Povežite se sa nama

OKO NAS

Svirepi zločin prepušten zaboravu

Objavljeno prije

na

stevancevic

Nedavno se navršilo čak dvanaest godina od stravičnog zločina u Beranama – ubistva braće Martinović i još četiri osobe. Ovaj slučaj je i dalje obavijen misterijom. Nekome kao da odgovara da prepusti zaboravu najsvirepije šestostruko ubistvo koje se ikada dogodilo na ovim prostorima. U međuvremenu je i od porodica stradalih malo ko još ostao da tjera pravdu.

Monitor je ranije pisao o tome da je javnost na čuvenom snimku svadbe Safeta Kalića imala priliku da se prisjeti lika Duška Martinovića. U jednom kadru ovaj visoki mladić dočekuje mladence po slijetanju helikoptera, dok ih u drugom pozdravlja i čestita im. Slijedi zamrznuti kadar i propratni tekst uz njegovu fotografiju – ,,Duško Martinović, trgovac oružjem i drogom. Ubijen u svojoj kući u Beranama u eksploziji tempirane bombe”.

Uz taj snimak aktuelizovano je pitanje ko je bio ovaj Beranac i zašto je ubijen, ali u međuvremenu nije bilo ni ponovnog pokretanja sudskog postupka ni otvaranja nove istrage. Tako je i dalje zagonetno pitanje ko su Duškove ubice i naručioci tog zločina. Bjelopoljski Viši sud, to javnosti nije nepoznato, na trećem suđenju je oslobodio do tada označenog nalogodavca Milovana Đukića i ta je presuda odavno postala pravosnažna.

Sudovi su rekli svoje i ta priča je završena. U zatvoru čami samo jedan neposredni izvršilac.

Šta se zapravo desilo toga nesrećenog jutra u Beranama?

Stravična eksplozija koja je do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru grada i u smrt odnijela šest ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru. Osim Duška Martinovića (36) i njegovog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković, koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama. Nekim čudom eksploziju je preživo jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.

Istraga je jedno vrijeme tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije, odnosno petnaest u drugom postupku. U trećem postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.

Prema tada zvaničnoj, sada sudski odbačenoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za to je, prema toj verziji, unajmio Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.

Samo tri-četiri mjeseca prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i narkodilerstva.U toj malenoj varošici predstavljao se pod nadimcima Boban ili Japanac.

Savičić i Stevančević stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor. Savičić je prethodno iz Bosne došao na Kosovo da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. Njih dvojica su našli utočište u Beranama, kod Martinovića.

Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su naručilac i egzekutori boravili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Za to je trebalo da dobiju petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.

Egzekutori su se okupili u Beranama 29. januara u ranim jutarnjim satima. Sakrili su se u podrumu obližnje zgrade čekajući da se kafić otvori. Eksploziv u lokal Holivud, u prizemlju kuće Martinovića, unijeli su Stevančević i Stamenković. Osam kilograma razorne ,,plastike” postavljeno je vješto u suterenu, uz noseće stubove kuće. Dilema je bila samo da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, navodno, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom pećkih tablica za Beograd.

Očevici pričaju da takav prizor rušenja višespratnice nijesu gledali ni na filmovima. Prvo je, kažu, odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao kula od karata.

Sve u svemu, u zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao. Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju. On je vlasnik lokala na vrhu zgrade Beograđanka. Dva puta je hapšen, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju. Sada je oslobođen.

Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije dvanaest godina opet postavlja. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu. U zatvoru je, kako rekosmo, i dalje samo Stevančević. On je nakon trećeg sudskog postupka osuđen na 20 godina robije. Jedan od svjedoka, koji je rušenje zgrade posmatrao sa prozora svog stana, u svim sudskim postupcima, pa i u posljednjem, ostao je pri izjavi da je upravo tog mladića vidio samo nekoliko minuta prije razorne eksplozije sa torbom u ruci kako prolazi pored kafića Holivud. Stevančevićev advokat je, sa druge strane, tvrdio da je njegov klijent u vrijeme eksplozije bio u Beogradu, gdje je radio u obezbjeđenju braće Karić.

Ako i jeste kriv, nije li Stevančević samo izvršilac. Ko je nalogodavac? Šta se zapravo dogodilo toga kišnog januarskog jutra? Da li će se ikada doći do potpune slike teškog zločina, koji će vjerovatno biti upisan kao jedan od najbrutalnijih za sva vremena u Crnoj Gori? Da li eventualno neko novo svjetlo na taj strašni događaj i njegove aktere može baciti saznanje da je pokojni Duško bio prijatelj Safeta Kalića? Da li je on stvarno bio trgovac oružjem i narkodiler, i ako jeste, za koga je radio?

Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Šta je razlog da se vojnicima, koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu, i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu sa raščišćavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije, koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.

Na tom mjestu tragova više nema. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac David, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac i prije dvije godine presvisnuo od jada. Dok je on bio živ, još se neko makar interesovao za to da se dođe do istine o stravičnom zločinu. Sada se polako sve zaboravlja, pa i ostale žrtve. Duškov rođeni brat i brat od strica. Konobar Cimeša, izbjeglica iz Peći, koji je toga dana zamijenio smjenu i umjesto u drugu stigao u prvu, da bi popodne, koje nije dočekao, trebalo da bude slobodan. Pokojna Biljana, koja je toga jutra uranila u pet sati da bi očistila jedan kafić i onda malo prije osam došla da pripremi za otvaranje kafić Martinovića. Da pošteno zaradi koru hljeba…

Nadležni državni organi nemaju pravo da bace u zaborav ovaj zločin i ove ljude, a javnost ima pravo da zna kako se i da li se oni njime više uopšte bave.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

MUTNE RIJEKE: Tara opet pretvorena u kaljugu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Informacije o novom ekološkom zlodjelu na Tari obišle su region, ekološki aktivisti zahtijevali hitnu reakciju i pisali UNESKO-u, rijetki turisti razočarano odustajali od raftinga… Nadležni su za  sudbinu Tare saznali iz medija

 

Inspekcija za vode utvrdila je da je do najnovijeg  zamućenja rijeke Tare, posljednjeg dana jula,  došlo zbog radova na Bjelojevićkoj rijeci – pritoci Tare, i to na izgradnji regionalnog puta, čiji je investitor Direkcija za saobraćaj, a izvođač kompanija Bemaks. Iz Uprave za inspekcijske poslove su pojasnili i da je rijeka  zamućena od zemljanih radova, koji se izvode na dionici puta Mojkovac – Vragodo.

Kažu i da za te radove nije potrebno sprovoditi postupak procjene na životnu sredinu,  jer se radi o putu dužine od nešto preko jedanaest kilometara. Kako objašnjavaju,  „uredbom o projektima za koje se vrši procjena uticaja na životnu sredinu propisano je da se takva procjena može tražiti jedino za magistralne i regionalne puteve u dužini od preko 20 kilometara“.

Najvećim dijelom toka kroz Crnu Goru, od  Mojkovca do Šćepan Polja, rijeka je u petak 31. jula tekla potpuno mutna, a kako tvrde ekološki aktivisti, sedmicama prije toga  prilično zamućena.

Krajem jula mutna Tara, kažu u turističkim agencijama, obesmislila je  reklame kojima se ljubitelji raftinga pozivaju na tu rijeku.  Rijetki turisti nijesu htjeli da se spuste niz „rijeku koju su zatekli u užasnom stanju“. Na primjer,  grupa  turista iz Belgije, kako je novinarima ispričao predsjednik Udruženja raftera i stanovništva NP Durmitor, Veljko Ostojić, otišli su u ubjeđenju da su prevareni.

„Reklamiramo Taru kao rijeku čija se voda može piti. Takođe, turistima kažemo i da je pod dvostrukom zaštitom – kao svjetska kulturna i prirodna baština UNESCO-a i  pod zaštitom programa Man of biosphere (čovjek i biosfera). Na našim reklamnim fotografijama je plavozelena rijeka… Sreća u nesreći je što ovih dana nemamo najavljene grupe za rafting, inače,  ode i obraz i poslovni ugled. Ovo je užasno“, kazali su Monitoru u jednoj od kolašinskih turističkih agencija.

Ispod mojkovačkog starog mosta, umjesto bistre  vode, i 5. avgusta,  tekla je kaljuga. Nadležni su za  mutnu Taru, priznaju, saznali iz medija.

,,Ministarstvo održivog razvoja i turizma je danas odmah  povodom informacija,  koje smo dobili putem medija,  o zamućenju rijeke Tare na potezu od Mojkovca do Šćepan Polja, poslalo pisani zahtjev Upravi za inspekcijske poslove da u najhitnijem roku uputi nadležne inspekcije na teren, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja”, sopštili su iz tog ministarstva 31. jula Radiju Slobodna Evropa (RSE).

Iz civilnog sektora su za  ekocid na Tari, prije inspekcijskog nalaza,  optužvali uglavnom  investitore malih hidroelektrana (mHE). Kažu da  izgradnja pristupnih puteva do mHE dovodi do ispiranja hiljada tona šljunka, zemlje i otpada u samo korito Tare.

O najnovijem ubijanju rijeke  nevladina Koalicija za održivi razvoj (KOR)  obavijestila je i  UNESCO.  Fotografije  i video zapisi uništavanja Tare  biće poslati i   Delegaciji Evropske unije u Crnoj Gori.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO ZORAN ĐIKANOVIĆ TESTIRA OZBILJNOST STRANIH INVESTITORA: Reket kao dobrodošlica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đikanović je svjesno pokušao da zloupotrijebi svoju funkciju predsjednika KTK, kako bi stekao nezakonitu imovinsku korist, navodi se u krivičnoj prijavi, a kako bi s druge strane iskoristio i svoju javnu funkciju i pomogao postupak licenciranja Komisiji ili isti odmogao ako se ipak Gedik Yatirim odluči da ne plati traženi novčani iznos

 

Prošle su dvije nedjelje kako je Zoran Đikanović, predsjednik Komisije za tržište kapitala (KTK), saznao da je protiv njega podnijeta krivična prijava zbog pokušaja iznude mita. Ako ne na drugi način, tu je informaciju dobio od medija koji su zatražili da prokomentariše prijavu koju je podnio Mladen Bojanić, ekonomski konsultant i bivši poslanik.

Đikanović je tada, na upit Vijesti, odgovorio kako on ne zna za prijavu  i da prvi put čuje za  tursku kompaniju Gedik Yatirim i priču o navodnom mitu, odnosno reketiranju. Nema naznaka da je predsjednik Komisije za tržište kapitala i potpredsjednik NVO Društvo ekonomista i menadžera Crne Gore, u međuvremenu, osvježio sjećanje. Baš kao što nema ni informacija da su nadležni iz tužilaštva pokušali da Đikanovića podstaknu (čitaj saslušaju) na taj napor. Kako bi saznali i njegovu interpretaciju priče koja, prema navodima iz krivične prijave, počinje u ljeto prošle godine.

Tada je kompanija Gedik Yetirim objelodanila odluku da svoj posao proširi i na Crnu Goru. U pitanju je privredno društvo koje se blizu tri decenije bavi berzanskim poslovima u Turskoj i na međunarodnom tržištu pa je, iz njihove perspektive, bilo prirodno da slične aktivnosti nastave i „u predivnoj Crnoj Gori“. Slijedeći brojne turske firme koje su to već uradile. Planirani posao je podrazumijevao da Gedik Yetrim, ili njena lokalna ćerka firma, dobiju neophodne licence Komisije u čijoj je nadležnosti „izdavanje i oduzima dozvola, odobrenja, licenci i saglasnosti“ za rad na tržištu kapitala, osnivanje i upravljanje investicionim, penzionim i drugim fondovima.

Zato je, u avgustu 2019,  u prostorijama KTK održan sastanak kome su, u ime Komisije, prisustvovali službenica Ilda Šabović i član Komisije Asmir Pepić, dok su tursku kompaniju predstavljali Anil Abbak, direktor za inostrana ulaganja  i advokat Pavle Tripković. Prema navodima iz krivične prijave, na tom sastanku su razmjenjeni kontakti i osnovne informacije oko postupka licenciranja, a Anil Abbak je najavio da će Gedik Yatirim „u skoroj budućnosti“ preko zavisnog društva Beta-Investments uplatiti osnovni novčani kapital u iznosu od 125.000 eura i pokrenuti sve postupke radi dobijanja licence za osnivanje, odnosno dozvole za rad investicionog društva od Komisije.

Potom se u priču uključuje i predsjednik KTK. Đikanović je 3. avgusta 2019. sa mejl adrese, koju koristi kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, Amilu Abaku, na njegovu službenu mejl adresu, poslao prijedlog da kompanija Gedik Yatirim učestvuje na „istaknutom i važnom regionalnom i međunarodnom događaju“ – Miločerskom razvojnom forumu 2019 u organizaciji NVO Društvo ekonomista i menadžera Crne Gore.

„Interes koji ste iskazali ukazuje na Vašu ozbiljnost. To je razlog zbog kojeg želimo da Vam omogućimo da svoju kompaniju predstavite na Miločerskom razvojnom forumu“, piše Đikanović kompaniji za koju, navodno, nikada nije čuo. A čiji zahtjev za izdavanje licence čeka u njegovom radnom stolu. Slijede detalji ponude: „Prema cjenovniku Miločerskog razvojnog foruma, prezentacija kompanije do 10 minuta iznosi 4.000 eura, a do 15 minuta 5.000 eura koja se plaća Društvu ekonomista, organizatoru Foruma“. Đikanović potom potencijalnog učesnika Foruma obavještava da osim prezentacije „ovo“ (misli na uplatu od četiri, odnosno, pet hiljada eura) uključuje niz drugih aktivnosti, među kojima je i „kratak susret“ sa crnogorskim premijerom.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEIZVJESNA SUDBINA NJEGOŠEVOG PARKA I KASARNE MORAČA: Vapaji podgoričkih pluća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Njegoševom parku i kasarni Morača prijeti još jedna „valorizacija” planirana iz Glavnog grada. Još jedan betonski blok. Prema zvaničnim podacima GUP-a, Podgorica u periodu od 2012. do 2025. godine ostaje bez više od milion i po kvadrata zelenih površina

 

Zapuštena trava, oronule zgrade, nezaštićeno drveće. Pivske flaše pored polomljenih klupa koje u zoru dočekaju prve prolaznike… Njegošev park i prostor kasarne Morača, epicentar Podgorice, godinama neprimjetno boluju. Od nebrige.

„Skoro svakodnevno obilazim Njegošev park. Pored obale Morače i kod bivše Kasarne šetam pse. To je moj način izražavanja građanskog prkosa, ali i posjeta bolesnom članu porodice“, kaže za Monitor građanski aktivista Dragan Sošić.

Planove nadležnih iz Glavnog grada da valorizuju ovaj dio Podgorice nedavno su osporili iz Savjeta za reviziju planskih dokumenata. Valorizacija podrazumijeva izgradnju novog betonskog bloka u jednoj od posljednjih podgoričkih zelenih oaza.

U analizi nacrta izmijenjenog Prostorno-urbanističkog plana Podgorice (PUP),  Savjet navodi se da nije jasno zbog kog tržišta i za koje potrebe treba valorizovati lokaciju Kasarne. Precizira se: Nedopustivo je prekrajanje jedne od najstarijih zelenih površina u Podgorici. Nacrtom Urbanističkog projekta Kasarna Morača bila je planirana gradnja skoro 150.000 kvadratnih metara na svega osam hektara zemljišta, rušenje svih 15 zgrada nekadašnje Kasarne, izgradnja dvoetažnih podzemnih garaža duž 80 odsto ovog prostora, zboga čega bi moglo doći do sječe većine čempresa i drugog drveća, starog i do pedeset godina, koje krasi ovaj predio.

„Nehumano je i nepatriotski tako se odnositi prema mjestu gdje možemo odvesti one koji sa strane dođu da osjete dušu Podgorice. Jedina ispravna valorizacija bila bi da se sve postojeće sačuva, očisti od otpada, da se naprave pješačke staze, zaštiti drveće, a ruinirane zgrade pretvore u objekte kulture. Sve drugo je zločin”, kaže Sošić.

U Crnoj Gori upravljanje prostorom jedan je od najvećih izazova, ističe za Monitor inženjer građevinstva i REV – Evropski prepoznati procjenitelj Predrag Nikolić. „Svetlana Kana Radević je projektom hotela Podgorica pokazala kako se stapaju priroda i građevinski objekat. Sada je zelena gradnja apsolutni trend, a nas na nju obavezuje i Ustav jer smo ekološka država. Na dijelu kasarne Morača bi mogli da se izgrade objekti na mjestima trenutnih ruševina koje su i ekonomski i funkcionalno beskorisne. Sve to može da se uradi po standardima zelene gradnje, sa uklanjanjem parkinga i ozeljenjavanjem cijele površine. Svako drugo rješenje bi vodilo ka ruženju grada”, objašnjava Nikolić.

Prema njegovim riječima, ništa ne može da opravda bilo kakvu betonizaciju Njegoševog parka i Kasarne. „Zelene površine pripadaju svim građanima Podgorice i u njima jedino mogu da budu sadržaji od javnog interesa. Dva kiklopa od objekata kod mosta Milenijum, koji arhitektonski vrište koliko se ne uklapaju, primjeri su kako ne treba graditi”, kaže Nikolić.

Andrea JELIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinrnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo