdu.

Monitor je ranije pisao o tome da je javnost na čuvenom snimku svadbe Safeta Kalića imala priliku da se prisjeti lika Duška Martinovića. U jednom kadru ovaj visoki mladić dočekuje mladence po slijetanju helikoptera, dok ih u drugom pozdravlja i čestita im. Slijedi zamrznuti kadar i propratni tekst uz njegovu fotografiju – ,,Duško Martinović, trgovac oružjem i drogom. Ubijen u svojoj kući u Beranama u eksploziji tempirane bombe”.

Uz taj snimak aktuelizovano je pitanje ko je bio ovaj Beranac i zašto je ubijen, ali u međuvremenu nije bilo ni ponovnog pokretanja sudskog postupka ni otvaranja nove istrage. Tako je i dalje zagonetno pitanje ko su Duškove ubice i naručioci tog zločina. Bjelopoljski Viši sud, to javnosti nije nepoznato, na trećem suđenju je oslobodio do tada označenog nalogodavca Milovana Đukića i ta je presuda odavno postala pravosnažna.

Sudovi su rekli svoje i ta priča je završena. U zatvoru čami samo jedan neposredni izvršilac.

Šta se zapravo desilo toga nesrećenog jutra u Beranama?

Stravična eksplozija koja je do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru grada i u smrt odnijela šest ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru. Osim Duška Martinovića (36) i njegovog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković, koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama. Nekim čudom eksploziju je preživo jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.

Istraga je jedno vrijeme tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije, odnosno petnaest u drugom postupku. U trećem postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.

Prema tada zvaničnoj, sada sudski odbačenoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za to je, prema toj verziji, unajmio Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.

Samo tri-četiri mjeseca prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i narkodilerstva.U toj malenoj varošici predstavljao se pod nadimcima Boban ili Japanac.

Savičić i Stevančević stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor. Savičić je prethodno iz Bosne došao na Kosovo da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. Njih dvojica su našli utočište u Beranama, kod Martinovića.

Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su naručilac i egzekutori boravili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Za to je trebalo da dobiju petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.

Egzekutori su se okupili u Beranama 29. januara u ranim jutarnjim satima. Sakrili su se u podrumu obližnje zgrade čekajući da se kafić otvori. Eksploziv u lokal Holivud, u prizemlju kuće Martinovića, unijeli su Stevančević i Stamenković. Osam kilograma razorne ,,plastike” postavljeno je vješto u suterenu, uz noseće stubove kuće. Dilema je bila samo da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, navodno, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom pećkih tablica za Beograd.

Očevici pričaju da takav prizor rušenja višespratnice nijesu gledali ni na filmovima. Prvo je, kažu, odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao kula od karata.

Sve u svemu, u zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao. Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju. On je vlasnik lokala na vrhu zgrade Beograđanka. Dva puta je hapšen, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju. Sada je oslobođen.

Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije dvanaest godina opet postavlja. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu. U zatvoru je, kako rekosmo, i dalje samo Stevančević. On je nakon trećeg sudskog postupka osuđen na 20 godina robije. Jedan od svjedoka, koji je rušenje zgrade posmatrao sa prozora svog stana, u svim sudskim postupcima, pa i u posljednjem, ostao je pri izjavi da je upravo tog mladića vidio samo nekoliko minuta prije razorne eksplozije sa torbom u ruci kako prolazi pored kafića Holivud. Stevančevićev advokat je, sa druge strane, tvrdio da je njegov klijent u vrijeme eksplozije bio u Beogradu, gdje je radio u obezbjeđenju braće Karić.

Ako i jeste kriv, nije li Stevančević samo izvršilac. Ko je nalogodavac? Šta se zapravo dogodilo toga kišnog januarskog jutra? Da li će se ikada doći do potpune slike teškog zločina, koji će vjerovatno biti upisan kao jedan od najbrutalnijih za sva vremena u Crnoj Gori? Da li eventualno neko novo svjetlo na taj strašni događaj i njegove aktere može baciti saznanje da je pokojni Duško bio prijatelj Safeta Kalića? Da li je on stvarno bio trgovac oružjem i narkodiler, i ako jeste, za koga je radio?

Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Šta je razlog da se vojnicima, koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu, i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu sa raščišćavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije, koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.

Na tom mjestu tragova više nema. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac David, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac i prije dvije godine presvisnuo od jada. Dok je on bio živ, još se neko makar interesovao za to da se dođe do istine o stravičnom zločinu. Sada se polako sve zaboravlja, pa i ostale žrtve. Duškov rođeni brat i brat od strica. Konobar Cimeša, izbjeglica iz Peći, koji je toga dana zamijenio smjenu i umjesto u drugu stigao u prvu, da bi popodne, koje nije dočekao, trebalo da bude slobodan. Pokojna Biljana, koja je toga jutra uranila u pet sati da bi očistila jedan kafić i onda malo prije osam došla da pripremi za otvaranje kafić Martinovića. Da pošteno zaradi koru hljeba…

Nadležni državni organi nemaju pravo da bace u zaborav ovaj zločin i ove ljude, a javnost ima pravo da zna kako se i da li se oni njime više uopšte bave.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTRAJK U SUDSTVU: Vlada ćuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta

 

Nakon skoro dvije sedmice štrajka,  zaposleni u sudstvu nijesu dobili odgovor na zahtjeve – povećanje plata od 30 odsto i sklapanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva.

Predsjednik Sindikata sudstva Crne Gore Dejan Đukić u razgovoru za Monitor kaže da je štrajk, s druge strane, pokazao jedinstvo i složnost štrajkača.

„Kada smo odlučili da stupimo u obustavu rada, nismo to učinili iz  hira, već iz potrebe da se naš glas čuje, da se vrednuje naš trud, odgovornost i svakodnevno zalaganje u obavljanju posla koji je od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema”, kaže Đukić.

On dodaje da su pokazali da umiju da se organizuju: „Da budemo jedinstveni i  zajedničkim glasom tražimo ono što nam pripada, a to je povećanje od 30 posto zarade za sudsku administraciju i potpisivanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva. No uprkos našoj dosljednosti, jedinstvu i upornosti, nadležne institucije do sada nisu pokazale spremnost da ozbiljno razmotre njihove zahtjeve”, kaže predsjednik Sindikata sudstva.

U slučaju da se nastavi ignorisanje od strane nadležnih, kaže Đukić, stupiće u generalni štrajk: „Svaki dan ignorisanja našeg apela dodatno narušava povjerenje zaposlenih u institucije sistema i produbljuje osjećaj nepravde, pa samim tim spremnost i odlučnost da svi sudovi koji pripadaju Sindikatu sudstva preduzmu naredni korak-stupanje u Generalni štrajk”.

On objašnjava  da imaju dobru saradnju sa ministrom pravde, ali da još nemaju komunikaciju sa Ministarstvom finansija.

„Nadamo se da ćemo u što kraćem vremenskom periodu sjesti za pregovarački sto i naći zajedničko rješenje koje će biti u obostranom interesu. Treba naglasiti da sredstva koja tražimo neće poremetiti fiskalnu politiku budžeta, kaže predsjednik Sindikata sudstva. On pojašnjava da bi se riješili problemi zaposlenih u sudstvu, potrebno je 1,4 miliona eura na godišnjem nivou.

Predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu u Podgorici Bjanka Vujović naglašava  da cilj jednosatne obustave rada nije konfrontacija, već dijalog i pronalaženje rješenja u interesu zaposlenih, institucija i građana.

