Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ – NASTANAK MONITORA (I): Demokratska alternativa

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ideja o osnivanju Monitora rodila se među osnivačima univerzitetskog udruženja Demokratska alternativa avgusta 1990. Svrsishodno je da kratko opišem nastanak i program tog udruženja.

Prvog avgusta 1988. vratio sam se sa jednogodišnjeg boravka u SAD, gdje sam školsku 1987/88. proveo kao visiting associate professor (po kombinovanom programu Fulbrajtove fondacije i Univerziteta u Mičigenu u En Arboru). Dinamiku političke krize koja je u to vrijeme nastajala u Jugoslaviji nijesam dobro ispratio jer sam u En Arboru bio veoma zauzet.

Dvije nedjelje po mom povratku, u Titogradu je održan miting podrške kosovskim Srbima, na koji nijesam išao. Kad su se moji roditelji vratili sa skupa, prepričavajući svoj doživljaj, majka je zasuzila. Da provjerim da li sam dobro shvatio šta je bio cilj mitinga, pitao sam oca šta se to događa u Srbiji. Odgovorio je: „Stenje Srbija, sine”. Ovaj odgovor me iznenadio jer je otac bio politički stručan i projugoslovenski raspoložen. Da provjerim da li razlikuje to što se događa u Srbiji od onog što se događa u Istočnoj Evropi i Rusiji, postavio sam dodatno pitanje: ,,A šta se događa u Rusiji i Istočnoj Evropi, tata?” Odgovorio je: „Pucaju okovi, sine.” Shvatio sam da je vrag odnio šalu. Ljudima su propast komunizma i dolazak nove istorijske epohe bili manje važni od (veliko)srpskog ustanka protiv Jugoslavije, čija ideologija je dotakla i moje roditelje. U razgovorima sa kolegama na fakultetu vidio sam da sljepilo hvata i onaj društveni segment čiji zadatak u svakom društvu je da kritički promišlja procese.

Sedamnaestog septembra otac je napunio 65 godina. Toga dana naveče dugo smo razgovarali. Podsjetio sam ga da sam mu 1983. pričao o razgovoru sa Branom Pajkovićem prilikom mog prvog boravka u SAD. Brano se ljutnuo kad sam rekao da Srbija već radi na razbijanju Jugoslavije, jer poslije Titove smrti ne može da očuva centralizovanu Jugoslaviju sa Srbijom kao vodećom nacijom. (Pet godina kasnije rekao je da tada to još nije bio shvatio.) Napuštanjem jednopartijskog sistema, sada je decentralizacija postala neminovnost. Tata je pažljivo slušao, ali moja predviđanja nije ni odobravao, ni osporavao.

Tri nedjelje kasnije, šestog oktobra naveče, tata, je iznenada dobio srčani udar. Toga dana pao je tzv. autonomaški režim u Novom Sadu. (Vjerujem da je shvatio da je počeo kraj Jugoslavije i da je to doprinijelo njegovom odlasku.) Sahranili smo ga osmog oktobra, na dan kad je Milošević organizovao miting u Podgorici, čiji je cilj bio da obori i crnogorski režim, kao što je oborio vojvođanski dva dana ranije. Otac je imao važnu integrativnu ulogu u našoj porodici. Njegov odlazak svi smo doživjeli kao veliki gubitak. Brat Milo, sestra Milka i ja povukli smo se u neku vrstu emocionalne izolacije. Nijesmo se uključivali u političke događaje oko nas. Ja sam radio na završetku knjige iz Matematičke analize koju sam započeo prije odlaska u SAD.

Desetog januara 1989. velikosrpski miting je oborio crnogorski komunistički režim. Uspostavljen je marionetski režim koji je je slijepo slijedio Miloševi- ćevu politiku u razbijanju Jugoslavije. U suštini, to je bio anšlus – aneksija Crne Gore nacionalističkoj Srbiji. Tokom narednih nekoliko mjeseci na čelo „Pobjede”, RTCG, ministarstava prosvjete i kulture, Narodnog pozorišta i drugih institucija kulture, postavljeni su ljudi koji su negirali svako crnogorstvo izvan srpstva. I nacioanalno i državno. Crna Gora se pretvarala u srpski vojnički logor.

Poslije januarskog puča 1989, na PMF-u, gdje sam radio, pojačavala se podjela, koja je postojala odranije, kad su neke kolege šaljivo nazivale Duška Gvozdenovića i mene Crnogorcima. Na Odsjeku za fiziku radio je dr Dragiša Burzan-Giša, koji je u približno isto vrijeme kad i ja primljen za asistenta. Poslije povratka iz SAD, kod njega sam se apdejtovao o situaciji na fakultetu, Crnoj Gori i Jugoslaviji. Krajem proljeća 1989. Giša mi je rekao da se on i grupa njegovih prijatelja, koji imaju slične političke poglede kao nas dvojica, povremeno sastaju i razgovaraju o političkoj situaciji u Crnoj Gori. Predložio je da dođem na sljedeći susret da ih upoznam. Nekoliko dana kasnije našli smo se i otišli na sastanak, koji je bio kod kompozitora Žarka Mirkovića, magistra muzike. Tamo su bili još i dr Zdravko Uskoković sa Elektrotehničkog fakulteta, dr Dragoljub Perović, urolog i dr Branko Rašović, stomatolog (Žaro, Zdravo, Dragi, Baća). Ne sjećam se da li su na tom prvom susretu bili prisutni još dvojica, koji su kasnije bili gotovo stalni članovi ovog kružoka – Žarkov brat Brano i Peđa Marinković. Često je dolazio i njihov drug Mihailo (Miško) Vujošević. Žarko i Zdravko su rekli da oni (ovo društvo) misle da je Crna Gora potonula u nacionalistički mrak i da imaju namjeru da uspostave komunikaciju sa ljudima koji slično misle o postojećoj situaciji. Ocijenili su da bih i ja mogao biti jedan od njih. Moj odgovor je bio potvrdan, ali sam smatrao da bi najdjelotvornije bilo da se odmah napravi organizacija, koja bi javno istupila sa svojim stavovima. Oni su, međutim, mislili da bi u ovom trenutku malo ko sa Univerziteta u takvu organizaciju ušao. Nakon što sam malo ćutao i razmišljao, rekao sam da ja mislim drugačije. Da vjerujem da možemo okupiti tridesetak naših kolega, u zvanjima od docenta do redovnog profesora, ako im ponudimo papir sa jasnim programom. Vrtjeli su sumnjičavo glavom, ali smo se dogovorili da počnemo da pravimo program i vršimo konsultacije.

Jedan broj kolega predlagao je da napravimo partiju. Ljetnji raspust uvijek usporava sve aktivnosti na Univerzitetu, pa smo tek u septembru raščistili glavne stvari. Niko od nas inicijatora nije htio da se profesionalno bavi politikom, pa smo odlučiili da pravimo udruženje koje će biti grupa za vršenje pritiska na javno mnjenje i partije, ali se ne bori za vlast.

Minimalni cilj početnih aktivnosti bio je da se ospori Momiru Bulatoviću i Branku Kostiću da istupaju u ime univerziteta, što su oni redovno činili da stvore utisak da svi na Univerzitetu podržavaju nakaradnu politiku novog rukovodstva. Sticajem okolnosti taj cilj smo postigli prije nego što smo se formalno osnovali.

Osmog oktobra 1989. bila je godišnjica studentskog mitinga koji sam ranije pomenuo. Studenti su organizovali skup na kojem će se raspravljati šta jeste, a šta nije ostvareno od onog što je zahtijevano godinu dana ranije. Pozvali su Momira Bulatovića i Mila Đukanovića da budu gosti koji će govoriti na tu temu. Ovi su izbjegli da dođu. Došao je u ime cijelog rukovodstva Branko Kostić. Pošto mi nijesmo uspjeli da završimo osnivanje udruženja, skup je trebalo da prođe povoljno za Branka i vlast. Ja sam odlučio da im to pokvarim. Skup je održan u velikom amfiteatru Tehničkih fakulteta. Amfiteatar od 400 mjesta bio je dupke pun, i dodatnih stotinak studenata sjedjelo je po stepenicama. Branko Kostić je govorio pozitivno o Miloševiću i njegovoj politici, o usmjerenosti crnogorskog rukovodstva na užu saradnju sa Srbijom nego sa drugim republikama itd. Nekoliko puta tokom izlaganja izgovorio je njihovo omiljno „mi s Univerziteta”. Kad je došlo vrijeme za postavljanje pitanja, uzeo sam riječ i održao desetominutni govor. Optužio sam Branka Kostića i Momira Bulatovića što stvaraju u javnosti lažni utisak o jedinstvu na univerzitetu koje je strano njegovom biću i akademskoj sredini. U amfiteatru je zavladao tajac. Pritrčali su novinari i kamermani da snimaju moje izlaganje. Dodao sam da je teško na univerzitetu naći par nastavnika koji imaju manje prava da govore u ime univerziteta, od neuspješnog asistenta Bulatovića i predavača sporednog predmeta na teheničkim fakultetima Kostića. Na kraju sam istakao da ima dosta ljudi na Univerzitetu koji ne odobravaju njihovu velikosrpsku nacionalističku politiku, ali da su proizveli toliko veliki pritisak na univerzitetsku  javnost da su ljudi prinuđeni da ćute o neslaganju s njihovom politikom.

O ovom događaju se, svakako, pročulo po Univerzitetu i nagovijestilo karakter udruženja za koje smo kroz nedjelju dana počeli da skupljamo potpise ispod osnivačkog akta.

Odlučili smo da udruženje nazovemo Demokratska alternativa (sa značenjem, demokratska altenativa sukobima u rješavanju jugoslovenskog pitanja). Najprije smo istupili sa Inicijativom za formiranje Demokratske al-ternative. Za nekoliko dana prikupili smo potpise i 12. decembra 1989. održana je Osnivačka skupština Demokratske alternative. Bilo je 55 osnivača, od kojih 35 iz reda nastavnika. Podružnica UJDI-ja (Udružena jugoslovenska demokratska inicijativa) za Crnu Goru osnovana je dvije nedjelje ranije. Za razliku od UJDI-ja, koji je bio neka vrsta od vlasti odobrena inicijativa intelektualaca iz Beograda i Zagreba, DA (Demokratska alternativa) je bila autentična pobuna profesora Univerziteta u Titogradu. Osnivačka skupština je usvojila političku platformu pod nazivom Deklaracija Demokratske alternative, Program Demokratske alternative, i izabrala Izvršni odbor i njegovog predsjednika. Predložio sam Žarka Mirkovića da on bude predsjednik. Prekorno me pogledao i rekao: „Ovo je tvoje udruženje”. On i Uskoković su izabrani za zamjenike predsjednika. Gotovo svi članovi Demokratske alternative kasnije će biti osnivači Monitora.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.

Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.

Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).

Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.

U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.

Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.

Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet  štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).

Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.

Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.

“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Otuđivanje, posuđivanje i poklanjanje eksponata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete, aktom br. 7590 od 29. juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da ,,Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”. Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto trideset komada raznog namještaja, koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.

Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju ,,cere beline tragova nekadašnjih slika” (,,Svet”, broj 567, od 2. IX 1967. godine).

Godine 1948. tadašnji direktor Muzeja pok. Jovan Ivović, obavijestio je Ministarstvo prosvjete, aktom br. 439 od 9. VI 1948. godine: ,,U magazinu ovdašnjeg muzeja nalazi se stakleno i porcelansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna… Ovi predmeti ne predstavljaju muzeološku vrednost… ovo je ne samo mišljenje potpisanog, već tako misle: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili problematikom muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Predsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe.”

Usvajajući ovaj prijedlog direktora muzeja, Ministarstvo prosvjete, formiralo je komisiju koja je uz revers, od muzeja preuzela i predala Predsjedništvu vlade 729 komada raznog staklenog, kristalnog i porcelanskog posuđa, sa i bez dvorskih oznaka. Na osnovu rješenja Savjeta za prosvjetu i kulturu NRCG, Pov. br. 73 od 16. X 1952. godine (kojim se naređuje da se muzeju povrate svi predmeti koji su mu oduzeti poslije rata). Muzeju je od ovog posuđa vraćeno 536 komada, dok su preostala 193 komada polomijena ili nestala.

Po nalogu republičkih organa iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće, oružja i dr. kao: Muzičkoj školi – klavir (nije vraćen), Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije i garnitura namještaja (vraćeno u lošem stanju), KUD ,,Nikola Đurković – pet crnogorskih ženskih košulja, od dvanaest koje je Ministarstvo prosvjete nabavilo i dalo na čuvanje Muzeju (nijesu vraćene). Reprezentativnom hotelu – trpezarijski namještaj (vraćen), Ansamblu narodnih igara – jatagan (nije vraćen), Glavnom odboru AFŽ – gusle koje su napravijene povodom 200-godišnjice dinastije Petrovića (nijesu vraćene). Od rashodovanih predmeta jedan broj je ustupljen Centralnoj biblioteci i Gradskom nar. odboru (djelovi građanske nošnje i namještaja).

Na poklon su iz Muzeja dati: jednom stranom državniku – dvije kubure, jednoj stranoj delegaciji – tri komada ženske narodne nošnje i jedna ledenica, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole, – album sa fotografijama iz njegovog djetinjstva.

U vezi sa u pomenutim napisima iznešenom tvrdnjom da su iz muzeja u ovom periodu nestajale umjetničke slike, možemo da izjavimo sljedeće: u dokumentaciji nema nijednog podatka koji bi govorio da je bilo koja slika otuđena iz Državnog muzeja. Od ovih slika Ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju, ili, kasnije, Umjetničkoj galeriji.

Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo što drugo otuđeno iz Državnog muzeja od 1949. godine, otkad je konačno prekinuto sa ovakvom praksom.

Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i sl. preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se ,,korisno” upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.

Netačno su i skoro smiješne tvrdnje da je Državni muzej opustošen. Ne želimo ma koga da štitimo. Naprotiv, osuđujemo sve one koji su otuđili bilo koji predmet iz muzeja.

Matija Bećković je pod imenom dr Janez Paćuka objavio pjesmu ,,Pohara cetinjskog muzeja”.

I na kraju ovoga teksta, kao primjer naseg odnosa prema kulturnom blagu, potrebno je navesti i podatak da je 1958. godine iz Cetinjskih muzeja ukraden sat Smail-age Čengica, koji je Njegošev muzej otkupio od Aleksandre Nestorov iz Zagreba za 120.000 dinara. Sat o kome je riječ, Njegoš je poklonio Novici Ceroviću, koji je inače imao najveće zasluge za pogibiju Samail-age. Vojvoda Đorđije Cerović, sin pomenutog Novice Cerovića, poslao je sat na poklon Ivanu Mažuraniću. Uz poklon je uputio i pismo u kome između ostalog stoji: ,,Ja molim Vašu preuzvišenost da izvoli primiti ovaj mali spomen koji nema druge vrijednosti, osim te, što je kucao u njedrima onog junaka koga ste Vi onako divno opjevali i obesmrtili…”

Takode smo dužni da na kraju ovog teksta o otuđivanju kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore saopštimo i podatak da je iz riznice Cetinjskog manastira 23. avgusta 1983. godine ukradeno osamnaest panagija, koje, prema procjeni strunjaka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, posjeduju izuzetnu kulturno-istorijsku, odnosno spomeničku vrijednost. Za sve primjerke panagija postoji stručna dokumentacija sačinjena u pomenutom Zavodu, koja nesporno može pomoći u potrazi za ovim dragocjenim predmetima, koji su, u to nema sumnje, davno prešli granice Crne Gore i ondašnje Jugoslavije.

Kao poseban kuriozitet navodimo i podatak da je iz iste riznice, godinu dana ranije, odosno 30. avgusta 1982. godine ukradeno vladičansko odličje koje je u dokumentaciji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture zavedeno kao panagija. Na sreću, organi gonjenja su odmah otkrili lopova i vladičansko odličje vratili Cetinjskom manastiru.

Smatramo da smo bar djelimino doprinijeli na rasvjetljavanju otuđivanja, posuđivanja i poklanjanja eksponata iz cetinjskog Državnog muzeja.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo