U posljednjih deset godina, Ministarstvo finansija je od dijela prihoda od igara na sreću dodijelilo gotovo tri miliona eura za „doprinos u borbi protiv droge i svih oblika zavisnosti”. Krajem tekućeg mjeseca je rok za predaju dokumenata, a iz nevladinih organizacija koje se ozbiljno bave ovom društvenom nevoljom, nijesu zadovoljni načinom raspodjele sredstava.
Iz godine u godinu, pokazuju dokumenti, sve je više organizacija koje traže i dobijaju novac od države za svoje projekte i programe. Na ovaj način se raspe pozamašna suma namijenjena borbi protiv bolesti zavisnosti (u prosjeku 300 hiljada eura). Oni koji zaista rade svoj posao ne dobiju ni blizu potrebnog novca da obave planirano.
Saša Mijović iz NVO 4 Life, kaže da se rasparčavanje sredstava dešava zbog nepostojanja adekvatnog monitoringa i evaluacije od strane Ministarstva finansija. „Izvještaji, finansijski i narativni, se traže jedino ako organizacija ponovo aplicira za sredstva. Tek 2014. godine je uvedena forma, a do tada su se dobijena sredstva pravdala na proizvoljan način”.
Lako je osnovati NVO – trošak osnivanja je oko 25 eura, i potrebno je nedelju dana da proces bude gotov. Moguće je osnovati i više ovih organizacija istovremeno. Jednostavno je i njihovo gašenje, za razliku od firmi koje moraju da prođu kroz stečaj i terminaciju.
Ovo ostavlja prostora za jednostavnu manipulaciju – osnovati NVO, uzeti niovac, ugasiti organizaciju, pa ponoviti proces sljedeće godine. Možda podići igru na viši nivo – aplicirati sa više organizacija istovremeno.
Iako je nedavno uvedeno da je uslov za apliciranje za sredstva Ministarstva minimum šest mjeseci postojanja NVO, teško da će ovo uspjeti da poremeti visprene individualce.
Saša Mijović kaže i da Komisija za dodjelu sredstava od igara na sreću izgleda ne pravi razliku između projekata i programa, jer neproporcionalno dodjeljuje novac. Sličan iznos se daje za radionice koje traju nekoliko dana i za programe koji se sprovode cijele godine.
Mijović ističe da veliki dio novca odnose državne institucije i sportske organizacije, a NVO sektor gubi ugled kod građana, jer izgleda kao da ništa ne radimo. „Sve je veći broj aplikacija, a sve manje novca za ozbiljne organizacije”. On ukazuje i na činjenicu da je sve veći broj organizacija sa sufiksom „protiv droge” koje odnose novac. „Postoji sekcija za razvoj sporta. Istom logikom bismo trebali i mi koji se borimo protiv bolesti zavisnosti da apliciramo u sekciji za sport”.
Na konkursu prošle godine, razne sportske i ekološke organizacije su dobile skoro sto hiljada eura pomoći, što čini trećinu raspoloživih sredstava. I zaista je kroz godine bilo interesantnih projekata: Ping pong na ulici, Čekiranje u šumi, Streljaštvo da i alkohol ne, Šahom protiv droge…
Mijović objašnjava i da je rasipanje sredstava kako bi svi bili zadovoljni dovelo do toga da se daje premali dio traženog novca za projekte, tako da niko ne može da isfinansira i završi obaveze tim sredstvima. „Zakonom je određeno da se daje minimum 60 odsto tražene sume, a ministarstvo daje tek 20-30 odsto. Pored ovoga, novac dodjeljuju samo za određene tačke iz projekta/programa, koje je nemoguće izdvojiti i ostvariti pojedinačno”.
On rješenje vidi u dodjeljivanju sredstava i kontrolisanju malog broja ozbiljnih organizacija. Borba protiv narkomanije nije za šalu. Ovdje su osim finansija, u pitanju i ljudski životi.
To nam dokazuje i posljednji u nizu nesrećnih događaja – smrt tridesetdvogodišnje zavisnice I.C. koja se starala o nepokretnoj tridesetogodišnjoj M.O., takođe zavisnici od droga. Preminula je za sobom ostavila troje maloljetne djece, koja borave u domu.
Zbog ovakvih slučajeva, između ostalog, bi trebalo pažljivije dodjeljivati sredstva i voditi računa da se finansiraju projekti i programi koji zaista prave razliku. „Bilo bi značajno kada bi se razgraničilo šta je to adekvatno raspolaganje slobodnim vremenom mladih, a šta su mjere primarne, sekundarne ili tercijarne prevencije u borbi protiv svih oblika zavisnosti. Podvoditi reklamu na majicama sportskog kluba kao vid primarne prevencije je postala pogrešna tradicija u borbi protiv svih oblika hemijskih i nehemijskih zavisnosti”, navodi Igor Milošević iz NVO Zid. On kaže da ministarstvo jedino zanimaju detaljni izvještaji koji se dostavljaju da bi se opravdali troškovi, ali ne i efekti uloženog novca.
Tijana Žegura iz NVO Juventas, kaže da sprovođenje preventivnih aktivnosti kroz sportska i umjetnička društva ne nalazi utemeljenje u strateškim dokumentima Crne Gore iz oblasti borbe protiv narkomanije. „Najveći problem u ovakvoj raspodjeli novca predstavlja činjenica da se uspješnost projekata kratkoročno usmjerenih na prevenciju, po principu organizovanja kurseva, sportskih i kulturnih manifestacija i ostalog, u trajanju od nekoliko dana, ne može izmjeriti”.
Iako nema saznanja o nenamjenskom trošenju sredstava, Žegura smatra da bi kontrole u sprovođenju aktivnosti trebalo češće sprovoditi. Ona ističe da predviđena sredstva treba dodjeljivati isključivo iskusnim organizacijama koje imaju jasno preciziran rad u ovom polju.
Jovan Bulajić iz NVO Preporod, kaže da je malo kome poznato da na konkursu Ministarstva finansija, koji se u javnosti isključivo veže za NVO, potpuno ravnopravno apliciraju i javne ustanove, sportska udruženja i klubovi (postojeći i nepostojeći), razna pravna lica, mediji. A loša konotacija po pravilu veže se samo za civilni sektor. On procjenjuje da veliki broj organizacija koje se navodno bave borbom protiv droge indirektno dopronosi da zavisnici odustanu od liječenja, i teško ih je ubijediti da je liječenje moguće kada dođu na pravo mjesto. „U takvim organizacijama zavisnik ne može dobiti pomoć. Ako uopše nekoga nađe na vratima na koja je pokucao, vjerovatno će ga začuđeni poslati na neku drugu adresu. Posle nekoliko takvih, neuspjelih pokušaja, on će povjerovati da je sve uzalud”. Bulajić objašnjava da više od polovine novca koji dobijaju vrate na ime poreza i doprinosa. „A ovaj posao nije za nas usputna stvar, već životni poziv.”
Vladan Golubović iz NVO Cazas, kaže da je njegova organizacija u 2014. dobila ukupno 8.900 eura za realizaciju projekta Identifikacija i razvoj mreže usluga dostupnih zavisnicima/ama od droga u Crnoj Gori. „Cilj projekta je bio da sakupi, sistematizuje, ujedini i objavi sve podatke o servisima, institucijama, organizacijama i programima koje se nude osobama koje su u problemu zavisnosti od droga. Uprkos činjenici da je cilj projekta bio usklađen sa ciljevima i principima Nacionalne strategije za sprječavanje zloupotrebe droga 2013-2020, odnosno Akcionog plana za sprovođenje Strategije za period 2013-2016, mi smo za realizaciju ovog projekta dobili tek četvrtinu potrebnih sredstava”.
On smatra da Komisija treba da konsultuje stručnjake iz ove oblasti prilikom odabira aktivnosti, odnosno projekata. „Trenutno najveći broj podržanih aktivnosti, odnosno projekata, je ad hoc prirode, kratkog su daha, nesistematični i nesvrsishodni”.
Prema podacima iz civilnog sektora, sve su mlađi korisnici droga. Podsjetimo se, najmlađi heroinski zavisnik u Crnoj Gori ima jedanaest godina. Sve su češće primjedbe roditelja osnovaca da je droga dostupna i u školi.
Nadležni žmure, ili pomažu kako ne treba.
Filip Đ. KOVAČEVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice