Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Od 1970. sam sredinom jula odlazio na Durmitor na ljetovanje: dan planinarenja, dan ili dva rada. Zahvaljujući Ćanu, početkom ljeta 1992. finansijska situacija u Monitoru bila je mirna. Planirao sam da kombinujem planinu i obaveze u Monitoru. Iznenada, trinaestog jula 1992. dobio sam faks od Ćana iz Kalifornije.
(Hotel) Westwood Marquis
July 13/92
To: Miško Perović lično
Miško, prvo ti prenosim članke objavljene u novinama Los Angeles Times od 12/July/92. Kao što vidiš, ovdašnja štampa dosta napada Panića. Znači da informacije kao što su: da on ima podršku SAD-a nijesu tačne. Mišljenja sam da Monitor treba da prenese ove članke.
Ja moram da uradim elaborat za projekat Multimedijalnog sistema koji će obuhvatiti realizaciju u okviru nove zgrade od 500-700 kvadrata i upošljavati određeni broj ljudi. Ja obezbjeđujem:
-opremu za TV,
-opremu za radioemitovanje i
– ostali komunikacijski sistemi.
U partnerstvu želim da budemo samo ti i ja.
Bio bih pristalica da se čitava stvar realizuje na Cetinju, mada ne čvrsto. Stoga treba hitno da mi javiš u toku utorka do tvoga vremena u 24:00 podatke o broju i profilu kadra, mislim novinara i ostalog stručnog i pratećeg osoblja radi moje dalje prezentacije.
O svim ostalim detaljima, slijedi dogovor.
Sa Ljubišom Stankovićem treba da razgovaraš o izradi projekta kompjuterizacije glasanja u parlamentu i po opštinama. Ljubiša treba da napravi elaborat, kaže cijenu svoga rada i kolega koje bi uključio u radni tim (s tim da strogo o tome vodi računa). Plaćanje u devizama.
Molim te da se koncentrišeš na ove dvije stvari, jer su veoma značajne, a mogu pozitivno da izmijene situaciju u Crnoj Gori i poslovno i demokratski.
Komentar: Ćano je istog dana zvao telefonom. Potom je stigao još jedan faks, kao dodatak prethodnom faksu:
Telefonom sam ti saopštio da je sve kupljeno za multimedijski projekat. Ovo je ozbiljna stvar. Naravno, ja to uvijek mogu prodati ukoliko ne budemo imali snage da se brzo organizujemo.
Prvo, neophodno je naći zgradu od oko 600 kvadrata, za privremeni studio. I paralelno tražiti plac za gradnju nove zgrade, gdje bi se prenio ovaj centar. Pazi, tu su TV, radio i štamparija, reportažna kola, oprema.
Drugo, treba napraviti kratak elaborat o kadru i troškovima za period od godinu dana. I to uraditi i za radio, i za TV i za štampariju, i prikazati pojedinačno. Što se kadra tiče, moramo uzeti vrhunska pera, novinare, komentatore, tehničko osoblje. U ugovorima oko njihovog zapošljavanja, obavezno sam pristalica da se unese klauzula koju treba da prihvate – da su spremni na otpuštanja, shodno kvalitetu svoga rada. Treba shvatiti da je ovo privatna firma i privatni aranžman.
U tom smislu, predloži mi početni kadar. Uspostavi kontakt sa Goranom Milićem. Razmisli o Veliboru Čoviću u tandemu sa Milićem. Ja oko ovoga ne insistiram, jer ćemo o svemu diskutovati. Problem plata neće postojati, jer za jednu godinu rada ja snosim odgovornost poslovanja i obrtnih sredstava.
Molim te, obavezno pođi do Veljka [Milatovića], kako sam ti rekao telefonom (on je dragocjen). Što se naziva lista tiče, ne odustajem od naziva Montenegrotimes. Idealan je.
Iza čitavog projekta stoji američka firma i banka, i na preporuku moje banke odobrili su mi kredit. Međutim, nastoj da što manje pominješ moje ime. To možeš izuzetno sa – prijateljima.
Što se odobrenja zvaničnih organa tiče, postoje varijante. Ukoliko nam ne daju dozvolu, partner ima varijantu oko korišćenja tornja iz neke susjedne zemlje ili bliske teritorije, ili putem satelita. Stoga bi bilo dobro da se nađeš sa Žarkom Rakčevićem, Ljubišom Stankovićem i Kilibardom, oko razmatranja mogućnosti dobijanja dozvole od vlasti. Vidite da li treba dozvola ako je u pitanju satelitski program. Odnosno, ako se emitovanje i prijem vrši preko satelita.
Javiću se.
Pozdrav,
Ćano
Komentar: Bio sam malo rezervisan prema ovom pismu, zbog izjave da je već kupio opremu koja košta preko tri milion maraka i da je može prodati kad god zaželi.
ref: cano 01
Montenegropublic, 15. jul 1992.
Dragi Ćano,
Pismo tebi je došlo na red tek sada, u 2:20 am, poslije18 sati rada. Trebalo bi još da napišem članak za Monitor do 10 sati. Zato nijesam u stanju da dam zaokružen odgovor na tvoja pitanja. Ipak, evo nekih zapažanja koja mogu biti od koristi.
Budući da se radi o multimedijskom sistemu, moguće je rad organizovati tako da ukupni broj zaposlenih bude najmanje za pola manji nego što bi bio prosti zbir ljudi koji bi bili nužni ako bi ova tri medija bila nepovezana među sobom. Administracija, lektori, korektori, marketing,…, organizovali bi se na nivou sistema a ne podsistema. Komentatori, analitičari i veliki broj novinara bili bi zajednički za čitav sistem.
Najviše novinara traže novine. Za dnevni list je nužno najmanje 20-25 stalnih novinara uključujući dopisnike u nekim mjestima, kao na primjer u Beogradu, Americi, Moskvi, Evropi, plus 20-25 honorarnih dopisnika iz raznih mjesta Crne Gore, bivše Jugoslavije i svijeta. Spava mi se, prekidam (3:00).
Nastavak: (6:30)
Sa televizijom stvari stoje prostije. Čuveni CNN ima ukupno 25 ljudi u sjedištu. Savremena televizija je više telekomunikacija nego išta drugo. Preuzimanje i razmjena sa drugim TV-kompanijama i nekoliko ljudi koji znaju jezike omogućuju da se napravi mnogo toga što državna televizija još dugo neće biti u stanju. Tehnika je ovdje najvažnija stvar, jer je skupo sve ono što ti treba da bi počeo da radiš. Po mojoj procjeni, sa manje od deset ljudi izvan jezgra koje bi bilo zajedničko za cio sistem, bilo bi dovoljno za desetak sati programa dnevno.
Radio je najlakše napraviti i držati. U multimedijskom sistemu treba ti svega nekoliko (5-6) dodatnih ljudi u odnosu na jezgro koje moraš imati u novinama. …
Ljudi čija imena možeš da koristiš su: dr Miodrag Perović, glavni urednik nedjeljnika Monitor, Velibor Čović, bivši glavni urednik TV Crne Gore i jedan od urednika YUTEL-a, Danilo Burzan, bivši glavni urednik Radija Crne Gore, sada zamjenik glavnog urednika Monitora, Esad Kočan i Branko Vojičić, bivši urednici TV Crne Gore i sadašnji Monitora, Rajko Cerović, Mihailo Radojičić,… Nijesam uspio da stupim u kontakt sa Goranom Milićem,ali mislim da možeš da kažeš da će i on biti negdje na vrhu projekta (da s njim pregovaraš). Možeš i nekog iz Beograda.
U stvari, projekat bi ostvarivali novi mladi ljudi, koji govore jezike, koje bismo poslali na usavršavanja od po nekoliko mjeseci po svijetu, a koji su željni znanja i slave a ne samo para.
Što se tiče formiranja preduzeća, ja ti predlažem da jezgro bude Montenegropublic, da ga kupiš. Procijenili smo mu vrijednost na 500.000 DM, od čega je oko 200.000DM najsavremenije kompjuterske opreme koju smo dobili besplatno od raznih američkih i evropskih fondacija. Prije neki dan prijavili smo u sudu dopunu registracije djelatnosti i dodali radio i televiziju. Ovih dana počinjemo transformaciju u akcionarsko društvo. Naravno, ako ti kupuješ, cijenu ćemo spustiti koliko god hoćeš. Kupovina znači da ti budeš glavni akcionar. Ja procjenjujem da bi sa ovim što sada nabavljaš imao između 70 i 90 odsto akcija. Ovih desetak procenata ostavio bih ljudima koji se sada okupljaju oko Monitora. (Vlasnika akcija ima 176). Ljudi bi ostali oko nas (tebe). Da se zna da je s nama veliki broj crnogorskih intelektualaca.
Ako ti se ovo ne sviđa, zaboravi. Sve što predložiš ja prihvatam. Iz mog ugla gledano, dvije stvari su bitne. Da se posao obavi i da se spasim od Monitora pod kojim potonuh i kao matematičar i kao otac i suprug i kako god hoćeš. U avanturu sam ušao iz neznanja. Nijesam poznavao svoj narod, inače, bio bih profesor negdje u Americi.
Ovaj projekat traži malo duži razgovor nego što se može u jednom pismu. Ako skoro ne dolaziš ovamo, ja sam spreman da dođem do Beča, na dan–dva.
Srdačan pozdrav i tebi i Žani.
Miško.
P.S. Biću kod kuće još sat – dva.
(Nastaviće se)