Ono loše u ljudima ostavljeno, uvijek traje duže. I ponekad se prepustiš potopu, onom biblijskom, da te zajedno sa svim tim odnese i ispere
Još jedan neradni dan se razmahuje kafom u dvorištu. Skine cipele ispod stola, pa se proteže kroz dane. Danas je Preobraženje – dan kada se, prema hrišćanskom predanju, Isus Hristos, na visokoj gori Tavor, preobrazio pred apostolima Petrom, Jakovom i Jovanom. „Njegovo lice zasijalo je kao sunce, a haljine njegove postadoše bele kao sneg“, kaže predanje. Danas se prema narodnom verovanju, preobražava list u gori i kamen u vodi, lišće počinje da žuti i opada, a voda biva hladnija. Kažu još i da je danas zabranjeno plakati, spavati ceo dan, svađati se i slično, da nas isto ne bi pratilo cele godine. Žene da vežu crveni ili beli konac oko ruke i pomisle želju. Ako se konac ne prekine u toku dana, želja će se ispuniti…
Jutros sam radniku u pekari, umesto „molim vas“, rekla „volim vas“, da mi ostavi još jedan štapić pite sa mesom… Podigao je obrvu visoko uz osmeh, ali pita sa makom me je gledala opasnije, tako da smo brzo i prećutno rešili taj nesporazum.
Deca su otišla na jezero, ja rekoh da neću nikud na ovu vrućinu, hoću da se odmorim… otkad su izašli iz kuće čistim, perem veš, premeštam i preslažem ormane… još da oribam podove, pa ću da pristavim ručak… Rekoh li da sam ostala da se odmorim? Čekaću ja pravi trenutak, u redu. Nego, kopka me… Šta ako taj pravi trenutak nikada ne dođe? Ne sme da bude praznog hoda. Tad se mozak bavi glupostima. Vreme se upotrebljava u različitim kontekstima, od nekad – do videćemo.
Ono loše u ljudima ostavljeno, uvek traje duže. I ponekad se prepustiš potopu, onom biblijskom, da te zajedno sa svim tim odnese i ispere. Nismo mi toliko mrtvi, koliko naš pravi život leži sahranjen duboko u nama, dok uljez koji se izdaje za nas, krčmi naše dane. U tom rasponu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, radujem se svakom novom danu. Samo živ čovek može da se nada. I baš sad mi pade na pamet moja baba. Sećam se kako je razgovarala sa komšinicom o tome šta da joj obuku kad umre. Kaže: „Sve sam spremila. Suknju, bluzu, prsluk, čarape, dva para vunenih da joj obuju i još jedne pride da “ponese“, maramu letnju, maramu zimsku, maramicu, češalj i neki dinar u džepu sakoa… A jes’ ti šta spremila?“
Nedostaje mi baba. Daljina nije prepreka. Ona je ogledalo da vidiš ko si kad niko ne dolazi.
I još nešto, jedite grožđe, valja na današnji dan.
P.S. Ako vam “ko zna zašto je to dobro“ ne reši problem, “ma važno je da smo mi živi i zdravi“ sigurno hoće.
Nataša ANDRIĆ