Povežite se sa nama

OKO NAS

Svirepi zločin prepušten zaboravu

Objavljeno prije

na

Nedavno se navršilo čak dvanaest godina od stravičnog zločina u Beranama – ubistva braće Martinović i još četiri osobe. Ovaj slučaj je i dalje obavijen misterijom. Nekome kao da odgovara da prepusti zaboravu najsvirepije šestostruko ubistvo koje se ikada dogodilo na ovim prostorima. U međuvremenu je i od porodica stradalih malo ko još ostao da tjera pravdu.

Monitor je ranije pisao o tome da je javnost na čuvenom snimku svadbe Safeta Kalića imala priliku da se prisjeti lika Duška Martinovića. U jednom kadru ovaj visoki mladić dočekuje mladence po slijetanju helikoptera, dok ih u drugom pozdravlja i čestita im. Slijedi zamrznuti kadar i propratni tekst uz njegovu fotografiju – ,,Duško Martinović, trgovac oružjem i drogom. Ubijen u svojoj kući u Beranama u eksploziji tempirane bombe”.

Uz taj snimak aktuelizovano je pitanje ko je bio ovaj Beranac i zašto je ubijen, ali u međuvremenu nije bilo ni ponovnog pokretanja sudskog postupka ni otvaranja nove istrage. Tako je i dalje zagonetno pitanje ko su Duškove ubice i naručioci tog zločina. Bjelopoljski Viši sud, to javnosti nije nepoznato, na trećem suđenju je oslobodio do tada označenog nalogodavca Milovana Đukića i ta je presuda odavno postala pravosnažna.

Sudovi su rekli svoje i ta priča je završena. U zatvoru čami samo jedan neposredni izvršilac.

Šta se zapravo desilo toga nesrećenog jutra u Beranama?

Stravična eksplozija koja je do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru grada i u smrt odnijela šest ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru. Osim Duška Martinovića (36) i njegovog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković, koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama. Nekim čudom eksploziju je preživo jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.

Istraga je jedno vrijeme tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije, odnosno petnaest u drugom postupku. U trećem postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.

Prema tada zvaničnoj, sada sudski odbačenoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za to je, prema toj verziji, unajmio Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.

Samo tri-četiri mjeseca prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i narkodilerstva.U toj malenoj varošici predstavljao se pod nadimcima Boban ili Japanac.

Savičić i Stevančević stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor. Savičić je prethodno iz Bosne došao na Kosovo da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. Njih dvojica su našli utočište u Beranama, kod Martinovića.

Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su naručilac i egzekutori boravili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Za to je trebalo da dobiju petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.

Egzekutori su se okupili u Beranama 29. januara u ranim jutarnjim satima. Sakrili su se u podrumu obližnje zgrade čekajući da se kafić otvori. Eksploziv u lokal Holivud, u prizemlju kuće Martinovića, unijeli su Stevančević i Stamenković. Osam kilograma razorne ,,plastike” postavljeno je vješto u suterenu, uz noseće stubove kuće. Dilema je bila samo da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, navodno, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom pećkih tablica za Beograd.

Očevici pričaju da takav prizor rušenja višespratnice nijesu gledali ni na filmovima. Prvo je, kažu, odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao kula od karata.

Sve u svemu, u zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao. Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju. On je vlasnik lokala na vrhu zgrade Beograđanka. Dva puta je hapšen, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju. Sada je oslobođen.

Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije dvanaest godina opet postavlja. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu. U zatvoru je, kako rekosmo, i dalje samo Stevančević. On je nakon trećeg sudskog postupka osuđen na 20 godina robije. Jedan od svjedoka, koji je rušenje zgrade posmatrao sa prozora svog stana, u svim sudskim postupcima, pa i u posljednjem, ostao je pri izjavi da je upravo tog mladića vidio samo nekoliko minuta prije razorne eksplozije sa torbom u ruci kako prolazi pored kafića Holivud. Stevančevićev advokat je, sa druge strane, tvrdio da je njegov klijent u vrijeme eksplozije bio u Beogradu, gdje je radio u obezbjeđenju braće Karić.

Ako i jeste kriv, nije li Stevančević samo izvršilac. Ko je nalogodavac? Šta se zapravo dogodilo toga kišnog januarskog jutra? Da li će se ikada doći do potpune slike teškog zločina, koji će vjerovatno biti upisan kao jedan od najbrutalnijih za sva vremena u Crnoj Gori? Da li eventualno neko novo svjetlo na taj strašni događaj i njegove aktere može baciti saznanje da je pokojni Duško bio prijatelj Safeta Kalića? Da li je on stvarno bio trgovac oružjem i narkodiler, i ako jeste, za koga je radio?

Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Šta je razlog da se vojnicima, koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu, i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu sa raščišćavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije, koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.

Na tom mjestu tragova više nema. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac David, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac i prije dvije godine presvisnuo od jada. Dok je on bio živ, još se neko makar interesovao za to da se dođe do istine o stravičnom zločinu. Sada se polako sve zaboravlja, pa i ostale žrtve. Duškov rođeni brat i brat od strica. Konobar Cimeša, izbjeglica iz Peći, koji je toga dana zamijenio smjenu i umjesto u drugu stigao u prvu, da bi popodne, koje nije dočekao, trebalo da bude slobodan. Pokojna Biljana, koja je toga jutra uranila u pet sati da bi očistila jedan kafić i onda malo prije osam došla da pripremi za otvaranje kafić Martinovića. Da pošteno zaradi koru hljeba…

Nadležni državni organi nemaju pravo da bace u zaborav ovaj zločin i ove ljude, a javnost ima pravo da zna kako se i da li se oni njime više uopšte bave.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo