Mjesec i po od kako je, na zahtjev Vlade Crne Gore, u Kombinatu aluminijuma započet stečajni postupak nema najave bilo kakvog boljitka. Nezadovoljni radnici, vlasnici i povjerioci međusobno razmjenjuju (nerealne) zahtjeve i optužbe, dok vladini zvaničnici iz redova DPS-a tragaju za održivim izgovorom kako bi od odgovornosti abolirali premijera i partijskog šefa. Njihovi koalicioni partneri iz SDP-a breme odgovornosti sa svojih pleća pokušavaju stresti igrajući na kartu političke neuračunljivosti, odnosno, privremene poslovne nesposobnosti.
Tako se javna odbrana Ranka Krivokapića i njegovih partijskih saradnika svodi na tvrdnju: nijesmo krali, samo smo jeli, da parafraziramo izjavu kojom se pred kraljem Nikolom I Petrovićem svojevremeno pravdao jedan pripadnik lupeške družine uhvaćene u krađi ovaca. Taj je za kaznu, u odnosu na svoje saučesnike koji su pošteno priznali krađu, dobio duplu dozu po turu. SDP-u, danas, na lokalnom političkom tržištu raste cijena. Druga vremena i drugi običaji.
Uglavnom, od ranije je poznato, sav ceh višegodišnjih bahanalija oko KAP-a platiće – svako na svoj način – radnici Kombinata i poreski obveznici Crne Gore. Sporan je samo iznos računa koji će namiriti jedni i drugi.
Prema još nepotpunim podacima koje je iznio stečajni upravnik KAP-a Veselin Perišić kompanija duguje više od 386 miliona eura. Dvije petine tog iznosa (148 miliona) KAP duguje državnom budžetu, odnosno građanima Crne Gore. Kao da to nije dovoljno, poreski obveznici će namiriti i dugove koje od Kombinata potražuju državne energetske kompanije: Elektroprivreda, Elektroprenos i Montenegrobonus. Zbirno, riječ je o dodatnih 70 miliona eura.
U najgoroj poziciji su doskorašnji radnici KAP-a. Uz to što će skupa sa svim građanima Crne Gore vraćati tuđe dugove, oni su uvođenjem stečaja izgubili status stalno zapošljenih, dok su im primanja drastično smanjena.
Nedavnim izmjenama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju omogućeno je da 420 radnika KAP-a (približno trećina) ode u prijevremenu penziju. Problem je, međutim, što samo njih 160 to može da uradi sad. Ostali moraju čekati dok neko (čitaj država) ne izmiri dugovanja koja njihovi poslodavci imaju prema Fondu PIO. Riječ je o 2,2 miliona eura koje je KAP trebalo da uplati po osnovu doprinosa za beneficirani staž svojih radnika. Trebalo, ali nije. Pa će i taj novac biti namiren tako što će Vlada prerasporediti novac iz budžeta koji i onako nema, pa uzeti od učitelja, ljekara ili upravo penzionera kako bi namirila tuđe dugove prema Fondu PIO. Ta će transakcija, navodno, biti obavljena tokom sljedeće nedjelje.
Ispostavilo se, međutim, da to nije jedini problem sa kojim će se stečajni upravnik KAP-a suočiti u pokušaju da broj radnika u Kombinatu svede na projektovanih pet-šest stotina. Ostavimo po strani računicu koja pokazuje da sa tim brojem zapošljenih buduća uprava KAP-a veoma teško može organizovati proizvodnju u dva najvažnija pogona – Fabrici glinice i Elektrolizi. Veselina Perišića muče preče brige.
Izvoz aluminijuma iz KAP-a danima je bio blokiran zbog barikada odlazećih radnika, skorašnjih penzionera. Oni insistiraju da u prijevremenu penziju budu ispraćeni sa otpremninom teškom šest do 14 hiljada eura. A oni kojima KAP nije pomogao pri rješavanju stambenog pitanja zahtijevaju, pride, i po 177 eura iz stambenog fonda za svaku godinu radnog staža.
Pobunjeni radnici znaju da njihov zahtjev nema zakonsko utemeljenje. Jednako, međutim, znaju i da onaj kome se obraćaju – aktuelna Vlada Crne Gore i njen premijer – ne drže previše do poštovanja propisa. To je karta na koju igraju. Zakon, tako, nije bio smetnja bivšem premijeru Igoru Lukšiću i njegovim ministrima da državnim novcem obezbijede izdašnu otpremninu radnicima Željezare koji su otišli u penziju dok je firma prolazila kroz stečaj i bankrot.
,,Bila je dobra volja države da plati socijalni program za radnike u Nikšiću”, objašnjava Perišić iz prve ruke, pošto je prije angažmana u KAP-u bio i stečajni upravnik u Željezari. ,,Vjerovatno su se sada promijenile okolnosti i mnogo je teža situacija nego što je bila prije dvije-tri godine”, cijeni on objašnjavajući da stečajni postupak ne predviđa mogućnost isplate otpremnina, dok se potraživanja od kompanija u stečaju mogu naplatiti samo u redovnom postupku, iz stečajne mase.
Većinske (još uvijek) vlasnike KAP-a, kiparsku of-šor kompaniju CEAC i Vladu Crne Gore sva ta dešavanja ne tangiraju previše. Oni se bave važnijim stvarima.
Početkom prošle nedjelje iz Moskve je stigla vijest da advokatske firme Olega Deripaske, većinskog vlasnika Rusala, En plus grupe i CEAC-a (sve tri kompanije su bile uključene u privatizaciju Kombinata) pripremaju niz tužbi protiv Crne Gore. Ukupan iznos koji će Rusi potraživati od naše Vlade kreće se oko milijardu eura, saopštio je bivši izvršni direktor KAP Jurij Moisejev. On je, kao glavne razloge za pokretanje parnica naveo: falsifikovanje finansijskih izvještaja KAP-a tokom procesa privatizacije, neispunjavanje vladine obaveze za subvencioniranje električne energije i kršenje Ugovora o poravnanju – zbog odluke Vlade Mila Đukanovića da inicira uvođenje stečaja u Kombinatu.
Koliko su ove najave ozbiljne, odnosno, da li je realna opasnost da Crna Gora izgubi najavljene sudske sporove uz obavezu da Deripaski isplati traženi novac?
Dok ovdašnji mediji prenose navodna uvjeravanja Deripaskinih advokata da će sigurno dobiti predstojeće sporove, iz Đukanovićevog okruženja stižu uvjeravanja da od svega toga neće biti ništa. Tako bivši ministar ekonomije i jedan od potpisnika Ugovora o poravnanju sa CEAC-om Branko Vujović komentariše da je zahtjev za naknadu štete ,,neosnovan, nekorektan i neposlovan”. Ove optimističke tvrdnje, ipak, ne treba uzimati zdravo za gotovo. Za pojačan oprez dovoljno je da se sjetimo uloge koju je upravo Branko Vujović imao u priči oko Željezare prije nego što je nikšićka kompanija bankrotirala, a partnerstvo sa njenim nekadašnjim vlasnicima skrivenim iza of-šor kompanije MNSS završilo na međunarodnoj arbitraži.
I iz Vladinog Biroa za odnose sa javnošću su na prijetnje iz Moskve optimistično odgovorili tvrdnjom da ,,Vlada Crne Gore u vezi sa KAP-om nije preduzela nijedan potez koji nije bio u skladu sa važećom domaćom i međunarodnom legislativom u ovoj oblasti, uz poštovanje odredbi ugovora o poravnanju”. To, takođe, liči na priče koje smo već slušali prije pet-šest godina, nakon vijesti da je En plus grupa u Njemačkoj zatražila arbitražni postupak zbog vladinih postupaka tokom i nakon privatizacije KAP-a. Kasnije su se, nakon faze izrugivanja i bagatelisanja prijetnje, crnogorski zvaničnici svim silama upregli da taj proces stopiraju. Ne pitajući koliko će ta usluga da košta.
Dovoljna je, uostalom, činjenica da se vladini glasnogovornici pozivaju na ,,poštovanje odredbi ugovora”. I to rade nepunih deset dana nakon što nam je lično premijer Đukanović objasnio model rada DPSSDP vlasti. ,,Dio Vlade sada želi da se distancira od prećutne odluke da KAP ne plaća struju, a da EPCG ne plaća poreze”. Time su, cijeni premijer, riješene sve nepoznanice po pitanju ko je, kad, kako i zašto odobrio Elektroprivredi poslovanje bez plaćanje poreza istovremeno joj naloživši da Kombinatu struju isporučuje za džabe. Preciznije, na račun građana Crne Gore.
Ipak, prećutna odluka!? Prije nego nam ponovo zatraži 60, 120 ili možda 180 miliona eura za namirenje nekog poluprivatnog a pola državnog duga (da nam ne zamjere investitori), premijer duguje neka, nazovimo ih, tehnička objašnjenja. Da li je Vlada ovu odluku donijela samoinicijativno ili na nečiji zahtjev? Da li o tome postoje pisani tragovi? Kako se prećutna odluka stavlja na dnevni red, kako se o njoj raspravlja, a kako se zainteresovani obavještavaju o postojanju i sadržaju takve odluke?
U normalnoj državi pristojna Vlada svoje odluke objavljuje u Službenom listu. A kada donese odluku o poslovnim potezima kompanije u kojoj je većinski vlasnik onda o tome obavijesti svoje predstavnike u Skupštini akcionara i bordu direktora tog preduzeća. Ovi, pak, menadžmentu prenesu zahtjeve (odluke) i kontrolišu sprovođenje donijete odluke. Ili je u slučaju Vlada – EPCG – KAP i to rađeno prećutno?
Nakon ovog saznanja postaje jasnije kako je i zašto Crna Gora uhvaćena u krađi struje kao prva, a vjerovatno i posljednja država članica sistema evropske interkonekcije. Krađa. Poslanici DPS-a insistirali su da je riječ o neovlašćenom preuzimanju, da bi premijer Đukanović presudio kako je Crna Gora ,,posudila struju iz interkonekcije, platila je i to pitanje je zatvoreno”. Neovlašćeno preuzimanje i ultimatum koji je tim povodom stigao iz Brisela Đukanović nije pominjao. Lakše mu je bilo da za cijelu priču optuži medije koji su ,,spinovali temu”.
Svađa Đukanovića i Deripaske, nekadašnjih partnera iz Granda i KAP-a, dobija na intenzitetu. Uz svu opasnost koju taj sukob nosi po ovdašnju ekonomiju i državni budžet, njegova eskalacija obećava da ćemo konačno saznati detalje njihovih formalnih, ali i prećutnih (usmenih) dogovora. Posebno onih koje su dvije strane svojski kršile.
Crna Gora bi mogla biti u (ne)prilici da plati izuzetno visoku cijenu tih aranžmana. Pod uslovom da se na vrijeme ne zaštiti od potencijalnih opasnosti.
Za one koji nemaju ideje kako to uraditi kratko podsjećanje na hrvatski slučaj Sanader. On je direktna posljedica bojazni da će država biti prinuđena da snosi punu cijenu štetnih aranžmana koje je nekadašnji premijer napravio sa austrijskom Hypo bankom i mađarskom naftnom kompanijom MOL. Sanader je zato procesuiran i nepravosnažno osuđen na deset godina robije, a pregovaračke pozicije partnera u spornim finansijsko-energetskim poslovima suštinski su se promijenile. Svaka sličnost sa budućim dešavanjima u Crnoj Gori – poželjna je.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice