Povežite se sa nama

OKO NAS

ZAŠTITA CRNOGORSKIH ŠUMA OD POŽARA: Jednima obaveza, drugima korist

Objavljeno prije

na

kolasin

Prema podacima organizacije Zeleni Crne Gore, tokom minulih 15 godina, na teritoriji naše države evidentirano je više od 1.500 šumskih požara, u kojima je uništeno ili oštećeno 1,3 miliona kubnih metara drvne mase. Požari imaju primat u devastaciji šuma nad nelegalnom sječom i drugim oblicima uništavanja. Država još nije uspjela da nađe uspješan model zaštite od vatre tog ogromnog ekonomskog i ekološkog bogastva.

Pred još jednu sezonu požara jasno je da će šumske komplekse na sjeveru i dalje štititi jedino pripadnici lokalnih službi zaštite i spasavanja. Kao i uvijek, bez ičije pomoći, s oskudnom opremom i malobrojnim ljudstvom, bez osnovnih kapaciteta pokušavaće da ogromna šumska prostranstva zaštite od vatrene stihije.

Stručnjaci iz oblasti šumarstva smatraju da bi vatrogascima u gašenju požara, prije svih, pomoć trebalo da pruže koncesionari, odnosno oni koji imaju najveću i najdirektniju korist od šuma. Prema iskustvima rukovodilaca službi zaštite sa sjevera, ta podrška je gotovo uvijek izostajala.

,,Neodogovoran je stav onih koncesionara koji smatraju da zaštita šuma od požara nije njihova briga, čak ni u gazdinskim jedinicama na kojima sijeku, shodno ugovorima o koncesijama. Zabluda je da službe zaštite i spasavanja u opštinama mogu efikasno zaštititi na hiljade hektara šuma”, kaže inž. Dragiša Dožić, dugogodišnji direktor kolašinskog Šumsko-industrijskog kombinata Tara i Nacionalnog parka Biogradska gora.

On, kao argument za tvrdnju da smo otišli tri koraka unazad u gazdovanju resursima, navodi primjer iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tih godina požari su bili česta pojava na teritoriji kolašinske opštine. Više požara je izbilo u tarskom šumsko privrednom području, u rejonu visokih mješovitih šuma i u dolini rijeke Morače.

,,U gašenju požara učestvovalo je više stotina uposlenih iz radne organizacije Tara, koja je gazdovala šumom na tom području, zatim, građani Kolašina, koji su se odazvali opštoj mobilizaciji, pripadnici JNA… Nebriga, koja se ispoljava prema vrijednostima a čija je glavna karakteristika zadovoljiti trenutne potrebe, odlika je našeg društva. Posljedice takve orijentacije već su jasno vidiljive”, tvrdi Dožić.

Slična sjećanja ima i bivši prvi čovjek pljevaljske Službe zaštite i spasavanja Mlađen Simović. On kaže da se osamdesetih godina ,,o šumama starao isključivo onaj ko je gazdovao njima”. Tada je, objašnjava Simović, Šumsko preduzeće bilo u punoj snazi i šume su izuzetno dobro štićene.

,,Ako bi se desio veliki požar, prekidala bi se proizvodnja i radnici su angažovani na gašenju. U periodu kada su šumska preduzeća slabila, počelo se oslanjati na lokalnu službu, koju prethodno niko nije osposobio za toliki obim posla”, kaže on.

Članom 41, Zakona o šumama, definisano je da se „zaštita šuma od požara obavlja u skladu s godišnjim planom zaštite, koji donosi organ državne uprave nadležan za gazdovanje šumama”. Istim članom definisano je i da se „za šume koje su naročito izložene opasnostima od požara, godišnjim planom zaštite predviđaju i posebne mjere za sprječavanje požara, kao što su stvaranje prosjeka, obezbjeđenje potrebnih količina vode, podizanje zaštitnih pojaseva pored saobraćajnica, kresanje prizemnih grana kod četinara i druge mjere…”. Prema programu gazdovanja šumama za prošlu godinu, Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja za zaštitu od požara izdvojilo je svega 27.980 eura za cijelu državu. Ako se izuzme glavni grad, sve opštine su za sprovođenje protivpožarnih planova dobile samo po 2.000 eura. Direktori šumskih područnih jednica sa sjevera nijesu bili raspoloženi da zvanično komentarišu šta su tim novcem mogli uraditi i da li su uopšte išta radili, osim što su napisali planove.

Simović je siguran da svi ti planovi ostaju na papiru. On tvrdi da je osnovni problem što zakon nije precizno definisao čija je tačno obaveza gašenje vatre u šumskim kompleksima. Neosporno je, naglašava, da se koncesionari moraju obavezati da vode računa o sredini iz koje uzimaju bogatstvo.

To čak ni formalno nije učinila većina manjih koncesionara, dok i oni koji su tu obavezu ,,na papiru” preuzeli, kao što je kompanija Vektra Jakić za pljevaljske šume, nijesu baš pokazivali namjeru da ispoštuju taj dio ugovora.

Na području beranske opštine, od početka aprila, bilo je, kako tvrdi komandir tamošnje Službe zaštite i spasavanja Tihomir Bogavac, dvadesetak šumskih požara. Sve su lokalizovali sami vatrogasci.

,,Ti požari su zahvatili šumske komplekse na području Jugovina u Buču. Naravno, sami smo ih ugasili. Od kada sam ja na ovoj funkciji ne sjećam se da je iko priskočio u pomoć, a tu prije svega mislim na radnike preduzeća, koja su korisnici koncesija ili zaposleni u Područnoj jedinici Uprave za šume”, tvrdi on.

Intervencije na teško pristupačnim područjima pod šumom, napominje Bogavac, ogroman su finansijski izdatak za lokalnu upravu, ali i veliki napor i rizik za vatrogasce. O tome malo ko vodi računa, a oni koji zarađuju na drvnoj građi, najmanje.

Slično je iskustvo i Miloša Vlahovića, komandira kolašinskih vatrogasaca. Ni on ne moža kazati da su njegovim kolegama ikada u pomoć pritekli koncesionari, odnosno zaposleni u područnim šumarskim jedinicama.

Iz razgovora s nekoliko vlasnika preduzeća, koja eksploatišu drvnu građu na sjeveru, jasno je da zaštitu šuma od požara ne smatraju svojim poslom niti obavezom. Za to, kažu, nemaju obučene ljude ni opremu.

,,Meni nije jasno zbog čega me to pitate. Nema u mom koncesionom ugovoru ništa o tome da moji radnici, koji su motoristi i skideristi, treba još i vatru da gase. Valjda postoje ljudi plaćeni za to. Mislim da ste pogriješili sagovornika za tu temu i ne pišite mi ime u novinama”, kaže jedan od koncesionara sa sjevera.

Njegov kolega, vlasnik kolašinskog preduzeća, Kubura promet Ljubiša Kuburović, objašnjava da je jasno da koncesionari treba da vode računa da ne izazovu požare na terioriji gdje rade. Međutim, ni on tačno ne zna koje su mu obaveze ukoliko do požara u tom dijelu šume ipak dođe.

,,Nikada se do sada nije desio požar na rejonu na kom moje preduzeće eksploatiše. Smatram da je gašenje vatre, koja prijeti nekom pirodnom bogastvu, obaveza svakog građanina, pa i moja, kao i radnika čiji sam poslodavac. Nije mi poznato da sam ugovorom preuzeo neke posebne obaveze što se toga tiče”, kaže on.

Zbog nedorečenosti propisa, kada je riječ o zaštiti šuma od požara i mnogim drugim devastacionim procesima, tvrdi Dožić, stanje u toj oblasti je haotično i neophodne su hitne sanacione, ali i zakonske mjere. On upozorava da je saniranje devastiranih šuma dug proces, koji treba pratiti decenijama da bi se postigao željeni cilj.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo