Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOKUMENTE – CENTAR ZA SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU, ZAGREB: Svi stenjemo pod teretom prošlosti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Prošli vikend protekao je u znaku obilježavanja 23. godišnjice hrvatske vojno-policijske akcije Oluja. U Hrvatskoj je 5. avgust slavljen kao istorijska pobjeda, a u Srbiji kao pomen žrtvama. Kako ste to Vi doživjeli?
TERŠELIČ: Svakom obljetnicom smo sve dalje od priznavanja patnje, posebno od 2015. kad su prvi put organizirana odvojena službena događaja kao fizičke manifestacije dvije dimenzije VRA Oluja, sagledane iz perspektive pobjednika i stradalnika. Tada je Zagrebu i Kninu po običaju obilježena samo pobjeda i vraćanje teritorija u ustavno-pravni poredak Hrvatske, a u Srbiji prvi put komemoriran Dan sjećanja na stradanje i progon Srba u Sremskoj Rači. Do tada se parastos u Beogradu služio u organizaciji udruženja žrtava bez službenog pečata i govora izaslanika vlade. Od tada poruke svake godine samo produbljuju jaz između dvije zemlje. Mada se mnogima nakon posjete predsjednika Srbije u veljači ove godine činilo da bi se odnosi mogli poboljšati, sad su pali na najnižu razinu od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. godine.

MONITOR: Ovih se dana manipuliše brojem žrtava Oluje. Koliko je prema podacima Documente izbjeglo ili protjerano krajiških Srba, koliko je poginulo i koliko se vodi kao nestali?
TERŠELIČ: Još je najrelevantniji podatak međunarodnih organizacija o oko 200.000 izbjeglih i Hrvatskog helsinškog odbora o 677 smrtno stradalih civila. Zbog ograničenih sredstava nažalost nismo završili terenske provjere i analizu neophodnu za objavu rezultata istraživanje ljudskih gubitaka.

MONITOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je da je svaki zločin vječan i ne može da se zaboravi ili slavi i da je “Hitler htio svijet bez Jevreja, a Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”. Kako je na to reagovano u Hrvatskoj?
TERŠELIČ: Izjava je dočekana kao skandalozna i najpromašenija do sada, mada mu ni prije nije bilo strano slati poruke namijenjene najostrašćenijim glasačima, rječnikom kog se ne bi postidio ni osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. Predsjednik Srbije nastavlja graditi narativ Srba kao najvećih ratnih žrtava, puštajući da agresija na Vukovar i etničko čišćenje Hrvata s jedne trećine teritorija u 1991. te strahovlada koja je uslijedila sklizne u drugi plan. Bira što će spomenuti stvarajući sliku prošlosti pogodnu za hranjenje nacionalističkih mitova, bez tematiziranja odgovornosti tadašnjeg vodstva Srbije za rat i svojih vlastitih postupaka u devedesetima. Smatram da tvrdim stavom prema Hrvatskoj poboljšava svoju političku poziciju u vrijeme neugodnih pregovora s Kosovom, ne mareći za probleme koje stvara. A nagomilana otvorena pitanja vezana uz rješavanje sudbine nestalih Srba i Hrvata kao i probleme izbjeglih i povratnika, ostavlja za neka druga vodstva koje će, nadam se, biti okrenuta vitalnim interesima građana vlastite i susjedne zemlje.

MONITOR: Hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je da 23 godine nakon operacije Oluja Hrvatska šalje Srbiji i srpskoj manjini poruke istine, saradnje i mira i da Hrvatska želi i istinu o velikosrpskoj agresiji, ali nespremnost nekih da se suoče s prošlošću odgađa pomirenje…
TERŠELIČ: Pošto je ponovo propustio spomenuti priznanje patnje ubijenih civila i zarobljenika, nedvojbeno je da interesa za suočavanje s prošlošću na najvišoj političkoj razini nema ni u Hrvatskoj, a pripadnici nacionalnih manjina ostaju taoci vladajućih koji odbijaju prihvatiti nepopularne činjenice. Kratkovidim otklanjanjem suočavanja s prošlošću, umjesto traženja prilika za dijalog baš o najtežim i najmračnijim stranicama povijesti, kao i načinima razvijanja zajedničkog a ne podijeljenog pamćenja, otežavaju razvoj ne samo naše već i susjednih zemalja.

MONITOR: Prošle godine predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je u Kninu rekla da žali zbog gubitka svakog života, i hrvatskog i srpskog, i da se nada da će jednog dana biti moguće “zajedno sa srpskom zajednicom” obilježiti Oluju”. Kakvi su preduslovi za to?
TERŠELIČ: Samo bi iskreno prihvaćanje odgovornosti za posljedice zločina iz Drugog svjetskog rata, te političkog nasilja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma kao i teških povreda ljudskih prava u ratovima od 1991.-2001. stvorilo pretpostavke za humaniziranje odnosa prema mrtvima i uvažavanje među preživjelima. Svjesno koristim baš tu riječ „preživjeli”, jer svi stenjemo pod teretom prošlosti koji bi se mogao smanjiti prihvaćanjem odgovornosti za vlastite pogreške. Kako je pokazalo nedavno istraživanje Hrvatske udruge poslodavaca, mnogi, posebno mladi, bježe u druge zemlje prvenstveno zbog loše društveno političke klime. Usprkos njihovom odlasku, većina naših političara i političarki, i to ne samo iz stranaka na vlasti, odbijaju sagledati složenost ratnih zbivanja i priznati patnju žrtava, što bi doista oslobodilo svekolike stvaralačke potencijale.

MONITOR: Da li je predsjednica Hrvatske trebala da odlikuje Anta Gotovinu i Mladena Markača, koji su predvodili akciju Oluja i nepravosnažno bili osuđeni pred Haškim sudom?
TERŠELIČ: U tome ju je mogla spriječiti politička mudrost, jer za odlikovanje nakon oslobađajuće presude u Haagu nije bilo formalnih zapreka. Je li se bar zapitala kako će na odlikovanje zapovjednika postrojbi, čiji su pripadnici počinili zločine, reagirati porodice ubijenih? Očito ju je vodila želja da učvrsti svoj položaj na listama popularnosti u Hrvatskoj, a ne promišljanje najboljih koraka za unaprjeđivanje suradnje sa susjedima, posebno sa Srbijom.

MONITOR: Predsjednik SNV Milorad Pupovac kaže da je za vrijeme Oluje izbjeglo oko 200 000 Srba, ali “svijest o toj činjenici, a da o savjesti ne govorimo, u društvu ne postoji ni danas”. Je li u pravu?
TERŠELIČ: Posve je u pravu, jer o sudbini izbjeglih vodi računa samo manjina. Mada javnost u Hrvatskoj zna za zločine počinjene u tijeku i nakon VRA Oluja prostor za dijalog o načinima priznanja patnje se sužava. Vrlo važan instrument u ograničavanju slobode izražavanja postala je Deklaracija o Domovinskom ratu, koja se u javnosti često nameće kao jedina moguća interpretacija. Koplja se lome oko pitanja karaktera rata kao i hrvatskog angažmana u ratu u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: Da li će ovakvo obilježavanje Oluje još više zaoštriti odnose između Hrvatske i Srbije?
TERŠELIČ: Hoće, jer ni jedni ni drugi ne žele u svoju sliku uključiti drugu stranu rata, već se drže samo svoje perspektive. Zabrinjava kako se brzo poništavaju rezultati velikih napora uloženih u izgradnju povjerenja u vrijeme predsjednika Mesića, predsjednika Josipovića i predsjednika Tadića.

MONITOR: Predsjednica Hrvatske je prilikom nedavne posjete Jasenovcu osudila ustaške zločine, ali na nju se okomila hrvatska radikalna desnica, koja godinama pokušava da dokaže da je Jasenovac bio samo radni logor. Šta to govori?
TERŠELIČ: Zbog umanjivanja značaja ustaških zločina od strane uzastopnih vlada od 1991. nadalje hrvatsko društvo je podijeljeno oko pitanja tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Danas mnogi, posebno među mladima, nemaju pravu sliku uloge partizana. U prosvjedu, već tri godine za redom, nasljednici žrtava Holokausta, genocida nad Srbima i genocida nad Romima i antifašisti ne obilježavamo godišnjicu proboja iz Jasenovca skupa s vladinim institucijama.

MONITOR:Vi ste nedavno predložili da Državno odvjetništvo (DORH) osnuje specijalni odjel za ratni zločin, kako bi bili efikasnije procesuirani ratni zločini. Kakve su šanse da se to realizuje?
TERŠELIČ: Žao mi je što odjel po uzoru na USKOK nije osnovan u vrijeme njegova osnivanja, početkom ovog stoljeća.

MONITOR: Upozorili ste da još nije završena istraga za zločine koje su pripadnici Hrvatske vojske počinili 1995. u selima Komić i Poljice, te da je pred hrvatskim pravosuđem procesuiran jako mali broj zločina. Čime to objašnjavate?
TERŠELIČ: Najvažniji su razlozi premali kapaciteti državnog odvjetništva te nepovoljna politička klima za procesuiranje zločina počinjenih od strane pripadnika hrvatskih postrojbi. Od malobrojnih postupaka za zločine u tijeku i nakon VRA Oluja spomenut ću suđenje za zločin u Prokljanu i Mandiću, okončano pravomoćnom osuđujućom presudom Boži Bačeliću na sedam godina zatvora za ubojstvo supružnika Damjanić te ratnog zarobljenika Vuka Mandića. Postupak za zločin u Gruborima završio je oslobađajućom presudom dvojici pripadnika Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko, Franji Drlji i Boži Krajini. Zbog zavjere šutnje između tridesetak sudionika akcije, u kojoj je ubijeno šest starijih srpskih civila kao i neučinkovitosti istrage i suđenja, teret odgovornosti zbog počinjenog zločina još ostaje na svim pripadnicima ATJ Lučko.

MONITOR: Retorika i tenzije u regionu posljednjih dana podsjećaju na devedesete. Da li su mogući novi sukobi ili će sve to prevladati razum?
TERŠELIČ: Vjerujem da će ipak zapuhati novi vjetrovi. Raduje me što Vlada Crne Gore konzistentno podržava važne regionalne poduhvate, poput inicijative za REKOM, uviđajući da umjesto jednostranih interpretacija trebamo sagledavanje počinjenih zločina iz različitih perspektiva.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA KEKOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR UNIJE SLOBODNIH SINDIKATA CRNE GORE: Nećemo dozvoliti da nas gaze i marginalizuju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uglavnom imamo proteste koji su politički, zbog vjerskih i nacionalnih tema, i tu se negdje najviše trošimo kao društvo. Manje nas ima da se borimo za egzistenciju i nasušni hljeb. No, i tome će doći kraj. Dužni smo da pozivamo i da se borimo za bolji standard

 

 

,,Ova Vlada, kao treća vlada diskontinuiteta, je svoj imidž i politiku gradila na poboljšanju ekonomsko-socijalnog položaja zapošljenih, penzionera i građana. Kroz program Evropa 1, Evropa sad 2, povećanjem najniže penzije i nekih drugih socijalnih davanja i to je bilo pozitivno”, kaže na početku razgovora za Monitor, dan prije ovonedjeljnog protesta Unije slobodnih sindikata Crne Gore, njen generalni sekretar Srđa Keković. Protest je organizovan zbog upornog odbijanja Vlade na dijalog o Opštem kolektivnom ugovoru (OKU) koji je istekao 30. aprila.

,,Vlada koja Crnu Goru želi da uvede u EU zna da na tom putu moramo da se približimo standardom i zaradama razvijenim zemljama. A mi se trenutno nalazimo negdje na 52 odsto u odnosu na prosjek država EU, a sa ova predhodna dva programa smo bili došli na 54 odsto. Znači ponovo gubimo trku. EU počiva na socijalnom dijalogu. Sve razvijene države Evrope baštine  socijalni dijalog. Kroz dijalog se traže i nalaze najbolja rješenja za tu zajednicu“, kaže Keković.

„Vlade Crna i Gore koja ne želi ni da odgovori na dopis sindikata samo pokazuje da je lažna priča kojom se oni kite i u zemji i van zemlje – da su oni Vlada koja njeguje socijalni dijelog. To je sada razotkriveno, ali od toga nama kao sindikatu nije ništo bolje”, konstatuje generalni sekretar USSCG.

MONITOR: Nakon proslave Prvog maja, koliko radnika će nevaženjem OKU biti nezaštićeno?

KEKOVIĆ: Najmanje stotinu hiljada naših koleginica i kolega ostaće bez nekih značajnih benefita. Od regulisanja broja dana odmora, uvećanja zarada za prekovremeni rad, za minuli rad, praznični rad, rad nedeljom…

Imamo tu i otpemninu za odlazak u penziju, koju ljudi  ne bi dobili bez OKU, kao i određene jednokratne novčane pomoći koje su obavezne u datim slučajevima. OKU je veoma važan jer mi imamo jako nisku kulturu socijalnog dialoga u realnom sektoru, pogotovo na nivou preduzeća, odnosno kod poslodavca. Imamo i zabrinjavajući status u nekim djelatnostima, kao što je trgovina, koja je najveća djelatnost po broju zapošljenih, zatim bankarski sektor, sektor medija, gdje nemamo granski kolektivni ugovor i skoro zanimarljiv broj kolektivnih ugovora kod poslodavca.

Svi ti koje sam nabrojao, i brojni drugi u djelatnostima gdje nema granskog kolektvnog ugovora, bi bili dovedeni u situaciju da bi uslovi njihovog rada bili značajno uniženi.

MONITOR: Tražili ste povećanje plate od 10 odsto.

KEKOVIĆ: OKU se utvrđuje za svaku godinu na osnovu sporazuma između potpisnika tog kolektivnog ugovora. Potpisnici su reprezentativna organizacija poslodavaca, dvije reprezentativne  sindikalne centrale i vlada.

Plate je trebalo povećavati kroz obračunsku vrednoću koeficijenta. Međutim, vladama već 13 godina je više odgovaralo da trguju oko   povećanja zarada. Prvo su pregovarali sa jednom djelatnosti, primjera radi prosvetom. Pa prosveti ne povećaju kroz obračunsku vrednoću koeficijenta, jer bi onda bilo povećano svima, nego kroz koeficijente.Onda, kad povećaju jednoj djelatnosti, pobune se službenici, pa  onda povećaju njima, pa se onda pobuni vojska, pa se povećaju koeficijenti vojsci. Plate su se povećavale na jedan paušalni način. Kroz povećavanje koeficijenata složenosti poslova.

Kada smo počeli da reagujemo i da tražimo da se takva politika zaustavi, došlo je vrijeme kovida. Donijelo i budžetsku katastrofu , jer se desio fijasko u turizmu. I tada smo kao odgovorna organizacija dali saglasnost i za 2020. i za 2021.

Posljednje tri godine tražimo povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta sa 90 na 100 eura. Pričali smo da li ima para u budžetu za to povećanje. Mi odgovorno tvrdimo da ima, i na prihodnoj i na rashodnoj strani, a to smo prezentovali više puta.

MONITOR: U toku pregovara pominjalo se i predizbormo obećanje o sedmočasovnom radnom vremenu.

KEKOVIĆ: Mi smo u našoj rezoluciji ugradili zahtjev da se smanji dužina trajanja radnog vremena, da ona bude sedmično 35 sati, kako bi se našla  ravnoteža između privatnog i poslovnog života i više prostora izvojilo za porodicu. To nije ništa novo, to je trend koji je prisutan svuda u svim razvijenim zemljama svijeta. Onda se desila ona politička kampanja, gdje je PES koji je čini okosnicu ove Vlade, iznio taj svoj predizborni program u kome je naveo da oni žele da radna sedmica bude 35 sati. Podržali smo to,  jer je to dio naše rezolucije.

O tome  se trenutno ništa ne priča. Na nivou Socijalnog savjeta je napravljeno nekoliko radnih grupa u kojima su  poslodavci izrazili  nevjericu da ne dođe do većih poremećaja u prihodima i u zapošljavanju.

Moram da priznam i sledeće, da smo upali u ubrzanu fazu pristupanja EU i da nam je cijela prošla godina prošla u razmatranju brojnih zakonskih propisa iz oblasti radnog i socijalnog zakonodavstva koje smo morali da pregovaramo. To je zaista bilo zahtjevno i  , da ne pravdam sad Vladu, ali možda nas je upravo taj proces malo odaljio od ove priče. A priča oko sedmočasovnog radnog vremena jesta ozbiljna. Ako pristupite jednomu problemu i želite da nađete rješenje, onda sam ubjeđen da ga možemo naći na zadovoljstvo i zapošljenih, poslodavaca, ali i Vlade.

MONITOR: Nedavno je ponovo vraćena odredba o mogućnosti odlaska u penziju sa 67 godina.

KEKOVIĆ:To je priča koju je Unija zagovarala pet godina i borila se nakon što je 2021. došlo do jedne regresije prava zapošljenih. Ta odluka je bila politička, trebalo je smijeniti pojedine kadrove. Hiljade naših koleginica i kolega je moralo godinu dana ranije da napusti tržište rada i da godinu dana maltene gladuje da bi vraćali kredite.

Ima još dosta pitanja koje dobijamo od naših članova. Postavlja se pitanje da li ova odredba o 67 godina važi i za službenike i namještenike, jer  je u Zakonu o državnim službenicima ostala odredba koja je bila ranije usklađena na 66 godina. Ovo je vrlo važno da naglasim –  da važi. Jer je  u Zakon o radu unijeta nova odredba koja kaže da specijalni zakon ne može da daje manja prava od zakona koji propisuje opšti zakon, u ovom slučaju, Zakon o radu.

Dobijamo informacije da čak i poslodavci pokušavaju da manipulišu sa tim i da u penziju šalju naše koleginice i kolege koji žele i imaju pravo da rade do 67 godina.

MONITOR: Unija je imala kampanju o izgradnji socijalnih stanova po modelu grada Beča, međutim Vlada se opredjelila za Velje brdo.

KEKOVIĆ: Unija je napravila projekciju gradnje socijalnih stanova od po 60 kvadrata na teritoriji cijele Crne Gore, po modelu socijalnog stanovanja grada Beča. I ta projekcija govori koje su prednosti, i koji su nedostaci projekta Velje Brdo u odnosu na bečki model stanovanja. Ovaj model inače zagovara EU, koja je izdvojila značajna sredstva da države članice reformišu svoje stambene politike i preko tog modela omoguće priuštivo stanovanje.

Umjesto toga dobili smo model Veljeg brda u kome se u Podgoricu dovode ljudi iz cijele Crne Gore uz, nedavno najavljene troškove koji su porasli na preko milijardu eura.

Primjena bečkog modela u Crnoj Gori koštala bi 600 miliona za 10.000 stanova veličine 60 kvadrata. S tim što bi, za razliku od Veljeg brda, ti stanovi mogli da počnu da se grade vrlo brzo, jer bi opštine davale plac, na kojem već postoje priključci za struju, vodu, postoje putevi. Sve ono što na Veljen brdu tek treba da se izgradi.

Kada su naši predstavnici bili u studijskoj posjeti Beču, informisani su da 60-70 odsto građana i građanki živi u državnim stanovima, cijena zakupa stana od 60 kvadrata kreće se od 10-12 odsto prosječne plate. Ako bi to preveli na naš model, zakup bi bio 100-120 eura.

Kod njih sa 16-17 godina može građanin ili građanka da aplicira za taj stan. Vrijeme čekanja na stan je od godinu i po do dvije godine. Stan se može doživotno koristiti, a imaju pravo da ga koriste i nasljednici. Taj stan održava država. Nema ulaganja za održavanje, plaćanja poreza. Obaveza je jedino da se plaća zakupnina.

Kada smo uporedili bečki model i Velje brdo, došli smo do računice da bi za stan od 60 kvadrata po bečkom modelu za 30 godina bilo plaćeno nešto preko 30 hiljada eura, a za stan na Veljem brdu preko 110 hiljada.

MONITOR: Šta očekujete nakon protesta?

KEKOVIĆ: Izuzetno je bitno da se OKU dogovori i da se povećaju zarade. Važno je i da da nećemo dozvoliti nikom da nas gazi, da nas marginalizuje.

Uglavnom imamo proteste koji su politički, zbog vjerskih i nacionalnih tema, i tu se negdje najviše trošimo kao društvo. Manje nas ima da se borimo za egzistenciju i nasušni hljeb. No, i tome će doći kraj. Dužni smo da pozivamo i da se borimo za bolji standard.

Ko ima najbolji standard u Evropi? Imaju upravo one države, čija stopa sindikalizma je najveća. Ona se kreće do 70 odsto u zemljama poput Finske, Švedske, Islanda…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICIST, HRVATSKA: Evropska unija mora pronaći način da bude suštinski samostalna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Živimo u vrijeme populističke desnice generalno, a takođe i u vremenu realnog i nepovratnog poraza tzv. liberalne ljevice, čija ideologija nikome ne zvuči dovoljno uvjerljivo u današnjem svijetu

 

 

MONITOR: U Hrvatskoj se nastavljaju incidenti prema građanima/kama srpske nacionalnosti.Hrvatski zvaničnici odaju poštu žrtvama Jasenovca, ali nisu obzirni prema civilnim žrtvama Bljeska i Oluje. Da li i taj narativ zvanične Hrvatske utiče na moguće, dublje promjene u društvu kada se radi o „suočavanju sa prošlošću“?

MARKOVINA: Čitav taj odnos prema Jasenovcu je ponajprije blasfemičan sa svih strana. Pisao sam već o tome za Peščanik ovih dana, Jasenovac je u moru ovdašnjih zločina 20. stoljeća uvjerljivo najmonstruozniji i pokazuje sistem i pravu bit ustaške države. I umjesto da se kao prema takvom odnosimo prema njemu, srpski nacionalizam ga već godinama koristi za falsificiranje brojki i moralno opravdanje svih zločina iz devedesetih pa i genocida u Srebrenici, te ga koristi u dnevnopolitičke svrhe. Kao s onom otužnom izložbom u skupštini koja je, valjda, trebala isprovocirati Tonina Piculu.

Hrvatski nacionalizam, pak , prvo nije znao što bi s Jasenovcem, pa je nekako držao protokolarne govore i pokušavao  izbjeći jasno imenovanje da je napravljen genocid nad Srbima, podvodeći sve pod priču o Holokaustu i izbjegavajući spomenuti suštinu ustaške države. Što se tiče ratova iz devedesetih, u Hrvatskoj je  bilo jedno vrijeme, čak i na početku Plenkovićevog prvog mandata, kad se uz trijumfalizam,  dogodilo da potpredsjednik Vlade iz SDSS-a, ode u Knin na  proslavu, a onda je ministar branitelja Tomislav Medved došao na obilježavanje ubojstva srpskih staraca civila u Varivodama. Međutim, posljednjih godina se s novim usponom krajnje desnice takvo što više ne može zamisliti. Opet i dodatno zbog insceniranja predstave kojom se svake godine obilježi egzodus u Srbiji, svaki put kao da je rat počeo u ljeto ‘95. i da se prije toga ništa nije događalo.

MONITOR: EU je orkestrirala svoju novu bezbjednosnu i, donekle, spoljnu politiku. Bivši francuski predsjednik, socijalista Fransoa Oland, kaže da odnosi Evrope i SAD više ne mogu biti isti i kad Donald Tramp ode sa vlasti, ali i da su Njemačka i UK još vrlo zavisne od politike SAD. Šta vi mislite o ovoj Olandovoj izjavi?

MARKOVINA: Mislim da je sada valjda svakome jasno, bez obzira na to koliko je Donald Tramp ekstreman primjer svega što se dogodilo unutar SAD-a i personifikacija raskida s do nedavno postojećim svijetom, da se stvari više neće vratiti na početne postavke s njegovim odlaskom. Drugim riječima, da, Evropska unija mora pronaći načina da bude suštinski samostalna, funkcionalna i da bude ozbiljan geopolitički faktor u budućnosti, što sada nije.

MONITOR: Pobjeda Petera Mađara je mnoge u Evropi, a posebno u Briselu bacila u euforiju. Mađareva partija je percipirana kao desni centar, a on je dugo bio u Fides-u. U parlamentu neće biti nijedne ljevlje partije. Da li je to potvrda teze da EU i Evropa sve više idu udesno i šta-u tom kontekstu, znači pobjeda Progresivne stranke Rumena Radeva u Bugarskoj, deklarativnog lijevog centra?

MARKOVINA: Mađar doista jeste desnica, a pričati o Radevu kao o ljevici ima smisla onoliko koliko je ljevica i Dačićev SPS. Živimo u vrijeme populističke desnice generalno, također i u vremenu realnog i nepovratnog poraza tzv. liberalne ljevice, čija ideologija jednostavno više nikome ne zvuči dovoljno uvjerljivo u današnjem svijetu. A sve to se događa u nikad pogubnijem preslagivanju svijeta od Drugog svjetskog rata do danas. Volio bih da Europska unija nađe način da preživi i s te strane je dobro što je Orban kao rodonačelnik desnog populizma i neoliberalne demokracije izgubio, samo što to neće ići, zapravo, dok se neka nova ljevica ne osnaži unutar EU.

MONITOR: Svijet kao da danas zavisi od krhkog mira-dok se vode ratovi koji prijete da postanu još širi, pa i globalni sukobi. Koliko su oni rezultat političkih koncepata savremenih država-a koliko starih imperijalnih motiva za vitalnim prirodnim resursima i novih-za prestižnim tehnologijama?

MARKOVINA: U suštini se uvijek od kraja devetnaestog stoljeća do danas sve svodi na isto. Nezaobilazni nacionalizam nacionalnih država i imperijalizam onih koji se osjećaju dovoljno moćnima da budu imperijalisti. Princip je isti, sve su ostalo nijanse-pjevao je Đole, pa je s te strane nebitno govorimo li još uvijek samo o nafti ili o modernim tehnologijama. Jedini projekti koji su, suštinski, bili mirovni su projekt SFRJ i Europske unije.

MONITOR:  Donald Tramp postaje i meta niza atentatora. Za sada javno nije poznata nijedna „politička pozadina“. Najnoviji napad izveo je Kol Tomas Alen, mašinski inženjer iz Kalifornije. On je i autor manifesta-u kojem zagovara vladavinu zakona a ne pojedinaca. Izgleda da je bio donator kampanje Kamale Haris i učesnik No kings protesta. Da li je američko društvo postalo „prenapregnuto“ i koliko je to opasno za veće unutrašnje sukobe u SAD?

MARKOVINA: Niz atentata na Trumpa sad već izgleda i pomalo bizarno, ali jeste činjenica da je SAD već duže vrijeme na rubu realnog građanskog rata i to jeste jedna od mogućnosti. Uostalom, ono što se događalo u Minneapolisu, gdje su Trampove lične naoružane formacije počele ubijati ljude koji prosvjeduju jer ovi hapse druge ljude bez reda, jasno govori u kojem smjeru se stvari razvijaju.

MONITOR: Izrael je napad na Iran i Liban, predstavio kao vitalno pitanje. Može li mir posle toga biti trajan i koliko je Izrael u riziku da smanji interesovanje SAD za ratove koje vodi, čineći velike zločine i slamajući međunarodni poredak do granice nemoći UN? Može li se očekivati otvorenije miješanje Kine u bliskoistočni haos?

MARKOVINA: Prvo, čisto sumnjam da će se Kina otvoreno umiješati u bilo što, kad im sve ovo da drugi ratuju i poništavaju vlastiti ugled i položaj u svijetu, jako odgovara. A drugo, iako je osviještenijim ljudima u svijetu odavno jasno kako se Izrael odnosi prema Palestincima, nakon Gaze ta država je izgubila svaki moralni kredibilitet i moralni kapital kojeg je imala zbog Holokausta, a svakim danom sve više, logično, gubi i podršku svih onih koji su joj bili neupitni saveznici. Da među političarima u Izraelu ima više racia, a manje nesnošljivih emocija, odavno su trebali razumjeti da će sve ovo što rade potencijalno  dovesti opstanak te države u pitanje. Stoga postoje samo dva međusobno povezana načina da mir bude trajan. Pri čemu se ovaj drugi, tj. suočavanje sa svim počinjenim zločinima neće dogoditi. Mi to najbolje znamo, a tamo je uniformnost društva puno gora nego što je na našim prostorima. A drugi je možda još uvijek ostvariv i odnosi se na istinsko formiranje i međusobno priznanje dvije države. Što je posljednje što Izrael želi. Samo što su alternative tom raspletu samo dvije. Jedna je genocid i etničko čišćenje Palestinaca-na čemu se očito radi, a druga je jedna zajednička potpuno demokratska država sa svim građanskim i biračkim pravima, što Izrael tek ne bi dopustio nikada.

 

Nikad se suštinski politika HDZ-a iz Hrvatske prema BiH nije promijenila

MONITOR: MSP BiH uputilo je protestnu notu Ministarstvu spoljnih i evropskih poslova Hrvatske u vezi sa jednom od tema skupa TradFesta u Zagrebu, o formiranju hrvatskog entiteta u BiH. Skup su organizovale NVO, ali je na njemu bilo i predstavnika vlasti. Već odavno nezavisne, države ex-yu regiona kao da ne prestaju sa-doduše nezvaničnim, pretenzijama na teritorije susjeda?

MARKOVINA: Da se razumijemo- nikad se suštinski nije politika HDZ-a iz Hrvatske, koja je najčešće bila i službena politika Hrvatske, prema Bosni i Hercegovini nije promijenila. To je uvijek bila ideja uspostavljanja neke ekskluzivne hrvatske teritorijalne jedinice u toj zemlji, uz potpuno pokroviteljstvo nad bosanskohercegovačkim HDZ-om. Samo što više nisu ratne okolnosti, pa ni metode na svu sreću nisu iste, ali poenta jeste. To što nije bilo najviših dužnosnika vlasti suštinski ne znači ništa, budući da se premijer redovno uključuje u izborne kampanje u BiH na strani HDZ-a, a radi to i danas. I opet, s druge strane imamo operacionaliziranu ideju ‘srpskog sveta’, koja ne predstavlja zapravo ništa drugo nego nezadovoljstvo srpskog nacionalizma današnjim međudržavnim granicama, što takođe nije ništa drugo nego nastavak nezadovoljstva avnojevskim granicama i svega onoga što je proizvelo rat. Bosna i Hercegovina je tu oduvijek najveći trn u oku ovdašnjim nacionalistima-ali ni ostale države, uključujući Crnu Goru, teško da mogu posve zanemariti prisutnost tih ideja.

 

Tramp je nanio nepopravljivu reputacijsku i savezničku štetu SAD-u

MONITOR: Donald Tramp je počeo  i vlast osvojio na programu MAGA i repatrijaciji američke industrije. Drugi mandat je osvojio mašući parolama američkog nacionalizma. Da li je ovo što danas radi rizik za politički i ekonomski prestiž SAD?

MARKOVINA: Donald Tramp je nemoguć za ozbiljnu političku analizu, jer ni on sam kad se probudi ne zna što će sljedeće tog dana odlučiti i napraviti. Ali jeste neupitno da je nanio nepopravljivu reputacijsku i savezničku štetu SAD-u, koja, kao što već rekoh, ne može biti tek tako sanirana, jer niti će se Amerika vratiti na staro i početi emitirati priču o sebi putem privlačne popularne kulture i o sebi kao o zemlji mogućnosti, niti će ostatak svijeta biti slijep pored zdravih očiju i oslanjati se na nekoga ko će ti okrenuti leđa u svakom času kad mu bude oportuno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TIHOMIR STANIĆ, GLUMAC: Ne pristajem na ćutanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad pristajete na nečastan kompromis, on uvijek traži novi kompromis. Tu nema kraja. Mnogo sam puta odlazio iz sigurnih poslova samo da bih sačuvao slobodu. Ovo sa Andrićem radio sam pet mjeseci po pet sati dnevno da je osvojim, da ne zavisim od toga hoće li mi neko dati ulogu. Sloboda ima cijenu. Čovjek mora biti spreman da je plati

 

 

„Srećan je čovjek koji se usudi da bude slobodan.“ Ta misao mogla bi  sažeti razgovor sa glumcem Tihomirem Stanićem nakon izvođenja monodrame po motivima romana “Na Drini ćuprija”. Polazeći od Andrića, razgovor je otvorio teme istine, hrabrosti, umjetnosti i mostova koje svako od nas gradi kroz život. Pretvorio se u priču o književnosti, hrabrosti i slobodi.

MONITOR: Kako se vaše razumijevanje Andrićevog djela mijenjalo kroz godine, do trenutka kada ste kao glumac počeli da govorite njegove riječi?

STANIĆ: Mnogo se menjalo. Kada sam tražio celinu iz romana za scensko izvođenje, pronašao sam priču o Mehmet-paši Sokoloviću i shvatio koliko je grandiozna Andrićeva misao – da čovek celog života pokušava da premosti bol iz detinjstva,  napravi most između mesta rođenja i mesta života.

Tada sam razumeo da svi mi to radimo. Svi pokušavamo da napravimo neku vrstu mosta između onoga gde smo stigli i odakle smo krenuli.

Pre 25 godina taj tekst sam govorio drugačije, gotovo pokušavajući da ličim na Andrića koji naglas govori svoje delo. Vremenom je to evoluiralo i danas ga govorim kao da sam ga ja napisao. Toliko sam ga usvojio, a opet mu se svaki put divim iznova — toj višeslojnosti, ritmu i lepoti jezika. Tu ima nečeg čarobnog. Ivo Andrić je veliki mudrac koji je usavršio i stil i način pripovedanja. Toliko sam fasciniran tim delom da sam pre neki dan, sam kod kuće, izgovarao delove koje već 25 godina govorim pred publikom, diveći se ponovo ritmu tih rečenica i poetskim figurama koje njegova proza nosi. I svaki put me to iznova zadivi. U toj prozi ima nešto neiscrpno. I posle četvrt veka, svaki put u njemu otkrijem nešto novo.

Pogledajte samo prvu rečenicu: „Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala.“ Pa to je savršeno. U jednoj rečenici imate ritam, sliku, snagu i muziku jezika.

MONITOR: Primjećujete li razliku u tome kako publika danas reaguje na Andrića u odnosu na ranije?

STANIĆ: Publika se menja, svi se menjamo, ali ljudi koji dođu da ovo gledaju uglavnom reaguju isto. Jer ovo nije predstava koja počiva na zabavi, humoru ili atrakciji. Ljudi dolaze sa motivom, dolaze da slušaju. I imam ogromno poverenje u taj tekst. Sećam se jednom u Rotterdamu, došao je jedan naš čovek, verovatno očekujući nešto sasvim drugo, nešto zabavno. Vidio sam ga kako se na početku meškolji, kao da misli da je pogrešio. A onda, posle nekoliko minuta, uhvatila ga je priča. Kad je došla priča o deci odvedenoj daleko od rodnog kraja, prepoznao je sebe. On je i sam otišao iz svog zavičaja da traži život negde drugo. I video sam kako u desetom minutu plače. To je snaga te univerzalne priče. Ljudi u njoj prepoznaju svoju sudbinu. Zato verujem da publika, ma koliko se vreme menjalo, reaguje na istinu isto. A velika književnost nosi istinu. Zato traje.

MONITOR: Koliko je ta priča bliska današnjim mladim ljudima?

STANIĆ: Duboko bliska. Dobra književnost uvek govori o večnim istinama. Ljudi često ne shvataju koliko dobra literatura može olakšati život. U njoj prepoznate da vaš problem nije samo vaš, da su se ljudi kroz vekove nosili sa istim pitanjima. Mnogo toga ne morate sami iskusiti — možete znati iz literature. Ja sam mnoge nevolje izbegao zahvaljujući knjigama.

Govoreći Andrića ovih dvadeset i pet godina, siguran sam da sam postao mudriji nego što sam bio pre tog susreta.

MONITOR: Ima li djelova teksta iz djela Iva Andrića koje Vam je emotivno najteže izgovoriti?

STANIĆ: Nije mi ništa teško, jer je sve duboko promišljeno. Postoje delovi koje sam svesno izostavio ili ublažio, poput brutalne scene nabijanja na kolac, jer sam želio meru. Ali i posle stotina izvođenja, svaki put preispitujem tekst. Ipak, forma je ostala ista 25 godina. I ostaje takva.

MONITOR: Često govorite o slobodi i hrabrosti. Da li je danas veća hrabrost govoriti ili opstati, samim tim prećutati?

STANIĆ: Nije dobro prećutati. Sloboda je najdragocenija čovekova tekovina.

Kad pristajete na nečastan kompromis, on uvek traži novi kompromis. Tu nema kraja. Mnogo sam puta odlazio iz sigurnih poslova samo da bih sačuvao slobodu. Ovo sa Andrićem radio sam pet meseci po pet sati dnevno da je osvojim, da ne zavisim od toga hoće li mi neko dati ulogu. Sloboda ima cenu. Čovek mora biti spreman da je plati.

MONITOR: Kolika je danas odgovornost umjetnika da govori javno?

STANIĆ: Ista kao prije hiljadu godina. Ako čitate Šekspira, Eshila ili Euripida — sve je isto. Istina, pravda i sloboda su ideali kojima se uvek teži. Borba za te vrednosti je stalna.Mislim da umetnost nema smisla ako ne nosi istinu. Umetnik nije tu samo da zabavlja. Njegova je dužnost i da svedoči vremenu u kojem živi. Video sam mnoge ljude, i među kolegama, koji su zbog komfora, koristi ili straha pravili kompromise sa nečim u šta duboko ne veruju. To se oseti. To se vidi. Čovek se iznutra stidi, i ta pukotina se prenese i na umetnost. Zato mnogi vremenom izgube onu snagu koju su nekad imali. Jer bez unutrašnje istine nema velike umetnosti. Ako čovjek nije slobodan u onome što govori, teško može biti istinit u onome što stvara. A bez istine nema ni umetnosti koja traje.

MONITOR: Danas se često čini da je svijet gori nego ranije. Dijelite li taj osjećaj?

STANIĆ: Ne. Samo danas brže saznajemo za sve. Nekad je vest putovala godinama.

Zbog medija nam se čini da je svet gori, ali čovečanstvo je oduvek prolazilo kroz katastrofe, ratove, kuge. Literatura me uverila da je ljudska drama uvijek ista. A ono što čuva svijet jesu mladi.  Deca. Njihova nevinost i pobuna.

MONITOR: Šta danas najradije čitate?

STANIĆ: Čitam Andrića. Vraćam mu se stalno. Most na Žepi je savršena pripovetka. Volim poeziju, Miloša Crnjanskog, Jesenjina, Ljubomira Simovića. Kad sam bio mlađi, strasno sam čitao Dostojevskog. I danas mu se vraćam. Dobra literatura je ono što traje. Zato je velika. Jer govori o onome što je večno.

                                                      Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo