Studente su do sada najviše razumjeli i pratili, a samim tim i podržali, oni koji su spremni da rizikuju

MONITOR: Do skoro ste bili redovna profesorka na Fakultetu za medije i komunikacije, privatnog Univerziteta Singidunum u Beogradu. Podržali ste svoje studente koji su bili spremni na neupitnu solidarnost sa kolegama sa državnih univerziteta. Dinamika odnosa na Vašem fakultetu nije pratila to studentsko raspoloženje. Umjesto podrške dobili ste otkaz. Kako objašnjavate ostrakizam koji ste doživjeli?

ROSIĆ-ILIĆ: Netipično za privatnu visokoškolskui instituciju, studenti Fakulteta za medije i komunikacije (FMK) Univerziteta Singidunum su se vrlo brzo pridružili protestima kao deo studentske grupe koja je okupirala rektorat UB. Problemi su nastali, za FMK, u trenutku kada su naši studenti, deleći zahteve sa studentima državnih fakulteta koji su ih podržali, tražili obustavu nastave i ispita i na FMK-u. Pritisak je bio snažan i vrlo veliki broj studenta se izjasnio za potpunu blokadu nastave. Uprava FMK-a u prvi mah im je izašla u susret: krajem decembra ušli se u tzv. „solidarnu obustavu nastave“. Ali već u januaru uprava je počela borbu za održavanje ispitnih rokova, mimo dogovora sa studentima i FMK Plenumom.  Bila sam izričito protiv toga. Jedina sam, na sednici NNV održanoj 11. februara, glasala protiv povratka u nastavu i protiv održavanja ispita. Insistirala sam da informacija o tome uđe u zapisnik jer sam uvidela da su moje kolege i koleginice, u javnosti deklarativno za studente, odlučno izglasale povratak akademskim aktivnostima, kako su eufemistično nazvali taj gest. Odluku našeg NNV pohvalila je sutradan Ana Brnabić, na jutarnjem program TV Happy, navodeći FMK kao primer izlaska iz blokade koji će slediti svi fakulteti.

Mislim da je priprema za moj otkaz počela već tada, kada sam odbila da prihvatim interesnu i ideološku homogenizaciju koja se odigravala na FMK-u. Da će do te homogenizacije profesora i zaposlenih na FMK-u doći bilo je, zapravo, jasno još u januaru 2025-e, kada sam pokušala da pokrenem inicijativu osnivanja sindikata koja je propala. Slično je prošla i inicijativa potpisivanja pisma podrške Plenumu koje je potpisalo samo šestoro nastavnika. Od nas šestoro dvoje je dobilo otkaz. Takođe,  mladoj asistenkinji još u maju mesecu raskinut je ugovor zbog “ideoloških neslaganja” – iako nije bila potpisnica pisma.

Na FMK-u se formiralo nešto što bismo mogli nazvati horom iz grčkih tragedija. Za razliku od antičkog hora koji se oglašava da bi predočio tragičku krivicu junaka, FMK hor je bio nem. Zloslutna tišina bila je njegovo preteće oglašavanje, upozorenje da se kritičkim govorom narušava FMK mikrokosmos interesa (i političkih i ekonomskih) i da će onaj koji se oglušuje o to upozorenje loše proći. To mi je, posle teksta na portalu Peščanik, objavljenog 20. februara Čije su blokade privatnih fakulteta?- otvoreno stavljeno na znanje. Određeni članovi kolektiva prestali su da mi se javljaju, na hodnicima fakulteta ljudi su me izbegavali. Diskretno se od mene zahtevalo da obećam da više neću javno delovati. Sve ovo uticalo je na moje zdravstveno stanje. Upozorenje pred otkaz uručeno mi je prvog radnog dana po povratku sa bolovanja. Razlozi za Upozorenje bili su disciplinske prirode: kao prvi i najvažniji razlog  naveden je tekst objavljen na portalu Peščanik.

MONITOR: Kako je fakultet reagovao na Vaše i primjedbe Vašeg advokata?

ROSIĆ-ILIĆ:  Jedini način da se otpusti redovna profesorka koja ima ugovor na neodređeno jeste – disciplinski otkaz kojim se FMK oslobađa i zakonske obaveze isplate otpremnine.  Odluku o disciplinskom prekršaju donose vlasničke strukture FMK-a bez ikakvih procedura koje se u sličnim slučajevima vode u državnim visokoškolskim institucijama. Logično je, dakle, da ni jedan argument iz mog odgovora nije čak ni prokomentarisan. Ni pozivanje na Ustavom zagarantovanu slobodu govora, ni na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, ni isticanje da je obaveza i dužnost akademskog radnika a naročito profesora da kritički reaguje na aktuelnu društvenu stvarnost. Ponovljena je formulacija da se profesorka „usuđuje da komentariše odluke najvišeg organa Univerziteta“ pri čemu je glagol „usuđuje“ dosta dobro odražavao poruku nemog FMK hora. Moja bezuslovna podrška Plenumu, koju je i sam Plenum posvedočio postom na svom IG profilu posle mog otkaza, definisana je kao „dovođenje studenata u zabludu“ iz ličnih političkih ambicija mada svi znaju da nisam članica niti jedne stranke i da sam studente podržala samo zbog iskrene vere u njihovu borbu.

MONITOR: Predsjednik Srbije nijednom nije reagovao na slučaj studentkinje Sinđelić niti na osvetničku pornografiju koju promoviše bivša zvaničnica MUP. Ali je obećao nove mjere protiv demonstranata.  Sve to prati njegovo ponavljanje da ne razmišlja o vanrednom stanju-ali ni o vanrednim izborima ove godine. Dok se fotografije studentkinje šire društvenim mrežama, Vlada najavljuje nacrt zakona o zabrani osvetničke pornografije. Koju igru režim igra?

ROSIĆ-ILIĆ: Još od čuvene izjave „nije nadležan“ studentska borba je vođena unutrašnjom logikom raskrinkavanja neodrživosti jednog načina vladanja koji se oslanja na golu silu. Reč je o režimu koji se održavao na vlasti tako što je vladao politikama straha i smrti, pri čemu je ubeđivao građane da brine o njihovoj deci. Geopolitička situacija u kojoj se većina propalestinskih aktivista proglašava “teroristima” ide u prilog predsednikovim očitim namerama. Radi se o borbi na život i smrt, najozbiljnije.

MONITOR: Studenti/kinje u blokadama su već objavili svoj program-koji djeluje kao neka vrsta kompromisa „nacionalnog“ i „građanskog“ fokusa. Protestno okupnjanje na Vidovdan, međutim, na neke učesnike/ce ostavilo je utisak da „nacionalni“ naginje nacionalističkom. Da li se radilo o taktičkom potezu organizatora koji se neće odraziti na izbor kandidata za studentsku izbornu listu ili o nekom složenijem dešavanju unutar studentskog pokreta?

ROSIĆ-ILIĆ: Studentski pokret od početka je jasno i dosledno konspirativan. On deluje u izvesnoj vrsti ilegale iako je javan. Ne možemo znati šta se sve dešava unutar studentskog pokreta jer smo postavljeni u poziciju koja je neobična: saveznici smo i saborci bez punog znanja o planiranim akcijama. To je za mnoge van studentskog pokreta teška pozicija, nekada čak i neprihvatljiva.  Poznata nam je samo iz iskustva zaljubljivanja u nekog ili nešto – kada se bacamo u vrtlog bez pouzdanih uvida u posledice. Ali upravo je zaljubljivanje srž društvene mobilizacije u Srbiji. U studente, u njihovu borbu, u mogućnost političkog delanja, i-na kraju, u budućnost Srbije.

Studentska borba je emotivno jedinstvena, dok je ideološki i strateški heterogena Protesti se dobrim delom oblikuju kroz apropriaciju nacionalne ikonografije i mitologije, kroz borbu za suverenitet i samoosvešćenje. S druge strane, studentske akcije su iznenadne i gerilske, decentralizovane , uz stalnu promenu tački i fokusa otpora. I okupljanje za Vidovdan završilo se rizičnom posetom Ćacilendu i pozivom na barikade. Davanjem zelenog svetla građanima  i zborovima da preuzmu inicijativu u svoje ruke. Jednim komunalnim a ne nacionalističkim pozivom, dakle.

MONITOR: Najveći dio opozicije je podržao razgovore sa studentima i NVO o izbornim uslovima. Na tim razgovorima nijesu se pojavili studenti ali ni neke opozicione partije. U javnosti postoji i pristup koji samo jedinstvo studenata, opozicije i civilnog društva, vidi kao pobjedničku opciju. Kakve su Vaše procjene

ROSIĆ-ILIĆ: Vlast Aleksandra Vučića je neodrživa što znači da je dugoročno gledano vođena u pravcu uništenja svih resursa Srbije, i onih ljudskih. Studentske akcije raskrinkale su u dobroj meri tu neodrživost, pokazujući da je njeno naličje brutalno nasilje. Unutrašnja logika studentske borbe precizno je i dobro postavljena. Protiv nje režim nema mnogo šansi. Ali to je slow burn borba, korak po korak. Svi, međutim, traže brza rešenja. U našem političkom polju i dalje se misli izuzetno autoritarno, izuzetno hijerarhijski. Zbog toga ima toliko nepoverljivih, skeptičnih.  Iskustva nekih prošlih, izgubljenih političkih borbi po svaku cenu se primenjuju na aktuelnu borbu. Studente su do sada najviše razumeli i pratili i  podržali, oni koji su spremni da rizikuju. Oni koji se ne plaše da studentima, zbog svega što su do sada uradili, veruju “na reč”.

Mnogo je djevojaka i žena pokazalo nevjerovatni spoj krhkosti i snage na ovim protestima

MONITOR: Napad na studentkinju Nikolinu Sinđelić od strane komandanta JZO Marka Krička koji joj je-pored udaraca, prijetio i silovanjem, MUP Srbije je negirao. Ovo nasilje su potvrdili i drugi privedeni i zlostavljani u garaži Vlade Srbije…Nije se pritisak na studentkinju tu završio: Dijana Hrkalović, bivša državna sekretarka MUP, postavila je na društvene mreže njene intimne fotografije. Kako  razumijete ovo „sadejstvovanje“ Hrkalović-koja je  prvostepeno osuđena za trgovinu uticajem, i MUP Srbije?

ROSIĆ-ILIĆ: Direktor policije izjavio je na RTS-u da za sada nema dokaza da je Kričak prekoračio ovlašćenja. Isti taj direktor je na Sjednici za nacionalnu bezbjednost izjavio da je bezbjednosna  situacija u Srbiji stabilna. Postavlja se pitanje za koga je stabilna? Niko od zvaničnika ne dovodi u pitanje pouzdanost materijala koji Hrkalović širi mrežama iako je ona osuđivano lice, niti postavlja pitanje kako je došla u posjed tih materijala. S druge strane, studentima i građanima koji nemaju krivični dosije se ne vjeruje iako postoje brojni snimci privođenja i iskazi svjedoka o prekomjernoj upotrebi sile. Začarani krug nasilja se tako obnavlja svaki put kada pokušate da raskrinkate nasilnike. To se vidi u načinu na koji su žene lojalne režimu mobilisane da se suprotstave Nikolini i unište je. Zakon patrijarhata neumoljiv je: protiv žrtve ustaće iste one žene koje su i same degradirane kako bi se demonstrirala moć patrijarha. Na protestu podrške Nikolini -zgradu JZO-a, čuvale su policajke a ne policajci. Nikolinino obraćanje tim policajkama potresno je i pokazuje sveobuhvatnost njene borbe za ženski integritet. Mnogo je djevojaka i žena pokazalo nevjerovatni spoj krhkosti i snage na ovim protestima. U tom spoju ima nečeg nesalomivog.  Nema argumenata pred tom nesalomivošću. Čak i žene odane režimu to znaju.

Na sceni je nijemi hor saučesnika političkih odmazdi

MONITOR: Politička odmazda se  u Srbiji  negira i nastavlja?

ROSIĆ-ILIĆ: Da, i to bezočno. Trenutno svjedočimo brojnim smjenama direktora i članova upravnih odbora, prije svega u institucijama kulture i obrazovanja. Otkazima profesora srednjih i osnovnih škola, kao i radnika u javnim preduzećima. Pokušajima (ponekad uspješnim) izbacivanja Plenuma iz zgrada fakulteta za kojima će, vjerovatno, uslijediti sankcije nad zaposlenima. Krvničkom prebijanju i hapšenju studenata. Ne samo na FMK-u već u cijelom  srpskom društvu na sceni je nijemi hor saučesnika političkih odmazdi,  tihih svjedoka ekonomskog i egzistencijalnog devastiranja građana Srbije. Ali iz Eshilove tragedije niko više ne pamti hor već samo Antigonu. Njen primjer, njena borba, je ona sila koja je – pobijedila.

Nastasja RADOVIĆ

Postavljanje spomenika  Pavlu Đurišiću,  bila je otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je  nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je sve skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici

MONITOR: Ocijenili ste da je osveštanjem spomenika Pavlu Đuršiću  u selu Zaostro kod Berana zgažen insitucionalni poredak. Kako komentarišete sve što se dešavalo nakon osveštanja, od unošenja spomenika u crkvu do napada na novinare i fotoreportere?

GORJANC PRELEVIĆ: Gaženje pravnog poretka počinje ranije, tolerancijom fašističke ideologije Pavla Đurišića. Vrhovno državno tužilaštvo je odgovorilo da u veličanju Đurišića ne vidi nikakav prekršaj ni krivično djelo. Mi iz Akcije za ljudska prava i drugih nevladinih organizacija koje se tom neofašizmu protive, u tome itekako vidimo govor mržnje, jer je nemoguće veličati njega, saveznika Hitlera i Musolinija, koji se hvalio ubistvima žena i djece u sklopu politike etničkog čišćenja na sjeveru Crne Gore, a ne sijati mržnju prema zajednicama koje su bile žrtve te politike, a to su Muslimani i Bošnjaci, Romi i svi antifašisti koje su ovi satirali. Tolerancija pesme i priče u slavu Đurišića dovela je i do toga da mu se postavlja spomenik. Da se organizatori i njihovi podržavaoci u vlasti pitaju, Đurišića bi uveli i u škole. I postojeće državno tužilaštvo se tome ne bi protivilo, jer ne bi bilo nezakonitog postavljanja spomenika, što su oni u svemu tome  prepoznali kao jedino kažnjivo djelo.

Postavljanje tog spomenika je ranije najavljeno, ali država nije reagovala. Prije deset i više godina, takav pokušaj je suzbijen, jer u vlasti ta politika nije imala saveznika. U međuvremenu je četnički vojvoda postao i predsjednik Skupštine i jedne od vladajućih partija, pa se to i moglo očekivati. Problem je što promocija neofašizma nije spriječena. Umjesto da je spomenik uklonjen, pregovaralo se o tome i dopušteno je da se skloni u crkvu, iako se već sumnjalo da predstavlja predmet izvršenja krivičnog djela. Policija takve predmete redovno oduzima, da su na postament postavili bacač plamena, drogu, švercovane cigarete, oduzelo bi se, težina i veličina s tim nemaju veze. Međutim, pregovaralo se, a znalo se ili se moralo znati kako će se završiti.

Postavljanje spomenika je bila otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici i drugde i njihove porodice. S tim se ubrzo pokazalo i prostačko, fizičko nasilje, u vidu napada na novinare i fotoreportere, koji su samo dokumentovali šta se događalo. Problem je i ponašanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji su se pojavili u svojstvu organizatora (od kojih su novinari morali da traže „blagoslov“ za izvještavanje), koji ih nisu zaštitili i nisu reagovali na to nasilje. Što je još gore, bar je jedan fotoreporter, čiji sam iskaz čula, rekao i da su dirigovali nasiljem „kao Sauron iz Gospodara prstenova“. To nema nikakve veze s onim što crkva propovijeda ili bi na osnovu Biblije trebalo da radi. Ali blagosiljanja zločinaca smo se već nagledali devedesetih, to nije ništa novo, nije prestalo i očigledno i neće.

MONITOR: Šta su sve nadležne institucije mogle i morale da urade, a nijesu?

GORJANC PRELEVIĆ: Posao Agencije državne bezbjednosti je da unapred zna da se spomenik Pavla Đurišića izrađuje i unosi u Crnu Goru, da se planira njegovo postavljanje uz odgovarajuću manifestaciju i da onda alarmira državno tužilaštvo. To tužilaštvo je i prije spomenika trebalo da reaguje na izraze veličanja Đurišića, ali nije. Ima nas koji pamtimo kako je 2006. godine iz Crne Gore povučen cio tiraž beogradskog enigmatskog časopisa „Tri rubikon“ zbog promocije lika Draže Mihajlovića na futroli koju su poklanjali uz taj časopis. Povukli su ga u Srbiju i Republiku Srpsku, gde je to  moglo da prođe, ali u antifašističkoj Crnoj Gori nije. S te linije nije trebalo odstupati, ne samo zato što je to politička linija, već i linija odbrane vladavine prava. Cijeli antifašistički svijet će to lako shvatiti, probajte Hitleru ili Musoliniju da dignete spomenik u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Poljskoj, Francuskoj, o tome nema pregovora, to je krivično djelo govor mržnje  zbog koga se ide u zatvor, a spomenik se odmah uklanja.

MONITOR: Protivili ste se odredbi Temeljnog ugovora po kojoj policija ne smije da uđe u crkvu bez saglasnosti crkvenih vlasti. Vaš stav je da je ona protivna pravnom poretku. Šta ta odredba danas omogućava SPC i koliko je opasna?

GORJANC PRELEVIĆ: Smatram da je odredba i dalje protivna pravnom poretku i da  ne bi smjela da spriječi državne organe da uđu u crkvu i oduzmu predmet izvršenja krivičnog djela, zbog koga je jedan čovjek već lišen slobode. Ali, jesu li to učinili? Pa nijesu. A zašto, pa zato što SPC ima poseban vaninstitucionalni tretman oličen u tom Temeljnom ugovoru.

MONITOR: Kako je ta odredba i dalje na snazi?

GORJANC PRELEVIĆ: Ustavni sud je većinom glasova (4:2) usvojio stav da ne vidi ništa sporno u odredbi Temeljnog ugovora po kojoj državni organi bezbjednosne mjere u vjerskim objektima mogu da preduzmu bez saglasnosti crkvenih vlasti samo u cilju zaštite života i zdravlja ljudi. Ta odredba jeste protivna pravilu iz Ustava i Zakonika o krivičnom postupku, da policija na osnovu sudske odluke ili izuzetno i bez nje može da uđe u bilo čiji privatni prostor kako u cilju zaštite života i zdravlja, tako i u cilju lišavanja slobode učinioca krivičnog djela ili pronalaženja predmeta izvršenja krivičnog djela itd. Većina sudija je, bez ulaženja u suštinu stvari, kao što je i značenje pojma „bezbjednosne mjere“, zaključila da ta odredba sasvim dobro štiti slobodu vjeroispovjesti, iako to nije bilo sporno, da inicijativama za ocjenu ustavnosti nije dovoljno precizno objašnjeno šta s njom nije u redu, što je bilo žmurenje na oba oka, da ista ili slična odredba postoji u drugim ugovorima sa drugim vjerskim zajednicama, kao da je to argument koji može bilo koju neustavnu odredbu da opravda. To je u najmanju ruku bila jedna neobrazložena odluka i primjer kako sud umije da namigne vlasti.

MONITOR: Ima pravnika koji su već ukazali da nadležni treba da se vode Ustavom i zakonima, a ne Temeljnim ugovorom?

GORJANC PRELEVIĆ: Mislim da nema pravnika koji će reći da ne treba primijeniti Ustav i zakon, nego samo Temeljni ugovor, ali mislim da je tim ugovorom dat argument SPC da tvrdi drugačije. Inače, zašto bi se takav ugovor zaključivao? Upravo imajući u vidu komplikacije u praksi koje bi neustavne odredbe mogle da proizvedu, zalagala sam se zajedno sa profesorkom Vesnom Rakić-Vodinelić i advokatom Veselinom Radulovićem u okviru HRA da se takav ugovor ne zaključuje.

MONITOR: Ocijenili ste da državno tužilaštvo ne ispunjava svoj zadatak sprječavanja podsticanja mržnje i netrpeljivost. Kako komentarišete njihovo ponašanje nakon što su visoki predstavnici SPC poslali opasne poruke iz Zaostra?

GORJANC PRELEVIĆ: Otvaranje predmeta od strane Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju ne znači mnogo, to znači da smatraju da postoji samo najniži stepen sumnje da je izvršeno krivično djelo. Pokretanje istrage bi već bilo značajno. Tužilaštvo mora da otvori predmet kad god dobije krivičnu prijavu ili na bilo koji drugi način sazna za osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, npr. kad sami vide da treba da djeluju ili ih prozivaju u javnosti. Otvoren predmet se lako zatvori, arhivira, zastari, ima mnogo mogućnosti da se ne uradi ništa. Imajući u vidu da je Vrhovno državno tužilaštvo u liku državne tužiteljke Lidije Vukčević već saopštilo da u veličanju Pavla Đurišića nema govora mržnje, sumnjam da će niže rangirano tužilaštvo stisnuti petlju da postupi drugačije.

Poražavajuće je da je upravo tužiteljka Vukčević u predmetu ratnog zločina Deportacije podržala pogrešan politički narativ o tome da Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, priklonivši se stavu da je taj rat bio samo građanskog, a ne i međunarodnog karaktera, iako je Crna Gora vojsci Republike Srpske isporučivala muslimanske izbjeglice kao taoce, a i na druge načine tu vojsku podržavala zajedno sa Srbijom u vidu goriva, plata i penzija, što su ranije utvrdili i međunarodni sudovi. I sad ista tužiteljka objašnjava da ni u veličanju Hitlerovog saveznika nema govora mržnje…

Očigledno je da se institucije same po sebi neće reformisati. Mi ćemo se u nevladinim organizacijama potruditi da preko Ujedinjenih nacija, Evropske Unije i Savjeta Evrope utičemo da Crna Gora do kraja ipak zaštiti ljudska prava i od neofašizma.

MONITOR: A reakcije vlasti?

GORJANC PRELEVIĆ: Neubedljive, mlake. U vlasti su i ljudi koji promovišu neofašizam, dok drugi, kao što je premijer, balansiraju, neće oštro da se zamjeraju toj politici da ne ugroze koaliciju i ne izgube vlast. Iako se  nadam da premijer ne spada u taj korpus sa srednjevjekovnim pogledom na svijet i srpstvo, koji forsira SPC, ipak treba uzeti u obzir da je i njega ta crkva promovisala na političku scenu.

I na drugim poljima vidimo da se vlast većinski ne doživljava kao odgovornost, već kao trofej. U svemu tome, EK još po inerciji vidi potencijal Crne Gore za EU. Kao da se ne vodi računa da postoji mnogo razloga, uključujući političke promjene u bilo kojoj od država članica, zbog kojih se prijem Crne Gore „na lijepe oči“ možda ipak neće desiti.

Gubitak prilike za članstvo u EU bila bi velika šteta za Crnu Goru.  Ispaštali bi narod ove zemlje i sav njen živi svijet koji nema gdje drugo da ode.

SPC sprovodi Vučićevu politiku srpskog sveta

MONITOR: Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori?

GORJANC PRELEVIĆ: Kao nesumnjivo političku. SPC ima političke predstavnike u vlasti na lokalnom i državnom nivou, koji  sprovode politiku „srpskog sveta“ Aleksandra Vučića u sadejstvu sa SPC. Tu politiku vidim kao prijetnju i državnosti i stabilnosti Crne Gore,  Bosne i Hercegovine i Kosova, a i Hrvatske, mada je tamo srpska manjina najprosvećenija, opekla se već dobro na nacionalističkom Miloševićevom loncu i nije više spremna za iste samoubilačke poduhvate.

Drugdje i prolazi predstavljanje fašista i ratnih zločinaca i iz Drugog svjetskog rata i iz ratova devedesetih kao heroja samo zato što su bili Srbi, što bi i moralno i pravno moralo biti neprihvatljivo u prvom redu za sve Srbe, kao i ostale po istom principu. Po istom principu, kao govor mržnje, treba tretirati veličanje i ustaškog pokreta i Handžar divizija, i Krsta Zrnova u njegovoj kolaboracionističkoj fazi i svih drugih koji su u nacistima i fašistima Hitleru i Musoliniju videli uzor svetskog poretka.

Milena PEROVIĆ

Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet  južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje. Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…

MONITOR: Vaš film „Spomenik Revolucije“ (master rad nastao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu) uvršten je u selekciju najperspektivnijih dokumentarnih projekata iz Centralne i Istočne Evrope na Sarajevo film festivalu. Kako ste došli na ideju da snimate film baš o čuvenom i urušenom spomeniku na Petrovoj Gori?

IVANOVIĆ: Tražio sam najmanji zajednički sadržalac sa Hrvatskom. Na Akademiji tempo rada je zahtjevan. Od nas se traži red, disciplina i stalni rad na vježbama koje mogu prerasti u filmove.

Kada sam pokušao da odgonetnem šta me lično veže za Hrvatsku,
osim porodičnih sjećanja, shvatio sam da je to antifažizam i njegovo kulturno-umjetničko nasljeđe. Malo po malo, otkrio sam monumentalne spomenike NOB-a, djela koja su se prikazivala čak i u muzeju MOMA u Njujorku. Njihov značaj za svjetsku civilizaciju je ogroman, a njihovo današnje stanje očajno. Taj kontrast me privukao.

MONITOR: Iako se po broju snimljenih filmova ne bi kazalo, da li se u Crnoj Gori posljednjih godina nešto promjenilo što je olakšalo rediteljima i filmskim radnicima posao?

IVANOVIĆ:  Filmski centar Crne Gore je jedna od rijetkih institucija koja u našoj zemlji zaista funkcioniše. Osnovan je 2017. godine, na inicijativu doc. dr Sehada Čekića,  koji je bio i prvi vršilac dužnosti direktora. Kasnije ga nasljeđuje Aleksandra Božović, nastavljajući njegov dobar rad. Nama,  filmskim radnicima, Filmski centar je omogućio da nesmetano stvaramo i da imamo partnera posvećenog našem radu. Istovremeno, Crna Gora kroz FCCG dobija relevantne predstavnike u inostranstvu.

Naši budžeti su mali; ne možemo se takmičiti sa velikim produkcijama, ali možemo stvarati autorske filmove koji nose potencijal istraživanja ličnih i umjetničkih sloboda izvan komercijalnih ograničenja. Umjesto što se ogledamo u Americi ili Francuskoj, uzor bi nam trebale biti male,
ali izuzetno kreativne kinematografije poput grčke i rumunske.
Na pomen ,,autorski film” čak neke kolege prevrnu očima, zamišljajući ga kao nešto dosadno i hermetično. A u stvarnosti, upravo su autorski filmovi i festivali koji ih promovišu bastion savremenog filma, presjek onoga što je relevantno u svakoj kinematografiji.

MONITOR: Vratimo se na spomenik koji je dobar pokazatelj odnosa prema antifašističkom nasljeđu u Hrvatkoj. Kod nas se spomenici nijesu toliko dirali, ali se počelo se sa podizanjem novih. Kako tumačite događaje oko otkrivanja pa dislokacije spomenika Pavlu Đurišiću?

IVANOVIĆ: Hrvatska je svoje antifašističke spomenike čak i dizala u vazduh. Tadašnja zvanična politika izjednačila je nacionalističku agendu Slobodana Miloševića sa onima koji su od 1941. do 1945. oslobađali
zemlju od fašista. To je duboko pogrešno. Milošević je popularnost stekao na talasu probuđenog nacionalizma, a isti obrazac prešao je i u Hrvatsku. Slobo je imao svoje ljude i u Crnoj Gori – Mila Đukanovića, Momira Bulatovića i Svetozara Marovića. Potonji, iako ga odavno tražimo, nikada nije izručen iz Srbije.  Zašto? Zbog interesa, prljavog kapitala, skrivenih informacija koje mogu ugroziti kriminalne dogovore. Slični scenariji odvijaju se i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Tako vidim i ovo postavljanje spomenika, kao političku predstavu. Kao tinejdžersko mjerenje falusa. Vučić i Mandić pronađu nekoga duboko obilježenog traumom iz Drugog svjetskog rata, poput Dobrašinovića,
čiji je otac ili đed stradao u ratu. On nije mogao napraviti spomenik. I sigurno nije jedan od pobjednika tranzicije. Obećaju mu kule i gradove. On na kraju jedini prođe loše, dok ostali dobiju priliku da skrenu pažnju javnosti sa potencijalnog bankrota države, neuspjele sezone, pljačke
imovine i prodaje zemlje mutnim investitorima. Vuk sit, ovce na broju. A ovaj ili onaj tor može da mjeri svoj kolektivni falus.

Četnici su bili saradnici okupatora, a Pavle Đurišić je po zločinima prednjačio. Stavljati ga u istu ravan (fizičku) sa Isusom Hristom nije samo istorijski apsurd, nego i svetogrđe. Podsjećanja radi, ne smijemo zaboraviti da smo vodili neke ratove, i da smo te ratove izgubili. Nakon njih su nam došli kolonijalni namjesnici, nacionalisti svih boja i ratnih uniformi,  ne da nam donesu napredak, već da pune svoje džepove.
Njihova vlast opstaje isključivo na podjelama duboko istraumatizovanog društva.

MONITOR: Koliko smo kao društvo zreli da prevaziđemo ove podjele, 80 godina nakon Drugog svjetskog rata uz političke elite koje zloupotrebljavaju ne samo četničku i druge kvislinške ideologije, nego i nasljeđe antifašizma?

IVANOVIĆ: Sve postjugoslovenske države u svoje ustave i političku praksu ugradile su istorijski revizionizam. Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet
južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje.
Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…
Kad god im zatreba da nešto prikriju, natrljaju na nos, opljačkaju ili završe iza zatvorenih vrata, te teme izbijaju u prvi plan.

Da su to istinske države, bavile bi se rješavanjem transgeneracijskih trauma, pomaganjem žrtvama i porodicama vojnika koje su poslale u smrt, i kojih su se posle tako lako odrekli. Ovako, kao prave kolonije, oni traume koriste kao pokriće za sopstveno bogaćenje.

MONITOR: Vidite li uopšte neku razliku u načinu vladanja i manipulacije u Crnoj Gori od 90-ih naovamo?

IVANOVIĆ: Crna Gora ima jasno određene političke polove. Ima svoju projektovanu desnicu, i one koji navodno brane Crnu Goru od te desnice.
Svi su, međutim, izmigoljili iz istog šinjela i svi poteze vuku u dogovoru. Ta dramaturgija je jednostavna i bazična, ali kod nas,
prema svjetskim statistikama, Crnogorci  nisu baš najoštriji noževi u ladici, tj. želim reći, Crnogorci ne prednjače po inteligenciji,
obrazovanju i kulturi u svijetu, pa im i takve proste političke igre prolaze bez otpora.

Kada se DPS vrati na vlast, a čini se vratiće se brzo, nastavićemo taj tango smrti do sudnjeg dana. Samo, nisam siguran da kao društvo imamo beskonačno mnogo prilika za oporavak. Nešto će morati brzo da se promijeni. I taj talas polako dolazi.

MONITOR: Kao aktivista ste uključeni i u pomaganju u borbi sa vatrenom stihijom koja je bijesnila širom Crne Gore. Vjerujete li da će vlasti izvući neke povuke nakon ovogodišnje tragedije?

IVANOVIĆ: ,,Snijeg je iznenadio putare, požari su iznenadili državu”. I tako svake godine. Naravno da neće ništa naučiti, riječ je o ljudima koji ne vole  ovu zemlju, niti je osjećaju kao svoju. Za njih je ona sirotica koju treba pljačkati i paliti, na leđima časnih ljudi poput hrabrog vojnika Dejana Božovića.
Da su htjeli, mogli su davno obezbijediti svu potrebnu opremu i sredstva. Premijer je čak to javno i obećao, no, premijer je davno
izgubio kapacitet da izgovori istinu.

Umjesto toga, perpetuum mobile nesposobnosti se ponavlja: ista priča, isti propusti, isti izgovori. Država gori. Molimo ostale za pomoć i brojima krvna zrnca kanaderima. Kad se sve to nazove juče, niko ne snosi odgovornost, a nove teme svađalice, neki novi Đurišići, zavladaju društvom. Do novih požara.

Samo ovaj put ima razlike, jedan vojnik je dao  život za svoju zemlju samo zato što ona, u kontinuitetu od 35 godina, ne funkcioniše. Slava mu i hvala. Porodici saučešće, saosjećanje i ljubav. Jer samo oni znaju kako im je danas.

Predrag NIKOLIĆ