Povežite se sa nama

INTERVJU

PRANJE PARA: I Šarić nevin, Knežević na tapetu

Objavljeno prije

8 godina

na

dusko-knezevic-456

Je l’ u redu Duško?

Ovako je, prije nekih pet godina, sudija Višeg suda u Bijelom Polju Šefkija Đešević provjeravao da li je optuženi Duško Šarić saglasan sa načinom na koji on vodi proces protiv njega i Jovice Lončara.

Šarić i Lončar optuženi su početkom 2011. godine. Specijalna tužiteljica za organizovani kriminal i ratne zločine, Đurđina Đina Ivanović optužila je mlađeg Šarića za krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i neovlašćenu prizvodnju i stavljanje u promet opojnih droga. Šarić i Lončar optuženi su i za krivično djelo pranje novca (oko 20 miliona eura).

Tri puta je sudsko vijeće Šefkije Đeševića donosilo osuđujuću presudu. Tri puta je padala na Apelacionom sudu.

Prvo se ispostavilo da su specijalna tužiteljica Ivanović i njen pomoćnik Milisav Veličković Šariću na teret stavili krivično djelo (stvaranje kriminalne organizacije) koje nije postojalo u vrijeme navodnog izvršenja.

Apelacioni sud je ukazao da stvaranje kriminalne organizacije postoji kao krivično djelo od 2010, dok se optužbom protiv Duška Šarića navodi da je on to djelo izvršio u periodu oktobar 2007. godine do maja 2009. Jedan od osnovnih principa krivičnog prava je da se krivični zakon ne može retroaktivno primijeniti, osim kada je povoljniji za učinioca krivičnog djela. U crnogorskom Specijalnom tužilaštvu nijesu znali za to? Možda.

,,Neodrživ je zaključak Apelacionog suda da je Duško Šarić morao biti oslobođen, zato što je optužen zbog krivičnog djela koje po zakonu nije krivično i to nije bilo ključno pitanje kojim se trebao baviti Apelacioni sud, već da li je bilo dokaza da je optuženi Duško Šarić izvršio krivično djelo koje je činjenično opisano optužnicom ili nije”, piše u izvještaju tadašenjeg Vrhovnog državnog tužioca Ranke Čarapić za 2012.

Niko se nije bavio banalnom činjenicom da bi možda sve bilo drugačije samo da su se u Tužilaštvu „dosjetili” i Šarića optužili za krivično djelo izvršeno na organizovan način. Podrazumijeva se da niko iz Tužilaštva nije odgovorao za propust koji je promakao Višem sudu ali ga je uočio Apelacioni sud.

I druga, osuđujuća, presuda Šariću i Lončaru ponovo pada na Apelacionom sudu. I pored pregršt dokaza, pored ostalog i snimaka telefonskih razgovora braće Duška i Darka Šarića o velikim gubicima nakon što je policija u Italiji zaplijenila pošiljku od 250 kilograma kokaina. Prepričano, Apelacioni sud je sudiji Đeševiću spočitao da u presudi nije na zakonit način opisao biće krivičnog djela. Umjesto toga je, izgleda, prepisao dio optužnice. „U presudi se navodi identična radnja koju je specijalni tužilac stavio na teret Šariću i koja se ne odnosi na neovlašćenu proizvodnju, preradu, prodaju… niti bio koji drugi način stavljanja u promet opojne droge, a kako je to definisano u Krivičnom zakoniku”.

Potom je Apelacioni sud poništio i treću, osuđujuću presudu istog sudskog vijeća Višeg suda u Bijelom Polju. Samostalno je presudio da Darko Šarić i Jovica Lončar nijesu krivi ni za treće krivično djelo koje im je stavljano na teret – pranje para.

Dakle, u redu je.

Kao što je, godinu dana ranije, bilo redu da su Safet, Mersudin i Amina Kalić pravosnažno oslobođeni optužbi za pranje novca, u postupku koji je veoma ličio na već opisano suđenje Šariću i Lončaru. Možda se najveća osobenost tog slučaja ogleda u činjenici da je njihovu nevinost uvidjelo još sudsko vijeće Višeg suda u Bijelom Polju kojim je predsjedavao sudija Vidomir Bošković.

Advokat odbrane Borivoje Borović pohvalio se kako su tokom postupka pružili dokaze da sporni novac (8,5 miliona eura) nije stečen kriminalnim već legalnim privrednim aktivnostima. „Dokazali smo da su prodavali imovinu, da su imali državne kredite, čak smo dokazali da je Vlada Crne Gore dodijelila Kalićima kredit svojevremeno od 300.00 eura i da ga je potpisao budući premijer Igor Lukšić”, kazao je Borović. Vlast je ćutala.

Tako je Crna Gora zvanično legalizovala biznise porodica Kalić i Šarić. Preostaje da se utvrdi i iz budžeta isplati iznos materijalne i nematerijalne štete koju su trpjeli (nepravedno) optuženi. Hm, biznismeni.

Je l’ u redu Duško?

U sedmici kada su Duško Šarić i Jovica Lončar postali za korak bliži zvaničnoj potvrdi da nijesu kršili zakon, švercovali narkotike i prali novac, država je krenula u novi pohod na sumnjiva lica. Ili je, nanovo, pokrenut postupak za izadavanje potvrde o nevinosti?

Specijalno državno tužilaštvo uhapsilo je šest zaposlenih Atlas grupe Duška Kneževića. Privedeni se sumnjiče da su prali novac kao članovi kriminalne grupe koju je formirala još neimenovana osoba. Iz postupka koji prati oznaka tajnosti (svi postupci Specijalnog tužilaštva su tajni) procurilo je da su službenici Atlas grupe u eure konvertovali dolare koji su, preko jedne kiparske banke, legli na njihove račune u Atlas banci. Svakome po 16 hiljada, ili 106 hiljada ukupno.

„Sumnja u pranje novca postoji kada se novac stavlja na račun i uvodi u bankarske tokove, a ne kada je došao iz jedne banke u drugu”, kazao je Aleksandar Đurišić, advokat dvoje od šestoro osumnjičenih. „Krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije podrazumijeva jasan plan sa jasnim ulogama, a krivično djelo pranje novca jasno saznanje da je porijeklo novca iz kriminalnih aktivnosti, kao što su trgovina drogom, oružjem,prostitucija, finansiranje terorizma…”, navodi Đurišić.

Duško Knežević tvrdi da je sporni novac njegov – legalno zarađen u inostranstvu. Zašto je uplaćivan na račune ljudi kojima ne pripada – nije objašnjavao. „To su moji zaposleni i ja stojim iza njih. Čak i ako ima bilo kakvih elemenata krivičnog djela, a uvjeren sam da nema, ja sam taj koji je spreman da odgovara”, kazao je Knežević u obraćanju javnosti. ,,Ako nekoga morate da privodite zbog toga, ja vam stojim na raspolaganju čim se oporavim od operacije, obavljene nedavno u Beogradu”.

Koji dan kasnije, Knežević je proširio odbranu. „Svjestan sam da bodem oči kao neko ko ima tijesne međunardone konekcije, kao i zbog glasina da me zanima uključivanje u politiku”. Demantujući „gluposti” o političkom angažmanu (politiku je kao krivca za svoj usud imenovao i Darko Šarić – vidjeti antrfile) podsjetio je na svoj patriotizam: „Dobro je poznato koliko sam investitora povezao sa Crnom Gorom i radio na njenoj promociji. Sve to sam iz svog džepa finansirao”. Nije pominjao dugove prema zaposlenima. U nekadašnjoj Atlas televiziji, recimo.

Biznismen Knežević, još nije pominjao veze sa međunarodnim i ovdašnjim establišmentom. Gostovanje Bila Klintona u Budvi, u njegovoj organizaciji i, valjda, na njegov račun. Ili poslovnu turneju od prije desetak godina koja je njega i tadašnjeg poslanika i novopečenog biznismena Mila Đukanovića vodila preko Dubaija i Jugoistoka Azije do Londona. Gdje je, u jednoj njemu bliskoj banci, realizovan jedan do danas sporan kredit. Pomoću koga je Đukanović ozvaničio status milionera.

Knežević ponavlja: „Odmah sam saopštio da su moji zaposleni novac koji pripada meni i za koji ja u svakom momentu imam dokaze odakle mi je, po mom nalogu, konvertovali u eure”. Tužiteljka Lidija Vukčević je na potezu.

Tužilaštovo nema „nijedan slučaj korupcije na visokom nivou ili slučaj organizovanog kriminala koju su uspjeli da procesuiraju, dokažu u postupku pred sudom i da obezbijede osuđujuću presudu i oduzimanje imovine stečene kriminalom”, ističe Veselin Radulović, advokat NVO MANS. Uz upozorenje: „Neprihvatljiva je dosadašnja praksa po kojoj su svi propusti u crnogorskom pravosuđu, bilo da su slučajni ili namjerni, ostajali bez ikakve reakcije i bez pokušaja utvrđivanja odgovornosti bilo koje vrste”.

On postavlja pitanje: Da li je neznanje razlog što izostaju osuđujuće presude za organizovani kriminal ili je pravosuđe pod kontrolom organizovanog kriminala, pa greške u ovakvim predmetima pravi namjerno? Nažalost, na njega još nema valjanog odgovora.

Je l’ u redu Duško?

Pad „ozbiljnih predmeta” zabrinuo je i premijera Duška Markovića. Najavio je da će, nakon pravosnažnosti tih presuda biti utvrđeno da li su za neuspjeh pravosuđa krivi Viši ili Apelacioni sud. Ta najava je izrečena u aprilu 2013. kada se Marković kao ministar pravde u vladi Mila Đukanovića zalagao za otvaranje pregovara o poglavljima 23 i 24. Premijer danas ima prečih briga. Traži petlju.

Odgovor na pitanje da li naše tužilaštvo i pravosuđe za najteže zločine optužuju nevine ljude, ili ne umiju da dokažu krivicu počiniteljima (odbacimo makar za tren pretpostavku da ti predmeti padaju nečijom namjerom) obećali su VDT Ivica Stanković i Vrhovni specijalni tužilac Milivoje Katnić. U septembru prošle godine.

Nakon što je oslobađajuća presuda porodici Kalić postala pravosnažna, iz Katnićevog kabineta stigla je najava: „Odluka nadležnog suda se u Specijalnom državnom tužilaštvu analizira, nakon čega će SDT donijeti odluku o pravcima daljeg postupanja”. Onda su došli izbori. Državni udar i talik crnogorski. Prioriteti su se promijenili.

Duško, saberi pa da platimo?

Lopov, diler i patriota

Koliko je, i da li je, na oslobađajuću presudu Dušku Šariću i Jovici Lončaru uticala tvrdnja Darka Šarića „balkanskog narkobosa” kome se sudi u Beogradu, a koji tvrdi da je bio u dobrim vezama sa državnim vrhom Srbije i Crne Gore. Njegov nekadašnji advokat Radovan Štrbac (takođe optužen za pranje novca) u sudnici tvrdi da je Šarić „poznavao i finansijski i politički vrh obje države”.

Darko Šarić u svojoj odbrani iznosi novu dimenziju operacije Balkanski ratnik.

„Deo javnosti ovde ne zna da je ovo cirkus bivše vlasti (Srbije – prim. Monitora) protiv Crne Gore”, pripovjeda čovjek koji je javnosti postao poznat kada je iz magacina prodavnice u pljevaljskom zaseoku ukrao suhomesnate proizvode (drugi kažu tek koju godnu kasnije, kad je opljačkao kuću lokalnog krojača). Kako god, ne krije patriotizam. „Ovo je montirani politički proces. Htjeli su da svjedočim protiv Crne Gore, ali ja neću biti zaštićeni svedok. Sve tajne koje Darko Šarić ima odnijeće sa sobom u grob.”

Darko Šarić se, na vrhuncu moći, odrekao crnogorskog državljanstva. Kad je pokušao da ga povrati, bilo je kasno. I pored najbolje volje moćnih prijatelja iz Podgorice.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Promocija neofašizma nije spriječena

Objavljeno prije

8 sati

na

16 Augusta, 2025

Objavio:

Postavljanje spomenika  Pavlu Đurišiću,  bila je otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je  nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je sve skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da je osveštanjem spomenika Pavlu Đuršiću  u selu Zaostro kod Berana zgažen insitucionalni poredak. Kako komentarišete sve što se dešavalo nakon osveštanja, od unošenja spomenika u crkvu do napada na novinare i fotoreportere?

GORJANC PRELEVIĆ: Gaženje pravnog poretka počinje ranije, tolerancijom fašističke ideologije Pavla Đurišića. Vrhovno državno tužilaštvo je odgovorilo da u veličanju Đurišića ne vidi nikakav prekršaj ni krivično djelo. Mi iz Akcije za ljudska prava i drugih nevladinih organizacija koje se tom neofašizmu protive, u tome itekako vidimo govor mržnje, jer je nemoguće veličati njega, saveznika Hitlera i Musolinija, koji se hvalio ubistvima žena i djece u sklopu politike etničkog čišćenja na sjeveru Crne Gore, a ne sijati mržnju prema zajednicama koje su bile žrtve te politike, a to su Muslimani i Bošnjaci, Romi i svi antifašisti koje su ovi satirali. Tolerancija pesme i priče u slavu Đurišića dovela je i do toga da mu se postavlja spomenik. Da se organizatori i njihovi podržavaoci u vlasti pitaju, Đurišića bi uveli i u škole. I postojeće državno tužilaštvo se tome ne bi protivilo, jer ne bi bilo nezakonitog postavljanja spomenika, što su oni u svemu tome  prepoznali kao jedino kažnjivo djelo.

Postavljanje tog spomenika je ranije najavljeno, ali država nije reagovala. Prije deset i više godina, takav pokušaj je suzbijen, jer u vlasti ta politika nije imala saveznika. U međuvremenu je četnički vojvoda postao i predsjednik Skupštine i jedne od vladajućih partija, pa se to i moglo očekivati. Problem je što promocija neofašizma nije spriječena. Umjesto da je spomenik uklonjen, pregovaralo se o tome i dopušteno je da se skloni u crkvu, iako se već sumnjalo da predstavlja predmet izvršenja krivičnog djela. Policija takve predmete redovno oduzima, da su na postament postavili bacač plamena, drogu, švercovane cigarete, oduzelo bi se, težina i veličina s tim nemaju veze. Međutim, pregovaralo se, a znalo se ili se moralo znati kako će se završiti.

Postavljanje spomenika je bila otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici i drugde i njihove porodice. S tim se ubrzo pokazalo i prostačko, fizičko nasilje, u vidu napada na novinare i fotoreportere, koji su samo dokumentovali šta se događalo. Problem je i ponašanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji su se pojavili u svojstvu organizatora (od kojih su novinari morali da traže „blagoslov“ za izvještavanje), koji ih nisu zaštitili i nisu reagovali na to nasilje. Što je još gore, bar je jedan fotoreporter, čiji sam iskaz čula, rekao i da su dirigovali nasiljem „kao Sauron iz Gospodara prstenova“. To nema nikakve veze s onim što crkva propovijeda ili bi na osnovu Biblije trebalo da radi. Ali blagosiljanja zločinaca smo se već nagledali devedesetih, to nije ništa novo, nije prestalo i očigledno i neće.

MONITOR: Šta su sve nadležne institucije mogle i morale da urade, a nijesu?

GORJANC PRELEVIĆ: Posao Agencije državne bezbjednosti je da unapred zna da se spomenik Pavla Đurišića izrađuje i unosi u Crnu Goru, da se planira njegovo postavljanje uz odgovarajuću manifestaciju i da onda alarmira državno tužilaštvo. To tužilaštvo je i prije spomenika trebalo da reaguje na izraze veličanja Đurišića, ali nije. Ima nas koji pamtimo kako je 2006. godine iz Crne Gore povučen cio tiraž beogradskog enigmatskog časopisa „Tri rubikon“ zbog promocije lika Draže Mihajlovića na futroli koju su poklanjali uz taj časopis. Povukli su ga u Srbiju i Republiku Srpsku, gde je to  moglo da prođe, ali u antifašističkoj Crnoj Gori nije. S te linije nije trebalo odstupati, ne samo zato što je to politička linija, već i linija odbrane vladavine prava. Cijeli antifašistički svijet će to lako shvatiti, probajte Hitleru ili Musoliniju da dignete spomenik u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Poljskoj, Francuskoj, o tome nema pregovora, to je krivično djelo govor mržnje  zbog koga se ide u zatvor, a spomenik se odmah uklanja.

MONITOR: Protivili ste se odredbi Temeljnog ugovora po kojoj policija ne smije da uđe u crkvu bez saglasnosti crkvenih vlasti. Vaš stav je da je ona protivna pravnom poretku. Šta ta odredba danas omogućava SPC i koliko je opasna?

GORJANC PRELEVIĆ: Smatram da je odredba i dalje protivna pravnom poretku i da  ne bi smjela da spriječi državne organe da uđu u crkvu i oduzmu predmet izvršenja krivičnog djela, zbog koga je jedan čovjek već lišen slobode. Ali, jesu li to učinili? Pa nijesu. A zašto, pa zato što SPC ima poseban vaninstitucionalni tretman oličen u tom Temeljnom ugovoru.

MONITOR: Kako je ta odredba i dalje na snazi?

GORJANC PRELEVIĆ: Ustavni sud je većinom glasova (4:2) usvojio stav da ne vidi ništa sporno u odredbi Temeljnog ugovora po kojoj državni organi bezbjednosne mjere u vjerskim objektima mogu da preduzmu bez saglasnosti crkvenih vlasti samo u cilju zaštite života i zdravlja ljudi. Ta odredba jeste protivna pravilu iz Ustava i Zakonika o krivičnom postupku, da policija na osnovu sudske odluke ili izuzetno i bez nje može da uđe u bilo čiji privatni prostor kako u cilju zaštite života i zdravlja, tako i u cilju lišavanja slobode učinioca krivičnog djela ili pronalaženja predmeta izvršenja krivičnog djela itd. Većina sudija je, bez ulaženja u suštinu stvari, kao što je i značenje pojma „bezbjednosne mjere“, zaključila da ta odredba sasvim dobro štiti slobodu vjeroispovjesti, iako to nije bilo sporno, da inicijativama za ocjenu ustavnosti nije dovoljno precizno objašnjeno šta s njom nije u redu, što je bilo žmurenje na oba oka, da ista ili slična odredba postoji u drugim ugovorima sa drugim vjerskim zajednicama, kao da je to argument koji može bilo koju neustavnu odredbu da opravda. To je u najmanju ruku bila jedna neobrazložena odluka i primjer kako sud umije da namigne vlasti.

MONITOR: Ima pravnika koji su već ukazali da nadležni treba da se vode Ustavom i zakonima, a ne Temeljnim ugovorom?

GORJANC PRELEVIĆ: Mislim da nema pravnika koji će reći da ne treba primijeniti Ustav i zakon, nego samo Temeljni ugovor, ali mislim da je tim ugovorom dat argument SPC da tvrdi drugačije. Inače, zašto bi se takav ugovor zaključivao? Upravo imajući u vidu komplikacije u praksi koje bi neustavne odredbe mogle da proizvedu, zalagala sam se zajedno sa profesorkom Vesnom Rakić-Vodinelić i advokatom Veselinom Radulovićem u okviru HRA da se takav ugovor ne zaključuje.

MONITOR: Ocijenili ste da državno tužilaštvo ne ispunjava svoj zadatak sprječavanja podsticanja mržnje i netrpeljivost. Kako komentarišete njihovo ponašanje nakon što su visoki predstavnici SPC poslali opasne poruke iz Zaostra?

GORJANC PRELEVIĆ: Otvaranje predmeta od strane Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju ne znači mnogo, to znači da smatraju da postoji samo najniži stepen sumnje da je izvršeno krivično djelo. Pokretanje istrage bi već bilo značajno. Tužilaštvo mora da otvori predmet kad god dobije krivičnu prijavu ili na bilo koji drugi način sazna za osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, npr. kad sami vide da treba da djeluju ili ih prozivaju u javnosti. Otvoren predmet se lako zatvori, arhivira, zastari, ima mnogo mogućnosti da se ne uradi ništa. Imajući u vidu da je Vrhovno državno tužilaštvo u liku državne tužiteljke Lidije Vukčević već saopštilo da u veličanju Pavla Đurišića nema govora mržnje, sumnjam da će niže rangirano tužilaštvo stisnuti petlju da postupi drugačije.

Poražavajuće je da je upravo tužiteljka Vukčević u predmetu ratnog zločina Deportacije podržala pogrešan politički narativ o tome da Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, priklonivši se stavu da je taj rat bio samo građanskog, a ne i međunarodnog karaktera, iako je Crna Gora vojsci Republike Srpske isporučivala muslimanske izbjeglice kao taoce, a i na druge načine tu vojsku podržavala zajedno sa Srbijom u vidu goriva, plata i penzija, što su ranije utvrdili i međunarodni sudovi. I sad ista tužiteljka objašnjava da ni u veličanju Hitlerovog saveznika nema govora mržnje…

Očigledno je da se institucije same po sebi neće reformisati. Mi ćemo se u nevladinim organizacijama potruditi da preko Ujedinjenih nacija, Evropske Unije i Savjeta Evrope utičemo da Crna Gora do kraja ipak zaštiti ljudska prava i od neofašizma.

MONITOR: A reakcije vlasti?

GORJANC PRELEVIĆ: Neubedljive, mlake. U vlasti su i ljudi koji promovišu neofašizam, dok drugi, kao što je premijer, balansiraju, neće oštro da se zamjeraju toj politici da ne ugroze koaliciju i ne izgube vlast. Iako se  nadam da premijer ne spada u taj korpus sa srednjevjekovnim pogledom na svijet i srpstvo, koji forsira SPC, ipak treba uzeti u obzir da je i njega ta crkva promovisala na političku scenu.

I na drugim poljima vidimo da se vlast većinski ne doživljava kao odgovornost, već kao trofej. U svemu tome, EK još po inerciji vidi potencijal Crne Gore za EU. Kao da se ne vodi računa da postoji mnogo razloga, uključujući političke promjene u bilo kojoj od država članica, zbog kojih se prijem Crne Gore „na lijepe oči“ možda ipak neće desiti.

Gubitak prilike za članstvo u EU bila bi velika šteta za Crnu Goru.  Ispaštali bi narod ove zemlje i sav njen živi svijet koji nema gdje drugo da ode.

 

SPC sprovodi Vučićevu politiku srpskog sveta

MONITOR: Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori?

GORJANC PRELEVIĆ: Kao nesumnjivo političku. SPC ima političke predstavnike u vlasti na lokalnom i državnom nivou, koji  sprovode politiku „srpskog sveta“ Aleksandra Vučića u sadejstvu sa SPC. Tu politiku vidim kao prijetnju i državnosti i stabilnosti Crne Gore,  Bosne i Hercegovine i Kosova, a i Hrvatske, mada je tamo srpska manjina najprosvećenija, opekla se već dobro na nacionalističkom Miloševićevom loncu i nije više spremna za iste samoubilačke poduhvate.

Drugdje i prolazi predstavljanje fašista i ratnih zločinaca i iz Drugog svjetskog rata i iz ratova devedesetih kao heroja samo zato što su bili Srbi, što bi i moralno i pravno moralo biti neprihvatljivo u prvom redu za sve Srbe, kao i ostale po istom principu. Po istom principu, kao govor mržnje, treba tretirati veličanje i ustaškog pokreta i Handžar divizija, i Krsta Zrnova u njegovoj kolaboracionističkoj fazi i svih drugih koji su u nacistima i fašistima Hitleru i Musoliniju videli uzor svetskog poretka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ: Spomenik Revolucije

Objavljeno prije

9 sati

na

15 Augusta, 2025

Objavio:

Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet  južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje. Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…

 


MONITOR: Vaš film „Spomenik Revolucije“ (master rad nastao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu) uvršten je u selekciju najperspektivnijih dokumentarnih projekata iz Centralne i Istočne Evrope na Sarajevo film festivalu. Kako ste došli na ideju da snimate film baš o čuvenom i urušenom spomeniku na Petrovoj Gori?

IVANOVIĆ: Tražio sam najmanji zajednički sadržalac sa Hrvatskom. Na Akademiji tempo rada je zahtjevan. Od nas se traži red, disciplina i stalni rad na vježbama koje mogu prerasti u filmove.

Kada sam pokušao da odgonetnem šta me lično veže za Hrvatsku,
osim porodičnih sjećanja, shvatio sam da je to antifažizam i njegovo kulturno-umjetničko nasljeđe. Malo po malo, otkrio sam monumentalne spomenike NOB-a, djela koja su se prikazivala čak i u muzeju MOMA u Njujorku. Njihov značaj za svjetsku civilizaciju je ogroman, a njihovo današnje stanje očajno. Taj kontrast me privukao.

MONITOR: Iako se po broju snimljenih filmova ne bi kazalo, da li se u Crnoj Gori posljednjih godina nešto promjenilo što je olakšalo rediteljima i filmskim radnicima posao?

IVANOVIĆ:  Filmski centar Crne Gore je jedna od rijetkih institucija koja u našoj zemlji zaista funkcioniše. Osnovan je 2017. godine, na inicijativu doc. dr Sehada Čekića,  koji je bio i prvi vršilac dužnosti direktora. Kasnije ga nasljeđuje Aleksandra Božović, nastavljajući njegov dobar rad. Nama,  filmskim radnicima, Filmski centar je omogućio da nesmetano stvaramo i da imamo partnera posvećenog našem radu. Istovremeno, Crna Gora kroz FCCG dobija relevantne predstavnike u inostranstvu.

Naši budžeti su mali; ne možemo se takmičiti sa velikim produkcijama, ali možemo stvarati autorske filmove koji nose potencijal istraživanja ličnih i umjetničkih sloboda izvan komercijalnih ograničenja. Umjesto što se ogledamo u Americi ili Francuskoj, uzor bi nam trebale biti male,
ali izuzetno kreativne kinematografije poput grčke i rumunske.
Na pomen ,,autorski film” čak neke kolege prevrnu očima, zamišljajući ga kao nešto dosadno i hermetično. A u stvarnosti, upravo su autorski filmovi i festivali koji ih promovišu bastion savremenog filma, presjek onoga što je relevantno u svakoj kinematografiji.

MONITOR: Vratimo se na spomenik koji je dobar pokazatelj odnosa prema antifašističkom nasljeđu u Hrvatkoj. Kod nas se spomenici nijesu toliko dirali, ali se počelo se sa podizanjem novih. Kako tumačite događaje oko otkrivanja pa dislokacije spomenika Pavlu Đurišiću?

IVANOVIĆ: Hrvatska je svoje antifašističke spomenike čak i dizala u vazduh. Tadašnja zvanična politika izjednačila je nacionalističku agendu Slobodana Miloševića sa onima koji su od 1941. do 1945. oslobađali
zemlju od fašista. To je duboko pogrešno. Milošević je popularnost stekao na talasu probuđenog nacionalizma, a isti obrazac prešao je i u Hrvatsku. Slobo je imao svoje ljude i u Crnoj Gori – Mila Đukanovića, Momira Bulatovića i Svetozara Marovića. Potonji, iako ga odavno tražimo, nikada nije izručen iz Srbije.  Zašto? Zbog interesa, prljavog kapitala, skrivenih informacija koje mogu ugroziti kriminalne dogovore. Slični scenariji odvijaju se i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Tako vidim i ovo postavljanje spomenika, kao političku predstavu. Kao tinejdžersko mjerenje falusa. Vučić i Mandić pronađu nekoga duboko obilježenog traumom iz Drugog svjetskog rata, poput Dobrašinovića,
čiji je otac ili đed stradao u ratu. On nije mogao napraviti spomenik. I sigurno nije jedan od pobjednika tranzicije. Obećaju mu kule i gradove. On na kraju jedini prođe loše, dok ostali dobiju priliku da skrenu pažnju javnosti sa potencijalnog bankrota države, neuspjele sezone, pljačke
imovine i prodaje zemlje mutnim investitorima. Vuk sit, ovce na broju. A ovaj ili onaj tor može da mjeri svoj kolektivni falus.

Četnici su bili saradnici okupatora, a Pavle Đurišić je po zločinima prednjačio. Stavljati ga u istu ravan (fizičku) sa Isusom Hristom nije samo istorijski apsurd, nego i svetogrđe. Podsjećanja radi, ne smijemo zaboraviti da smo vodili neke ratove, i da smo te ratove izgubili. Nakon njih su nam došli kolonijalni namjesnici, nacionalisti svih boja i ratnih uniformi,  ne da nam donesu napredak, već da pune svoje džepove.
Njihova vlast opstaje isključivo na podjelama duboko istraumatizovanog društva.

MONITOR: Koliko smo kao društvo zreli da prevaziđemo ove podjele, 80 godina nakon Drugog svjetskog rata uz političke elite koje zloupotrebljavaju ne samo četničku i druge kvislinške ideologije, nego i nasljeđe antifašizma?

IVANOVIĆ: Sve postjugoslovenske države u svoje ustave i političku praksu ugradile su istorijski revizionizam. Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet
južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje.
Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…
Kad god im zatreba da nešto prikriju, natrljaju na nos, opljačkaju ili završe iza zatvorenih vrata, te teme izbijaju u prvi plan.

Da su to istinske države, bavile bi se rješavanjem transgeneracijskih trauma, pomaganjem žrtvama i porodicama vojnika koje su poslale u smrt, i kojih su se posle tako lako odrekli. Ovako, kao prave kolonije, oni traume koriste kao pokriće za sopstveno bogaćenje.

MONITOR: Vidite li uopšte neku razliku u načinu vladanja i manipulacije u Crnoj Gori od 90-ih naovamo?

IVANOVIĆ: Crna Gora ima jasno određene političke polove. Ima svoju projektovanu desnicu, i one koji navodno brane Crnu Goru od te desnice.
Svi su, međutim, izmigoljili iz istog šinjela i svi poteze vuku u dogovoru. Ta dramaturgija je jednostavna i bazična, ali kod nas,
prema svjetskim statistikama, Crnogorci  nisu baš najoštriji noževi u ladici, tj. želim reći, Crnogorci ne prednjače po inteligenciji,
obrazovanju i kulturi u svijetu, pa im i takve proste političke igre prolaze bez otpora.

Kada se DPS vrati na vlast, a čini se vratiće se brzo, nastavićemo taj tango smrti do sudnjeg dana. Samo, nisam siguran da kao društvo imamo beskonačno mnogo prilika za oporavak. Nešto će morati brzo da se promijeni. I taj talas polako dolazi.

MONITOR: Kao aktivista ste uključeni i u pomaganju u borbi sa vatrenom stihijom koja je bijesnila širom Crne Gore. Vjerujete li da će vlasti izvući neke povuke nakon ovogodišnje tragedije?

IVANOVIĆ: ,,Snijeg je iznenadio putare, požari su iznenadili državu”. I tako svake godine. Naravno da neće ništa naučiti, riječ je o ljudima koji ne vole  ovu zemlju, niti je osjećaju kao svoju. Za njih je ona sirotica koju treba pljačkati i paliti, na leđima časnih ljudi poput hrabrog vojnika Dejana Božovića.
Da su htjeli, mogli su davno obezbijediti svu potrebnu opremu i sredstva. Premijer je čak to javno i obećao, no, premijer je davno
izgubio kapacitet da izgovori istinu.

Umjesto toga, perpetuum mobile nesposobnosti se ponavlja: ista priča, isti propusti, isti izgovori. Država gori. Molimo ostale za pomoć i brojima krvna zrnca kanaderima. Kad se sve to nazove juče, niko ne snosi odgovornost, a nove teme svađalice, neki novi Đurišići, zavladaju društvom. Do novih požara.

Samo ovaj put ima razlike, jedan vojnik je dao  život za svoju zemlju samo zato što ona, u kontinuitetu od 35 godina, ne funkcioniše. Slava mu i hvala. Porodici saučešće, saosjećanje i ljubav. Jer samo oni znaju kako im je danas.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI UREDNIK MEDIJSKOG PORTALA BUKA, BANJALUKA: Dodikov argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude

Objavljeno prije

9 sati

na

15 Augusta, 2025

Objavio:

Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji

 

 

MONITOR: Dodik najavljuje niz referenduma u RS i tvrdi da tek „dolazi vrijeme Milorada Dodika“. Kako  ocjenjujete njegovu najnoviju političku ofanzivu?

TRIFUNOVIĆ: Juče sam došao u posjed naslovne strane Oslobođenja iz 2006. godine, s naslovom: „Proglasićemo referendum o otcjepljenju Republike Srpske“. Pažljivi ili prosječni posmatrač, mogao bi steći utisak da se radi o ovoj godini, s obzirom na to da je referendum ponovo glavna tema. Međutim, riječ je o priči staroj gotovo dvije decenije. To pokazuje da je Milorad Dodik već 20 godina u konstantnoj političkoj ofanzivi s jednim jedinim ciljem – da što duže ostane na vlasti. I to mu uspješno polazi za rukom. Teško da je i on sam očekivao da će ista mantra o referendumima i krizama biti dovoljno moćna da ga toliko dugo održi na čelu Republike Srpske, ali i da mu omogući političku težinu na nivou cijele BiH. U tom vremenu, Dodik se pokazao jačim od institucija – kako u RS, tako i u Federaciji – do te mjere da je država ostala u zastoju upravo onako kako je njemu odgovaralo.

Da li će i kako organizovati referendum, pitanje je koje i dalje nije jasno ni njegovim saradnicima – već se spotiču o samo formuliranje referendumskog pitanja. Ali to je, u suštini, sporedno. Bitan je metod: stalna prijetnja referendumom, bez ikakve realizacije, dok istovremeno jača njegova politička i, što je još važnije, ekonomska moć.

MONITOR: Kako razumjeti ovo „ponižavanje“ Predsjednika RS – kako je to nazvao dio opozicije – da se ovim žalbama-u stvari, priznaju pravosudne institucije države koje inače Dodik ne priznaje?

TRIFUNOVIĆ: Dijelom sam na to odgovorio već ranije: Dodik jednostavno igra više paralelnih igara. Zatvor je skinuo sa dnevnog reda. Sljedeći izazov mu je šestogodišnja zabrana bavljenja politikom. Godinama je oko sebe okupljao maksimalno lojalne ljude, a njegovo ponašanje ne proizilazi iz osjećaja poniženja – njega jednostavno ne zanima šta o njemu misli bilo ko. Fokusiran je isključivo na sebe-ne na sudbinu RS, čak ni vlastite stranke. Osim u mjeri u kojoj mu služe za očuvanje moći. Međutim, smatram da je to daleko od poniženja. On je zainteresovan samo za sebe i za svoju sudbinu. Ni za sudbinu pozicije ni opozicije niti Republike Srpske.

MONITOR: Koliko je Dodikov argument protiv odluke CIK-da ga je izabrao narod, uopšte pravno relevantan?

TRIFUNOVIĆ: U pravnom smislu – nikako. Presuda Suda BiH je donesena i može se ili poštovati ili ignorisati, a oba izbora nose posljedice. Dodik se s presudom ne slaže, ali njegove izjave o tome ko navodno stoji iza nje služe isključivo dnevnoj političkoj upotrebi. Jedan dan optužuje SDA-s kojom je u protekle dvije decenije imao najdužu i najstabilniju političku saradnju na nivou BiH, drugi dan proziva Britance ili Amerikance – zavisno od trenutne političke potrebe. Argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude.

MONITOR: VP Karl Šmit kao da je iz borbe sa Dodikom sada izašao kao pobjednik?

TRIFUNOVIĆ: Ne bih govorio o pobjednicima i gubitnicima. Država BiH gubi zbog nejasne i slabe pozicije Visokog predstavnika. Prisjetimo se – prethodni visoki predstavnik, Valentin Inzko, proveo je više od decenije gotovo bez ikakvih konkretnih poteza. Šmit je došao u trenutku kada međunarodna zajednica nema ni rješenja ni stvarnog interesa za BiH, a često nije ni jasno ko stoji iza njegovih odluka.

Činjenica da se Dodiku šest godina zabranjuje kandidatura za javne funkcije praktično ima efekat smjene, ali mi kao društvo nastavljamo pokazivati da nismo politički zreli za samostalno funkcionisanje bez „tutora“.

MONITOR: Ima analitičara BiH prilika koji tvrde da je opozicija u RS-u najvećem broju,  odana Aleksandru Vučiću i da bi njemu trebalo da bude svejedno ko je Predsjednik RS. Vučić se-poslije pravosnažne presude Dodiku, gotovo zakleo na odanost ne samo Srbima u RS već i samom Dodiku, garantujući mu slobodu i bezbjednost u Srbiji. Kako  ocjenjujete ta obećanja, koliko su  održiva?

TRIFUNOVIĆ: Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji.

Vučić se u prošlosti otvoreno uključivao i u kampanju drugih kandidata, poput Jelene Trivić. Zato je sasvim moguće da će-paralelno s podrškom Dodiku, razgovarati i s drugim političkim akterima u RS.

MONITOR: Koliko će presuda i odluka CIK, uticati na odnose Dodikove SNSD i partnera na nivou državnih institucija BiH,  mogu li se očekivati promjene i u odnosu  HDZ BiH?

TRIFUNOVIĆ: Odnosi SNSD-a i HDZ-a su čvrsti i zacementirani i obostrano korisni. Dodik i Čović izvlače maksimalnu korist za sebe-i mogu slobodno reči, da oni potpuno kontrolišu Bosnu i Hercegovinu. Prekid koalicije Trojke sa SNSD-om na državnom nivou nije doveo ni do kakvih promjena. SNSD-ovi ministri i dalje obavljaju svoje funkcije. Ni sa ovom najnovijom odlukom neće tu biti neke promjene. Izbori 2026. godine su šansa za promjene. Do izbora, sve ostaje po starom…

MONITOR: U martu je državni sekretar Marko Rubio napisao na X-u, da Dodik podriva institucije BiH. Prije nekoliko dana on se u Vašingtonu sastao sa šefom srpske diplomatije Markom Đurićem. To su pratili komentari da je glavni razlog susreta odnos Srbije prema Dodiku, a slično se komentariše i kratka posjeta italijanske premijerke Đorđe Meloni Vučiću. Da li je ta nova taktika dijela MZ-pritisak na Beograd?

TRIFUNOVIĆ: Vučiću odgovara percepcija da ima uticaj na Dodika – to mu daje na važnosti pred međunarodnim partnerima. On igra na tu kartu. Da može svojim međunarodnim partnerima reći da on ima uticaja na Dodika-da ga može umirit, da ga može kontrolisat…U praksi, Dodik može da posluša Vučića, ali ključne odluke donosi sam.

Da li je ovo bio glavni razlog sastanka Marka Rubija i Marka Djurića? Sumnjam, mislim da oni imaju drugih važnijih otvorenih pitanja…Mislim da američka administracija danas ima manji interes za BiH nego ikada ranije, što se vidi i po tome što nemamo ambasadora nego samo otpravnika poslova. Prethodna administracija je-prije svega preko ambasadora Majkla Marfija imala jedan interes u BiH –koji se jasno pokazivao u određenim potezima u javnosti. Međutim, sadašnja to ne pokazuje. Ne zna se ni sudbina Američke ambasade u BiH. I to govori o jednom potpunom nedostatku interesa. Međutim, činjenica da je Marko Rubio dva ili tri puta komentarisao situaciju u BiH, da je to danas objavljeno u izvještaju da se Dodik smatra krivcem za situaciju u BiH-po izvještaju za 2024. godinu, ali koji je doradila nova Trampova administracija… To znači i da ovakav skroman interes američke administracije i međunarodne zajednice ne odgovara Dodiku, a podsjećam vas da Republika Srpska daje milionske iznose za lobiranje u Americi, da bi se to promijenilo. To znači da on ne uspijeva sa lobiranjem i da su u Americi svjesni da je Dodik jedan od glavnih krivaca za trenutno stanje u BiH. Nijesam siguran kako se on može nositi sa tim, pošto konstantno javnosti predstavlja da ima neke specijalne veze i da će Tramp kad-tad progledati i vidjeti da je on neko na koga bi trebalo obratiti pažnju. Sada je više nego jasno da to nije tačno i da neće doći do takve vrste promjena.

 

Dodik će na sve načine  pokušati da zadrži političku moć

MONITOR: Da li Dodik traženjem od Suda BiH da mu odobri otkup zatvorske kazne (što mu je Sud i odobrio), a od Ustavnog suda da privremeno suspenduje odluku Suda BiH o pravosnažnoj presudi, kupuje vrijeme za svoje referendume?

TRIFUNOVIĆ: Milorad Dodik cijelu svoju političku karijeru gradi na kupovini vremena – od jednog izbora do drugog, od jedne krize do druge. Činjenica da se pojavio u Sudu BiH, nakon čega mu je skinuta potjernica, pokazuje njegovu pragmatičnu stranu-onu koju ne pokazuje javnosti. On je u Sud otišao sam sa advokatom, a za vrijeme trajanja procesa tamo se okupljao sa svojom svitom-najbližim članovima partije koji su ga podržavali tokom čitavog procesa. Dakle, imao je jedno lice za javnost i za svoju stranku, a drugo lice za institucije gdje-u nekom trenutku, mora da ispuni neke obaveze, da smanji neku vrstu pritiska na sebe…Znači sve radi u mjeri u kojoj mu to služi za očuvanje moći…

On zna igrati više uloga: pred svojim biračima i stranačkim kadrovima on nastupa kao borac protiv državnih institucija, ali kad procijeni da mu to koristi-u njima se lično pojavi, ispuni određene obaveze i time smanji pritisak na sebe. Sve to radi planski i promišljeno. Ali je svjestan da ako može da otkupi godinu dana zatvora po drugostepenoj presudi, on će to uraditi. To je i najavio. Tako je zatvor skinuo sa dnevnog reda. Sada se bori da sebi olakša ono što znači drugi dio presude-a to je da se u sljedećih šest godina ne može baviti politikom ili javnim funkcijama. Na sve načine će pokušati da zadrži političku moć i-vjerovatno će mu to, donekle, poći za rukom…Jer, sve ove godine veoma uspješno za svoje saradnike bira maksimalno lojalne ljude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo