Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Tiho nosim “ništa mi nije” sa sobom

Objavljeno prije

na

Prođe i porodično okupljanje, povodom godišnjice smrti, u narodu poznatije kao parastos. Parastos je grčka reč i znači „zastupanje, posredništvo” jer se u ovoj službi zastupa i moli za pokojnika.

I ja sam najveći deo familije, kao i većina, upoznala na sahranama. Baba ujna, ’39. godište, predstavlja blisku familiju, iz istočne Srbije, na svim rodbinskim dešavanjima. Jer, pogađate, ona je živahnija od svih sinova, snaja i mnogobrojne unučadi, njoj je najlakše da se povlači po autobusima, da nosi pune torbe keksa, kafe, ratluka, čokolada, jabuka, sveća zbog “valja se”, i to sve zabrađena crnom maramom na četrdeset i kusur stepeni. Tetka, dan pre parastosa, bila na groblju, pa tako imam izveštaj ko je zarastao u travu, a kome cveta dan i noć. Podseti me to na pokojnu babu. Brat leži u svojoj sobi na krevetu, a baba samo otvori vrata i stavi mu na grudi neku hranu ili pare. Danas sam ubeđena da je to bio neki trening za umiranje.

Jutro pre polaska na groblje, pijem kafu, familija “sa strane” odavno budna, ona živahna baba ujna ugleda žbun aronije:

„Šta ti je ovoj?”

„Aronija.”

„De, sinko, naberi malo te ironije da probam, kažu zdrava je za srce.”

Zanimljivo je što aronija ima ukus kao ironija kada bi bila jestiva.

Ne može čovek više ni da se neodređeno zagleda u daljinu, odmah mu neko priđe i ponudi se da mu popuni vidik. Seli smo razum i ja, popili po koju, ustali, izgrlili se i razišli ko ljudi.

Stigosmo na groblje, mimoiđem se sa grobarom: „Izvolite?” Rekoh: „Ništa, samo gledam…” Ovde kad napuniš četrdeset godina, očekuju da obučeš “ono” odelo i da lagano kreneš da puziš ka groblju. Više plača na groblju nego u porodilištu. Mrtvi jedu, piju kafu, miriše kinesko cveće… Neverovatno je da još postoji običaj da se na parastosima bogato jede, a da se posle ide i u pokojnikovu kuću na dohranu. Čula sam za priču da je neki Austrijanac kada je video naše ljude na groblju kako jedu pozvao policiju. A šta ćemo, mi i žuto vino zovemo belo zato što je napravljeno od zelenog grožđa. Logično, zar ne!

Saučešće umesto rodbine treba da primaju najbolji prijatelji preminule osobe jer oni su izgubili nekog sa kim su provodili vreme, a rodbina je izgubila samo osobu za pozdravljanje na svadbama i sahranama. Odaću vam jednu tajnu: na grobljima samo najbliži plaču za pokojnikom. Ostali svi plaču svoje tuge. Pojave se i nekakvi nepoželjni, oni za koje kažemo: “Ma pusti ga, dobar je u dubini duše”. I šta sada, mi ostali treba da nosimo ašov sa sobom?!

Prevariš se i pomisliš da nekoga poznaješ pa zalutaš na stranputicama njegove duše. Ali često se pokaže da ne poznajemo ni sami sebe. Plaši me reakcija koja je brža od misli, njena brzina i silina ima takvu razornu moć, da misao stigne jedino da konstatuje štetu. Ne postoji kavez jači od sopstvenog uma. Ni tamničar teži od sopstvenih misli. Osmeha imam, nek svako uzme koliko u oko može da mu stane. Ruke ne tražite. One su na leđima. Vezane.

P. S. Iako je zavesa još podignuta, predstava je gotova. Nemam više teksta. Kraj je najbolje oćutati.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Tu smo dok smo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad čovjek stari nije za među svijet, nego, eto, malo virne da ne ostane sasvim otuđen u svom mjehuru, ali igleda da je ta opcija ipak najbezbjednija. Bolje loviti ribu. Biti baba i more

 

Gledam sunce zatvorenih očiju, sve je toplo i narandžasto. Istina čoveka uvek gleda u oči, pitanje je da li on sme da joj uzvrati pogled. U onim godinama koje ostaviš za sobom, stvarao si sebe. Svaki naredni dan je pod njihovom senkom. Kad pogledam u svoje godine, vidim nesklad između njih i mudrosti. Nije prolaznost problem, problem je što osećam da ih nekako i dalje nisam dostojna.

Pomno sam gledala dan kako se zahuktava. Gledala sam i spisak obaveza koje su to i ostale, a meni odzvonilo. Sad imamo jednačinu sa više nepoznatih i bezbroj pretpostavki. Vidim svi znaju šta i kako treba, osim mene. Niti znam, niti verujem. Šta ću, uvek sam bila avangarda. Čehovljevski sam tip, volim tople ljudske priče. Pitam se šta li će sad ona silna administracija gde troje čuva jednu fioku, a petoro pečat. Svi sitni opštinski činovnici, proceduralno nevaspitani, sve one precvetale partijske damice sa tri razreda osnovne, bez sredstava i pomoći dobrih ljudi… Ovde, na žalostivom Balkanu, bolje se poznaju legende i mitovi od onog što se događalo pre pet ili dvadeset godina. Na divne smo grane spali. Treba ubeđivati ljude da je kritika svake vlasti i ideja legitimni korektivni faktor, treba ubeđivati roditelje da vakcinišu decu, treba nagovarati mili narod da se kupa redovno, treba pojašnjavati značenje sekularne države, treba zidati kuću ispočetka. „Dom za s uma sišavše“ zvuči tako utešno, kao da postoji nada… Samonikla nada je vrlo izvesna sloboda koja nikoga i ništa ne ugrožava. I niče u alejama sahranjenih iluzija o sebi. Raskršća su uvek nadahnjujuća i neophodna za rast. Odvažnost nije uvek mudra, ali otvara nepoznatu teritoriju, podstiče sposobnost adaptacije, da bi nas utvrdila i učvrstila u temelj. Mora da bude teško da bi valjalo. Moraš da izdišeš dok čekaš taj ponovni udah i dočekaš ga otvorenih alveola. Kad boli, dobro je. Kad svrbi, dobro je. Dok žudiš, dobro je. Nosiš brdo u rukama i kroz njega vidiš sunce. I dobro je.

Kad čovek stari nije za među svet, nego, eto, malo virne da ne ostane sasvim otuđen u svom mehuru, ali igleda da je ta opcija ipak najbezbednija. Bolje loviti ribu. Biti baba i more.

P.S. Vlast se menja, ali pozicija naroda roba ima doživotni ugovor, jer bajke ne postoje. Plaćajte račune, punite budžet i nastavite da maštate.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tvrdokorne mrlje i navike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam dovoljno pameti ni iskustva da procijenim da li je ovo kamen bačen u vodu, koji će nakratko napraviti nekoliko krugova, ili zaista živimo vrijeme velikih promjena

 

 

Razvlači se jutro. Par poruka u telefonu, svima nešto treba. Razvlačim se i ja, danas kasnije započinjem dan ostavljajuci mu malo šansi.

Mislila sam da sam u formi, ali evo, u parku čuvam jednog malog Ogija i tera me da budem zombi i da ga jurim. Već sat vremena trčim za njim, pena mi iz usta izlazi, jedva dišem… on se okreće dok trči, gleda me i kaže: „Ti baš dobro glumiš zombija!“. „Ma, dete drago, ne glumim, svetog Petra vidim!“. Zapravo, nema te muke i problema koji mogu da mi naude, koliko njegov smeh, radost i zagrljaj može da me raspoloži.

Pravilo mira je da ga ponekad moraš izgubiti…

Posle ko zna koliko godina videla sam zvezdu padalicu i možda me je čula, jer ne tražim mnogo. Pročitah da nije dovoljno videti zvezdu padalicu da bi se ispunila želja. Ujutro treba pronaći cvet ljiljana. Verovanje ruskog naroda, čini mi se. Kažu da iz svetlucave prašine umiruće zvezde procveta ovaj cvet. Dakle, želje odlažem do sezone njegovog cvetanja, kao i svi graditelji iluzija, privilegovani da izaberu i pogrešno u stalnom redu za pomilovanje. Tišti me kad vidim koliko se pokvarilo prosto postojanje. Kad se podigne veliki istorijski talas on lomi i nosi sve pred sobom. Nemam dovoljno pameti ni iskustva da procenim da li je ovo kamen bačen u vodu, koji će nakratko napraviti nekoliko krugova, ili zaista živimo vreme velikih promena. Ovde je svakodnevica borba neprestana, borba da ne siđeš s uma od toliko nepravde, gluposti i golog nasilja.

Potrošila sam gotovo sav kapacitet za brigu, sad govorim ljudima kako je divno vreme, kako se samo treba šaliti i zezati, radovati se i ne raspravljati se ni sa kim, biti neustrašivo nasmejan… jer život… jer lepota… jer umetnost… jer ljubav… Osećam se kao violinista na Titaniku.

Uskačem u novi dan, a ne završim ovaj koji i ne postoji više. U zaglušujućoj tišini noći dobijem vremena da se sa sobom objasnim. I onda kiša. Mini koncert. Dva-tri dima na kraju da propuste sve ono što dolazi. Biće kao da ništa od ovog i nije bilo kad se otegne dan sa svedocima.

„Desi se da se probudim, od noćna bliza neba plava, i stavim ruku na srce što kuca jako. I da se tad u mislima zanesem, i osetim polako, polako: da je mladost prošla pa se stresem“, što bi rekao Crnjanski.

P.S. „Svaki Srbin ima pravo birati način življenja svog po svojoj volji, samo koji nije na obštenarodnu štetu“ Sretenjski ustav. Sve je lepo rečeno samo smo se u međuvremenu pogubili u izborima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Iznajmljivanje tišine

Objavljeno prije

na

Objavio:

I neka vrijeme odnese svoje, nek stare slike pokrije prašina, mi smo odavno prestali da brojimo šta nam je uzela ova tišina

 

 

Jede mi se neki lagani kolač sa korom od belanaca, filom od vanile i jagodama, da sve bude meko i vazdušasto i nešto malo da hrska, samo ne znam šta bi to moglo biti, ali da obogati teksturu… neću da pravim, hoću da mi je napravljeno sad i odmah, nemam strpljenja.

Kroz svoje predstave gledam kao kroz zatvorske rešetke. Nekad, vrhovima prstiju dodirnem stvarnost. Na zidu beležim rečima dane, a rešetke sa sobom nosim. Postoje dani koji me podsete na to koliko se sve promenilo, ostalim danima se pravim da znam kako da živim tu potpuno drugačiju priču.

Čekam neku vest. Baš tu, neku, jer ne znam koju. Ništa nisam uradila. Ništa se ne događa, ali ipak čekam da mi se nešto dogodi. Dobro, naravno, čekam dobru vest. Sedim i čekam… Sad shvatam da može i loša. Na tanjir stavim zimnicu tužnih pesama koje su ostale od prošle godine, ne valja ništa na prazan stomak. Ne teraj me da mi bude drago što sam tužna. Ja baš umem lepo da tugujem, biće ti žao… Čoveka gubiš slovo po slovo, reč po reč. Tiho i neprimetno pukne i ta poslednja nit koja vas je vezivala. Jedan izgubi, drugi dobije. Pa kako se kome zalomi. I neka vreme odnese svoje, nek stare slike pokrije prašina, mi smo odavno prestali da brojimo šta nam je uzela ova tišina.

Ljudi postaju sve manje vidljivi, njihovi mali životi nevažni, budućnost teskobno neizvesna. Na sve strane simptomi teške nepravde, bezakonja, duhovne i materijalne bede, socijalnog ludila i društvenog idiotluka. Treba menjati perspektivu… gledati na sebe u prirodnim razmerama. Gradski betonsko-asfaltni kanjoni sužavaju svest, shvatila sam otkako sam se nastanila u ovom sremačkom selu. Svakome je potrebno malo jednostavnosti i običnog postojanja. Malo bilo kakvog zadovoljstva u ovoj opštoj ludnici gde ratuje svako sa svakim. Nešto da ti greje srce, da li poezija ili priprema jesenje setve u bašti…

U životu samo treba biti Ogi (3) koji prestane da mota pedale i neće da nastavi sam kad oseti da baba (iliti ja) više ne gura biciklicu i samo kaže: „NE MOGU, PREVIŠE JE TEŠKO!“. Jer za sve u životu vam treba neko, razumete. Lakše je.

Možda vreme i ne žuri.  Možda samo mi ponekad prođemo pored lepih trenutaka, a da ih ne pomilujemo pogledom…

Odoh da zagrlim sebe i poljubim u rame, jednom, za laku noć…

P.S. Na kraju krajeva, uvek je bolje ne navikavati se ni na koga.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo