Još se ne naziru finalne stavke sporazuma koji bi obezbijedio makar kratko primirje između SAD-a i Irana. SAD iznova bombarduje Iran, oni prijete odmazdom, a Izrael se buni što je gurnut ustranu i pominje dugoročne planove za taj dio svijeta

Ni pedesetak dana nakon što je krenula priča oko primirja na Bliskom istoku, između Irana, SAD-a i Izraela nijesu prevazđene ključne razlike oko glavnih tačaka pregovora. U međuvremenu je došlo do novih napada.

Šta stoji na stolu kada su pregovori u pitanju, niko ne zna. Javnost barata sa vrlo malo podataka, koji se onda detaljno razlažu i analiziraju. U objavi na svojoj društvenoj mreži Donald Tramp je rekao da sporazum još nije finalizovan i da niko ne zna šta će tačno biti u njemu.

Posrednici i američki zvaničnici napomenuli su da SAD neće pružiti ekonomsku pomoć Iranu bez ozbiljnih obaveza Teherana u vezi sa nuklearnim programom. To predstavlja veliki zastoj u pregovorima. Iran odbija da razgovara o nuklearnom programu bez ekonomskog olakšanja. Predsjednik SAD-a napisao je dan kasnije na Trut Sošalu da iranski visoko obogaćeni uranijum mora biti odmah predat SAD-u ili uništen unutar Irana ili na nekoj drugoj prihvatljivoj lokaciji. U tom slučaju potrebna je adekvatna verifikacija.

Osim nuklearnog programa, i dalje su velike razlike i oko Hormuza. „Pod uslovom da Islamska Republika Iran pristane na potpuno, hitno i bezbjedno otvaranje Hormuškog moreuza, pristajem da obustavim bombardovanje i napade na Iran u periodu od dvije sedmice“, napisao je Tramp. Otvaranje moreuza se nije se dogodilo. Administracija SAD je narednih dana pokušavala da situaciju predstavi pozitivno i govorila o navodnom napretku u otvaranju prolaza.

Tramp je više puta prijetio povratkom neprijateljstvima, dok je istovremeno gurao ka mirovnom sporazumu. U jednoj od posljednjih poruka rekao je da nema žurbe da se postigne sporazum, te da će rezultat biti ili sjajan i značajan ili dogovora uopšte neće biti.

Duhove su dodatno uzburkale i ekonomske sankcije. Davanje ekonomskog olakšanja Iranu kroz odmrzavanje sredstava ili ukidanje sankcija vjerovatno bi skratilo vrijeme potrebno za obnovu vojnih kapaciteta te zemlje. Prema pisanju nekih iranskih medija, ta zemlja je navodno zahtijevala da SAD odmah oslobode prvu polovinu zamrznute iranske imovine po potpisivanju sporazuma, a drugu polovinu u roku od 60 dana. Tačan iznos te imovine nije poznat. Iranski zvaničnici takođe su pozvali SAD da ukine pomorsku blokadu i sankcije na izvoz nafte kao dio sporazuma, makar na period od 30 do 60 dana.

Usred ovakvih spoticanja u pregovorima dolazi do pomenutih novih vojnih udara. To je pregovore odvelo još jedan korak unazad. Vrhovni vođa Irana Mojtaba Khamenei napisao je na svom Telegramu da zalivske sile više neće biti štit za američke baze i da SAD više neće imati sigurno utočište u regionu. Odmah se oglasila i Islamska revoluciona garda i saopštila da zadržava pravo da odgovori na svako kršenje primirja od strane SAD-a. Iranska vojska nije objavila konkretne mjere odmazde. To sugeriše da Teheran ne želi da napad poremeti osjetljive završne korake ka sporazumu koji Iran namjerava da predstavi kao jednu od velikih prekretnica svoje istorije otpora.

S druge strane ovog rata, izraelske snage počele su operacije izvan takozvane Žute linije u južnom Libanu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu rekao je u ponedjeljak da će Izrael pojačati napade na Hezbolah u Libanu, dok je jedan američki zvaničnik izjavio da je ta grupa ignorisala upozorenja da obustavi raketiranje Izraela.

Izraelska vojska saopštila je da je tokom noći pogodila više od 100 lokacija Hezbolaha u južnom i istočnom Libanu, uključujući skladišta oružja i komandne centre. Takođe je u utorak izdala upozorenje za evakuaciju cijelog grada Nabatije, jednog od najvećih gradova u južnom Libanu, signalizirajući da su vazdušni udari tamo neizbježni.

Čini se da se nasilje u Libanu intenzivira baš u trenutku kada Tramp i iranski zvaničnici signaliziraju napredak ka mogućem dogovoru o okončanju američko-izraelskog rata sa Iranom. Teheran pokušava da ojača dio sporazuma koji obavezuje Izrael na primirje u Libanu.

Vijesti vezane za primirje sa Iranom ne prihvataju se najbolje u Izraelu.  Otkako su počeli da se pojavljuju izvještaji o mogućem sporazumu Vašingtona sa Teheranom, proizraelski zagovornici u SAD upozoravali su Trampa da ne potpisuje takav dogovor. Tvrde političke figure, uključujući neke uticajne senatore, protivile su se svakom sporazumu koji ne bi uklonio ili makar ozbiljno oslabio političko rukovodstvo Irana i uništio njegove vojne kapacitete. Nakon što je Tramp pomenuo mogućnost da još arapskih zemalja uspostavi formalne odnose sa Izraelom kao dio sporazuma, neki od kritičara ublažili su ton. Trampova vizija je proširenje Abraham Accords, koji čine niz sporazuma o normalizaciji odnosa između Izraela i arapskih zemalja. To bi, nada se, ublažilo kritike njegove politike. Protivljenje nije nestalo, a za sada nijedna od pomenutih arapskih zemalja nije odgovorila na njegov poziv. Godinama su mnoge države odbijale normalizaciju odnosa sa Izraelom, naročito nakon rata u Gazi. Analitičari sumnjaju da Tramp ima dovoljno uticaja da arapskim zemljama nameće političke odluke kao dio pregovora sa Iranom. Rješavanjem ovog odnosa Tramp se bavio od prvog mandata. Tada ustanovljeni Abrahamovi sporazumi nijesu se mijenjali za njegovog, ni Džo Bajdenovog predsjednikovanja.

Tramp se suočio i sa rijetkim kritikama iz redova Republikanske partije, kada se radi o iranskom pitanju. Senator Ted Kruz, čvrstih proizraelskih stavova, rekao je da je zabrinut zbog izvještaja o sporazumu. „Ako rezultat svega bude iranski režim, kojim i dalje upravljaju islamisti koji uzvikuju ‘smrt Americi’, koji sada dobija milijarde dolara, može da obogaćuje uranijum i razvija nuklearno oružje, te ima efektivnu kontrolu nad Hormuškim moreuzom, onda bi to bila katastrofalna greška“, napisao je Kruz.

„Navodni 60-dnevni prekid vatre, uz vjerovanje da će Iran ikada pregovarati u dobroj vjeri, bio bi katastrofa“, napisao je republikanski senator iz Misisipija Rodžer Viker. Majk Pompeo, koji je bio državni sekretar tokom Trampovog prvog mandata, pridružio se kritikama, upoređujući navodni sporazum sa nuklearnim dogovorom iz 2015. godine koji su pregovarale Demokrate.

Kratki sporazum, koji bi okončao rat ali ne i definisao trajni mir, politički je veoma osjetljiv jer sve strane pokušavaju da iz njega izađu s rezultatom koji mogu predstaviti svojoj javnosti kao dokaz da su žrtve imale smisla. Tramp je u  objavi na Trut Sošal rekao je da sporazum još nije finalizovan i da „niko ne zna šta će tačno biti u njemu“.

Šta bi za koga od zaraćenih strana značila pobjeda i kako će to „prodati“ svojim pristalicama, veliko je pitanje. Za sada se najviše turbulencija u unutrašnjoj politici osjeća u Izraelu. Prema pisanju Nju Jork Tajmsa, Izrael ne samo da je isključen iz pregovora sa Iranom, već nije ni obavještavan o njihovom napretku. Vlada je bila primorana da se oslanja na regionalne saveznike i njihove mreže koje prate iransko rukovodstvo. To ne donosi mnogo poena vladi izraelskog premijera pred nadolazeće izbore. Ima dosta ogorčenih koji bi potpisali riječi izraelskog novinara i političkog komentatora Bena Kaspita:  „Ako Iran ipak dođe do nuklearne bombe, to će biti Bibijeva bomba“. Nezadovoljni su i krajnje desničarski članovi koalicije. Netanjahu trpi pritisak da se suprotstavi američkom predsjedniku u vezi primirja. „Vrijeme je da premijer lupi šakom o Trampov sto i obavijesti ga da se vraćamo ratu u Libanu“, napisao je ministar nacionalne bezbjednosti Itamar Ben-Gvir na društvenim mrežama.

Vođa opozicije Jair Lapid kaže da je apsurdno što pregovori o okončanju sukoba ne uključuju Izrael, koji mora zadržati slobodu djelovanja bez obzira na sporazum. „Trenutna situacija je rezultat kontinuiranog neuspjeha vlade. Benjamin Netanjahu je čovjek s talentima, ali je ostario i umoran i okružen ljudima koji su najmanje pogodni da vode državu“, rekao je. Napominjujući da je umjesto da SAD i Izrael sruše iranski režim, on samo ojačao.

I drugi opozicioni lideri oštro su kritikovali sporazum. Avigdor Liberman rekao je da je „samo pitanje vremena“ kada će dronovi Hezbolaha pogoditi Jerusalim i Tel Aviv, te da Izrael mora postići odlučujuću pobjedu. „Ruke naših vojnika su vezane u Libanu“, rekao je nakon napada dronovima Hezbolaha koji su ubili jednog izraelskog vojnika i pogodili kuću u sjevernom gradu Metula.

Iz svijeta se najčešće se čuje da je novi Tampov predlog odjek polovičnog mirovnog sporazuma za Gazu. Rješenja koja su na vidiku donijela bi nove nivoe nesigurnosti, koji bi se rješavali godinama. Vjerovatno je ovakvo rješenje uslovljeno nemogućnošću raspetljavanja situacije u Hormuškom moreuzu. Na kraju dana, usvajanje faznog pristupa komplikovanim pregovorima kratkoročno može biti korisno i za Vašington i Teheran. Takav u potpunosti nejasan scenario tumačio bi se u zavisnosti od želja i potreba svake strane ponaosob. Hvalospjeva ne bi manjkalo.

Analitičari očekuju, da bi, ukoliko se uđe u fazno primirje, scenario bio istovjetan sa onim u Gazi. Tamo se Trampova administracija zaglavila u drugoj fazi primirja. Hamas nije položio oružje, međunarodne snage se ne raspoređuju a nova palestinska administracija nije preuzela kontrolu nad obnovom uništenih gradova u enklavi. Izrael nastavlja da bombarduje i izgladnjuje Gazu gotovo svakodnevno, a Hamas konsoliduje moć u polovini teritorije koju kontroliše. Iranski sukob donosi mnogo veće izazove. Ostaviti ga između faza bilo bi opasno za sve učesnike i svijet u cjelini.

Dragan LUČIĆ

Vrijeme je potvrdilo ispravnost referendumskog  izbora 2006, i ojačalo spoznaju da priliku nijesmo iskoristili na pravi način. Još uvijek. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi

Uveliko traje muzički dio proslave/obilježavanja jubilarne, 20. godišnjice od održavanja referenduma o državno pravnom statusu Republike Crne Gore. Dok sa trgova odjekuju pjesme, replike u parlamentu podsjećaju kako je pred nama još mnogo posla. Ukoliko želimo da Crna Gora bude slobodna, uređena i prosperitetna država svih njenih građana.

Dvadeset godina nakon referenduma, Crna Gora je međunarodno priznata država, članica NATO-a i “prvi sledeći” kandidat za prijem u članstvo Evropske unije. Dok se crnogorska zastava vijori pred sjedištem UN, lokalne vlasti u dijelu ovdašnjih opština ignorišu državna obilježja i praznike. U čemu ih pomažu  pojedini državni zvaničnici.

Predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš poželio je otići i korak dalje. Zato je,  nakon nipodaštavajuće – i netačne – izjave kako u Pljevljima nema zainteresovanih za proslavu Dana nezavisnosti, skupa sa svojim saradnicima pokušao organizovati “kontramiting” u vidu koncerta Mirka Pajčina. Uprava policije je skupa sa Agencijom za nacionalnu bezbjednost odlučila da zabrani planirani nastup osobe koja pod umjetničkim imenom baja mali knindža promoviše vjersku i nacionalnu mržnju, veliča ratne zločine i zlikovce koji su ih počinili.

Prema nezvaničnim ali pouzdanim informacijama iz sektora bezbjednosti, ANB je Pajčinu zabranila da uopšte uđe u Crnu Goru. Dok su UP obavijestili da bi tokom njegovog koncerta  (javnog okupljanja) “moglo doći do narušavanja javnog reda i mira, ugrožavanja bezbjednosti građana i imovine, ali i narušavanja građanskog koncepta države”.

Suprotno predsjedniku opštine Pljevlja, njegov partijski šef i predsjednik Skupštine Crne Gore uzeće učešće u obilježavanju Dana nezavisnosti. Andrija Mandić je saopštio da će prisustvovati prijemu koji, povodom 20. godišnjice nezavisnosti, organizuje premijer Milojko Spajić. “Konačno je došao trenutak da svi zajedno kažemo ‘Evropo, vraćamo se’. Srećna ti budućnost pomirena Crna Goro”, poručio je Mandić, nekoliko sati nakon što je u Skupštini objasnio da će, pod njegovom dirigentskom palicom, i parlament obnovu nezavisnosti obilježiti svečanom sjednicom. Ona neće biti upriličena na dan održavanja referenduma o nezavisnosti, već na godišnjicu prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije.

Zgodno se potrefilo pa je to 28. jun. Odnosno, Vidovdan, jedan od najvažnijih datuma u kalendaru zagovornika velike Srbije/srpskog sveta.

Zna Mandić šta radi, cijene i njegovi sljedbenici i kritičari. U svakom slučaju, javna manifestacija njegovog odnosa prema nezavisnoj Crnoj Gori bitno je drugačija od nekadašnjih. Prije nepunih 10 godina (2017.), Mandić je uoči Dana nezavisnosti poručivao kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”. I dodatno zamjerao neistomišljenicima iz sopstvenih redova: ,,Neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”.

Nije mali put otuda do Evropo vraćamo se. Ko ne vjeruje neka priupita Milana Kneževića, odskorašnjeg opozicionara (ponovo) i, i dalje, zvaničnog koalicionog partnera Mandićeve NSD.

Ispada da je Kneževiću je najviše zasmetala najava predsjednika Skupštine o obilježavanju 20. godišnjice obnove državnosti Crne Gore. Makar i na Vidovdan. Pa je, kako reče, “sa punim pravom” zatražio da, “ukoliko se bude održavala sjednica za ove koji su glasali ‘da’, želim da se održi sjednica i za nas koji smo glasali ‘ne’”.

Ništa nije izgubljeno, tvrdi predsjednik DNP, kontrirajući onima koji se pozivaju na istraživanje javnog mnjenja prema kome bi, danas, 75 odsto građana Crne Gore podržalo njenu nezavisnost.  “Taj broj je ispod 55 odsto građana, tako da podrška državi opada iz dana u dan…”, zaključio je Knežević.

Pretprazničke nastupe Mandića i Kneževića mnogi su doveli u kontekst “čestitke” koju je građanima Crne Gore, povodom 20. godina  obnove nezavisnosti, uputio predsjednik Srbije Aleksandar Vućić.

„Inače sam dobio poziv da učestvujem u glamuroznoj proslavi otcepljenja od moje Srbije. Naravno, u tome neću učestvovati. Srbiju volim najviše na svetu i da slavim tako nešto bilo bi me sramota i pljunuo bih sebi i svom narodu u lice. A oni neka slave šta god hoće”, poručio je Vučić, 14. maja, iz Beograda. Dan kasnije, pojasnio: “Vi nama niste smetali, doživljavali smo vas kao sestre i braću i hteli da živimo u istoj državi sa vama. Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voleli više nego vi nas.”

Neko je primijetio kako Vućićevo obrazloženje nalikuje na sudski iskaz nesuđenog mladoženje koji je na neuzvraćenu ljubav odgovorio surovim nasiljem. U tom je kontekstu nesvrsishodno obrazlagati zbog čega Crna Gora nije mogla da se “otcepi” od Srbije. Ali je racionalno registrovati animozitete koji dolaze sa te strane. I kalkulisati sa njihovim dometima i, eventualnim, posljedicama.

U međuvremenu, kratak osvrt na domete dvodecenijske crnogorske samouprave.

Crna Gora  još nema zakone o vladi i parlamentu koji bi propisali pravni okvir za njihov rad. U redovnim okolnostima i vanrednim situacijama.  Kao jednu od posljedica takvog stanja, Crna Gora danas nema kompletiran Ustavni sud. On radi na granici kvoruma, uz ustavno sporan mandat pojedinih sudija.

Nije formiran ni Fiskalni savjet, iako je to zakonska obaveza još iz vremena poslednje DPS Vlade premijera Duška Markovića. I tu je problem nedostatak volje da se vlastite odluke podvrgnu kontroli. Finansijske ili pravne prirode, svejedno. Uz poslovično nastojanje da se mjesta u državnom aparatu popunjavaju partijskim kadrovima. Ili održe prazna, dok neko “naš” ne stasa za tu funkciju.

Vlada uglavnom zasijeda na telefonskim sjednicama a parlament radi bez kvoruma. Poslanici vladajuće većine aktivno izbjegavaju prisustvo sjednicama skupštinskih odbora na kojima se planira preispitivanje postupaka predstavnika vlasti. Ili njihovih zastupnika u državnim institucijama i preduzećima.

Jednako, predsjednik Vlade izbjegava dolaske u Skupštinu, dok predsjednik parlamenta selektivno određuje dnevni red zasijedanja i “tempira” kada će se vladini prijedlozi zakona i odluka naći na dnevnom redu. Slijedeći, uglavnom, partijski a ne javni interes.

Analitičari su tvrdili da su vlasti Mila Đukanovića  godinama imale podršku Zapada jer je Crna Gora pod njegovim vodstvom, nakon što se odrekao patronata Slobodana Miloševića,  slovila za pouzdanog, ili makar krajnje kooperativnog, geopolitičkog saveznika. Današnje vlasti koje personifikuju Spajić i Mandić tu podršku zaslužuju procjenom da bi se oni mogli okrenuti ka nekom izdašnijem ponuđaču ukoliko bi EU uskratila pregršt obećanih šargarepa…  Iako je članstvo u EU jedan od rijetkih državnih projekata oko kojeg politička elita Crne Gore još može graditi zajednički narativ.

Vlast  ubjeđuje javnost  da je raskrstila sa svakojakim tranzitima bivših DPS vlasti, od duvana do kokaina, te raskinula nekadašnju spregu kriminala i države. Istovremeno  bezbjednosni sektor ne uspijeva da uđe u trag dvojici najtraženijih bjegunaca. Jedan je bronzani spomenik ratnom zlikovcu Pavlu Đurišiću za kojim se traga od ljeta prošle godine. Drugi je Miloš Medenica, pobjegao nakon nepravosnažne osuđujuće presude zbog, pored ostalog, trgovine narkoticima i sudskim presudama.

Sada Medeni, kako sebi tepa, zapljuskuje informacijama – domaćim i regionalnim – koje službe bezbjednosti nerado dijele sa javnošću. ANB na sve to šuti, dok  čelnici MUP-a i UP ubjeđuju da to nije pravi Miloš, već njegova virtuelna projekcija proizvedena uz pomoć vještačke inteligencije. Ne komentarišući to što od stvarnog ili AI bjegunca dolaze tačne vijesti. Makar one koje je moguće provjeriti.

To je još jedan kamenčić u mozaiku koji kazuje da je međunarodno priznanje države bilo mnogo lakše obezbijediti nego izgraditi unutrašnje povjerenje. Na raznim nivoima. Od institucija do drugih i drugačijih. Po bilo kom osnovu. Makar bili rođaci ili komšije.

U tom vakuumu, najbolje su se snašli SPC i njeni glasnogovornici. Oni su se, uprkos unutrašnjim problemima, uspjeli nametnuti kao važan, ako ne i dominantan, politički faktor u državi koja pokušava postati prva sledeća članica EU. Dobar dio vlasti u Mitropoliju idu po mišljenje dok DPS, kao najjača opoziciona partija, ovdašnjim filijalama SPC neštedimice daje novac poreskih obveznika, pokušavajući obnoviti nekadašnji partnerski odnos.

Nije realizovana najava o popravljanju dobrosusjedskih odnosa sa zemljama okruženja nakon smjene DPS vlasti. Vučićeve izjave pokazuju da napretka u odnosima sa Srbijom,  ako nijesu pogoršani “nezasluženim” približavanjem Crne Gore Evropskoj uniji. Odnosi sa Hrvatskom značajno su unazađeni “neiznuđenim” potezima prvaka ovdašnjih vlasti. Počev od Rezolucije o Jasenovcu, pa nadalje.

Što se saradnje sa ostalim susjedima tiče, njih bi najkraće mogli opisati kao: zapuštene. Izuzev kada se ukaže prilika da se novcem iz međunarodnih donacija pokrene kakav zajednički projekat. No i tada stvari znaju da se razvijaju poprilično traljavo. Ili nikako, ako za primjer uzmemo zajednički projekat premošćavanja Bojane kod Ulcinja.

Ostaje put.   Simbolično on se može označiti kao izbor, između dogodine u Brisel i onog dogodine u Prizren.

Kad se stišaju praznična veselja, stići će najave novih zakona pripremljenih za usvajanje uz blagoslov Evropske komisije. Među njima, kako sada stoje stvari, neće biti Opšteg kolektivnog ugovora.

Optimisti će licitirati sa poglavljima koja će, možda, biti zatvorena u narednih četiri-pet mjeseci. Držeći se procjene da će Crna Gora postati dio EU do kraja 2028. Oprezniji će se sjetiti da slične priče slušaju 20 godina. Još od jeseni 2006, i prve predizborne kampanje nakon obnavljanja nezavisnosti. Tada je Milo Đukanović obećao kako „za četiri godine u Crnoj Gori neće biti nezaposlenih“. I bi što bi.

Red obećanja, pa red kriza. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi.

Pregled glavnih ekonomskih pokazatelja Crne Gore iz perioda obnove nezavisnosti (2006) i ove, odnosno prošle godine

* podaci za prethodnu godinu

Zoran RADULOVIĆ

Bogatsvo i luksuzni život uhapšenog načelnika Policijske uprave (PU) Beograda Veselina Milića su u velikom nesrazmjeru s primanjima. Poznat je po neizvođenju policije tokom rušilačkog pohoda kriminalaca na Savamalu, zataškavanja političkih ubistava i prikrivanje režimskih prljavih poslova. Zbog slučaja Senjak Vučićev režim odjednom je ostao bez tri važna operativca

U noći kada je Aleksandar Nešović Baja pao mrtav u restoranu “27” na Senjaku, elitnoj beogradskoj četvrti, javnost nije prvo čula ni policiju, a još manje tužilaštvo. Prve detalje zločina objavio je preko društvenih mreža odbjegli i prvostepeno osuđeni Miloš Medenica,sin bivše šefice pravosuđa Vesne Medenice koja je u zatvoru.

U objavi od 14. maja Medenica (ili vještačka inteligencija kako su ranije tvrdili čelnici crnogorske policije i MUP-a) je saopštio da je 12. maja došlo do problema “u raju braće Vučić” i da on želi to saopštiti “braći Srbima kad nema ko drugi”. Tvrdi da je kasno uveče toga dana, iza 23h došlo je do obračuna naočigled gostiju i osoblja restorana “27”na Senjaku čiji pravi vlasnik je, po riječima Medenice, Andrej Vučić, brat predsjednika Aleksandra Vučića. Te večeri je načelnik Policijske uprave (PU) Beograda Veselin Milić, pojašnjava dalje Medenica, pozvao u restoran “Ćaci kriminalca Aleksandra Nešovića zvanog Baja” do dođe u restoran na piće. Po dolasku Baja zatiče sa Milićem “SNS tajkuna Sašu Vukovića poznatijeg kao Boske”. Nakon kraće rasprave između Baje i Bosketa, Boske vadi pištolj i ispaljuje dva metka u Baju u predjelu stomaka. Boske s pripadnikom Milićevog obezbjeđenja iznosi mrtvog Baju i počinju uklanjati tragove (krvi i pucnjave) na očigled brojnih prisutnih te noći. Nešović je utovaren u auto i kasnije je njegov leš izbačen pored auto puta. Braća Vučić i njihovi podanici, tvrdi Medenica, “već dva dana fingiraju tragove i prave dogovor kako da riješe problem i smanje štetu”. Medenica onda navodi da je uviđaj izvršen tek na dan njegove objave (14.maj). Isti dan, po narativu, pada dogovor i Milić zove Bosketa i člana njegovog obezbjeđenja da se predaju, što oni i čine. Očekuje se i hapšenje Milića u narednim satima “kako bi se zadovoljila javnost” završava Medenica.

Idući dan ujutro zaista je uslijedilo hapšenje Milića i postepeno potvrđivanje navoda Miloša Medenice. Mediji braće Vučić u 11:11 javljaju da je Milić saslušan “u svojstvu građanina” i onda uhapšen. Isti dan se objavljuje i da je smijenjen sa čela beogradske policije. Kasnije u 15: 37 nezavisni portal Danas objavljuje da je tijelo Baje Nešovića“pronađeno pored auto-puta kod Šimanovaca” . Poziva se na više izvora iz policije. Informaciju prenose i srbijanski i crnogorski mediji, ali i ekstremno žuti Informer, glavna Vučićeva medijska uzdanica. Slijede ostali režimski mediji. Poznavaoci prilika tvrde da takva vijest ne bi mogla biti objavljena bez miga iz ureda predsjednika Republike.

Idućeg dana – 16.maja dolazi do preokreta. Na konferenciji za novinare, kojoj je prisustvovao i direktor srpske policije Dragan Vasiljević, predsjednik Srbije poručuje: “Telo i dalje nismo pronašli, intenzivna je potraga, čitave jedinice traže.”. Vučić je “zamolio” da se ne objavljuje da je tijelo nađeno kad već nije. Dodao je da je slučaj “težak”, ali da se država “ponašala odgovorno”. Vasiljević je rekao da je privedeno deset lica i predati tužilaštvu. Kasnije će se dodati i da vojska traga za mrtvim Nešovićem.

Nezavisni mediji su potvdili i navode Medenice da je uviđaj u restoranu na Senjaku izvršen tek 14. maja uveče. Čak dva dana poslije ubistva. U saopštenju Višeg javnog tužilaštva (VJT) u Beogradu navedeno je da je “javni tužilac… po prijavi nestanka u 21:30 časova započeo sa vršenjem uviđaja na navedenoj lokaciji“. Tom prilikom su“pronađene dve čaure HP 9 mm, kao i više tragova krvi u lokalu, za koje se sumnja da pripadaju oštećenom, koji je nestao”.

“Nestali” Baja Nešović je široko percipiran kao vojnik braće Vučić koji je skupljao grupe kriminalaca da napadaju i prebijaju studente tokom protesta. Bio je član kriminalne grupe Dejana Stanojevića Keke koja je harala 90-tih i ranih 2000-tih. Boske Vuković se pominje kao neformalni direktor Ćacilenda koji je plaćao ljude da izigravaju Vučićeve “studente koji žele da uče”. Boske i Nešovićev sin Stefan vlasnicisu firme Masad Propertis koja u svom vlasništvu ima dva placa na Novom Beogradu,  prema dostupnim podacima, plaćena tri miliona eura. Navodno je sukob između njih izbio oko građevinskih planova pa je Milić organizovao sastanak u restoranu da bi izgladio sukob, bilo radi privatnih poslova ili po nalogu odozgo.

Bogatsvo i luksuzni život Milića su u velikom nesrazmjeru s primanjima. Poznat je po neizvođenju policije tokom rušilačkog pohoda kriminalaca na Savamalu, zataškavanja političkih ubistava i prikrivanje režimskih prljavih poslova. Tako je zbog slučaja Senjak režim odjednom ostao bez tri važna operativca.

Ostalo je nejasno i u kom trenutku je policija otišla u restoran i kojim povodom.Bivši inspektor Uprave kriminalističke policije (UKP) Milan Dumanović rekao je Beti da je Nešović bio pod pratnjom pripadnika Odeljenja za tajna praćenja koji su obavijestili MUP da Nešović nije izašao iz restorana. MUP Srbije kojim rukovodi lider socijalista i Vučićev koalicioni partner Ivica Dačić nije se zvanično oglasio o slučaju, iako je to ustaljena praksa MUP-a u slučajevima pucnjava i nestanaka.

Tek tri dana nakon pucnjave uslijedilo je šturo saopštenje da je Milić uhapšen i smijenjen. Detalji o pucnjavi, prisustvu policajaca i navodnom prikrivanju zločina su prećutani. Dačić i njegov kabinet su ostali nijemi na uporne upite medija po kom osnovu se načelnik BG policije Milić sastao s kriminalcima, da li je bio na službenom zadatku ili privatno, da li prijavio svom pretpostavljenom itd. Odgovora nije bilo ni od direktora policije Vasiljevića zašto nije odmah osigurano i zapečaćeno mjesto zločina i zašto je uviđaj urađen tek 14. maja uveče ako se pucnjava desila 12. maja.

Da stvar bude još bizarnija, pojavilo se nekoliko tvrdnji korisnika društvenih mreža da je formalni premijer Srbije Đuro Macut 13. maja ručao u istom restoranu i da ga izgleda niko nije obavijestio, kao ni njegovo obezbjeđenje, šta se dogodilo noć prije. Ured premijera nije negirao da je taj dan jeo u restoranu prije obavljenog uviđaja forenzičara. Po Ustavu Srbije najmoćnija osoba u zemlji je predsjednik Vlade koja vodi unutrašnju i spoljnu politiku zemlje.

Obznane narodu su nakon prvog press-a 16. maja nastavljene od Vučića koji, po Ustavu Srbije, nema nikakve ingerencije u rukovođenju policijom i krivičnim istragama i kome Ustav daje samo ceremonijalne ovlasti. Osim tvrdnje da “telo nismo pronašli”, Vučić je nervozno i udaljeno pričao o vezama policije i kriminala i najavio obračun sa policajcima koji “čuvaju tajkune i kriminalce”.

Narednog dana – 17. maja, nakon što se konsolidirao, tokom zvanične posjete Azerbejdžanu, srbijanski predsjednik je počeo mijenjati ton i braniti policiju. Država je pokazala “apsolutni profesionalizam”, te nije mogla ranije reagovati jer je zvanična prijava stigla tek kada je Nešovićeva supruga prijavila nestanak. Pucnjava, krv i iznošenje tijela u punom restoranu Vučiću nisu predstavljali problem. Naglasio je da Milić nije osumnjičen za ubistvo nego za prikrivanje i da se treba poštovati svačija pretpostavka nevinosti. Na novinarski upit o objavama Medenice, srbijanski vladar je poručio da neće odgovarati odbjeglom kriminalcu koji napada njegovu porodicu. Dodao je i da Medenica “ne sarađuje jedino sa nama”, vjerovatno aludirajući na službe pod njegovom i bratovljevom kontrolom.

Da Medenica, ili radije oni koji upravljaju njime, raspolažu vjerodostojnim podacima se ispostavilo tačnim u slučaju Senjak. Ostale objave sadrže miks istinitih, poluistinitih ili namještenih priča. Kako se nižu objave Medenice, po riječima jednog zapadnog diplomate koji je želio ostati anoniman, sve se više uočava DPS-kavački narativ dotičnog s mogućim ukjučivanjem ruskih službi preko najužeg kruga ljudi Mila Đukanovića bliskih Kremlju. Medenica šalje poruku tobože njegovom “bratu Milanu Kneževiću” ali ciljanu ka srbijanskom Voždu. U objavi od 18. maja Medenica poziva Kneževića da ukapira da “Rusija nikako ne voli Vučka i da Vučko prodaje oružje Ukrajini i Izraelu”. Indirektno se poziva i Knežević da se opredijeli između Majke Rusije i braće Vućić ogrezlih u korupciji znajući da je Knežević u “igri ne zbog para već zbog ideala”.

Dosadašnji potezi ukazuju da će se raditi na relativizaciji zločina i amneziranju svih nezgodnih svjedoka.

Crna Gora kao izgovor da se ne priča o zarobljenim institucijama Srbije

Txt: Istovremeno sa prvim press-om o pucnjavu na Senjaku počela je akcija skretanja pažnje javnosti s obračuna kriminalaca u službi režima na patetičnu tiradu protiv Crne Gore. Na crnogorskom portalu Borba, poznatom po veličanju režima braće Vučić, je istog tog 16. maja objavljen predsjednikov autorski tekst s naslovom “Izvinite što smo vas voleli više nego vi nas” kao ukor što se Crna Gora “otcepila”. Tekst je opisan kao Istorijsko obraćanje građanima Crne Gore Aleksandra Vučića. Obiluje neistinitim tvrdnjama o“najprljavijoj kampanji” protiv njega, njegove porodici, te kako ga crnogorski mediji “razapinju na krst”. Navodno se svakodnevno napada Srbija od strane crnogorskog rukovodstva i pruža podrška za sprovođenje obojene revolucije u Srbiji. Jednostavnim pregledom crnogorske štampe može se vidjeti da u medijima i izjavama crnogorskih zvaničnika nema maltene nikakvih vijesti iz Srbije, a kamoli napada na Srbiju.

Crnogorski javni servis, zajedno s miloističkim i pogotovo vučićevskim medijima, nisu ni riječ prenijeli o zabrinjavajućim dešavanjima u Srbiji.  Mrdićevi zakoni, davljenje ostataka srpskog pravosuđa i nezakonito privođenje srpskih tužilaca od strane BIA-e kako bi ih zastrašivali da rade u privatnom interesu braće Vučić nisu dobili niti pomen u dotičnim medijima. Da se tako nešto desilo u Crnoj Gori nesumnjivo bi došlo do velikih potresa. Crnogorska vlast, ali i bivši režim Mila Đukanovića koji s Vučićem dijeli iste vrijednosti, ciljano šuti na sva događanja u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