I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena. .

MONITOR:  Rezolucije GS UN-za razliku od onih koje se izglasaju u Savjetu bezbednosti, nemaju obavezujuću moć. Rezolucija o genocidu u Srebrenici je, ipak, specifična,  posebno što podrazumijeva i Dan sjećanja i promišljanja…Tu je i obaveza članica UN da ne dozvole negiranje genocida u Srebrenici. Da li je njen značaj prevashodno simbolički i omaž žrtvama ili bi njena snaga mogla nadmašiti neprinudni nivo rezolucija izglasanih u Generalnoj skupštini?

VELJAK: Hoće li učinci izglasavanja Rezolucije nadmašiti simboličku razinu – ovisi u prvom redu o zemljama članicama. Sasvim je sigurno da će značajan dio demokratskih država (a vjerojatno i nekih islamskih) zaista uvesti spomendan sjećanja na genocid, te unijeti u zakonodavstvo zabranu negiranja genocida (kao što je to već učinjeno sa zabranom negiranja holokausta i s kriminalizacijom antisemitizma), ali nije realno da će se išta od toga dogoditi u zemljama koje sponzoriraju režime u Beogradu i Banjaluci. Obilježavanje Dana sjećanja bit će još jedna globalna razdjelnica.

MONITOR: Nedavno je izabrana nova Vlada Hrvatske koju pobjednički HDZ ne bi mogao formirati bez ultra- desnog Domovinskog pokreta. Hoće  li ovo novo partnerstvo HDZ-a uticati na njen rezultat na izborima za Parlament EU?

VELJAK: U novoj vladi nema predstavnika srpske nacionalne zajednice, što predstavlja Plenkovićev ustupak Domovinskom pokretu. Ujedno, ova nova koalicija favorizira skretanje HDZ-a u desno. Ne mogu predvidjeti kako će se to odraziti na rezultate predstojećih izbora za Europski parlament, ali po svemu sudeći, neće imati značajnijeg utjecaja.

MONITOR: Kakva su Vaša predviđanja u vezi sa djelovanjem ove treće vlade Andereja Plenkovića ?

VELJAK: Vlada će do daljnjega biti stabilna, sve dok bude zadovoljavala financijske interese Pave Vujnovca, danas najznačajnijega hrvatskog tajkuna, financijera Domovinskog pokreta i navodno bliskoga Putinovim tajkunima. Naravno, to ograničava Plenkovićev utjecaj u sferi ekonomije. Usput, novi ministar privrede, čiji otac i brat posjeduju jednu značajnu firmu u Bosni i Hercegovini, dospio je ovih dana u centar pažnje javnosti, kad je otkriveno da je svoju diplomu stekao iz područja fizičke kulture na Univerzitetu u Travniku: tvrdi se da se u Travniku diploma može kupiti na lokanom buvljaku, te se iskazuje sumnja da je upravo to bio slučaj s dotičnom diplomom. Travnički rektor zaprijetio je tužbom zbog povrede ugleda institucije kojoj je na čelu, našto ga je jedna zastupnica u Hrvatskom saboru pozvala da iznese dokaze kojima bi se opovrgla sumnja u kupovinu diplome (čak magisterija!) na buvljaku.

Do eventualne destabilizacije vlade može doći u slučaju većih iznenađenja na izborima za parlament EU (u kojem god smjeru oni išli) ili pak u slučaju kakve nepredviđene krize (domaće ili globalne). Ne vjerujem da se tako nešto može dogoditi u bližoj budućnosti – ali nikad se ne zna!

 MONITOR:  Glavni tužilac MKS, Karim Kan, zatražio je od Pretpretresnog vijeća, izdavanje naloga za hapšenje Benjamina Netanjahua, Joava Galanta i trojice lidera Hamasa-Jahje Sinvara, Mohameda Deifa i Ismaila Hanijea koje smatra odgovornim za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Šta očekivati?  

VELJAK: Ukoliko MKS prihvati pokretanje postupka to će biti veoma značajan doprinos uspostavljanju kulture kažnjivosti ratnih zločina, a ujedno i jačanju uloge međunarodnog kaznenog i humanitarnog prava. Osobno sam skeptičan da će taj postupak doista biti pokrenut, veći je broj razloga koji govore u prilog toj skepsi, počevši od nevoljkosti SAD i Europske unije da izjednačavaju ratne zločine što ih izraelska vojska čini u Gazi sa zločinima što ih čini Hamas. To je velika šteta, jer pragmatični motivi (konkretno Bidenova bojazan da će podrškom progonu Netanyahua izgubiti značajan dio svojega biračkog tijela, koja će rezultirati pritiscima na sud) i dalje dominiraju nad prakticiranjem principa pravednosti, koje uključuje i kažnjivost svakog prekoračivanja humanitarnog prava.

Može se očekivati intenziviranje podrivačkih aktivnosti za  povratak Crne Gore u okvire „srpskog sveta“

MONITOR:   Vučić je diplomatsku akciju Crne Gore sa unošenjem amandmana u  tekst Rezolucije protumačio  kao nametanje Srbiji i Srbima političke i moralne odgovornosti. Da li je Vučić tek neprijatno iznenađen neposlušnošću Podgorice ili se radi i o nečem drugom?

VELJAK:  Radikali i nacionalsocijalisti doživjeli su emancipaciju Crne Gore kao težak udarac svojim velikosrpskim pretenzijama i do danas se nisu pomirili s činjenicom da je Crna Gora krenula putem euroatlantskih integracija. Danas su posebno uznemireni neposlušnošću aktualne crnogorske vlasti: niti je ona otpriznala Kosovo, niti se solidarizirala s beogradskim režimom u njegovom pokušaju odbacivanja spomenute rezolucije Generalne skupštine UN. Stoga se može očekivati da će ruska agentura u Crnoj Gori zajedno s domaćim kvislinzima intenzivirati podrivačke aktivnosti usmjerene na povratak Crne Gore u okvire „srpskog sveta“. A o sposobnostima i o odgovornosti racionalnog dijela političke elite i građanskoj podršci većinske Crne Gore emancipatorskoj politici ovisit će hoće li – i u kojoj mjeri – uspjeti projekt vraćanja Crne Gore u okrilje „srpskog sveta“ (koji inače nije ništa drugo neego proširenje politike „ruskog svijeta“ na ovu regiju).

Nije na Crnoj Gori da donosi rezoluciju o Jasenovcu, bar ne dok ne počisti vlastito dvorište

 MONITOR: Hrvatska je na predlog Rezolucije o Jasenovcu koji je podržala vladajuća većina u Crnoj Gori uputila  zvaničnu protestnu notu, a šef diplomatije Gordan Grlić Radman, izjavio je da bi izglasavanje te rezolucije moglo štetiti crnogorskim EU integracijama. Kolika je ne samo simbolička već i politička uloga narativa o Jasenovcu, u životu ljudi u Hrvatskoj?

VELJAK: Nervozna reakcija hrvatskih vlasti može se vjerojatno pripisati činjenici da je Domovinski pokret sada konstitutivni faktor nove vladajuće koalicije. A Domovinski pokret je stranka koja je s jedne strane obilježena utjecajem ruskih financijskih interesa a s druge strane snažnom prisutnošću historijskog revizionizma (koji relativizira ili čak i negira genocidni karakter ustaškog pokreta i pokušava pozitivno vrednovati kvislinšku NDH). Ta dvostrukost DP-a samo je prividno kontradiktorna: dovoljno je uzeti u obzir Putinovu podršku pokretima i strankama radikalne i ekstremne desnice na Zapadu. Podrška historijskom revizionizmu ekvivalentna je izbornom uspjehu Domovinskog pokreta i srodnih manjih stranaka koje nisu prešle izborni cenzus, dakle ne više od dvadesetak postotaka biračkog tijela.

Zločinački karakter NDH, koji je kulminirao u Jasenovcu, nije nažalost, nikad bio formaliziran nekom parlamentarnom rezolucijom, tako da bi na prvi pogled rezolucija crnogorskog parlamenta bila dobrodošla. Međutim, nije na Crnoj Gori da donosi takve rezolucije, bar ne prije nego što na adekvatan način osudi zločine etničkog čišćenja što su ga za vrijeme Drugoga svjetskog rata četnici provodili u Crnoj Gori protiv bošnjačkog naroda a devedesetih godina nastavili njihovi sljedbenici, ovaj puta uz direktnu podršku tadašnjih crnogorskih vlasti. Smeće treba čistiti u vlastitom dvorištu – i samo onaj tko je to učinio ima pravo prigovoriti susjedu koji u svom dvorištu uzgaja gamad (pa možda i ponuditi pomoć u čišćenju, ali samo nakon što je djelom pokazao kako se može izaći na kraj s glibom i gamadi u vlastitoj kući i vlastitom dvorištu).

Nastasja RADOVIĆ

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu.

Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Rezultat je skoro pa paralisan intelektualni potencijal zemlje. Ljudima se ne napušta sigurnost i tako se centri moći, formalni i neformalni, cementiraju do te mjere da sami sebi drže panegerike.

Početak protiv ove duboko malograđanske svijesti je da prvo bude prepoznata – da ne živimo u samoobmanama.Problem  koji vidimo, možda i riješimo nekad. To bi bila korisna lekcija na punoljetstvo nezavisnosti.

MONITOR: Koliko smo danas nezavisni ili zavisni i od čega?

PERIĆ: Pitanje suvereniteta država je prilično rastegljivo. U današnjem vremenu teško se može govoriti o potpunoj nezavisnosti čak i najmoćnijih. Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće.

U najkraćem: zavisni smo od vlastodržaca koji svoju moć žele ukorijeniti, manje ili više snishodljivim, odnosom prema snažnijim akterima prije svega regionu – a ne bi moralo biti tako.

MONITOR: Kako vidite kampanju koja se odvija zbog Rezolucije o Srebrenici koja se ove sedmice razmatra u Ujedinjenim nacijama?

PERIĆ: Očigledno se nije razumio ni tajming ni svrha ove rezolucije. Balkan ne pokazuje da bilo šta uči iz prošlosti i zato slijede gorke lekcije. S tim da ostaje zaprepašćujuća logika kojom je i dalje jednom dijelu političke elite problem da zločince nazove zločincima. Kultura sjećanja i poštovanje prema žrtvama bi bio blagotovoran lijek, ali kad se on smjesti u usko politički kontekst onda dobijamo toksičnu scenu gdje se sve uklapa u teorije koje se kuju isključivo i samo u korist političke klase. Oni su jedva čekali tu priliku da dobiju „jaku temu“ i sada je koriste. Da je drugačije, prethodno bi poveli dijalog i makar unutar vlasti saopštili šta je stav iza koga nepokolebljivo stoje. Kakav god on bio.

Šta god da je Vlada odlučila bilo je jednostavnije da je bila jasna i ostala pri svom stavu i branila ga. Pazite, Vlada neće poslati ni ministra da prisustvuje tom glasanju, a slala je amandmane – već najavljuje da će na zasijedanju GS UN-a biti predstavnici naše Stalne misije, a to su prvi savjetnik i/ili treći sekretar i objašnjava da je to redovni dio njihovih aktivnosti. Poštovanje njima, ali valja da stanete iza svoje odluke – ponavljam, kakva god da je, a ne da isturate nižerangirane u diplomatskoj hijerarhiji.

MONITOR:  A Rezolucija o Jasenovcu, koju su na kraju potpisali i ZBCG, PES i Demokrate?

PERIĆ: Logika kojom peglate unutarkoalicione odnose time što predlažete rezolucije je bježanje od odluke u vezi sa rezolucijom o Srebrenici.

Cilj ove priče je bio da svako ima opravdanja za dalje zadovoljenja žudnje prema vlasti – rukovodstvo PES-a jer su oni sada kao nešto ispali jako mudri, mada su nas stavili u međunarodni kontekst koji je komičan. Rukovodstvo ZBCG-a sada gradi opravdanja zašto ostaje u vlasti i nadanju da će u njoj biti i na ministarskom nivou. Eto i teme koje skreću pažnju sa obećanja na kojima su dobili izbore. Na dobitku svi iz vlasti – građani na gubitku.

MONITOR: Šta to sve može donijeti Crnoj Gori, na ubrzanom evropskom putu kako se tvrdi?

PERIĆ: Uprkos ovakvoj domaćoj infantilnoj, neodgovornoj, a u nekim komponentama i navođenoj politici, ipak je namjera EU da nas primi u svoje članstvo mnogo snažnija od svega toga. Trebalo bi da se nešto mnogo krupno desi u narednim danima da ne dobijemo IBAR – koji je uzgred budi rečeno bio opravdanje Demokratama da ostanu u Vladi nakon izbora v.d. direktora Uprave policije. Sakrivanja iza velikih riječi i bježanje od preuzimanja odgovornosti – u najkraćem: to je naša trenutna, kako unutrašnja tako i spoljna politika.

MONITOR: Gdje je proces suočavanja sa prošlošću?

PERIĆ: Onamo gdje smo ga ostavili. Ne sporim napor onih koji se iskreno bore za pomjeranje u tom pravcu, ali njih je malo. Opet, dosta je onih koji u tom procesu drže pozu i neiskreno zastupaju stavove koji ukazuju na istorijske promašaje prije svega zajednice kojoj pripadaju. Svu tu nemuštost i neiskrenost koristi desnica da učvsrti svoje stavove gdje „ona brani svoje“. Kao i svugdje, i tu je potrebno inventivniji  i, ako hoćete, idejno promišljeniji pristup. Nije dovoljno samo da kažete oni su zli, mi smo dobri. Treba uvjerljivije objasniti genezu procesa i ponuditi drugačiji pravac djelovanja na tom polju – posebno u komunikaciji sa mladim generacijama koje nisu bile ni rođene devedesetih. Njima dugujemo punu informaciju, kako  ne bi nosili opterećenja koje im može ostaviti tadašnja generacija. Za to je potrebna velika posvećenost koje nam fali na svakom koraku.

MONITOR: DPS se ponaša kao da je antiratna partija, a ne partija koja je vodila zemlju devedesetih. Kako to vidite?

PERIĆ: DPS je bio dobrovoljni saučesnik i značajnim dijelom i generator dešavanja iz devedesetih. Valjalo bi  da kada osuđuju druge, to učine i u vezi sa protagonistima iz svojih redova. Ako podsjećate na zločine  nakon određenog protoka vremena, onda markirajte i najblaže rečeno političke pomagače tih zločina. Važno je praviti distancu i od zločina i od zločinaca, ali i od njihovih voljnih i nevoljnih političkih saučesnika.

Distanca u odnosu na devedesete pravljena je neiskreno. Da nije tako, ne bismo ih sada opet intenzivno živjeli: od narativa o ugroženosti, pa sve do sindroma Jezde i Dafine, koji današnjim rječnikom zvuči – kripto ekonomija i visoke plate sa malo rada.

MONITOR:  Koliko je Đukanovićev sistem i dalje živ?

PERIĆ: On je doživio blagu mutaciju, ali to je i sada svojom suštinom vladajući sistem. Promijenila se vlast, ali sistem vlasti je ostao netaknut. Ne samo pojavnim oblicima, već i samom prirodom. To je dodatno osnaženo i činjenicom da je značajan broj ljudi iz stare nomenklature i  u novoj, jer „postavgustovske“ vlasti po pravilu nisu htjeli za saveznike one koji umiju da kritikuju, već one koji umiju da poslušaju.

Svijest da je partija osnovna poluga kontrole društva je preživjela. To prati klijentelizam, kronizam i korupcija – za sada ne  kolosalnih razmjera, ali nije ni DPS u početku uronio u nju. I njima su trebale godine i decenije da ovladaju korupcionim šemama  najšireg opsega. Za početak, tu je djelo organizovane korupcije – partijsko zapošljavanje. Dakle, organizovano raspolaganje opštim interesom na način da štitite interes užeg kruga ljudi kako bi oni imali moć da onda vladaju cijelom zajednicom.

Značajan dio „krupnih igrača“ u raznim sferama sada uz novu vlast, da su pomenuta partijska zapošljavanja dio izbornog inžinjeringa i da se sloboda pojedinca žrtvuje zarad stabilokratije vlasti.

Ono što je moglo biti oštar instrument otklona od prethodnih praksi: hapšenja „krupnih riba“ koja su se dešavala još nemaju pravni epilog, a ako su samo bazirana na Sky prepisci, a presude im zavise od kadrova nereformisanog sudstva – onda se može očekivati i da ti ljudi mogu  biti na slobodi u ne tako dalekom roku, i  da će moći tužiti državu i dobiti odštetu. Cio taj proces je pratila djetinjasta potreba najviših funkcionera tri Vlade nakon 2020. godine – da se pokažu istorijskim ličnostima koji čiste Augijeve štale. Oni su bili kadri za taj poduhvat taman onoliko koliko sliče Heraklu. Želeći herojski mit, oni su od javne scene napravili lakrdiju. Treba nam preokret.

Milena PEROVIĆ

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

MONITOR: Koje su polazne ideje STEGE?

NIKALJEVIĆ: Kada bude objavljena STEGA će biti svjedočanstvo o viziji i nastojanjima crnogorskog društva da se priključi EU, odnosno najrazvijenijim evropskim narodima u vremenu ozbiljnih geopolitičkih kriza koje će oblikovati novi svjetski poredak. Put do samog djela će biti jednako važan zbog nastojanja ovog Projekta  da pokrene i integriše sve reformske, građanske i evropske grupacije i pojedince koje žele bolju, pravedniju i napredniju Crnu Goru. Svi koji žele da Crna Gora bude zajednička kuća i imaju što da kažu, pozivaju se da se uključe u ovaj Projekat.  Potencijalni autori moraju potisnuti svoj ego. Rezultat  mora biti zajednički i biće djelo svih koji ga budu osmislili, prihvatili i sprovodili do cilja. Zajednički cilj mora biti Crna Gora u Evropskoj uniji i evropski standardi u Crnoj Gori, oslonjeni na našu istoriju, tradiciju, specifičnosti i interese. Ranije strategije, projekti i programi razvoja pisani na ovu temu od vrlo stručnih autora, sa vizijama i rješenjima koja su bila dobra, uglavnom su završavali u bibliotekama i ladicama, jer ih ni vlast ni neke druge snage nijesu imale namjeru sprovesti. Inkluzivni način izrade ove strategije, odnosno da svi zaiteresovani mogu dati doprinos,   omogućava da se da širi doprinos njenoj izradi i da se od šire društvene zajednice osjeća svojom!

MONITOR: Kako ćete realizovati projekat?

NIKALJEVIĆ: Ovaj Projekat treba da se vodi i realizuje policentrično – da ljudi shvate da moraju da se angažuju, da znaju pravce djelovanja i zajednički cilj i zato je inicijativa, kreativnost i angažovanje na njima.  Za svaku od policentričnih aktivnosti treba da postoji tim – lider i saradnici, koji imaju konkretne zadatke i aktivnosti (ideološki tim, socijalni, kreativni, medijski tim, itd.). Policentrično djelovanje treba tematski diversifikovati jasno, na primjer: borba za očuvanje tekovina suverene, međunarodno priznate države Crne Gore, aktivnosti koje obezbjeđuju socijalnu pravdu, obrazovanje mladih kao čuvara Crne Gore, kultura,  zdravstvo, ekonomija …

Ali da bismo obezbijedili što šire učešće autora, mora se jasno istaći: ovo nije i neće biti partijski program. Partija ima dovoljno već će biti objavljen i predstavljen kao javno dobro! Takođe vjerujemo da nudimo i model za prevazilaženje podjela i nepovjerenja!

MONITOR: Koji je to model?

NIKALJEVIĆ: Dugačka je lista crnogorskih podjela. Nepovjerenje, razjedinjenost i svrstavanje uzela je tolikog maha da svaka inicijativa, akcija, a posebno ,,neka“ strategija, mora da prođe filtere: nacionalne, vjerske,  partijske,  pa i po odnosu prema  bivšoj vlasti. Ocjena  tridesetogodišnje vlasti je gotovo crno-bijela. Za jedan dio građana: bilo kakva apologetika bi izazvala podozrenje i neprihvatanje ove strategije. Nedvosmislen otklon i kritika svega lošeg vezanog za dugu vladavinu bivše vlasti su „moralna ulaznica“ projekta u današnju političku zbilju. Bez toga, za njih, ova strategija će biti doživljena samo kao još jedan pokušaj odbrane vrha bivše vlasti. Za drugi dio građana: po treći put u posljednjih 100 godina, ponavlja se rušenje vlasti organizovano iz Beograda,  sa namjerom da se posrbi Crna Gora. Ovi građani čak i ne osporavaju: sve što je bilo loše, nezakonito, itd. kod bivše vlasti. Ističu, da nije bilo rata u Crnoj Gori, da je stečena nezavisnost i članstvo u NATO.  O ovom periodu istorija će dati svoj sud. Birači će na izborima pokazati svoj politički odnos. Za konkretne nezakonitosti institucije neka urade svoj posao. Ali  promjena  vlasti  je bila prije skoro četiri godine.  Novi su  zadržali stare loše prakse, a rezultata još nema. Zato će ova strategija postupati po principu diskontinuiteta. Raskid sa prošlošću, objedinjavanje progresivnih snaga i usmjeravanje ka budućnosti.

MONITOR: Koji su ključni problemi u društvu i vidite li da se ide putem njihovog rješavanja?

NIKALJEVIĆ: Naša vlast nije samostalna i ne može misliti o interesima Crne Gore, odnosno pod pritiskom je velikosrpskih snaga u Srbiji, iza kojih  stoji ruski uticaj. To se jasno vidi iz aktuelnih događanja vezanih za Rezoluciju o Srebrnici i   nastojanjima da se što je moguće više naruše odnosi sa Hrvatskom, stavljanjem na dnevni red  Rezolucije o Jasenovcu. Promjenom taktike (tzv. ,,meki put“) i preko SPC, ,,kadrova po dubini“, medija iz Srbije, prosrpskih partija i provjerenih kadrova koji su instalirani u vrh vlasti, nastavlja se sa urušavanjem i obesmišljavanjem institucija, izazivanjem nestabilnosti, kako bi stvorili nefunkcionalnu državu i nepouzdanog NATO partnera.

Upitna je otpornost ove vlasti na otkazivanje podrške prosrpskih snaga kao i na ostale aktivnosti na destabilizaciji države koje se sprovode od instaliranih velikosrpskih snaga u institucijama ili organizovanih u raznim organizacijama i udruženjima. O ekonomiji se  ne misli i ne govori kada je u toku borba za ostajanje na vlasti. Ekonomski program nije ni objavljen. Ovo što se s vremena na vrijeme čuje, to je prosto inercija rada institucija i službi u njima.Tako, rekao bih, da se jasno ne vidi kojim se putem ide. A ono što se jasno vidi je da postoji snažan proces koji vuče nazad i drugi, bojim se više verbalni i deklarativni, koji gura prema prosperitetu za sve građane a to može bit samo priključenje Evropskoj uniji!

Predrag NIKOLIĆ