Prema podacima organizacije Zeleni Crne Gore, tokom minulih 15 godina, na teritoriji naše države evidentirano je više od 1.500 šumskih požara, u kojima je uništeno ili oštećeno 1,3 miliona kubnih metara drvne mase. Požari imaju primat u devastaciji šuma nad nelegalnom sječom i drugim oblicima uništavanja. Država još nije uspjela da nađe uspješan model zaštite od vatre tog ogromnog ekonomskog i ekološkog bogastva.
Pred još jednu sezonu požara jasno je da će šumske komplekse na sjeveru i dalje štititi jedino pripadnici lokalnih službi zaštite i spasavanja. Kao i uvijek, bez ičije pomoći, s oskudnom opremom i malobrojnim ljudstvom, bez osnovnih kapaciteta pokušavaće da ogromna šumska prostranstva zaštite od vatrene stihije.
Stručnjaci iz oblasti šumarstva smatraju da bi vatrogascima u gašenju požara, prije svih, pomoć trebalo da pruže koncesionari, odnosno oni koji imaju najveću i najdirektniju korist od šuma. Prema iskustvima rukovodilaca službi zaštite sa sjevera, ta podrška je gotovo uvijek izostajala.
,,Neodogovoran je stav onih koncesionara koji smatraju da zaštita šuma od požara nije njihova briga, čak ni u gazdinskim jedinicama na kojima sijeku, shodno ugovorima o koncesijama. Zabluda je da službe zaštite i spasavanja u opštinama mogu efikasno zaštititi na hiljade hektara šuma”, kaže inž. Dragiša Dožić, dugogodišnji direktor kolašinskog Šumsko-industrijskog kombinata Tara i Nacionalnog parka Biogradska gora.
On, kao argument za tvrdnju da smo otišli tri koraka unazad u gazdovanju resursima, navodi primjer iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tih godina požari su bili česta pojava na teritoriji kolašinske opštine. Više požara je izbilo u tarskom šumsko privrednom području, u rejonu visokih mješovitih šuma i u dolini rijeke Morače.
,,U gašenju požara učestvovalo je više stotina uposlenih iz radne organizacije Tara, koja je gazdovala šumom na tom području, zatim, građani Kolašina, koji su se odazvali opštoj mobilizaciji, pripadnici JNA… Nebriga, koja se ispoljava prema vrijednostima a čija je glavna karakteristika zadovoljiti trenutne potrebe, odlika je našeg društva. Posljedice takve orijentacije već su jasno vidiljive”, tvrdi Dožić.
Slična sjećanja ima i bivši prvi čovjek pljevaljske Službe zaštite i spasavanja Mlađen Simović. On kaže da se osamdesetih godina ,,o šumama starao isključivo onaj ko je gazdovao njima”. Tada je, objašnjava Simović, Šumsko preduzeće bilo u punoj snazi i šume su izuzetno dobro štićene.
,,Ako bi se desio veliki požar, prekidala bi se proizvodnja i radnici su angažovani na gašenju. U periodu kada su šumska preduzeća slabila, počelo se oslanjati na lokalnu službu, koju prethodno niko nije osposobio za toliki obim posla”, kaže on.
Članom 41, Zakona o šumama, definisano je da se „zaštita šuma od požara obavlja u skladu s godišnjim planom zaštite, koji donosi organ državne uprave nadležan za gazdovanje šumama”. Istim članom definisano je i da se „za šume koje su naročito izložene opasnostima od požara, godišnjim planom zaštite predviđaju i posebne mjere za sprječavanje požara, kao što su stvaranje prosjeka, obezbjeđenje potrebnih količina vode, podizanje zaštitnih pojaseva pored saobraćajnica, kresanje prizemnih grana kod četinara i druge mjere…”. Prema programu gazdovanja šumama za prošlu godinu, Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja za zaštitu od požara izdvojilo je svega 27.980 eura za cijelu državu. Ako se izuzme glavni grad, sve opštine su za sprovođenje protivpožarnih planova dobile samo po 2.000 eura. Direktori šumskih područnih jednica sa sjevera nijesu bili raspoloženi da zvanično komentarišu šta su tim novcem mogli uraditi i da li su uopšte išta radili, osim što su napisali planove.
Simović je siguran da svi ti planovi ostaju na papiru. On tvrdi da je osnovni problem što zakon nije precizno definisao čija je tačno obaveza gašenje vatre u šumskim kompleksima. Neosporno je, naglašava, da se koncesionari moraju obavezati da vode računa o sredini iz koje uzimaju bogatstvo.
To čak ni formalno nije učinila većina manjih koncesionara, dok i oni koji su tu obavezu ,,na papiru” preuzeli, kao što je kompanija Vektra Jakić za pljevaljske šume, nijesu baš pokazivali namjeru da ispoštuju taj dio ugovora.
Na području beranske opštine, od početka aprila, bilo je, kako tvrdi komandir tamošnje Službe zaštite i spasavanja Tihomir Bogavac, dvadesetak šumskih požara. Sve su lokalizovali sami vatrogasci.
,,Ti požari su zahvatili šumske komplekse na području Jugovina u Buču. Naravno, sami smo ih ugasili. Od kada sam ja na ovoj funkciji ne sjećam se da je iko priskočio u pomoć, a tu prije svega mislim na radnike preduzeća, koja su korisnici koncesija ili zaposleni u Područnoj jedinici Uprave za šume”, tvrdi on.
Intervencije na teško pristupačnim područjima pod šumom, napominje Bogavac, ogroman su finansijski izdatak za lokalnu upravu, ali i veliki napor i rizik za vatrogasce. O tome malo ko vodi računa, a oni koji zarađuju na drvnoj građi, najmanje.
Slično je iskustvo i Miloša Vlahovića, komandira kolašinskih vatrogasaca. Ni on ne moža kazati da su njegovim kolegama ikada u pomoć pritekli koncesionari, odnosno zaposleni u područnim šumarskim jedinicama.
Iz razgovora s nekoliko vlasnika preduzeća, koja eksploatišu drvnu građu na sjeveru, jasno je da zaštitu šuma od požara ne smatraju svojim poslom niti obavezom. Za to, kažu, nemaju obučene ljude ni opremu.
,,Meni nije jasno zbog čega me to pitate. Nema u mom koncesionom ugovoru ništa o tome da moji radnici, koji su motoristi i skideristi, treba još i vatru da gase. Valjda postoje ljudi plaćeni za to. Mislim da ste pogriješili sagovornika za tu temu i ne pišite mi ime u novinama”, kaže jedan od koncesionara sa sjevera.
Njegov kolega, vlasnik kolašinskog preduzeća, Kubura promet Ljubiša Kuburović, objašnjava da je jasno da koncesionari treba da vode računa da ne izazovu požare na terioriji gdje rade. Međutim, ni on tačno ne zna koje su mu obaveze ukoliko do požara u tom dijelu šume ipak dođe.
,,Nikada se do sada nije desio požar na rejonu na kom moje preduzeće eksploatiše. Smatram da je gašenje vatre, koja prijeti nekom pirodnom bogastvu, obaveza svakog građanina, pa i moja, kao i radnika čiji sam poslodavac. Nije mi poznato da sam ugovorom preuzeo neke posebne obaveze što se toga tiče”, kaže on.
Zbog nedorečenosti propisa, kada je riječ o zaštiti šuma od požara i mnogim drugim devastacionim procesima, tvrdi Dožić, stanje u toj oblasti je haotično i neophodne su hitne sanacione, ali i zakonske mjere. On upozorava da je saniranje devastiranih šuma dug proces, koji treba pratiti decenijama da bi se postigao željeni cilj.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