FOKUS
PRIPREMLJEN TEMELJNI UGOVOR VLADE I SPC: Vrelo tajnovitosti

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Kad se sagledaju poznate okonosti o načinu na koji je pripreman Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore, može se zaključiti da ga je Srpska pravoslavna crkva usaglašavala sama sa sobom
Kako vrijeme odmiče nova vlast, sve brže, mijenja proklamovane prioritete. Jesenas su govorili o zakonu o lustraciji i zakonu o preispitivanju porijekla imovine. Zimus, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, najavljivan je budžet za 2021. i set zakona koji će pokrenuti borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. I dalje ih očekujemo, svakodnevno svjedočeći o potrebi da se postupci, procedure i međusobni odnosi izvršnih i zakonodavnih vlasti urede zakonima o vladi i skupštini. Pa ipak, dolazak proljeća obilježili su, privremeno obustavljeni, pokušaji izmjene kriterijuma za dobijanje crnogorskog državljanstva i najave formalizacije novih odnosa vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC). A tenzije rastu, na zadovoljstvo onih koji su navikli na lov u mutnom.
Sve je spremno za potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC, pohvalio se premijer Zdravko Krivokapić.
„Razgovarao sam sa njegovom svetošću patrijarhom srpskim Porfirijem i uskoro ćemo usaglasiti termin potpisivanja Ugovora“, tvitnuo je premijer. Uz opasku: „ Ovo pitanje ne smije biti predmet politizacije ili podmetanja, ne bi li se ostvario koji politički poen“. Premijer Krivokapić je morao biti svjestan da je to pitanje, odavno, izašlo iz okvira rutinskih odnosa države i jedne vjerske zajednice. A ako slučajno nije imao tu spoznaju, to su mu stavile do znanja već prve reakcije na najavu potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC.
Sa prvim najavama potpisivanja Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC susreli smo se još sredinom marta. Muštulugdžija je bio ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić. Insistirajući kako je SPC jedina tradicionalna crkva sa kojom država nije sklopila temeljni ugovor o saradnji, Leposavić je kazao da će se uskoro otkloniti i ta diskriminacija. Ministar se nije sjetio da se država sa istim ili još većim stepenom diskriminacije odnosi i prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC), i pored njene viševjekovne tradicije i utemeljenosti. Pošteno govoreći, od njega to nijesmo ni očekivali.
,,Ministarstvo, zajedno s pravnim ekspertima i predstavnicima Crkve, uspješno je obavilo dijalog i usaglasilo tekst budućeg sporazuma, pa su sada stvoreni svi uslovi da se ovaj sporazum potpiše”, rekao je Leposavić za beogradsku Politiku. „Predstavnici ministarstva i Vlade prekinuli su praksu ucjenjivanja Crkve, brinući prevashodno o tome da temeljni ugovor bude u skladu s Ustavom i pravnim poretkom Crne Gore“.
Na istu temu Leposavić se osvrnuo i početkom aprila, nakon što je objelodanjen njegov sukob sa premijerom. Pohvalio se nadljudskim naporima koje je uložio kako bi se u najkraćem roku usvojio novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti (po istom scenariju po kome je to, godinu ranije, radio DPS sa satelitima). Onda je najavio: ,,Posao usaglašavanja teksta sporazuma sam uspješno obavio, čime je predsjedniku Vlade omogućeno da zaključi Temeljni ugovor sa drugom stranom kad god to ugovorne strane požele – bez bojazni da taj sporazum, kao i novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ikada može biti pravno osporen”.
Od odmetnutog ministra smo saznali i da je Temeljni ugovor već bio predmet analize Sinoda SPC u Beogradu. Te da su oni imali određene primjedbe na ponuđeni tekst. Više detalja o tim primjedbama dobili smo od Aleksandra Rakovića. Istoričar prepoznat po šovinističkim izjavama na račun Crne Gore i Crnogoraca (jedna od njih, saopštena uoči lokalnih izbora u Nikšiću glasi: „Ništa nećemo postići podilaženjem manama i mentalitetskim felerima koje stanovništvo tamo u Crnoj Gori realno ima. Moramo da pokušamo te mentalitetske felere da popravimo“) prenio je žal vrha SPC-a da se u ponuđenom dokumentu prečesto korist termin pravoslavna crkva. Bez odrednice – srpska. ,,Kovanica Pravoslavna crkva u Crnoj Gori četiri-pet puta je više upotrijebljena od imena Srpska pravoslavna crkva”, otkrio je tragač za felerima. A prenio portal Vidovdan, blizak Sinodu SPC-a.
To je, sudeći po najavama premijera Krivokapića, u međuvremenu prepravljeno. Na drugoj strani, sadržaj pripremljenog Ugovora nije poznat članovima Vlade ali ni partijama – članicama vladajuće koalicije. Otud se može zaključiti da ga je SPC usaglašavala sama sa sobom. Zapravo, sa doskorašnjim članom svog pravnog tima – Vladimirom Leposavićem. Koji bi se, ne potpiše li premijer Krivokapić političku kapitulaciju pred zahtjevima da iz skupštinske procedure povuče prijedlog za njegovo razrješenje, uskoro mogao vratiti u tim Velibora Džomića, koordinatora Pravnog savjeta MCP-a.
Uz sadržaj tako pripremljenog ugovora, ne znaju se ni njegovi budući potpisnici. Dok je pokojni mitropolit Amfilohije najavljivao da će Temeljni ugovor, kad za to dođe vrijeme, potpisati on, sada je na snazi najava da će to uraditi patrijarh SPC Porfirije. Ili neko koga on ovlasti za taj posao. I zato, jačaju procjene da bi dokument mogao oslabiti stečenu autonomiju MCP-a u odnosu na duhovne i svetovne vlasti u Beogradu. Baš kao što se sve glasnije spekuliše i sa mogućnošću da se, Temeljnim ugovorom, Srpskoj pravoslavnoj crkvi da prvjenstvo oko vlasništva nad pokretnom i nepokretnom imovinom od izuzetnog kulturnog i istorijskog značaja (ikona Bogorodice Filermose, ruka Svetog Jovana Krstitelja, čestica Časnog krsta…).
Sva ta tajnovitost vezana za sadržaj Temeljnog ugovora, pojačala je zebnju. Dodatno naglašavajući pitanje o posljedicama (pre)jakog uticaja SPC na vlast u Crnoj Gori. Vladina najava skorog potpisivanja ugovora o uređenju međusobnih odnosa sa SPC ukazuje na postojanje diskriminacije, cijeni dugogodišnji aktivista i borac za ljudska prava Aleksandar – Saša Zeković. On je pozvao potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića i njegovog savjetnika za unutrašnju politiku Filipa Adžića da osiguraju ravnopravan tretman svih vjerskih zajednica.
Zeković je, da ne bi bilo nedoumica, u izjavi za Pobjedu precizirao kako se slavljenički i pobjednički favorizuje SPC u odnosu na državu i Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC). „SPC i CPC su tradicionalne crkvene vjerske zajednice sa nespornim autoritetom kod pravoslavnih Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori. Ukoliko za aktuelnu Vladu Crnu Gore na bilo koji način, i pored istorijskih činjenica i savremenog koncepta ljudskih prava, SPC jeste a CPC nije tradicionalna vjerska zajednica onda su Abazović, Adžić i ostali nosioci državne politike obavezni da to jasno kažu etničkim i pravoslavno vjerujućim Crnogorcima“, saopštio je Zeković.
Isto to predstavnici opozicije govore manje biranim riječima. Tako Ivan Vujović (SDP) strahuje da će SPC, preko Vlade „koju je sama i izabrala“ realizovati svoje ideološke i nacionalne ciljeve. „Sada je plan da se iz jednog centra definiše sve vezano za crkvu, svjetovne oblasti i konkretnu politiku. Zato će se pitati samo jedna adresa, a to je Beograd i Patrijaršija, da ne kažem predsjednik Srbije Aleksandar Vučić“.
Sa strane vlasti stižu pohvale. Milan Knežević se javno zahvalio premijeru nakon najave skorog potpisivanja ugovora sa SPC. Da bi mu onda, ipak, zamjerio na nedostatku transparentnosti. „Da nisam pitao, ne bih ni znao. Još ako ga možete objaviti da se ne ‘dobačamo’ preko Tvitera, bilo bi na opštu polzu (radost) svih nas koji smo za kanonsko jedinstvo SPC”, tvitnuo je funkcioner DF-a i jedan od glasnijih kritičara Vlade iz redova parlamentarne većine.
Oglasio se i protojerej-stavrovor Velibor Džomić. „Protivnici ugovora između SPC i Crne Gore su uglavnom javno deklarisani protivnici postojanja i misije SPC u Crnoj Gori. Za njih diskriminacija, inače Ustavom i zakonom zabranjena, predstavlja poželjno i idealno sredstvo borbe protiv SPC…“, navodi Džomić. Pa pridodaje: „Uočljivo je da niko od kritičara budućeg ugovora nije postavio pitanje dosadašnje, samo u ovom slučaju desetogodišnje, diskriminacije SPC zbog činjenice da joj prethodne vlade (od 2012. do 2020. godine) nisu omogućile zaključivanje ugovora sa istim pravima i obavezama kao i u tri ugovora koji su zaključeni sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom“.
Ta nas opaska vraća na tekovine bivših vlasti i zasluge DPS-a za nastanak i eskalaciju i ovog problema.
