MONITOR: U ponedjeljak je u Nikšiću otvorena izložba fotografija starog Nikšića. Možete li nam približiti priču?
ŠABOTIĆ: Izložba predstavlja dio fotografija koje se nalaze u albumu Montenegro et ses environs koji se nalazi u Republici Turskoj. Fotografije je za potrebe projekta CANU-a otkupio istoričar, ujedno i moj otac, Sait Šabotić. A pozornost stručne javnosti na ovaj album skrenuo je istoričar Admir Adrović. Izložba je nastala u saradnji sa KC PuNKt-om, uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore i Opštine Nikšić u okviru aprilskog repertoara ,,Nikšićke kulturne scene 2018″.
Dio fotografija iz pomenutog albuma, koje su nastale krajem 19. vijeka, predstavljaju pogled na naš grad koji do sada nije viđen. Ono što ja mislim i u čemu dijelim mišljenje sa ocem, ujedno i zbog čega smo ovo sve uradili, jeste to da ova izložba služi tome da se upoznamo sa prošlošću našeg grada o kojoj malo znamo. Prvenstveno mislim na nešto što predstavlja današnju kulturnu baštinu. Ova izložba je namijenjena da makar na trenutak skrene pažnju na to šta smo imali, a šta je već godinama unazad polako nestajalo našom krivicom. Moguće je da sve nas treba konstantno opominjati šta mi to imamo u našem okruženju i koliko je to zapravo vrijedno. Bojim se da to ili ne znamo ili nismo svjesni toga…
Na kraju skrećem pažnju da postavka još neko vrijeme živi u IPC Tehnopolis i eto dobre prilike da je mnogi vide.
MONITOR: Vaš film „Revolucionarni dom” je nagrađen na Dokuma festivalu. Čini se da svojom eksperimentalnošću i audiovizuelnom igrom podcrtava ono što za grad i njegovu istoriju predstavlja ova nikada završena gromada u centru Nikšića?
ŠABOTIĆ: Možemo reći da je tako. Kroz ovaj film upotrebom dokumentarno – eksperimentalne filmske naracije smo nastojali da prikažemo kako se kroz zapušteni čelični i betonski spomenik iz perioda komunizma ogleda sudbina revolucionarne borbe i realnost današnjeg društva. Koliko smo uspjeli u tome svjedoče priznanja sa festivala i još bitnije projekcije širom raznih zemalja svijeta.
MONITOR: „Nekome svome” čeka i dalje premijeru. Navodi se da je to priča o kućama koje grade iseljenici na području Crne Gore, ali čini se da nam film donosi jednu dobro prepoznatljivu ličnu notu, ali i dokumentuje stanje u kome se naša zemlja nalazi. Koliko je bilo zahtjevno sve upakovati u 15-ak minuta filma?
ŠABOTIĆ: Nekome svome je moj prvi „ozbiljniji” film. Nastao je uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore i zbog toga ga uzimam kao taj neki konvencionalan početak. Mislim da se nikada više neću usuditi da radim tako nešto. To je intimna priča prvenstveno o mojoj porodici, a siguran sam da će je dijeliti mnoge porodice čiji su članovi trajno napustili našu zemlju. U prvom planu su svakako intimni detalji kroz koje se sastavlja mozaik o jednom bračnom paru koji ritualno posjećuje i održava kuće rodbine čiji se dolazak iščekuje. U najširem planu, svakako, film podstiče na razmišljanje o našim raseljenicima. Bolna je to „slika”, a osjećanje praznine ravno je smrti.
Sve u svemu tih 15-ak minuta filma nastajalo je oko osam mjeseci. Čak ni sada kada je film završen ja ne znam šta smo mi to tačno snimili. Vjerujem da ću u vremenu koje je pred nama i to otkriti.
MONITOR: Posmatrajući naše teme za razgovor, izgleda kao da je nit koja ih povezuje ispisivanje jedne vrste hronike, dokumentaristike u različitim vidovima.
ŠABOTIĆ: Vrlo moguće. Dokumentarizam u velikoj mjeri jeste hronika. A da li je sve ovo što ja radim hronika u više vidova ne znam, o tome ne mogu da sudim niti da kažem da jeste ili da nije. Sve što sam uradio u oblasti dokumentaristike do sada jeste bila hronika određenog vremenskog trenutka ili nekog određenog osjećanja, što je konkretno vezano za film Nekome svome. On svjedoči o tom bolnom osjećanju jedne porodice. A to osjećanje je pretvoreno u jednu petnaestominutnu hroniku koja ukratko sumira kako se skoro pa 90% članova jedne porodice raselilo po svijetu… Jedini trag koji ostaje za tim ljudima su kuće koje protagonisti filma iz godine u godinu održavaju isčekujući konačan povratak rodbine u domovinu koji se, sudeći po svemu, nikada neće dogoditi…
MONITOR: Možete li kao mladi režiser koji iza sebe već ima zavidno iskustvo i pojavljivanje na festivalima približiti koliko je teško krenuti u rad na filmu, završiti ga i na kraju živjeti njegov festivalski život?
ŠABOTIĆ: Iskreno, ne znam. Prije svega film je izuzetno skup i traži mnogo odricanja i žrtve. Mnogo vremena treba da se utroši za jedan film. Prosto od slova na papiru do posljednje kopije filma utroši se mnogo vremena, strpljenja i finansija. Nakon toga krene festivalski život koji opet sa sobom donosi novo trošenje vremena, energije i novca da bi film ostao zapažen.
MONITOR: Izgleda da se posljednjih godina budi domaća kinematografija. Nedavno je desetak domaćih filmova prikazano u Zagrebu. Među njima i Vaš „Revolucionarni dom”. Kakva su iskustva?
ŠABOTIĆ: Nažalost ja sam propustio posljednje izdanje Zagreb film festivala zbog posjete drugom festivalu u Češkoj. Sudeći po svim kritikama za koje sam čuo ovaj programski segment ZFF-a je prošao veoma zapaženo. Ja iskreno mislim da to filmovi zaslužuju jer su dobri.
MONITOR: Ako se vratimo na domaći teren, u vremenu komercijalnih televizija i bioskopa začinjenih blokbasterima, gdje autorski film i domaći stvaraoci mogu naći mjesto?
ŠABOTIĆ: U najvećoj mjeri na filmskim festivalima. Ako je kratki film u pitanju onda je to gotovo jedini način da film „živi” izvjestan period. U današnjem vremenu postoji ogroman broj festivala na kojima je moguće prezentovati svoj rad. Što jeste dobro i što pruža bazu da autor dođe do nekog festivala iz A klase.
MONITOR: Na čemu sada radiš?
ŠABOTIĆ: Radim na svom master filmu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. To je jedna neobična dokumentarna priča o štićenicima iz jedne ustanove nadomak Beograda. Trenutno smo u fazi priprema pa ne nalazim za shodno da mnogo o tome pričam.
Dragan LUČIĆ