Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji. Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata

Likovna umjetnica Asja  Mijović je rođena 2001. godine u Podgorici. Protekle godine diplomirala je na dva fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama, u oblasti lijepih umjetnosti ,,School of the Museum of Fine Arts” na Univerzitetu Tufts u Bostonu, Masačusetsu, kao i u oblasti filozofije i društvenih nauka na istom univerzitetu.  Na završnoj godini studija dobila je nagradu za najbolju skulpturu u svojoj klasi

MONITOR: Filozofija, društvene nauke, umjetnost, što je vaše opredjeljenje nakon studija?

MIJOVIĆ: Prije svega umjetnost. Od završetka studija fokusirala sam se na rad u umjetničkoj sferi – kroz sopstvenu praksu, izlaganja i profesionalne angažmane u oblasti savremene umjetnosti. Nekoliko prvih godina na fakultetima u Americi sam se dvoumila između umjetnosti i filozofije, a onda sam na trećoj godini studija otišla iz Bostona na razmjenu u Pariz, u poznatu akademiju Bozar, i tada shvatila kojim ću putem ići.  Ipak, osjećam snažnu želju da kroz svoj kreativni rad otvorim prostor i za društveni angažman.

MONITOR: Koliko ti znanje iz društvenih nauka upotpunjuje stvaralaštvo?
MIJOVIĆ: Ono mi omogućava da dublje razumijem kulturni, politički i ekonomski kontekst u kojem živim i stvaram. Upravo ti aspekti imaju ogroman uticaj kako na umjetnost, tako i na tržište umjetnina. Takva perspektiva mi pomaže da radove smjestim u širi društveni okvir, da umjetnost korespondira sa stvarnošću, sa onim što se dešava oko nas. 

MONITOR: Koliko inspiracije nalaziš u ljudima i događajima u SAD, a koliko ih crpiš iz Crne Gore?

MIJOVIĆ: Mnogo inspiracije crpim iz zajednice u kojoj se krećem ovdje u Americi, od mojih kolega i prijatelja, neki su Amerikanci, a neki su se, kao i ja, doselili iz drugih krajeva svijeta. Mnogo debatujemo o umjetnosti, načinima na kojima možemo da se izrazimo. Zajedno organizujemo izložbe i performanse i gradimo neki naš sopstveni umjetnički ekosistem koji funkcioniše i kao mreža podrške u velikom i zahtjevnom okruženju.

Crna Gora, s druge strane, ima duboko ukorijenjeno mjesto u mom stvaralaštvu. Tamo često boravim, okružena porodicom i prijateljima, a to vrijeme ne koristim samo za odmor, već i za istraživanja. Prve skulpture koje sam pravila nastale su od predmeta pronađenih na ulicama Podgorice i Nikšića ili u prirodi.

Dokumentujem motive koji me inspirišu kroz fotografije objekata ili nekih situacija. Tako, na primjer, prije dvije godine sam na Adi Bojani naišla i fotografisala napuštenu kamp kućicu s mrežama za ribolov. Te fotografije su me inspirisale da kasnije, u Americi, napravim rad od mreža za ribolov, od klopke za hvatanje jastoga, koje sam pretvorila u muzički instrument.

Trenutno radim na seriji kinetičkih skulptura inspirisanih pričama o vilama koje su mi majka, tetka i đed pričali dok sam bila mala. Te priče su duboko povezane sa Pivom, odakle potiče porodica moje majke. Inače, mislim, da je svijet tih fantazija, bajki uz koje sam odrastala, nekako mene opredijelio ka umjetnosti, jer umjetnost je najviše mašta. 

Umjetnost mi je omogućila da i dalje na neki način živim sa vilama, da sanjam da će me krila koja pravim još od mojih dječijih dana odvesti na neotkrivena mjesta, da će mi pomoći ne samo da stvaram umjetnost, već i da naša umjetnost stvara bolji svijet, svijet koji će čuvati i prirodu i ljude sa više brige i pažnje. 

Pored ovih uticaja, skulpture pravim i od predmeta vezanih za domaćinstvo, takozvane ženske poslove, pa je poslednja skupltura napravljena od usisivača. Dosta koristim i motive prirode Crne Gore, recimo moja ranija platna inspirisana su kanjonom Komarnice, željom da se on sačuva. Na Komarnici je odrasla moja baka Jela, a moja sestra od tetke Jelena sa svojim prijateljima ekolozima, angažovana je oko zaštite kanjona, pa je moj rad bio doprinos cijelom tom pokretu koji shvata značaj očuvanja prirode. Planiram da moje radove jednog dana realizujem i na tlu Crne Gore.

MONITOR: Kakvi su planovi i da li je budućnost vezana za SAD?

MIJOVIĆ: Moji planovi u Americi su vezani za umjetničku zajednicu u kojoj sam izgradila snažne veze. Trenutno sam u Njujorku sa mnogim prijateljima sa kojima sam studirala u Bostonu ali i sa nekim drugim, koje sam srijetala u raznim prilikama. Velika smo podrška jedni drugima i mnogi naši radovi rezultat su i kolektivnog promišljanja. Trenutno radimo na projektima kao što su putujući bioskop i otvaranje nezavisne galerije, ali i zajedničkih umjetničkih perfomansa. Taj kolektivni rad mi je izuzetno važan, kako za profesionalni razvoj, tako i za osjećaj pripadnosti jednoj grupi koju smo stvorili skupa, našim radom, zajedničkim akcijama, promišljanjima i druženjem.  

Pored tog kolektivnog angažmana, pravim i moje sopstvene radove u malom ateljeu u Bruklinu. 

MONITOR: Ove godine si primljena u ULUCG i tvoj rad je objavljen na tradicionalnoj izložbi udruženja. Koliko ti to znači i kada publika u Crnoj Gori i regionu može da očekuje nove radove?

MIJOVIĆ: Jako sam srećna što sam postala članica ULUCG-a i na taj način i formalno dio crnogorske umjetničke scene. Nadam se da me tek čekaju izložbe u mojoj zemlji kojima ću moći da doprinesem i svojim radom, ali zajedničkim projektima sa umjetnicima iz Crne Gore i Evrope. Želim da ta veza sa zemljom bude još jača i da otvori prostor za buduću saradnju na izradi zajedničkih produkcija, stvaranju novih rezidencija i razmjeni ideja. Sve češće, zajedno sa mojom sestrom, glumicom Almom Prelec, razmišljam o selu našeg djeda Velimira, Brijege u Crmnici, kao o mjestu koje bi moglo okupljati umjetnike i omogućiti im da tamo stvaraju. Gdje god da smo, svi mi dugujemo nešto svojoj zemlji.

Ja bih taj dug najrađe vratila kroz umjetnost i povezivanje sa drugima, podsticanje zajedničkog rada i projekata. 

Za našu zemlju iz koje mnogi odlaze, važno je učiniti nešto da se ljudi počnu vraćati. Mislim da ne treba druge da čekamo da nešto urade za nas, već da i mi sami pokušamo da mijenjamo prilike i tako damo doprinos društvu.

P. NIKOLIĆ 

Crna Gora je uradila veoma značajnu stvar prvo sa naknadom štete kroz mehanizam poravnanja sa žrtvama Deportacije izbjeglica (doduše ne svim), a sada i sa propisivanjem statusa civilne žrtve rata i obeštećenjem za sve te godine ignorisanja žrtava. To naravno nije zamjena za krivičnu odgovornost i pravo na istinu o svim okolnostima stradanja tih žrtava

MONITOR: HRA, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava i Udruženje “Štrpci – Protiv zaborava” pozdravili su odluku Vlade da jednokratnim naknadama obezbijedi reparacije za porodice civilnih žrtava ratova ’90-ih. Ocijenili ste da je to velika, istorijska odluka. Zašto je ova odluka važna?

GORJANC PRELEVIĆ: Značaj je višestruk. Prije svega,priznata je patnja porodica žrtava, koje su u ratnim zločinima prvo izgubile svoje najbliže, a onda oko tri decenije i bile ostavljene bez društvene (socijalne) zaštite.

Priznata je greška države što mnogo ranije nije usvojila zakon o civilnim žrtvama rata. Prepoznata je odgovornost društva, za svoje članove koji su u ratovima devedesetih najviše izgubili. Priznata je odgovornost države za te ratne okolnosti, i konkretno, za stradanje civila u takvim okolnostima, a ne samo boraca. (Borci su od početka bili priznati kao žrtve i njihove porodice su imale pravo na socijalnu zaštitu.) Sve to daje nadu i da se ratovi neće ponoviti.

Građani Crne Gore imaju ozbiljan razlog da budu ponosni na svoju državu. Bolja je od Srbije, koja, na primjer, svoje državljane otete iz voza u Štrpcima ne prepoznaje kao civilne žrtve rata samo zato što su stradali van njene teritorije! A Crna Gora ih je ne samo prepoznala, već je i njihovim porodicama retroaktivno obezbijedila naknade zbog uskraćene socijalne zaštite. To je velika stvar.

S druge strane, srce nam se svima cijepa dok odgovaramo ćerki otetog putnika iz voza u Štrpcima da nema pravo na naknadu samo zato što je iz Srbije. Demir Ličina iz Bijelog Polja, čiji je otac Ilijaz bio jedan od otetih i ubijenih putnika, napisao je posijle usvajanja zakona poziv Srbiji da i ona prizna svoje državljane otete u Štrpcima kao civilne žrtve rata. U objavi na Fejsbuku je izlistao imena svih žrtava, napisao da su oni svi sada po zakonu Crne Gore civilne žrtve rata, pozvao Srbiju da slijedi taj primjer i rekao jednostavnu i moćnu istinu: Stradali su zajedno, treba da imaju isti status!! I oni i njihove porodice.

Ponosna sam što sam to doživjela, i tome doprinijela. Grade se moralne stepenice koje i nas i nove generacije vode samo naviše. Posle poravnanja sa žrtvama Deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine 2008. godine, ovogodišnje priznanje statusa civilnih žrtava rata i retroaktivno obeštećenje za decenije uskraćenosti je dragocjen primjer uspjeha u tranzicionoj pravdi na Balkanu, koji se nadam da će slijediti i drugi.

MONITOR: Konstatovali ste da nije jasno zašto je Vlada izostavila porodice civilnih žrtava rata koje su stradale na Kosovu i u Bukovici. Šta njihovo izostavljanje iz ove odluke znači?

GORJANC PRELEVIĆ: Još ne znamo razlog izostavljanja. Vjerujemo da je u pitanju greška koja će biti ispravljena. Imam povjerenja u ministra (socijalnog staranja, brige o porodici i demografije) Damira Gutića, jer je već uložio napor da se, prvo, usvoje izmjene zakona koje prepoznaju status civilnih žrtava rata svim žrtvama, bez obzira na to gdje su stradale i s kojim republičkim državljanstvom, a onda i da se dođe do ovih značajnih retroaktivnih isplata. Danas smo mu uputili pismo sa detaljnom argumentacijom zašto bi trebalo prepoznati i ostale i očekujem da to s pažnjom razmotri.

MONITOR: Ovog mjeseca navršilo se 26 godina od  zločina u Kaluđerskom lazu , za koji do danas niko nije odgovarao. Nema čak ni spomen obilježja. Kakva je to poruka?

GORJANC PRELEVIĆ: Nadam se da je to samo inercija prošlih, neodgovornih vremena. Postupak za dobijanje odobrenja za spomen-obilježje je u toku i očekujem da Ministarstvo kulture i medija uskoro o tome odluči. Bilo bi nepravedno da ovaj slučaj bilo kako padne padne u zapećak zato što su žrtve izbjegli Albanci sa Kosova.

MONITOR:  Pozdravili ste formiranje krivičnog predmeta u tom slučaju od strane SDT. Tužilaštvo je nanovo otvorilo više slučajeva ratnih zločina. Očekujete li da bi se ovoga puta moglo krenuti drugačije?   

GORJANC PRELEVIĆ: Ranije je u predmetu Kaluđerski laz procesuiran zločin nad samo 11 od 21 civilne žrtve koje su stradale na tom području, pri čemu nije utvrđeno ko je tačno pucao na izbjegličku kolonu, pa su svi koji su bili optuženi oslobođeni. Otvoreni su ponovo i drugi stari pogrešno ili nepotpuno procesuirani predmeti, za Deportaciju, Bukovicu i Morinj. Očekujem da se sve to sada pošteno sagleda i da se traži i odgovarajuća stručna podrška za procesuiranje.

Koristim priliku da ponovo naglasim da država mora da obezbijedi bar dva državna tužioca koja bi isključivo bila posvećena ratnim zločinima dok se taj zadatak ne završi. Ovo je posljednja, istorijska prilika za tako nešto, i nadležni Tužilački savjet, VDT i SDT moraju da je iskoriste. Evropska unija je tu obavezu dovoljno “nacrtala” u završnim mjerilima za pregovore u poglavlju 23 – očekuju se optužnice po komandnoj odgovornosti na najvišem nivou i primjena međunarodnog humanitarnog prava, koje ranije nije bilo.

MONITOR:  Gdje je Crna Gora generalno kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

GORJANC PRELEVIĆ: Na početku. Svakako bi bolje bilo da se sve što se desilo ove godine dešavalo dvadeset godina ranije, ali, objektivno posmatrano, i mnogo iskusnijim demokratijama je bilo potrebno i više godina da se suoče sa svojim zločinima iz prošlosti, a neke se i nikad nisu suočile, među njima su, na primer, i Sjedinjene Američke Države.

Crna Gora je uradila veoma značajnu stvar prvo sa naknadom štete kroz mehanizam poravnanja sa žrtvama Deportacije izbjeglica (doduše ne svim), a sada i sa propisivanjem statusa civilne žrtve rata i obeštećenjem za sve te godine ignorisanja žrtava. To naravno nije zamjena za krivičnu odgovornost i pravo na istinu o svim okolnostima stradanja tih žrtava. To je sve zajedno ono što se zove tranziciona pravda za društvo koje kroz to postaje stvarno demokratsko.

MONITOR:  Pravosuđe je i dalje u centru neophodnih reformi kako bi se zemlja suštinski pomjerila na evropskom putu. HRA u kontinuitetu prati stanje u toj oblasti. Pomjeramo li se?

GORJANC PRELEVIĆ: Pomjeramo se utoliko što smo izašli iz faze v.d. stanja, imamo sve te ključne ljude na funkcijama u Vrhovnom državnom tužilaštvu i Vrhovnom sudu, iako su nepopunjeni Sudski savjet, kome nedostaje jedan član i Tužilački savjet, kome nedostaju dva.

Sveukupno je vrlo teška situacija jer, s jedne strane, nikakva lustracija, nikakav veting nije sproveden a neophodan je, to je jasno svakome ako pogleda protiv koga se sve i zašto vode krivični postupci, a, sa druge, već nedostaje znatan broj sudija i državnih tužilaca, pri čemu je sudstvo neažurno – hronično se prima mnogo veći broj predmeta nego što se rješava, a gomilaju se predmeti iz ranijih godina. U takvoj situaciji je veting istovremeno i rizičan, jer se očekuje da dovede do dodatnog odliva i sudija i tužilaca. Ipak, mislim da suštinske dileme nema, sud mora da uliva povjerenje kao nezavisan i nepristrasan, pa ako se bira između brze i kuse pravde ili sporije ali dostižne, onda dileme suštinski nema.

Očekujem od ministra pravde da započne proces reforme propisa koja bi omogućila sprovođenje vetinga po uzoru na Moldaviju, pri čemu bi naravno mogle da se naprave modifikacije shodno nadležnostima naše Agencije za sprječavanje korupcije itd.

MONITOR:  Žene na društvenoj sceni sve češće su meta mizoginog govora, prijetnji i uvreda. Novinarke, aktivistkinje, poslanice… Da li institucije i društvo imaju pravi odgovor?

GORJANC PRELEVIĆ: Propisi u toj oblasti nisu loši, problem je još u nedostatku spremnosti da se sprovedu. Ipak, u poslednje vrijeme, zajedništvo koje se stvara prilikom reagovanja na napade na novinarke, političarke i građanske aktivistkinje je nešto što ozbiljno uliva nadu.

Zajedno podižemo nivo očekivanja od institucija, a onda one i uzvraćaju efikasnijim i aktivnijim djelovanjem koje ranije nismo gledali. Sve u svemu, nije mnogo potrebno da Crna Gora doživi neophodnu transformaciju u državu evropskih standarda i članicu Evropske unije. Čini se da se za to konačno stvara neophodna kritična masa. Naravno, uvijek će biti i znatan broj onih koji čežnjivo teže ka prošlosti i to onoj od prije više stotina, da ne kažem i hiljadu godina. To prosto treba prihvatiti, ali i ne dozvoliti da stane na put opredjeljenju tri četrtine stanovništva za članstvom u EU, koje znači prihvatanje savremenih evropskih standarda društvenog života.

MONITOR:  Objavili ste stav da Zakon o potvrđivanju sporazuma o razvoju turizma i nekretnina sa UAE zahtijeva usvajanje kvalifikovanom, dvotrećinskom većinom.  Kakva su vaša očekivanja?

GORJANC PRELEVIĆ: Očekujem da se, prije svega, Sporazum doradi tako da se precizira javni interes i ograniči odstupanje od postojećih državnih propisa, posebno onih o konkurenciji, jer je to i najproblematičnije s aspekta pridruživanja EU. Već su se u tom pravcu čuli glasovi iz Evropskog parlamenta, a oglasiće se vjerovatno i Evropska komisija.

Očekujemo da se poštuje Ustav i da se obezbedi da se o usvajanju Zakona o potvrđivanju tog sporazuma odlučuje kvalifikovanom 2/3 većinom, jer tu većinu zahtijeva Ustav za usvajanje svakog zakona koji se tiče imovinskih prava stranaca. U protivnom, Ustavni sud bi trebalo da ukine taj sporazum, jer je za to svakako nadležan.

Zahvaljujući odluci predsjednika Milatovića da vrati zakon na ponovno odlučivanje, premijer Spajić je dobio malo više vremena da sagleda tu situaciju, da se posavjetuje kako da obezbijedi korisne investicije, bez štete po ekološku Crnu Goru i njeno članstvo u EU, jer je to članstvo njegova osnovna obaveza, a ne udovoljavanje Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Verujem da će na drugi pogled uočiti i da nema smisla i da mu cio civilni sektor bude opozicija, umjesto da zajedno radimo na tome da uskočimo u evropski voz.

Milena PEROVIĆ

Potrebni su nam javni servisi od kojih vlast strahuje, a ne zastrašeni skup zaposlenih koji se kroz prozor u suterenu provlači do studija u kome će servirati novu dozu servilnosti prema režimu

MONITOR: Na 26-tu godišnjicu od ubistva, dobili ste poziv za pripremno ročište po osnovu objedinjene tužbe Ratka Romića, Miroslava Kurka i Milana Radonjića koji su na Apelacionom sudu oslobođeni krivice za ubistvo Slavka Ćuruvije. Podnosioci tužbe traže odštetu od oko milion i po dinara.   Ćuruvijine novine su uništene novčanim globama. Da li je Fondacija „trn u oku“ novo-starih moćnika?

STEVANOVIĆ: Fondacija, ali i bezmalo svi kritički nastrojeni mediji i organizacije civilnog društva u Srbiji su konstantni „trn u oku“ zbog nepristajanja na zaborav, bezakonje i nekažnjivost. Tužbe koje smo tokom prošle godine dobili od trojice prvostepeno osuđenih i odlukom Apelacionog suda oslobođenih za ubistvo Slavka Ćuruvije izazvale su šok, ne samo u Fondaciji već i čitavoj medijskoj zajednici u Srbiji i Evropi. Naš komentar se odnosio na presudu koja je skrivana od javnosti čitavih 10 meseci-i koja nas je dovela u situaciju da za ubistvo novinara, nakon 16 godina istrage i devet godina suđenja – niko nije kriv. U toj atmosferi, bez ičije odgovornosti za ubistvo, obeležili smo i ovu, 26. godišnjicu Slavkovog stradanja na sudu, gde se sada sudi Fondaciji koja nosi njegovo ime. Teško je pomiriti se sa tom situacijom.

Protiv Fondacije, kao izdavača portala Cenzolovka.rs, vode se još četiri sudska spora, za koje smo ubeđeni da predstavljaju tzv. SLAPP tužbe. Dobra vest je da smo nedavno jedan od tih postupaka okončali konačnom presudom u našu korist. Naime, izdavač tabloida Kurir je nas-zajedno sa još tri medija, tužio zbog „nelojalne konkurencije“ Trgovinskom sudu. Zbog prenete analize o broju lažnih vesti na naslovnim stranama tabloida. Sud je imao sluha da shvati da informacija nije roba i da odbaci tužbu. Sada Kurir, na ime sudskih troškova, svim tuženima treba da isplati skoro milion i po dinara.

MONITOR: U februaru su  neke organizacije civilnog društva (među kojima i Vaša) kao i medijska udruženja odlučili da prekinu saradnju sa vlastima i podrže studentske zahtjeve.  U međuvremenu je u novoj vladi za ministra informisanja izabran Boris Bratina koji je odmah zatražio da policija i pravosuđe reaguju u vezi sa blokadom RTS. Kako ocjenjujete to što ministar nije prvo ponudio svoje pregovaračke sposobnosti?

STEVANOVIĆ: Dok policija malo-malo pa upotrebi silu protiv studenata, BIA saslušava pojedine studente i one koji ih javno podržavaju, novosadski aktivisti leže u produženom pritvoru bez ikakvog osnova, a tabloidi objavljuju lične podatke učesnika u protestima, nema mesta nikakvim razgovorima ni pregovorima sa vlastima. U fabrikovanoj realnosti koju proizvodi režim, u kome su protestanti izmislili upotrebu zvučnog oružja tokom 16 minuta tišine u Beogradu 15. maja, a tabloidi spisak osoba koje su se obratile lekarima za pomoć nakon policijske upotrebe sile nad demonstrantima u Novom Sadu 28. aprila objavljuje kao spiskove izdajnika, ne vidim ni jednu moguću temu o kojoj bi imalo smisla razgovarati sa odgovornima, bio to bivši ili sadašnji ministar informisanja.

Osoba koja je svoju javnu biografiju posvetila negiranju ljudskih prava i paljenju evropske zastave je jasna poruka – i to ne samo samo medijskoj zajednici, o tome kuda ova vlast namerava da usmeri napore u oblasti slobode izražavanja i slobode medija, ali i rešavanja aktuelne političke krize i evropskih integracija. Izbor ovog, ali i drugih podjednako kompromitovanih ministara, najrečitije govori o tome kakve su namere režima  koji vodi rat sa svojim građanima.

MONITOR: Kakva je  budućnost sadašnjih javnih servisa?

STEVANOVIĆ: Po mom mišljenju, javni medijski servisi su neophodni Srbiji, jer samo mediji čija je jedina funkcija ostvarivanje javnog interesa mogu da budu brana medijskim manipulacijama i tabloidizaciji. Međutim, naši javni servisi nikada nisu u potpunosti ispunili ovu funkciju. Zbog toga oni moraju da se transformišu. Jedno od mogućih rešenja jeste potpuni reset, odnosno ukidanje postojećih i osnivanje novih javnih servisa u kojima će kompletna struktura biti građena „od nule“. Čini mi se da jedino na ovaj način možemo da obezbedimo da javni servisi nikada više ne budu taoci „tihe većine“, koja svojim ćutanjem i saginjanjem glave kompletan sistem vuče u podanički odnos prema svim budućim vlastima. Potrebni su nam javni servisi od kojih vlast strahuje, a ne zastrašeni skup zaposlenih koji se kroz prozor u suterenu provlači do studija u kome će servirati novu dozu servilnosti prema režimu.

MONITOR: Imperativ izlaska države iz vlasništva u medijima prekršen je- kada je prošle godine izmjenom medijskih zakona država vraćena u medije. Bilo je jasno da će vlast djelovati preko državnog Telekoma koji je već, posredno, uticao na transakcije sa medijima. Nedavno su kupili od United media (vlasnika TV N1 i TV Nova), veoma gledani Sport kanal. Koliko su opravdani strahovi da će i mali broj nezavisnih medija nestati u ovoj nelojalnoj konkurenciji?

STEVANOVIĆ: Nezavisni mediji su već predugo na ivici opstanka. U Srbiji raste broj gradova koji predstavljaju tzv. informativne pustinje – sredine u kojima ne postoje vesti koje bi bile relevantne za lokalne zajednice. Sada svedočimo i proterivanju medija United Grupe sa kablovskih provajdera, u novom pokušaju da se njihov domet i uticaj svedu na nulu. Ti mediji su odgovorili otključavanjem online pristupa gledaocima, ali je pitanje koliko dugo će moći da izdrže ovo odricanje od prihoda. Režim, preko Telekoma, bukvalno otima i truje sav medijski prostor u Srbiji, i zato su se medijska udruženja žestoko protivila vraćanju države u medije kroz izmene Zakona o javnom informisanju i medijima i Zakona o elektronskim medijima. Na žalost, u tome nije bilo podrške partnera iz EU. Ekspanzija Telekoma na medijsko tržište, koja je počela još pre izmena ova dva zakona koji su to izričito zabranjivali, tada je ozakonjena i sada dobija novi zamah.

MONITOR: Početkom aprila u Srbiji su boravili predstavnici više međunarodnih medijskih organizacija (iz grupe Media freedom rapid response), povodom njihove zabrunutosti zbog pojačanih pritisaka na medije i ugrožavanja bezbjednosti novinara.  Šta očekujete od ove posjete?

STEVANOVIĆ: Organizacije okupljene u grupu Media Freedom Rapid Response do sada su predstavljale istinske branioce slobode medija u Srbiji. Njihov dolazak u misiju u Srbiji predstavlja posledicu ozbiljne zabrinutosti za stanje medija i novinara, pa samim tim i smeta onima koji su za to stanje najodgovorniji. Kreiranje paralelne realnosti-u čemu je srpski režim pravi majstor, pa i kroz žalbe bivšeg ministra, nisu novost. Srećom, organizacijama okupljenim u MFRR je to savršeno jasno, a sada se nadam da će to razumevanje proširiti i na donosioce odluka u svojim evropskim zemljama.

Nekažnjivost ubistava novinara  je stoprocentna

MONITOR: Povodom godišnjice od ubistva Slavka Ćuruvije, objavili ste tekst Ćuruvije i Aleksandra Tijanića „Šta je sledeće Miloševiću?“ štampan u Evropljaninu oktobra 1998-e. Mnogi će reći da je taj tekst i danas aktuelan.  Koliko je nekažnjivost za ubistva i progon novinara i medija posle 1990-tih, uticala na utisak o njegovoj aktuelnosti?

STEVANOVIĆ: Srbija je zemlja sa neslavnim rezultatom kada je riječ o zaštiti bezbjednosti novinara. Nekažnjivost ubistava novinara je stoprocentna, s obzirom da ni jedno od tri ubistva – Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića nijesu riješeni. Dražava svojim (ne)postupanjem nije zaštitila njihovo pravo na život, i to predstavlja zastrašujuću poruku svim nezavisnim i kritičkim novinarima u zemlji. Pored ovih- najstrašnijih zločina nad novinarima, preveliki je broj nerazriješenih „manjih“ obračuna kojima svjedočimo gotovo svakodnevno. Štaviše, verbalni napadi i pozivi na linč novinara stižu sa najviših adresa: predsjednika države, visokih funkcionera SNS i njihovih medijskih trbuhozboraca. Tokom 2023. godine, u Fondaciji smo pratili ove napade na novinare. I izbrojali najmanje 884 verbalna napada objavljena u četiri tabloida koji prema podacima Saveta za štampu najčešće krše Kodeks novinara Srbije. To znači skoro dva i po pojedinačna slučaja targetiranja novinara dnevno! Vjerujem da je danas, uz nervozu koja prati studentske proteste i oslobađanje Srbije od straha, taj broj značajno veći.

Sve ovo zajedno kreira atmosferu u kojoj je danas u Srbiji opasno biti novinar. Ako znamo da je novinarstvo javno dobro i da napad na novinara predstavlja napad na priču, odnosno na pravo građana da budu informisani, onda je poslednji trenutak da se i građani trgnu i jasno osude svako targetiranje novinara. Pored selektivne primjene pravde koju upražnjava pravosudni sistem, javnost ostaje jedina moguća zaštita.

Vlast je pod dvostrukim pritiskom

MONITOR: Prekinuta je studentska blokada RTS jer je Odbor za kulturu i informisanje Skupštine Srbije odlučio da raspiše novi konkurs za Savjet REM. Istovremeno je u Novom Sadu policija primijenila ozbiljniju silu na studente i građane. Šta se promijenilo?

STEVANOVIĆ: Vlast se očigledno našla pod dvostrukim pritiskom – onim koji su napravili studenti dvonedjeljnom blokadom RTS-a sa zahtjevom da se raspiše novi konkurs za Savet REM-a i onim koji dolazi iz EU da se pitanje REM-a konačno riješi. Za nas je sada ključna odgovornost za čitav proces koji je doveo do šestomjesečnog pravnog vakuuma u kome REM, praktično, ne postoji. Jedan od ključnih razloga za izjmene Zakona o elektronskim medijima 2023. godine, bio je dovođenje u red REM-a, koji je u Srbiji postao paradigma zarobljenih institucija u funkciji zaštite interesa režima i njegovih medija. Zajedno sa NUNS-om, NDNV-om i Crtom, podnijeli smo krivičnu prijavu protiv predsjednice skupštinskog Odbora za kulturu i informisanje, Nevene Đurić, koja je suspendovala primjenu zakona- propuštanjem da raspiše konkurs. Više od šest mjeseci od Tužilaštva nemamo nikakve informacije  o sudbini ove prijave.

Kada je konkurs konačno raspisan sa više od četiri mjeseca zakašnjenja, odmah je u potpunosti kompromitovan prihvatanjem skupštinskog odbora da usvoji kandidature koje ne ispunjavaju zakonske uslove. Zbog toga se sedam nezavisnih kandidata, od ukupno 18, povuklo iz procesa u januaru. Vjerujemo da i u takvom postupanju postoje elementi krivičnih djela.

Ukoliko ne postoji odgovornost, i ukoliko i na ovom primjeru, kao i brojnim prije njega, na djelu imamo nekažnjvost, kako možemo da vjerujemo u zakonit i transparentan novi proces izbora Saveta? Zahtjev da se okonča nekažnjivost leži i u srži studentske pobune koja traje već šest mjeseci. Sjednica skupštinskog odbora na kojoj je raspisan novi konkurs, takođe ne uliva previše nade: odgovornost za propali proces izbora vladajuća većina je prebacila na kandidate koji nijesu hteli da pristanu na bezakonje.

Nastasja RADOVIĆ