Čast i obaveza da zaključi ugovore o uređenju međusobnih odnosa od zajedničkog interesa (temeljne ugovore) pripala je Vladi premijera Igora Lukšić. Prvi ugovor potpisan je sredinom 2011. u Vatikanu. Krajem januara naredne godine parafirani su i ugovori o uređenju odnosa sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom u Crnoj Gori. Ostale su, potom, dvije pravoslavne crkve – Crnogorska i Srpska.
,,Pred nama su dvije opcije“, objašnjavao je Lukšić strategiju DPS-a. „Da se razmotri sklapanje dva ugovora i druga, koja je meni mnogo bliža, da se ne tretira pravoslavna zajednica u Crnoj Gori kao podijeljena i da se pristupi dijalogu u cilju premošćavanja razlika, da se stvore uslovi da pravoslavna crkva bude objedinjena, jer je to većinska religija u ovoj zemlji”. Tako je DPS krenuo u objedinjenje pravoslavne crkve u Crnoj Gori, računajući da bi na tom talasu i svoju vlast mogao učiniti beskonačnom. Kao većina legalnih poslova kojih su se prihvatili – i ovaj je propao.
Slično sljepilo, danas, prepoznajemo u stavovima GP URA. ,,Dok Građanski pokret URA participira u vlasti sve će biti transparentno”, saopštili su iz tog pokreta nakon što je njihov predsjednik, kao potpredsjednik Vlade, saopštio da nije imao priliku da pročita Temeljni ugovor. Zabluda je produbljena stavom: ,,Kao što postoji Temeljni ugovor sa Islamskom zajednicom i Katoličkom crkvom, krajnje je vrijeme da takav ugovor dobije i pravoslavna vjerska zajednica čime bi sve one bile apsolutno dovedene u jednaki i jedinstveni pravni poredak države Crne Gore. Na taj način neće biti privilegovanih ili favorizovanih vjerskih zajednica…”.
Nalik DPS-u nekad, ni u URA ne prepoznaju da se „jednak i jedinstven“ pravni poredak ne može graditi tako što će se nekome ispuniti svaki ćef a drugome zalupiti sva vrata. I da u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne vjerske zajednice. Od kojih jedna (SPC) drugoj crkvi i njenim vjernicima negira čak i pravo na postojanje (Crnogorcima kao narodu i CPC kao vjerskoj zajednici). Odbijajući, istovremeno, da razgovara o imovini koju je, uz pomoć zvaničnog Beograda, samovoljno prisvojila nakon „oslobođenja“ i aneksije Crne Gore 1918. godine.
SPC je, faktički, na vlasti. DPS u opoziciji. A CPC tamo gdje su je DPS i SPC zajednički gurale nakon njene obnove 1993. godine – na marginama. Sa bitnom razlikom: tadašnju opoziciju vladajućim promoterima velikosrpskog projekta predvodili su ljudi koji su voljeli Crnu Goru i poštovali sve njene građane i stanovnike. Zato se ni pravoslavni Crnogorci nijesu, po mraku, kamenjem bacali na Bogosloviju. Drugačiji lideri, danas, nameću druga pravila. Njima svakodnevne tenzije i nacionalna prebrojavanja trebaju kako bi zadržali moć i sačuvali imetak, predstavljajući se kao vrli čuvari nacionalnih interesa.
Odstupajući od proklamovanih prioriteta jačanja države i društva na principima jednakosti i pravde, a sve za račun zadovoljenja interesa jedne nacionalne/vjerske zajednice u Crnoj Gori, Vlada Zdravka Krivokapića čini uslugu svojim prethodnicima. A ni vlasti u Beogradu nemaju ništa protiv osiromašene, podijeljene i posvađane Crne Gore. U kojoj se obespravljeni međusobno glože. Sve u ime boga, domovine i nacije. Dok velike vođe dijele plijen.
Još nije vrijeme
Početkom februara, premijer Krivokapić i ministar Leposavić susreli su se sa apostolskim nuncijem u Crnoj Gori sa sjedištem u Sarajevu nadbiskupom Luiđijem Pecutom i nadbiskupom barskim Katoličke crkve u Crnoj Gori, monsinjorom Rokom Đonlešajem.
Mi smo, a vjerovatno i oni, tada saznali za još jednu „tredicionalnu“ manipulaciju DPS-a. Iako je Temeljni ugovor sa Svetom stolicom potpisan još 2011. godine, prethodne vlasti nikako nijesu iznalazile volju i način da pokrenu rad Mješovite komisije za implementaciju Temeljnog ugovora. U Vatikanu su, kažu, bili posebno zainteresovani za implementaciju člana 12 koji predviđa restituciju ili naknadu štete imovine koja je oduzeta Katoličkoj crkvi.
Demonstrirajući spremnost za saradnju premijer je predložio da se ,,u cilju što bolje i efikasnije implementacije“ Temeljnog ugovora u novoj Komisiji nađe i ministar pravde. Kako sada stvari stoje, pitanje restitucije crkvene imovine i dalje će čekati bolja vremena. Ako Sinod drugačije ne naredi.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
IN MEMORIAM: DR MILENKO POPOVIĆ: Čovjek analitičke misli, pouzdane riječi i odgovornog djela
-
Između bankrota i stida
-
Život piše obmane
-
AVANTURISTIČKI CENTAR MOJAN: Biser podno Komova
-
ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću
-
MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XX): Vrijeme je teško, poslovi stali
FOKUS
JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić

Objavljeno prije
2 danana
9 Maja, 2025
Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji SPC i njima bliska srpska državna bezbjednost je prošle subote doživio zenit. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je za heroja i mučenika proglasio Pavla Đurišića. Godinama se na prostoru i MCP i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke održavaju javni parastosi uz veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Niko od visokih zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati a kamoli osuditi provokacije Mićovića
„Obmana se nikada ne iznosi u svom golom, izvitoperenom obliku, jer bi tada, tako ogoljena, odmah bila prepoznata“ napisao je Irinej Lionski, episkop i svetititelj rane hrišćanske crkve s kraja drugog vijeka. „Umjesto toga, ona se lukavo prikriva privlačnim ruhom, kako bi svojim spoljašnjim izgledom neiskusnima djelovala istinitije od same istine” zaključuje Irinej. Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji Srpske crkve (SPC) i njima bliska srpska državna bezbjednost (BIA), je prošle subote doživio zenit, prikriven zlatnim episkopskim ruhom i krstom. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je služio liturgiju u novoj crkvi na Lijevča Polju, u selu Razboj na sjeveru Bosne.
Tamo je, kako ga SPC naziva, „sveti sveštenomučenik Joanikije (Lipovac) služio svoju posljednju lirurgiju prije svoga stradanja i stradanja sveštenika i naroda i pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini prije 80 godina“. Uz Joanikija su sasluživali i pakračko – slavonski episkop Jovan Ćulibrk i episkop marčanski Sava (ujedno i vikarni episkop banjalučki). Episkop Jovan je poznat po tome što mu je Sinod SPC-a zabranio da dovodi u pitanje (i naučno ispita) četničko-komunističku brojku o navodnih 700 hiljada stradalih Srba u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Episkop Sava je ranije bio šef kabineta patrijarha Porfirija Perića koji je na vaskršnji utorak izvršio podaničko poklonjenje u Kremlju Vladimiru Putinu i njegovom kolegi iz bogoboračkog KGB-a (ujedno i ruskom patrijarhu) Kirilu Gunđajevu.
U besjedi nakon liturgije, Joanikije je poručio da se obilježava 80 godina od stradanja njegovog prethodnika Joanikija Lipovca i hiljada ljudi koji su „bježali ispred komunističkog noža i ispred zločinaca“ koji su „napunili jame po Crnoj Gori“. Po Joanikiju oni su „bili ponajviše krivi zato što su srušili nacističku tvorevinu Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom“ koja je „opstala jedan dan“. Tu tvorevinu su srušili „oficiri kraljevske jugoslovenske vojske u otadžbini, a istaknuta ličnost među njima po svome junaštvu i nepobjedivom karakteru bio je Pavle Đurišić koga pominjemo kao prvoga“. Dodao je ime i vojvode Petra Baćovića i njegovu „ujediniteljsku ulogu 1918.,“ kada je Crna Gora u krvi i plamenu nestala. Joanikije je podsjetio na riječi svog prethodnika, prijatelja nacista Joanikija Lipovca koji je 1943. prorekao da „ako komunisti pobijede…ubiće dušu našem narodu, crkve će zatvoriti…“.
Joanikije Mićović namjerno ne pominje je da je u stvaranju „nacističke tvorevine“ Crne Gore učestvovao mitropolit Joanikije Lipovac. Tadašnjem crnogorskom mitropolitu je sa desne strane na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. organizovanom od strane italijanskih fašista, sjedio „zloglasni Sekula Drljević“ kako ga je sadašnji Joanikije nazvao u subotnjoj besjedi. SPC je dugo negirala da je Lipovac učestvovao u Petrovdanskom saboru tvrdeći da je on to odbio. Nakon što su prije desetak godina objavljene fotografije sa Sabora iz arhive italijanskog Ministarstva inostranih poslova u Rimu, vrh SPC-a je samo utihnuo na tu temu bez riječi kajanja i izvinjenja.
Mitropolit Joanikije je posebno uzdignuo Đurišića, „čije se junaštvo (na Lijevča Polju) može porediti sa junaštvom Pavla Orovića“. Pomenuo je „težak položaj u kojem se našao veliki junak Pavle Đurišić, koji u tom trenutku ima narod, nejač, bolesnike i ranjenike…čije živote štiti“. „Sva muka narodna je pala na njegova pleća“ pa je morao pregovarati sa Drljevićem koji ga je „izdao“ reče mitropolit. Sekula Drljević je „takvog junaka prelastio“ kazao je Joanikije i dodao da je Đurišić „mislio da po svaku cijenu spasi narod, nejač, žene, djecu i starce koji su sa njim krenuli“. „Kako je (Pavle) završio ne zna se, niti će se znati“ zaključio je Joanikije.
Da će se doći do ove ana-kajafovske tačke svijesti, moglo se pretpostaviti na vaskršnji utorak, kada je Porfirije u Kremlju davao izjave lojalnosti ruskom državnom i crkvenom rukovodstvu. Crnogorski mitropolit je tog utorka u crkvi Svetog arhangela Mihaila u Doljanima „osveštao jasenovački krst” koji je Jovan Ćulibrk poklonio. Joanikije je iskoristio jasenovačku tragediju i desetine hiljada nevino postradalih u tom sistemu logora, da u prisustvu Andrije Mandića i srbijanskog ambasadora (bivšeg direktora BIA-a) Nebojše Rodića, veliča Pavla Đurišića. “Mnogi će reći – nema Crna Gora nikakve veze sa Jasenovcem… a ima itekako”, kazao je. I nastavio: “Onaj koga optužuju da je bio saradnik okupatora…. zaštitio je nejač srpsku od saradnika okupatora da ih ne pokolju, Pavle Đurišić, komandant četnički, odnosno komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini“ koji je takođe likvidiran u Jasenovcu.
O „velikom junaštvu Pavla Đurišića“ najbolje govore njegovi izvještaji svom komandantu Draži Mihailoviću u kojima se februara 1943. godine hvali da su njegove jedinice pobile 8000 muslimanskih žena, djeca i staraca u Sandžaku u kampanji uništenja muslimanskog življa bez obzira na pol i uzrast. O tim i drugim zločinima širom Jugoslavije je puno pisano uprkos pokušajima revizionista da dovedu u pitanje četnička dokumenta koja nije ni Draža Mihailović negirao na svom suđenju. Četnički izvještaji iz zime i proljeća 1945. kada se Đurišić povlačio prema Sloveniji kroz sjevernu Bosnu, dovode u pitanje istinitost maltene svake riječi koju je Joanikije izgovorio u Razboju.
Đurišić je rane 1945., otkazao poslušnost i Draži Mihailoviću i kralju Petru II Karađorđeviću i sklopio sporazum sa Drljevićem koji je bio u prijateljskim odnosima s ustaškim režimom u Zagrebu. Po sporazumu njegovi četnici su trebali postati Crnogorska narodna vojska i priznati Drljevićevo Crnogorsko državno vijeće u Zagrebu, dok je Đurišić trebao ostati operativni komandant. Međutim, Đurišić je izigrao dogovor i krenuo u probijanje sjeverozapadnom Bosnom radi spajanja sa četnicima i nacistima u Sloveniji. Pri tome njegovi su poklali oko 500 katolika i muslimana u selima Junuzovci i Donja Dolina prije nego su razbijeni i zarobljeni od strane vojnih snaga NDH na Lijevča Polju. Prije toga ustaški izvori navode da je Đurišića napustilo preko 5000 prisilno mobiliziranih Crnogoraca. Đurišićevu rulju je i Draža Mihailović nazvao „vašarom bez borbene vrednosti“. Za Joanikija su oni bili „prekaljeni borci i vitezovi“. Iz izvještaja drugih četničkih komandanata lojalnih Draži, navodilo se da su Đurišićeve jedinice vršile nasilja i pljačke nad lokalnim bosanskim Srbima i prijetile im pokoljem ako ne slušaju njihove naredbe. Draža Mihailović tada piše: „Obrazovaću od svih komandanta srbijanskih trupa Ravnogorski sud, koji će sve ovo pretresti i utvrditi, na osnovu čega će Pavla Đurišića lišiti čina i oglasiti za izdajnika”.
Dražu su preduhitrile ustaše i presudile Đurišiću i grupi od oko 150-tak najtvrdokornijih koljača na svoj način u Jasenovcu po iskazu ustaše Ljube Miloša nakon rata. Ostali narod, pretežno Crnogorci, propušteni su kroz Slavoniju i Zagreb bez problema.
Joanikijeva hagiografija nacističkih kolaboracionista i zločinaca je ciljano pripremana godinama uz pomoć zvanične Srbije koja je abolirala kolaboracionistički pokret. Godinama se na prostoru i crnogorske Mitropolije i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke (otkinute od Mitropolije u maju 2001. – pokriva 52 odsto teritorije Crne Gore) održavaju javni parastosi uz sve slobodnije veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata i podsticanje podjela u društvu. Tome doprinosi i glasno ćutanje i tužilaštva i crnogorskih svjetovnih vlasti.
Nakon subotnje liturgije na Lijevča Polju niko od zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati a kamoli osuditi provokacije Mićovića koji se krio iza blještave mitropolitske odore i krsta. Predsjednik Jakov Milatović do sada nije izustio ni riječ. Premijer Milojko Spajić se nevoljno glasnuo kada je direktno upitan o Mićovićevoj besjedi. „Sve izjave koje imaju potencijal da pojačaju već izražene podjele u Crnoj Gori apsolutno ne podržavam i mislim da im nije mjesto u modernoj Crnoj Gori“, rekao je. Vučićevski blok partija (NSD-DNP-SNP) u vladajućoj koaliciji nije želio odgovoriti medijima. Demokrate CG su Vijestima odgovorile da „ne komentarišu stavove vjerskih zajednica“, i da to nijesu radili ni ranije „duboko poštuju princip odvojenosti vjerskih i državnih struktura“. Kao da vjerska odora štiti od odgovornosti za svako nepočinstvo. Predsjednica Asocijacije žena PES-a Jovana Dragović je izjavila za TV Vijesti da „podjele na partizane i četnike nakon 80 godina mogu odgovarati samo onima koji su 30 godina vladali na tim podjelama“. DPS i URA su osudili izjave Joanikija kao i predstavnici bošnjačkog naroda.
Dan poslije Spajićeve izjave je osvanuo tekst na portalu IN4S sveštenika Eparhije budimljansko nikšićke Ognjena Femića. Femić je od ranije poznat po govoru mržnje prema vlastitoj zemlji i crnogorskom narodu. U tekstu naslovljenom Svi smo mi Pavle Đurišić, on je nastavio elegiju koljačima i iznio niz neistina. Uz komentar: „Stiče se utisak da ova država postoji samo zato što se i dalje sudi četnicima… Jer inače ne bi imala svoj smisao postojanja“, Femić zaključuje da će samo u preobraženoj Crnoj Gori „i ovaj Pavle iz Drugog rata biti slavljen kao veliki borac, narodni heroj i mučenik i tada mu se više neće suditi“.
Nema naznaka da će se pravosuđe pozabaviti kampanjom vrha SPC-a i srbijanske UDBA-e na podsticanju razdora i mržnje u Crnoj Gori. Ćutanje crnogorske vlasti samo će ohrabriti podjele u ionako unakaženom crnogorskom društvu i državi.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari

Između dva praznika rada, upozoravaju sindiklaci, posebno je ugroženo pravo na štrajk. Srećom po vlast, štrajkova nešto i nema. Dok se broj zaposlenih smanjuje, a u sezoni uvozimo radnu snagu, jedino raste – državna uprava
Prošli Prvi maj proslavili smo uz nadu da će vlast ispuniti svoja predizborna obećanja o povećanju plata i sedmočasovnom radnom vremenu. Skor je – pola. Plate su povećane a sedam sati rada još ćemo sačekati.
Od oktobra prošle godine poslodavci su u obavezi da obračunaju zarade u skladu sa izmjenama zakona iz programa Evropa sad 2 i Opštim kolektivnim ugovorom.
,,Prvi maj crnogorski radnici i radnice dočekuju sa značajno većom minimalnom zaradom i većom prosječnom zaradom u odnosu na prošlogodišnji praznik rada. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je do povećanja minimalne, pa samim tim i prosječne zarade, došlo usljed političke volje, odnosno ispunjenjem predizbornih političkih obećanja, a ne kroz socijalni dijalog’’, kaže za Monitor Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore(USSCG).
U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 319 000 aktivnog stanovništva, od kojih je 282 000 ili 88,6 odsto zaposlenih. I pored povećanja, platu ispod 700 eura u Crnoj Gori prima skoro jedna trećina zaposlenih – oko 90.000. Čak dvije trećine prima manju zaradu od prosječne. A za potrošačku korpu, sindikalnu koja je bliža realnosti od Monstatove, potrebne su dvije prosječne plate.
Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2025. godine, za četvoročlanu porodicu, iznosi 2.000 eura.
,,Činjenica je da je standard zaposlenih i građana/iki ugrožen jer troškovi života rastu brže nego zarade’’, naglašava Ivana Mihajlović. To potvrđuje i podatak da je potrošačka korpa u odnosu na kraj prošle godine povećana za 30 eura, a čak za 100 eura u odnosu na prvi kvartal 2024. godine.
Vlada je najavila produžetak akcije Limitirane cijene od 15. maja. Da se preživi.
,,Prosječna plata u Crnoj Gori dva mjeseca uzastopno pada (bila je 1.012, pa 1.004, a u februaru 1.002 eura), broj zaposlenih se smanjuje umjesto da raste, dok je deficit Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) iznad 120 miliona eura”, oslikao je nedavno stanje direktor Fideliti konsaltinga Miloš Vuković.
I dok se broj zaposlenih smanjuje, u sezoni uvozimo radnu snagu. I pored višegodišnjih obećanja tek sada, pred početak turističke sezone, pri kraju je donošenje Zakona o stalnom sezoncu. ,,Donošenje zakona o stalnom sezoncu uslovljeno je potrebom pravnog regulisanja statusa zaposlenih na sezonskim poslovima u sektorima kao što su turizam, ugostiteljstvo, trgovina, građevinarstvo i poljoprivreda”, saopšteno je iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga.
Od sezonskog, svakako je primamljivljiji stalni posao u državnoj upravi. Prema dostupnim podacima broj zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima povećao se za više od pet hiljada od 2020. do kraja 2023. godine, dok se lokalna samouprava od 2017. do 2023. uvećala za više od tri i po hiljade.
Svaki peti zaposleni radi u državnoj upravi, odnosno platu prima iz državnog ili lokalnog budžeta. Prema podacima Ministarstvo javne uprave, u decembru 2024. godine u državnoj upravi bilo je zaposleno 47.284 ljudi, dok je na lokalnom nivou taj broj iznosio 7.092. To znači da u javnoj upravi radi gotovo 55.000 ljudi.
Premijer Milojko Spajić je još prije par mjeseci najavio da Vlada planirada otpusti 20 odsto radnika u javnoj upravi. Predlog rješenja su već dva puta slali Evropskoj komisiji (EK) – što je odbijeno. On je naglasio da je laž da je nastavljeno partijsko zapošljavanje, te da se ukupan broj zaposlenih u državnoj upravi smanjio za 150 od novembra 2023. do istog mjeseca prošle godine!
Za zaposlene u javnoj upravi budžet raste iz godine u godinu. Prema analizi Instituta Alternativa, kada je vlada DPS premijera Duška Markovića počela mandat 2016. godine, bruto zarade zapošljenih na državnom nivou godišnje su iznosile 422 miliona, a u posljednjoj godini mandata – 2020. skoro pola milijarde.Nova vlast je 2021. povećala ove izdatke na 535 miliona eura, da bi u prošloj godini ta cifra dostigla rekordnih 643 miliona eura.
,,Nepostojanje jednakih šansi i mogućnosti, posebno u pogledu zapošljavanja, ostaje jedan od najevidentnijih problema sa kojima se tržište rada suočava. Isto je posebno izraženo u javnom sektoru, gdje politička i partijska pripadnost diktiraju trend zapošljavanja, a u drugi plan se stavlja profesionalizacija i optimizacija javne uprave’’, ističe Mihajlović.
Konstanta je i diskriminacija.
,,Armija naših građana/ki koji su decenijama angažovani po prekarnim ugovorima (ugovorima o djelu; privremenim i povremenim poslovima i dr.) na sistematizovanim radnim mijestima dočekuju i ovogodišnji praznik rada, bez nade da će donosioci odluka preduzeti bilo kakav korak ka rješavanju njihovog radnog statusa, uprkos inicijativi USSCG koja datira od 2015. godine i koja je aktuelna i danas. Značajan broj ovih lica angažovan je u organima državne uprave gdje se država pojavljuje u ulozi poslodavca. Takava je slika koju Država kao najveći poslodavac šalje privatnom sektoru“, kaže Mihajlović. Ona dodaje da ništa manji problem predstavlja klasična i sveprisutna zloupotreba instituta rada na određeno vrijeme. „Koji bi trebalo da bude izuzetak, a ne pravilo’’.
Podaci Zavoda za zapošljavanje (ZZZCG) pokazuju da je od ukupno 6.742 oglašenih slobodnih radnih mjesta u periodu od početka ove godine do 31. marta 2025. godine, njih 5.994 oglašeno je na određeno, a svega 748 na neodređeno vrijeme.
Mihajlović upozorava da je nedostatak ravnoteže između privatnog i poslovnog života i dalje ključni izazov zaposlenih u Crnoj Gori, budući da prekovremeni rad i dalje ostaje pravilo, a ne izuzetak. „Primoranost značajnog broja zaposlenih da rade dopunske poslove radi obezbjeđivanja pristojne egzistencije dodatno osujećuje mogućnost postizanja naprijed pomenute ravnoteže“, ističe ona.
Nije mnogo boljhe ni sa opštim pravima radnika. Pa tako i ovaj 1. maj zaposleni u bankarskom, trgovinskom, medijskom, drvoprerađivačkom i brojnim drugim sektorima dočekuju bez granskih kolektivnih ugovora, a zanemarljiv je i dalje broj onih kolektiva u ovim sektorima koji posjeduju pojedinačne kolektivne ugovore.
Podaci ZZZCG govore o zapostavljanju sjevera. Tako je na kraju prošle godine najviše nezaposlenih, u odnosu na ukupan broj stanovnika, zabilježeno u Andrijevici, Rožajama i Plavu, gdje oko 20 odsto stanovnika nema posao. Na jugu je drugačije. U Kotoru krajem prošle godine na Birou rada je bilo svega 218 ljudi, oko jedan odsto ukupne populacije. U Tivtu od 16,34 hiljade stanovnika 240 nema posao.U Herceg Novom je 411 nezaposlenih od 31,47 hiljada stanovnika.
U Podgorici, u kojoj se grade stanovi i doseljava se, bez posla je 5,62 hiljade stanovnika od ukupno 180,19 hiljada.
U procesu izmjena i dopuna trenutno je nekoliko ključnih zakona: Zakon o radu, Zakon o štrajku, Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova, Zakon o Fondu rada, Zakon o stalnom sezoncu, a očekuje se početak pregovora o produženju važenja Opšteg kolektivnog ugovora ili zaključivanje novog.
,,Možda kao nikada ranije, u periodu između dva međunarodna praznika rada, napadnuto je pravo na štrajk kao ključnog, legitimnog, oblika sindikalne i radničke borbe posebno u situacijama kada socijalni dijalog izostaje“, kaže Mihajlović.
Srećom, po vlast, štrajkova nešto i nema. Sporna radnička pitanja iz prethodnog perioda rješavaju se sporo ali temeljno. Tako je, između dva praznika rada, za preko 700 radnika bivše Košute država isplatila zaostale zarade. Nakon trideset godina od uvođenja stečaja u ovoj cetinjskoj fabrici.
I dalje neophodno braniti tri osmice
Ivana Mihajlović iz Unije sslobodnih sindikata upozorava da vještačka inteligencija i digitalizacija neviđenom brzinom mijenjaju svijet rada, te da rad u tzv. digitalnom dobu doprinosi brisanju granice između privatnog i profesionalnog života dok se isto pokušava predstaviti kao fleksibilizacija u interesu zaposlenih.
,,Dakle, danas je i dalje neophodno braniti tzv „tri osmice“ za koje su, plativši to velikim žrtvama, izborili radnici i radnice davne 1886. godine”.
Da podsjetimo: davne 1886. godine u Čikagu je tadašnja radnička klasa prvog i drugog maja izašla na ulice demonstrirajući i tražeći osmočasovno radno vrijeme. Čuvena je i krilatica koja je najbolje oslikavala borbu za radnička prava – „Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja”. Krajem 19. vijeka radnici su imali jako male nadnice, radili su između 12 i 18 sati, a većina njih je bila na ivici siromaštva i bijede
U medijima zarade ispod državnog nivoa
,,Zarade se sporadično i povećavaju, češće odlukama na državnom nivou, pa se moraju i u medijima usklađivati, nego što je to odluka na nivou neke redakcije, ali generalno boljitka nema jer inflacija ‘pojede’ ta povećanja i i dalje je prosjek zarade u novinarstvu ispod onoga na državnom nivou”, kaže za Monitor Marijana Camović Veličković.
Ona navodi da su lokalni javni emiteri uskladili zarade sa programom Evropa sad 2 i da sada gotovo svi zaposleni koji imaju srednji stepen obrazovanja primaju 600 eura, a visokobrazovani 800 eura.
,,U javnom servisu postoji određeno gradiranje u skladu sa njihovim Kolektivnim ugovorom ali slična je situacija i tu je preosjek na novou medija blizu državnog ali problem je što se do tog prosjeka dolazi zahvaljujući ogromnim zaradama i dodacima na zaradu onih koji su na rukovodećim pozicijama, dok ‘obični’ zaposeni ne primaju ni blizu tog prosjeka. U privatnim medijima ima najviše oscilacija u zaradama ali većina zaposlenih ipak prima zarade manje od državnog prosjeka. Sve to naravno da nije ni dovoljno ni motivišuće”, zaključuje Camović Veličković.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
FOKUS
PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

Objavljeno prije
2 sedmicena
25 Aprila, 2025
Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ
Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji, u oblasti turizma i razvoja nekretnina.
Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.
Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.
To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.
Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).
Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.
Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.
Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?
Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.
Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.
Sporazum predviđa i da će svi poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.
Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su, pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.
ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.
Dakle, Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.
Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.
„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.
Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“
Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.
„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.
„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.
Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.
Koalicija organizacija civilnog društva iz Crne Gore obratila se Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.
„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.
Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.
Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.
Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić

KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja

Interno
Izdvajamo
-
IN ENGLISH4 sedmice
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
DRUŠTVO4 sedmice
SJEVER I ULAGANJA IZ UAE: Kolašin nudi Bjelasicu i Sinjavinu
-
IN ENGLISH4 sedmice
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
INTERVJU4 sedmice
SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora
-
INTERVJU2 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
DRUŠTVO3 sedmice
DRŽAVA I BEMAKS: Poslovi se nastavljaju
-
INTERVJU3 sedmice
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena
-
SVIJET4 sedmice
ZABORAVLJENA PALESTINA: Iza granica humanosti