“Štrajk je počeo 6. oktobra 2025. godine u vremenskom periodu od 11 do 12 časova. Zaposleni u sudstvu odlučili su da stupe u štrajk kako bi ukazali na izuzetno težak položaj u kojem se nalaze i hitnu potrebu za unaprjeđenjem materijalnih uslova. Iako svakodnevno obavljamo izuzetno složene i odgovorne poslove, koji su od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema i vladavinu prava, naše zarade ne prate ni obim posla, ni nivo odgovornosti koji snosimo. Godinama ukazujemo na problem niskih zarada i nedostatka sistemskog rješenja, ali konkretnih koraka nema. Sve ostaje na obećanjima”, kaže ona.

I predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu smatra da nadležni potcjenjuju njihove probleme:  “Zaposleni u sudskoj administraciji očekuju da se ponudi realno i pravedno rješenje – ono koje neće vrijeđati ni našu profesiju, ni našu inteligenciju. Svako povećanje zarade koje bi bilo ispod 30 odsto ne može se smatrati prihvatljivim – jer ne bi predstavljalo stvarni napredak, već samo privid “.

Trenutno štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTEST ZAPOSLENIH U SKIJALIŠTIMA CRNE GORE: Upitni i bezbjednost i sezona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakodnevni protesti zaposlenih otkrili su ozbiljne probleme u  državnom Ski centru Kolašin 1600. Žičara K7 još uvijek nije u funkciji, a remont ostale infrastrukture i isplata plata radnika kasne. Zaposleni ističu da je prioritet bezbjednost skijaša. Traže hitnu državnu pomoć i realizaciju projekta vještačkog osnježavanja kako bi sezona mogla nesmetano da počne

 

Svakodnevni protest zaposlenih u Skijalištima Crne Gore (SCG), razotkrio je da na državnom Ski centru Kolašin 1600 još nije obavljena nijedna priprema za predstojeću turističku sezonu. Neizvjesno je kada će biti u funkciji žičara K7, a ostala državna skijaška infrastruktura nije remontovana. Pored toga, neizvjesno je na koji način će radnici dobiti narednu platu.

Rješenje je, smatraju i zaposleni i menadžment, da se konačno uplati državna pomoć od 1,8 miliona eura, odobrena još krajem ljeta. Ovo državno preduzeće godinama funkcioniše uz  “finansijsku injekciju” iz budžeta. Na Ski centru Kolašin 1600, koji je za sada jedini koji radi u okviru SCG, prošle zime bilo je svega 20 skijaških dana, a pretprošle nijedan. Prihodi od turističkog ljeta nijesu mogli da umanje minus u poslovanju.

Radnici koji protestuju objašnjavaju da nijesu prioritet njihove zarade, već remont žičara, neophodan za bezbjednost skijaša. Niko od zaposlenih, kažu, “ne želi da snosi odgovornost za bezbjednost skijaša ukoliko infrastruktura na vrijeme ne bude remontovana”. Objašnjavaju da je bezbjednost posjetilaca i zaposlenih prioritet i da se nijedan segment skijališta neće staviti u funkciju bez provedenog remonta i kontrole svih bezbjednosnih procedura.
„Ni jedna žičara, nijedan lift, tabač snijega… neće biti pušten u rad ukoliko se ne odradi remont po propisanim procedurama. Nama je bezbjednost i sigurnost posjetilaca na prvom mjestu“, poručili su sa protesta.
Odgovornost, ukoliko zimska turistička sezona ne počne na vrijeme, nije više na zaposlenima u Ski centru Kolašin 1600, već na Vladi, poručuju. Tvrde da je odmah potrebno započeti radove na stubu šestosjeda K7.
“Pomoć Vlade je neophodna i za remont stubova na dvije žičare i dva ski-lifta, kao i za remont tehničke opreme koju koriste zaposleni za održavanje i označavanje staza. Apelujemo na Vladu da se što prije realizuje projekat vještačkog osnježavanja za ski-centar Kolašin 1600, jer ćemo bez tog projekta naredne godine zavisiti od vremenskih uslova i „gledati u nebo“”, objašnjava Dalibor Dado Medenica, jedan od radnika državnog skijališta.

Popravka stuba na žičari K7 obaveza je kompanije Kolašin 1450, koja u neposrednoj blizini tog dijela infrastrukture gradi turistički kompleks. Šestosjed, koji spaja skijaške staze državnog i skijališta te firme, nije bio u funkciji od proljeća 2024. godine, kada je ležište pomjereno radom građevinskih mašina privatnika. Prošlo je mnogo vremena dok je Odbor direktora (OD) SCG “natjerao” investitora da prihvati odgovornost za stanje dijela devet miliona vrijedne žičare. Više od godinu dana prošlo je dok je privatna kompanija obavezana da plati radove. Navodno, da bi započeli radove, Kolašin 1450 treba da sačeka, prema Statutu preduzeća, i treću ponudu za izvođenje radova.
Stručni tim, angažovan da ispita stanje stuba i tla oko njega, donio je krajem prošle godine zaključke i predložio mjere koje je trebalo sprovesti u narednom periodu. Predložena je dodatna sanacija zemljišta kako bi temelji bili potpuno osigurani, kao i niz drugih mjera radi sigurnosti svih učesnika.
Iz OD tvrde da su o stanju stuba obavijestili izvršnog direktora i njegove saradnike u oktobru 2024. godine, kada im je rečeno da je pukao potporni zid stuba i koliko ozbiljne posljedice to može izazvati. Mediji su o tome pisali pola godine ranije.
Na sjednici u oktobru prošle godine formirana je komisija koja je trebala ispitati sve probleme oko stuba i žičare K-7, nakon što su u Odbor stigle anonimne prijave da radovi nisu izvedeni prema projektu. Komisija je angažovala sudskog vještaka građevinske struke, koji je procijenio stanje stuba i dao smjernice za dalju sanaciju. Izvještaj vještaka stigao je krajem novembra, a menadžment ga je dobio nekoliko dana ranije.
Na kraju je OD konstatovao da bez stuba 4 i žičare K-7 nije bilo moguće koristiti infrastrukturu SCG u punom kapacitetu niti povezivati dva ski centra.

Menadžment SCG trenutno nema informaciju kada bi Kolašin 1450 mogao da krene u radove niti koliko vremena treba za njih, kazali su  za Monitor u državnoj kompaniji.

Skijališta su ove godine od države tražile 1,8 miliona eura. Bazirano na toj pomoći u poslovnom planu predviđen je minus od oko 900 hiljada eura. Novac iz državne kase im je, kako je objašnjeno, potreban za izradu projektne dokumentacije, izgradnju sistema za vještačko osnježavanje i ulaganja u sportsku višenamjensku infrastrukturu. Uz tu pomoć, “Skijališta” bi prihodovala gotovo 3,1 milion eura, dok bi rashodi iznosili 2,2 miliona eura.
“Neophodno je obezbijediti sredstva za projektovanje i izgradnju projektne dokumentacije i izvođenje radova na izgradnji vještačkog jezera i sistema za vještačko osnježavanje na dvije staze pored ski-liftova, sa sredstvima za ulaganje u sportsku višenamjensku rekreativnu infrastrukturu, u ukupnom iznosu od 1.803.207 eura, shodno Regulativi Komisije (EU) br. 651/2014 gdje se navodi da dodijeljena pomoć može biti u obliku operativne pomoći za sportsku infrastrukturu”, navodi se u zaključku predloga finansijskog plana i godišnjeg programa rada, uz napomenu da će tako ovu godinu završiti u plusu.
Vlada je nakon loše zimske sezone 2023/2024. odlučila da “Skijalištima” pomogne sa 200.000 eura za isplatu plata zaposlenima u martu, aprilu i maju. Od otvaranja Ski centra Kolašin 1600 2019. godine, SCG je skoro redovno poslovala s gubicima. Državna kompanija, već prve godine rada kolašinskog skijališta, bila je “u minusu” 112.000 eura. Naredne, da vlada nije pritekla u pomoć, gubitak bi bio veći od 800.000 eura. Državna pomoć tom preduzeću 2021. godine bila je skoro 1,5 miliona eura. To je i jedina godina kada se kompanija pohvalila pozitivnim poslovanjem.
Tokom 2022. godine iskazani neto gubitak preduzeća bio je više od 224.000 eura. Predviđeno je da SCG, čije je sjedište u Mojkovcu, upravlja javnim skijalištima Kolašin 1600, Cmiljača, Žarski, Torine, Jelovica, planinskim centrom Komovi i Eco Adventure park Komovi. Za sada, jedino aktivno skijalište je ono kolašinsko. Ispitni postupak koji je vodila Agencija za zaštitu konkurencije (AZK), a koji se ticao dotacija Vlade SCG, završen je zaključkom da je sve bilo u skladu sa zakonom.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI SVI OSUMNJIČENI ZA SLUČAJ TUNEL: Zatrpana sramota

Objavljeno prije

na

Objavio:

U obrazloženju presude sudije Borka Lončara, kojom su oslobođeni svi osmoro osumnjičeni za ovaj slučaj,  navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela prokopanog u Višem sudu, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih

 

 

Tunel ostaje sramota za one koji su radili na njemu zbog štete koji je društvu nanio i za one koji su pomogli u svemu tome u činjenju ili nečinjenju. Za optužene nema dokaza da su izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret”. Tako je sudija podgoričkog Osnovnog suda Borko Lončar  obrazložio oslobađajuću presudu grupi kojoj se sudilo zbog prokopavanja tunela do depoa Višeg suda u Podgorici. Slučaj je  razobličio sve manjakovasti i amaterizam javne i tajne službe bezbjednosti.

Prokopani tunel u Višem sudu nije otkriven radom bezbjednosnih organa, već igrom sudbine, zahvaljujući službenici Višeg suda koja je 11.septembra 2023. iza ponoći popisivala stvari koje su nedostajale u depou nakon što se desila vidna premetačina.

U depou se čuva oko 100.000 predmeta: dokaza, droga, oružje… Do danas nije utvrđeno šta je sve ukradeno iz njega. Viši sud se nalazi u samom centru Podgorice, u blizini najviših državnih institucija – Skupštine, Vlade, Centralne banke i zgrade Predsjednika države.

„Investitor akcije je  ozbiljna kriminalna grupa iz Crne Gore“ „Riječ je o jednoj od najjačih kriminalnih grupa u Crnoj Gori. Vi procijenite o kojoj je riječ“„Sigurno je nešto veliko u pitanju jer su to scene kao u filmovima“, ubjeđivao je crnogorsku javnost tadašnji vrh Uprave policije, Ministrastva Unutrašnjih poslova i odlazeće vlade, nakon što je 11.septembra otrkiven tunel u depou podgoričkog Višeg suda.  Ministar policije u to vrijeme bio je Filip Adžić, premijer Dritan Abazović, a vršilac dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić.

Prvi čovjek policije Nikola Terzić tada je, odgovarajući na novinarsko pitanje – što nedostaje iz depoa, kazao da nedostaju određena vatrena oružja iz određenih predmeta, ali i da je njegovo lično mišljenje da je cilj bio da se dođe u posjed određenih predmeta koji potencijalno sjutra mogu baciti na koljena čitave  istrage protiv jedne kriminalne grupe potvrđujući da govori o „kavčanima“.

„Na korak smo bliže motivu kopanja tunela. Većina identifikovanih ima kriminalnu prošlost“, samo je jedna od izjava koju je medijima nakon otvaranja istrage dao ministar Adžić.

Šta je bio motiv prokopavanja tunela nije poznato ni nakon okončanja sudskog postupka.

Premijer u tehničkom mandatu, njegovi saradnici, pojedini ministri i viskorangirani policajci, tih dana su za račun lične promocije, šetkajući  po tunelu – mjestu „zločina“,  kontaminirali tragove. Na kraju su donijeli odluku da se rupa zakopa. Odluka o zakopavanju tunela,  sudeći prema obrazloženju sudije Lončara, već tada je oslobodila krivice grupu protiv koje je kasnije vođen i okončan sudski postupak. Prošlog petka sudija je bio precizno jasan – tunel nije trebalo zatvoriti.

Vlada je 28. septembra 2023. donijela odluku da se tunel zatrpa, što je i učinjeno početkom oktobra, čime su, kako je konstatovao sud, onemogućene dalja istražna postupanja i analiza.

Podsjetio je da je odluka tadašnje izvršne vlasti bila da se tunel vrati u pređašnje stanje, odnosno da se zatvori zbog čega je angažovana privatna firma, te da usljed takve odluke vještak građevinske struke nije mogao obaviti svoj zadatak.

“Sud zaključuje da bezbjednosni sektor ne samo da nije spriječio kopanje tunela i ne samo da ga nije otkrio nego je i dozvolio da se prokopani tunel prije okončanja sudskog postupka zatvori i zatrpa i da se neke istražne radnje ne preduzmu kvalitetno. Niz propusta dovodi do zaključka o ozbiljnoj nestručnosti osoba u toj oblasti”- kazao je sudija Lončar.

U obrazloženju presude navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih.

U presudi sudije Lončara navodi se da je jedan od osumnjičenih, Vladimir Erić bio u policijskoj stanici u Loznici 8. septembra 2023., tri dana prije otkrivanja tunela, u vrijeme kada mu je optužnicom stavljeno na teret da je kopao.

Za Predraga Mirotića, optuženog da je upravljao jednim od vozila korišćenih u izvršenju krivičnog djela, utvrđeno je da video-snimci zbog lošeg kvaliteta ne omogućavaju identifikaciju osobe, vozila ili registarskih oznaka. Ni za Nikolu Milačića nije utvrđeno učešće, osim tvrdnje Katarine Baćović da joj je pomogao da iznajmi stan u Njegoševoj ulici. Sud je ocijenio da na osnovu tog iskaza nije moguće zasnovati krivičnu odgovornost.

Sud je takođe oslobodio Marijana Vuljaja, jer nije bilo dokaza da je znao za bilo kakvo krivično djelo Baćović. Za Veljka Markovića, Milana Markovića i Dejana Jovanovića sud je utvrdio da su boravili u Crnoj Gori, ali dokazima nije utvrđeno njihovo prisustvo u tunelu, iznajmljenom stanu, depou.

Ostaju brojna pitanja na koja ni nakon više od dvije godine nema odgovora. Jedno od njih je svakako motiv, koji ni do danas nije utvrđen. Isključen je onaj u koji je mjesecima javnost uvjeravao tadašnji premijer tehničke Vlade Dritan Abazović,  koji je u medijima tvrdio da je iz Depoa ukradena puška iz sudskog postupka koji se vodio zbog ubistva direktora i glavnog i odgovorog urednika Dana Duška Jovanovića.

Sudija Lončar naveo je u obrazloženju presude da  ni droga niti drugi predmeti iz spisa nijesu dokazano bili cilj, a oni koji su kopali, da su željeli, mogli su da saznaju gdje se nalaze predmeti većeg značaja.

Zbog svojih javno iznijetih tvrdnji četiri mjeseca od otkrivanja tunela, Abazović se pojavio i  kao svjedok u istrazi. Međutim,  pozvao se na obavezu čuvanja službene tajne jer je riječ o operativnim informacijama koje su saopštene na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost.

Tužilaštvo je najavilo da će se žaliti na odluku suda.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo