Iako ono što godinama piše nikada neće biti štampano, niti Kolašinac Drago Marković ima ambicju da postane pisac, taj vremešni gospodin se osmjelio da u debeloj svesci tamnoplavih korica iskreno ispriča priču svog života. Skromno smatra da to što radi i ne zavređuje pažnju novinara, kao ni činjenica da isto tako pedantno bilježi davno zaboravljene riječi, karakteristične za kolašinski kraj. Na stotinjak stranica, čitkim i pravilnim rukopisom, dugogodišnji rukovodilac kolašinskih preduzeća, slikovito je „slikao” sebe i ljude koji su mu bili važni, od kojih je učio, s kojima je dijelio teškoće i oskudnost ratnih i poslijeratnih, ali i blagostanje i uspjeh nekih poznijih godina minulog vijeka. Neke priče su samo za porodicu, a neke može podijeliti sa sugrađanima s vremena na vrijeme. Sve su vjerno prenijeti događaji, koji su uticali na to kakav će čovjek postati i šta će mu u životu biti prioritet.
„U vremenu kad nam svu pažnju gutaju dnevnopolitički događaji i nemamo vremena za druge, ja sam riješio da uz ono što sam u životu stekao, djeci ostavim i ove nevješte bilješke o svom životu. O tome kakvi su nekad odnosi bili među ljudima, šta se cijenilo, šta su bili prioriteti, a većina toga je, čini mi se, zaboravljena. Niti sam pisac niti je ovo namijenjeno ikom do mojoj porodici kao nadomještanje svega što nijesam uspio da im ispričam i način da me do kraja upoznaju.”
Dok čita, samo pažljivom posmatraču ne promakne da mu odsječni i sigurni glas na trenutak zadrhti od siline emocija. Promiču imena znamenitih Kolašinca, detalji iz nekadašnje svakodnevice varoši, ali i oni iz većih gradova gdje je učio škole, čuje se zvuk lokomtive koju je prvi put vidio kao četrnaestogodišnji dječak na putu za Sarajevo, slike iz vremena kad je započeo porodičnu kuću, radost zbog rođenja potomaka… Iako nijesu prve u svesci, Drago bira dvije priče iz svog života. Kaže, nije teško pretpostaviti zbog čega prioritet daje baš sjećanju na jednog konja „kojeg metak nije htio” i na svoju prvu platu koju je zaradio u kamenolomu sa 17 godina.
„Moj otac Jovo je prije rata imao ždrijepca kojeg je držao, po želji najstrijeg mi brata Rajka. Ždrijebac je ubrzo postao divan konj kojeg je Rajko nazavo Brnjaš. Ratne 1941. godine, odmah nakon što je buknuo ustanak, Rajko se kao skojevac odaziva pozivu Komunističke partije Jugoslavije i s nepunih devetnaest godina odlazi u borbu. Nije mogao da ostavi Brnjaša i poveo ga je sa sobom” – sjeća se Drago vremena kada je imao tek tri-četiri godine.
Brat Rajko mu je 20. marta 1943. godine poginuo na Crkvinama s narodnim herojima Budom Tomovićem i Bajom Sekulićem. Brnjaš ostaje kod Rajkovih ratnih drugova. Godinu i po kasnije Njemci su u Trebaljevu strijeljali i Jova.
„Ostao je tako omiljeni Rajkov konj i bez drugog gazde. Koristili su ga u partizanskim jedinicama sve do kraja rata. Kasnije smo saznali da su ga, s obzirom na to da je bio lijep i rasan konj, bez mana, uglavnom jahali vojni rukovodioci. Poslije rata, konji iz demobilisanih vojnih jedinica, napasani su i čuvani u Smajlagića Polju. I pored toga što je bio dobro čuvan, Brnjaš je dva puta pokušao da pobjegne i vrati se našoj kući u selu Šljivovica, gdje nije bio skoro pet godina. Na kraju mu je to i uspjelo.”
Brnjaš je rzanjem najavio svoj povratak i glavom gurnuo poluotvorena ulazna vrata porodične kuće Markovića, u kojoj je živio Drago s majkom, maloljetnim bratom i četiri sestre. Tada počinje i borba Markovića da zadrže svog konja. Jedan vojni rukovodilac, koji je pred kraj rata jahao Rajkovog konja, bio se zaintaio da dokaže kako konj nije njihov.
„Majka je bila uporna, govoreći da je spremna na put u Beograd da se žali u Genralštab. Najviše su nam u borbi za Brnjaša pomogli stariji ljudi, koji su preživjeli rat i sjećali ga se kao ždrebeta, koje se povrijedilo preskačući preko neke bodiljkave žice…”– čita sedmadesetšestogodišnji starac svoje bilješke.
Jednog ljetnjeg dana, sjeća se Drago, majka se vratila, končno, s Brnjašem u selo. Kasnije Markovići su se prehranjivali zahvaljujući Rajkovom konju.
Radile su na tuđim imanjima majka i najstarija sestra, za hranu. Orao je Brnjaš i malu njivu Markovića, dovlačio drva za ogrjev, služio im kao jedino „prevozno sredstvo” do dalekog katuna Goleš.
„U životu nas je održao i spasio gladi. Bio je poseban i još zbog nečega. Pričali su vojnici da ga metak prosto nije htio. Prošao je četiri ratne godine, a meci su ga „zaobilazili…”. Krajem 1959. godine, zbog starosti nije više mogao da ustaje i jasno je bilo da će uginuti. Nije mi bilo lako gledati kako se muči, pa sam riješio da mu prekratim muke i ubijem ga puškom. Nanišanio sam i povukao oroz. Metak nije opalio. Pokušao sam i drugi put, opet nesupješno… Puška nije pucala. Pomislili smo da su se meci ovlažili. Odustali smo i ostavili ga na livadi nedaleko od kuće. Sjutradan smo ga zatekli mrtvog i prekrivenog snijegom koji je preko noći pao”.
Drago je još kao učenik srednje šumarske škole u Sarajevu pokušao da pomogne svojoj porodici zarađujući i sam. Jedan ljetnji raspust proveo je u kamenolomu na Skrbuši u blizini Kolašina. Čitav mjesec je radio na drobilici kamena, koji se koristio za nasipanje makadamskih puteva. Kamen je trebalo iz majdana donijeti, a zatim ubaciti u „škaf” drobilice visok dva metra.
„Najteži posao koji sam radio, a koji je postajao mučniji tokom kišnih dana. Ni tada nijesmo prekidali posao, a kamen vlažan i oštrim ivicama pravi duboke rane na rukama. Krv natapa vunene rukavice, jer drugačijih nijesmo imali. Izranjavane ruke sam krio od šefa, jer sam se bojao da će me poslati kući i tako ostaviti bez posla i zarade”
Ipak, kada su šef i poslovođa primijetili rane na mladićevim rukama, sve su učinili da ga zaštite. Olakašavali su mu posao, davali manje teške zadatke ili ga slali do Kolašina da nešto kupi. To 12 kilometara dugo pješačenje, sjeća se Marković, bilo je predah i olakšanje.
„Te divne ljude, šefa gradilišta Momčila Čogurića i putara Bega Šćepanovića nikada neću zaboraviti. Na kraju tog ugovrenog rada isplaćena mi je i zarada. Plata mi je bila spakovana u plavu kovertu, a kada sam izašao iz uprave zgrade i prebrojao novac, zaključio sam da je to iznos znatno viši. Mislio sam da se šef zabrojao i greškom mi dao više. Vratio sam se da ispravim grešku. Tada mi je objasnio da nije greška. Kasnije, kada sam posato „svoj čovjek”, postali smo i prijatelji, a ja se nadam da sam bar dijelom uspio da uzvratim”, – završava Drago čitanje jedne od svojih bilješki.
Napominje da je cijeloj njegovoj generaciji bilo teško. Ipak, skoro svi njegovi vršnjaci posatli su uspješni i časni ljudi. Drago smatra da je presudno za životni uspjeh znati šta želiš, a put do cilja treba iskoristiti da što više naučiš.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS3 sedmice