Povežite se sa nama

OKO NAS

Opasno igranje podjelama

Objavljeno prije

na

,,Vjera kod Albanaca nikada nije predstavljala problem. To je rijedak primjer u svijetu da u jednom narodu nije bilo vjerskih sukoba”, kaže za Monitor istoričar Vaselj Camaj. Utoliko je indikativniji prošlonedjeljni incident u Dinoši u kome su mještani islamske vjeroispovijesti pokušali da zabrane primanje saučešća porodici Ljuljđuraj iz Zatrijepča. U intervenciji policije povrijeđeno je pet mještana Dinoše i dva policajca.

Par dana kasnije došlo je i do tuče u Gimnaziji u Tuzima u kojoj su lakše povrijeđena trojica učenika.

Podizanje tenzija u Tuzima i Malesiji mnogi tumače kao vjerski sukob, dok ima i onih koji tvrde da se iza svega krije politika.

Sukob oko groblja u Dinoši je višedimenzionalan, ima zakonsku i običajnu stranu. Kroz ovaj se slučaj prelamaju stari običaji i navike i nove životne situacije i, naravno, nespremnost države da u ranoj fazi prepozna i otkloni problem.

Dinošu većinski naseljavaju muslimani, a u njoj žive i četiri katoličke porodice. Spor oko saučešća i sahrana ne dešava se prvi put. Sredinom januara porodica preminulog N.D. iz Zatrijepča pokušala je da obavi sahranu na groblju u Dinoši. Mještani islamske vjeroispovijesti usprotivili su se tome, uz tvrdnju da na katoličkom groblju u njihovom selu mogu da budu sahranjeni samo članovi katoličkih porodica koje žive u Dinoši. Uz posredovanje opštinskih vlasti iz Podgorice došlo je do dogovora. Mještani Dinoše su tada poručili da je to posljednji put da čine takav ,,ustupak”.

Samo nedjelju dana prije posljednjeg incidenta porodica Vučinaj je bila prinuđena da saučešće organizuje u šatoru koji je postavljen nasred glavne saobraćajnice na Koniku, jer im nije bilo dozvoljeno da primaju saučešće u kapeli u Dinoši.

Mještani su iziritirani time što gradonačelnik Miomir Mugoša jednoj porodici, kako kažu, nije dozvolio da primaju saučešće u Dinoši, a za drugu obezbijedio pratnju policije. Posebno ih pogađa Mugošina konstatacija da se radi o primitivizmu iako vlast u Podgorici godinama obećava izgradnju gradskog groblja koje bi riješilo problem.

Fadilj Kajošaj, predsjednik Skupštine GO Tuzi, za Monitor kaže: ,,Mještani su počeli da negoduju prije godinu dana. Tada smo imali sastanak kod Vladana Vučelića i dobili smo riječ da će sve biti riješeno najviše za godinu. Od toga nije ništa bilo”.

Dugogodišnji novinar, profesor u Osnovnoj školi Mahmut Lekić Dževdet Pepić ne osuđuje ni jednu, uslovno rečeno, stranu i smatra da su dešavanja u Dinoši samo posljedica onoga što se u novije vrijeme dešava zbog nebrige nadležnih.

,,Činjenica je da se broj katolika u posljednjih 100 godina uvećao u ravničarskom dijelu i da bi trebalo da se napravi groblje gdje dominira katolički živalj, a to je u južnom dijelu Tuzi. Treba kazati da problem katoličkog groblja u Malesiji postoji odavno i da je trebalo da se riješi prije nekoliko godina”, kaže Pepić.

Sveštenik Miraš Marinaj objašnjava da je crkva u Dinoši jedino mjesto za pogrebni obred za katolike u Tuzima. Marinaj navodi da u Malesiji ima oko 6000 katolika, a u samim Tuzima oko 4000.

,,Ljudima iz Zatrijepča jedino je tu mjesto da obave sahranu. Muslimani kažu da to doživljavaju kao provokaciju, ali ljudi imaju problem jer nemaju gdje da se sahrane”, kaže Marinaj.

On objašnjava da su od države 1997. dobili mjesto za groblje u Tuzima, ali da je tada bilo protivljenja. ,,Nijesmo htjeli da pravimo groblje ako se neko protivi tome i vratili smo tu zemlju nazad državi”.

Crkva u Dinoši građena je sedam godina i završena je 1988. Marinaj kaže da je i ranije bilo problema: ,,Prije 10 godina mještani su kamenovali tu crkvu. Kasnije su je sami popravili”.

Na to podsjeća i Kajošaj: „U Dinoši je prije tri decenije prošireno groblje. Iako je data dozvola da se radi samo kapela, tada je sagrađena crkva. To je i tada bilo sporno, ali mještani Dinoše su spriječili da se crkva ruši”.

Marinaj ističe da sa islamskom zajednicom imaju dobru saradnju i da je do sada vladalo uzajamno poštovanje. ,,Odakle radikalizam ne znamo. Mislimo da mi nijesmo krivi, jer se ne miješamo u njihove stvari. I jedni i drugi u svim istupima ističemo da smo braća. Zalažem se za saradnju. Moramo da živimo zajedno i da prihvatamo razlike kao bogatstvo”.

Istoričar Vaselj Camaj navodi primjere iz prošlosti kada su u najvećem katoličkom plemenu u Malesiji Hoti barjaktari bili muslimani, i obrnuto – u muslimanskim plemenima katolici. Camaj je uvjeren da je podjela došla sa strane, ali i da će iz nje Albanci izaći ujedinjeniji.

,,Ne doživljavam ovo kao vjerski sukob, nego više kao tjeranje inata. Vlast je stvorila još veću zabunu kod mještana o tome ko je u pravu tako što i jednima i drugima kaže da su u pravu”, kaže Camaj.

Pored huškanja na podjele iz centra, Camaj smatra da i lokalni političari na podjelama dobijaju glasove za izbore. ,,Ako uopšte i postoji podjela ona je na razini politike. Za Ferhata Dinošu glasaju muslimani, a za Vaselja Siništaja katolici. Tako da tu podjelu afirmišu i lokalni političari”.

Dio predstavnika albanskih stranaka smatra da je u dešavanjima u Dinoši umiješana nečija produžena ruka pred najavljeni referendum u Malesiji. Ako bi Tuzi postali opština, Demokratska partija socijalista ostala bi bez značajnog dijela biračkog tijela i izvjesno bi izgubila prevlast u Podgorici.

,,Već 23 godine traži se opština Tuzi ili Malesija. Čim je referendum došao na dnevni red i kada su istraživanja javnog mnjenja pokazala da Albanci i jedne i druge vjere žele opštinu, počeli su sa zavadama”, tvrdi Camaj.

I Kajošaj je ubijeđen da je u pozadini ovih sukoba referendum. ,,Da se sada raspiše referendum ne bi uspio. Jedni bi rekli da neće da glasaju za opštinu ako će glasati drugi. Iako je do septembra dugo, poslije ovoga diskutabilno je da li će uspjeti referendum za opštinu”.

Tuzi i Malesija imaju razuđenu identitetsku strukturu. Osim Alabanaca, pripadnika katoličke i islamske vjeroispovijesti, u ovom kraju sada živi i znatan broj Bošnjaka koji nastanjuju Karabuško polje, ima i Crnogoraca islamske i pravoslavne vjeroispovijesti, a i Srba. Crna Gora u malom. Varošica Tuzi postaje multietnička, tu se sada sreću i ljudi i zajednice koje nijesu vjekovima živjele zajedno. Treba strpljenja i razbora da se traže modeli zajedničkog života i tolerancije. Svi se naši sagovornici zalažu za to. Uostalom, i nakon afere poznate kao Orlov let, koja je najviše prijetila da poremeti mir ovdašnjih građana, ozbiljni ljudi su se ovdje trudili da smire situaciju. U ovom slučaju više se očekivalo od lidera političkih partija Albanaca. Umjesto policije, bilo je mnogo primjerenije vidjeti njih tamo, između njihovih sunarodnika gdje su dizane tenzije.

Po riječima Pepića, posljednja dešavanja u Tuzima i Malesiji su posljedica manira odgovornih da manipulišu stanovništvom. ,,Podjele postoje, ali one su najviše vještački izazvane. Kao i ostali djelovi Crne Gore i Melesija je bila pogodna za manipulacije i mnogima je najvažnije bilo šta vlast misli i kako joj se približiti. Žao mi je što su i jedna i druga ‘strana’ trčale po savjet i mišljenje kod ljudi iz vlasti, a nijesu sjeli da međusobno pričaju i riješe problem”.

Ove nedjelje je u Dinoši formiran odbor mještana islamske vjeroispovijesti. Oni su poslali dopis premijeru Milu Đukanoviću zahtijevajući sastanak sa njim i rješavanje problema vezanog za sahranjivanja na tamošnjem groblju. Očekuje se sastanak i sa predstavnicima žitelja katoličke vjeroispovijesti.

Svi sagovornici Monitora se slažu da je neophodno razgovarati. Za opomenu im može biti dokazani manir ove vlasti da vlada na podjelama. Do sada su uspješno manipulisali sa podjelama u crnogorsko/ srpskom i bošnjačko/ muslimanskom stanovništvu. Da li su na red došli Albanci?

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo