Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Svi pamet sam popila, sad može kafa

Objavljeno prije

na

„Srbija je u svemu među prvima u Evropi zahvaljujući ubrzanom ekonomskom rastu i odgovornoj politici koju vodi naš predsednik …” RTS Dnevnik, 20. avgust 2018.

Trgovinski lanci u cilju zaštite životne sredine počinju da naplaćuju plastičnu kesu dva dinara. Treba dvesta da je naplaćuju. I da je otkupljuju za pet dinara. Jedne ne bi bilo na ulici.

A Nole bacio tanjir sa brokolijem, uzo nož, ust’o od stola, izvadio kaiš slanine iz frižidera i naseko tanko… Vi’š odma kako igra! Nole pobedio, sad srećni Srbin ima da plati račun za struju i komunalije, da je izgubio bilo bi gusto!

„Zapalio auto jer nije prošao tehnički pregled.” Učestali naslov poslednjih nedelja. Dok prosečan Evropljanin ima hiljadu želja, prosečan Srbin samo jednu, da mu auto prođe tehnički. Hajde da uzmemo neki dobar auto (koji je prošao tehnički) i odemo tamo gde nikog nema, daleko.

U rubrici Zabava, uglavnom možete pročitati ko je ubijen, zapaljen, silovan, osakaćen, prebijen…

To je ta domaća adrenalinska zabava. Slobodni mediji znači da slobodno mogu da pišu gluposti jer ih to prodaje.

„Potporni zid koji se juče na Koridoru delimično obrušio, danas se srušio u potpunosti.” Ko prezivi Škaljarski i Kavački klan, ubiće ga potporni zid na Koridoru 10. Mislim da bi bilo najbolje da predsednik ode i pokuša golim rukama da zaustavi potporni zid. Svi problemi bi nestali.

Vučić kaže da se razmatra da se od 2020. ili 2021. godine uvede obavezni tromesečni ili šestomesečni vojni rok za muškarce. Za muškarce? ZA MUŠKARCE? Gde nestade rodna ravnopravnost?? Znate šta meni nije jasno. Ako ima toliko ljudi koji hoće da se vrati obavezni vojni rok, šta ih sada sprečava da odu u vojsku? Ili nekog njihovog? A ako hoćete da neko vaš ide u vojsku da bi naučio da namešta krevet onda smo u ozbiljnom problemu.

Srbija nema novca za uvođenje obaveznog vojnog roka. Preostaje jedino da uvezemo polovan obavezni vojni rok iz Rusije pa da ga remontujemo!

Od juče obavezne Dina kartice. „Samo Nemanjići i njihovi potomci mogu da štampaju i puštaju u promet platne Dina kartice”, Dušanov zakonik, član 158. Braćo Srbi, Dina kartice vam izrađuje potomak najsvetlije serbske vladarske porodice Nemanjić. Jedna od kompanija koje će zaraditi uvođenjem takve obaveze je kompanija „Aseko” u kojoj je jedan od direktora i Igor Brnabić, brat premijerke Ane Brnabić. Čestitamo! „Premijerka plave krvi, Ana Brnabić, je potomak Nemanjića” , otkriva istoričar Kljajević. Eto rešenija! Pa ko je pozvaniji da potpiše predaju KiM od Stefana Nemanje lično. Ili njegove čukununuke. A ti narode ćuti i trpi da ne bude i gore. Intuicija ima snagu da sebi potčini sva čula, to je pronicljivost – dostizanje istine bez logičkog objašnjenja. Ovo zvono duše imamo svi, samo što nekima nikad ne zvoni.

„Svetozar kažnjen jer je očistio deponiju.” Nije vic, kažnjen onaj koji je sklonio opasan otpad na divljoj deponiji, a ne tvorci iste. Fali mu, kažu, papir da mu ne treba papir?! Pa ‘ajde ti sad očisti državu od đubreta što se nakupilo!

Nego, kupovala sam neko voće danas i na kasi: „Izvinite, hoćete kesu, ali moram da naplatim?”

„Grejp mi uguraj u brus, a ovo ostalo ću da pojedem ovde, šta mi teško!”

Pustiš sve da ide svojim tokom i gledaš kako ode sve u pič… dovraga.

P. S. Šta smo naučili iz istorije: Možete da širite ideje koliko hoćete, bez buldožera ništa.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Ni kriva ni tužna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Curi pijesak vremena, ali se povremeno pojavi neko i okrene taj sat naopačke, i vidiš, još se diše, još se voli i živi

 

Tx: Petrovdan, dan koji meni miriše na vanilu i cimet. Miriše na pitu od jabuka Petrovača koju je pravila moja baba. Mirisi su tu, juli i jabuke, samo je moja baba na nekom drugom mestu. Pomerala bih planine jutros, al neka me prvo da popijem kafu.

Razgovarala sam juče, dobrovoljno, sat vremena telefonom sa tetkom. Te neke njene penzionerske teme i komentarisanje novih umrlica u njenom mestu. Čist literalni odnos. Danas je svakako svetski dan ljubavi prema bližnjem svom. „Kako,  pa nigde nije objavljeno?“ Evo, ja sam sad objavila. Možete slobodno i nesebično da volite.

Gledam u medijima snimke sa koncerta sinoć, nekog benda za koji prvi put čujem i imam pomešana osećanja: baš nisam u toku al’ me i nije briga. Mislim da su ljudi iz Vojvodine odavno našli izraz za to: „Lepo je… ko vole“. Obukla sam danas svoju bolju verziju  sebe.

Povremeno se setim kako mi je, pre par godina, u rodnom gradu prišla jedna sredovečna žena da se pozdravi sa mnom i kaže da smo išle zajedno u isti razred i koliko sam se samo zaprepastila zbog njene drskosti da mi kaže da smo isto godište, bez obzira što je to tačno. Preceni se čovek pa mu nema ravnog! „Omiljeno stanje malograđanina je status quo. Ono bi takvo bilo i u samom paklu. Onog momenta kad mu taj status quo poremetite, ugrozili ste ga. Jer ste mu pokazali naličje njegovih svetih istina i tamnu stranu njegovog sopstvenog života.“ Borislav Pekić

Kad završim neki veliki posao nekad je bilo: „Plače mi se od umora, ali sam srećna što sam završila“. Sad: „Plače mi se od umora“. Tačka. Sve bi bilo jednostavnije kad bismo neke stvari mogli da prespavamo. Da im tako izbrišemo postojanje. Ali, nažalost, sve nas čeka pri buđenju i poželi nam “dobro jutro“.

Snašao me je danas još jedan dobrovoljni razgovor telefonom. Zove drugarica i pita: „Imaš li vremena da se izjadam?“ „Pričaj“, rekoh, „i odmah da ti kažem, neću te slušati, premorena sam, ali ti izbaci“. „Ok“, kaže ona i oplete pola sata, na kraju kaže: „Ljubim te, hvala“. „Ništa“, rekoh. I to su vam ta prijateljstva gde je sve dobro. Samo nek smo iskreni.

Curi pesak vremena, ali se povremeno pojavi neko i okrene taj sat naopačke, i vidiš, još se diše, još se voli i živi.

P.S. Sečemo granu na kojoj odavno ne sedimo, eto smisla, eto i radosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ako ne možeš okruženje, mijenjaj perspektivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sparina. Ne zna čovjek da li da se skine ili da pobjegne

 

Kad ulažeš energiju tamo gde vidiš da ne vredi, kovač si svoje propasti. Pričanje u prazno, nova sportska disciplina koja se širi po Srbiji. Tišina i dalje odzvanja, ali svakako je besmislena kao i sve izgovoreno. Samo valja znati, kod ćutanja je najbitnije da jezik ne atrofira.

Nema boljih dana, imamo samo ovaj danas i to nam je što nam je. Možda i ima boljih dana, ali nekad je bolje ne nadati se previše. “Moglo je i gore“ nikad nije bilo posebno utešno. Besmisao. Nisam pravila neku posebnu analizu, ali na prvu imam osećaj da zlo vodi u utakmici protiv dobra. Nije isto čitati i slušati o snazi đavola i zla i lično se suočiti sa njima. Nema goreg prostora za čoveka od onog između nade i bola, jer tu nema ni kraja ni početka, nego samo jedno trajanje unedogled, koje polako ubija. Hranili smo ih ćutnjom ili psovkama, a oni se tako razmnožavaju. Ako se svede na ono da svako ima svojih pet minuta, ne piše nam se dobro. U trenucima posrnuća mislimo da će doći neka veličanstvena sila koja će sve da reši, a kad nas ta zabluda kvalitetno okreše i obrusi, shvatimo da smo mi ta sila i polako počinje da sviće.

Kažem: „Zaboravila sam, a ne mogu da se setim šta…“

Ćerka nastavlja: „Jutros pesmu jednu ja, pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao, da je čujem uzalud sam danas kušao…“

„Setila sam se! Zaboravila sam da zalijem paradajz.“

Pesma uvek pomaže. Čula sam se danas sa drugarom iz detinjstva, mrtav bolestan, grozničav, glas skoro neprepoznatljiv. Pitam ga da li je ona od 37 što lomi? „Ne“, kaže, „Kao ona od 40 što je svašta prošla i zna šta hoće, pa kad te obori na krevet, ne ustaješ više“. O temperaturi smo pričali. Biće on dobro.

Moram da zalijem paradajz. Kod mojih nikad nije moglo ništa da se odloži za sutra, već skači, leti, daj da se odmah uradi i to mi je ostalo kao motor koji neprestano vergla. I kad okolnosti dozvole, pundravci ne miruju. Kako bi bilo lepo samo sedeti i disati, kad bi to bilo moguće, kad bih to sebi dozvolila.

Sparina. Ne zna čovek da li da se skine ili da pobegne. Možda će ova noć biti drugačija, ali mrak liči na jučerašnji. Nekada imam osećaj da je moj život samo onaj uvodni deo iz starih filmova, gde se ništa važno ne dešava, i da tek treba nešto da se dogodi da bi sve počelo.

Ne presecam čvor. Pustim da ga kiša i sunce pojedu strpljivo, dosledno, jer ko sam ja da raspetljavam čudesa što ih je neka sila uvezala…

P.S. Vreme je nestabilno, ali važno da mi nismo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Umjetnička suša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sjedi kraj rijeke i dozvoli vodi da zaboravi umjesto tebe. Liturgija kamena i vode

 

 

Prvi topli zraci sunca, život koji ponovo počinje u magičnoj tišini, miris kafe. Trebalo bi da mirno uživamo u ovim trenucima koji, često, ostaju najbolji u celom danu. Od jutros šećerom hranim neku dozlaboga gladnu neman u sebi. Ne znam o čemu se radi, nisam se jedila. Treba joj to.

Ako potisneš neprijatne emocije, i sve druge će se sakriti. Niko ti ne kaže da u nekim godinama postaješ težak. Ne fizički. Pa ni karakterom. Nego da gde god kreneš, šta god da radiš nosiš sa sobom teret iskustava, odluka, izbora, saznanja i da to te čini inertnim. Ostalo odradi Njutn. U magnovenju i disbalansu uspostavljaš logiku i red dok vreme nestaje. U potrazi za stalnim izvorom nezadovoljstva i ogorčenosti. Tu se plamen radosti ne prima. Obradiće to na svoj način mozak, grudi, kosti. Ali, šta će naposletku ostati? Moraš da kažeš šta imaš i da te neko čuje i pokuša da razume. Sve ostalo su priče za decu. Kad se sve uznemiri i uskovitla, bitno je naći žišku. Tu jednu tačku koja će biti nepokretna šta god se dešava i na koju će biti usmerena pažnja.

Radoje Domanović nas je toliko dobro poznavao da se od takve spoznaje propio i umro. Petar Kočić, koji nas je isto tako dobro poznavao, život je završio u duševnoj bolnici. I sad se nameće zaključak da smo toliko teški, da poštenom i pametnom čoveku ostaje da se propije ili poludi među nama!

Tako se preživljavaju bure. Opet učim da hodam, u sebi. Svet je prepun ivica, ali ruke koje su nekad pomagale nikad nisu nestale. Lako je hodati kad je vreme pobeđeno. Ponekad i hod u najtoplijoj obući učini noge hladnim kao led. Toplini ne doprinosi okruženje i okolnosti, već damar u nama. Samo mu ne dozvoliti da se ugasi. Samo to, a to je najteže.

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sedi kraj reke i dozvoli vodi da zaboravi umesto tebe. Liturgija kamena i vode. U svetu koji juri da sačuva, da zadrži, da pobedi vreme, važno je podsetiti se da se lepota nalazi u propadanju listova, u poslednjem gutljaju čaja, u ćutanju posle poslednje rečenice… Ne treba bežati od prolaznosti. Treba joj se nakloniti. Jer dok prolazi… mi postojimo.

P.S. Samo tiha mesta… bez naglih pokreta, suviše priče i praznog hoda.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo