Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER: ZABORAVLJENA HEMIJA: Magacini i dalje puni otrova

Objavljeno prije

na

Samo u Polimkinim objektima i dalje se nalazi više od pedeset tona zapaljivih i otrovnih materija, koji su korišćeni u procesu prerade i štavljenja kože. Mještani okolnih naselja naglašavaju da je krajnje začuđujuće što opasne hemikalije i pored brojnih upozorenja niko i ne pokušava da ukloni s prostora gdje svakodnevno cirkuliše veliki broj ljudi, tim prije što se zna da je riječ o supstancama koje mogu da izazovu ekološku katastrofu neslućenih razmjera.

,,Godinama se poteže priča da su u krugu Polimke nakon njenog zatvaranja, ostale tone i tone otrovnih i zapaljivih materijala koji su korišćeni u procesu proizvodnje i prerade kože. Ti materijali uglavnom su skladišteni u takozvanom atomskom skloništu, koje se nalazi s gornje strane bivše fabrike, odnosno iznad sadašnjeg tržnog centra KIPS, okruženog sa dva izbjeglička naselja, gdje živi više od hiljadu ljudi. Toksični materijali odlagani su i u jedno manje sklonište blizu ulaza u KIPS”, pričaju stanovnici ovih naselja.

Prema njihovim riječima, u tim skloništima ostale su i velike količine boja i lakova, razređivača, kao i drugih otrovnih materijala, poput sumporne, mravlje i sirćetne kisjeline.

,,Ipak, niko ne pokušava da ovako opasne materije ukloni s ovog mjesta, što izaziva strah kod lokalnog stanovništva. Zato pozivamo nadležne da to urade jer se radi o pravoj ekološkoj bombi smještenoj u jednoj prenaseljenoj zoni”, kažu mještani Rudeša i okolnih naselja.

Bivši radnici fabrike Polimka takođe smatraju da bi stručne ekipe morale da istraže cijeli prostor koji je pripadao fabrici kože i da odstrane sve ono što bi moglo negativno da utiče na zdravlje ljudi.

,,Hemikalije su bile upakovane u plastične bačve koje su sigurno u fazi raspadanja. To znači da godinama dolazi do isparavanja tako opasnih materija koje zagađuju vazduh. Da stvar bude još opasnija, radi se o kisjelinama, bojama, lakovima i razređivačima koji pri maloj nepažnji mogu da planu i izazovu eksploziju, što bi moglo biti opasno i za čitav grad. S obzirom na to da se radi o toksičnim materijama koje su vrlo opasne po okruženje, moralo bi se što prije pristupiti njihovom uklanjanju, dok za tako nešto ne bude kasno”, upozoravaju bivši radnici Polimke.

Iz preduzeća KIPS, koje je svojevremeno kupilo Polimkine bivše pogone, nezvanično su kazali da oni nemaju nikakve veze s hemikalijama, jer stari magacinski prostori ne pripadaju njihovoj firmi već firmi koja je u međuvremenu ugašena.

Iz KIPS-a su ranije tvrdili da su oni u martu 2009. godine postupili po nalogu inspekcije i da su sakupili hemikalija iz proizvodnih pogona, da bi ih potom uskladištili u betonsko skladište, kao i da je to skladište pod stalnim nadzorom ekološke inspekcije.

Da zaboravljene opasne hemijske supstance u starim fabričkim objektima u Beranama i dalje nijesu uklonjene, iako je Monitor na ovaj problem ukazivao još prije godinu, svjedoči i situacija u fabrici papira, gdje su vlasnici pokušali da problem riješe tako što će hemikalije prikriti zatrpavanjem.

„Pokušali su da hemikalije prekriju pilotinom i otpacima od prerade drveta iz obližnje fabrike. Naravno, to nije nikakvo rješenje”, ispričao je jedan dobro obaviješteni stručnjak.

Više bivših radnika i poznavalaca ovog problema potvrdilo je da je situacija alarmantna i da je krajnje vrijeme da državne inspekcije izađu na teren i natjeraju vlasnike ove fabrike da hemijske materije najprije lageruju na sigurno mjesto i da ih potom i unište.

Prema njihovim riječima, u fabrici postoje velike količine hemijskih supstanci u buradima koja su tu ostala još iz vremena Fabrike celuloze dok se koristila takozvana prljava tehnologija, kao i da se u neobezbijeđenim prostorijama bivše laboratorije nalaze dodatne količine drugih hemijskih supstanci koje se i danas mogu koristiti čak i u terorističke svrhe.

Pored kaustične sode i natrijum metasilikata rumunske prizvodnje, kalcijumoksida i aluminijum sulfata, tu se nalazi i ogromna količina nedefinisanih supstanci. U magacinu ima makar trideset tona raznih sirovina i na desetine buradi s nepoznatim sirovinama. Dobrom dijelu tih hemikalija istekao je i rok trajanja, a potpuno je nepoznato šta se dešava nakon toga.

Beranska fabrika celuloze i papira imala je svojevremeno najbolju laboratoriju na čitavom sjeveru države. Ta laboratorija, koja danas propada, bila je opremljena kao i sve laboratorije u svijetu. U njoj je bilo svega, i od toga svega danas ima ponešto što je vrlo opasno.

Koliko su hemikalije koje se nalaze u bivšoj fabrici papira opasne, govori i podatak da se 1987. godine, dok je fabrika još bila u punom pogonu, dogodilo trovanje radnika i da je jedan od njih nešto kasnije preminuo. Taj događaj je vješto sakriven od javnosti i o tome se danas skoro ništa ne zna. Upravo te hemijske i mnoge druge opasne supstance i dalje se naleze u magacinima ove fabrike za koju se više ne zna ni čija je.

Fabrika papira u Beranama trenutno je u fazi potpunog propadanja. Iskusni stručnjaci i poznavaoci prilika postavljaju pitanje šta će biti s opasnim hemikalijama koje se nalaze u oronuloj zgradi bivše laboratorije ili su razasute po krugu kompanije. Oni ukazuju da je možda i veći problem hemikalija koja se nalazi u bivšoj fabrici kože Polimka.

Zato su se pored bivših radnika ovih fabrika, koji veoma dobro znaju kakvu potencijalnu opasnost predstavlja zaboravljena hemija, uz mještane okolnih naselja na Rudešu, oglasili i stanovnici Beransela. Ovo medijima poznato naselje vazdušnom linijom veoma je blizu dvjema fabrikama. I oni su zatražili da se pod hitno uklone opasne hemijske supstance koje su uskladištene u fabrikama koje nijesu daleko od njihovih kuća.

Osim fabrike papira i fabrike kože u Beranama, ekolozi upozoravaju da bi trebalo provjeriti kakve zaostale hemije i u kojim količinama ima u magacinima bivše fabrike impregnacije u Kolašinu, zatim u fabrici Dekor u Rožajama, u Vunarskom kombinatu u Bijelom Polju, kao i još nekim fabrikama na sjeveru.

To su samo neka od mjesta gdje bi moglo biti opasnih hamijskih supstanci zaostalih iz procesa proizvodnje. Sagovornici Monitora smatraju da se ovaj problem može kriti još neko vrijeme, ali samo do trenutka kada Crna Gora otvori poglavlje koje se tiče zaštite životne sredine. Tada će problem zaboravljene hemije u fabrikama na sjeveru možda imati međunarodni karakter.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo