Povežite se sa nama

INTERVJU

KRISTIAN NOVAK, PISAC: Sjećanje i fikcija

Objavljeno prije

na

Mislim da u svakom tekstu koji bilo koji čovjek proizvede, ima trunka autobiografskog. Makar kao potvrda da je bio u određeno vrijeme na određenom mjestu i pisao. Eh, sad, kod mojih romana je taj omjer kudikamo veći, jer krećem od nečega što mi je poznato i od nečega što me duboko pogađa

 

Rođen je u Baden-Badenu, odrastao u Međimurju. Bio je reprezentativac Republike Hrvatske u karateu i osvojio nekoliko evropskih i svjetskih medalja.  U Zagrebu je diplomirao kroatistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu, gdje je završio poslijediplomski doktorske studije lingvistike. Doktorirao je disertacijom o višejezičnosti i identitetu pripadnika ilirskoga pokreta. Danas je Kristian Novak univerzitetski profesor, ali i najuspješniji, najtraženiji i najčitaniji pisac iz Hrvatske. Autor je romana koji su osvojili i književnu kritiku i publiku i koji su dobili i svoja pozorišna uprizorenja u vodećim teatarskim kućama u Hrvatskoj – Ciganin, ali najljepši u zagrebačkom HNK-u u režiji Ivice Buljana i Črna mati zemla u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Dore Ruždjak Podolski. Kratkometražni igrani film Kazneni udarac Roka Bičeka, po motivima iz romana Črna mati zemla već osvaja odlične kritike, a priprema se i dugometražni film.

Sreli smo ga u knjižari Karver u Podgorici gdje je na radost mnogih bio gost 13. Međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2021.

MONITOR: Na početku intervjua, volio bih da nam kažete o Vašem boravku u Podgorici i festivalu ,,Odakle zovem”. Prvi put ste u Crnoj Gori?

NOVAK: Prvi put. O festivalu sam čuo već od hrvatskih autora koji su prije gostovali ,,na Karveru”, a prije svega od svog urednika Krune Lokotara, koji je bio pun hvale. Varja Đukić javila mi se 2017. Sjećam se točno, jer sam bio na nekom seminaru u Dubrovniku i u večernjim satima ponavljao gradivo iz Variole vere, filma koji sanjam od svoje osme godine barem jednom mjesečno. Možete si misliti koja me paranoja uhvatila zbog te koincidencije. Od tada smo dogovarali moje gostovanje. Većinom nisam mogao zbog obiteljskih obaveza, ali i zato što sam prilično intenzivno radio na scenariju za dugometražni film po Črnoj mati zemli. Mislim da sam se 2018. godine na festival javio video-vezom baš iz writer’s rooma, a konačno ove godine smo realizirali i gostovanje. Kratko, nažalost, ali slatko. Rekao sam i publici – puno topline i ljubavi je tamo.

MONITOR:  Iako su u Vašim romanima zastupljene različite teme, sva tri imaju veze sa Međimurjem, koje ste uveli na književnu kartu Hrvatske i koji predstavlja i jednog od glavnih junaka. U Međimurju ste i odrastali, pa me zanima koliko ima autobiografskog u svakom romanu?

NOVAK: Volio bih reći da nema nimalo autobiografskog, ali to bi bila preočita laž. Mislim da u svakom tekstu koji bilo koji čovjek proizvede, ima trunka autobiografskog. Makar kao potvrda da je bio u određeno vrijeme na određenom mjestu i pisao. Eh, sad, kod mojih romana je taj omjer kudikamo veći, jer krećem od nečega što mi je poznato i od nečega što me duboko pogađa. Nisam toliko marljiv i predan da bih išao pisati o bilo čemu drugome, barem u fazu u kojoj sam trenutno. Drago mi je da je recepcija prepoznala važnost Međimurja u mojim tekstovima, ali moram reći da to nije bilo planski ni strateški. Nisam mogao drukčije, eto.

MONITOR: U Crnoj Gori smo mogli da čitamo vaša dva romana, ali najmanje znamo o djelu ,,Obješeni”.  Čuo sam i da niste bili zadovoljni romanom i da ste čak planirali da prestanete da pišete.

NOVAK: Nisam planirao, nego i jesam prestao s radom. Imao sam preča posla, trebalo je završiti faks, pozabavit se postiplomskim i doktoratom, a roman Obješeni, na kojem sam bio radio s prekidima četiri godine, nije pročitala ni moja majka, pa me i ništa nije vuklo u tom smjeru. Trebao bih smoći hrabrosti i ponovo ga uzeti u ruke, da pokušam objektivno procijeniti koliko je loš. Znam da ni tada nisam bio prezadovoljan, ali si nisam znao kako pomoći. Problem je bio po svemu sudeći što sam, kao mlad autor, bio previše zaljubljen u svaku svoju rečenicu, pa nit’ sam mijenjao, nit’ sam izbacivao. A to su mi danas dva osnovna postupka kod redakcije teksta.

MONITOR: Ali odmah ste veliku slavu stekli drugim romanom ,,Črna mati zemla”. U njemu se prepliće i fiksija i Vaša sjećanja iz djetinjstva prožeta pričama o samoubistvima, mučnim scenama nasilja i pedofilije… Kakav je bio proces pisanja ovog djela?

NOVAK: Prvo je krenulo od pisanja dnevničkih zapisa, u kojima sam se prisjećao anegdota i pričica, pa zatim sve ozbiljnijih stvari iz svojega djetinjstva. Nakon toga je došlo do spoznaje da je svako sjećanje već kreativan proces, odnosno da je sjećanje verbalizacija već neke n-te verbalizacije stvarnoga iskustva. To je bila istodobno zastrašujuća spoznaja, ali i ona koja me konačno gurnula prema fikciji. Sjećanje i fikcionalizacija je temelj tog romana, ali i osnovni problem koji ima glavni lik u sadašnjosti – odgovoriti na pitanje zašto je postao toliko vješt u laganju.

MONITOR: Kako ste doživjeli taj uspjeh kad je djelo postavljeno na scenu ZKM-a i kad je krenula priča o filmskoj adaptaciji? Ali zanima me i koliko ste učestvovali u stvaranju predstave i kratkog filma, a i dugometražnog koji je u planu da se snima?

NOVAK: Doživljaj kada glumci kojima si se toliko puta divio iz publike odjednom izgovaraju rečenice koje si ti napisao je doista nešto posebno. ZKM-ova premijera Črne mati zemle došla je prije Ciganina u HNK-u, pa se toga sjećam još nešto snažnije. Predao sam sve u ruke redateljice Dore Ruždjak Podolski i dramaturga Tomislava Zajeca i rekao im neka me pozovu kad budu imali prvi progon. Imao sam najbolju namjeru doći tamo, odgledati i dati nekakav objektivni sud o predstavi. Međutim, razoružali su me odmah, nakon pete minute pale su sve ograde i do danas se nisam oporavio. U pozitivnom smislu, naravno. Za razliku od kazališta, gdje sam sve dao teatarskim profesionalcima da rade sami, rado sam se uključio u pisanje scenarija. Mislio sam da je lakše i da ću hrpe toga naučiti. Bio sam u pravu kod ove druge pretpostavke.

MONITOR: Čim se pojavio dugoočekivani ,,Ciganin al najljepši”, oduševili ste i kritiku i publiku strukturom romana, naracijom, likovima – pripovjedačima…  Čini se kao da ste dugo istraživali o čemu ćete pisati, a i spretno uspjeli da izbalansirate između korišćenja riječi i fabule koja liči na klasični kriminalistički roman.

NOVAK: Osamdeset posto vremena provedenog u radu na tom tekstu nisam vjerovao da ću ga ikada dovršiti. Odnosno, da će dobiti konture koja će biti barem korektna. Zadao sam si doista zadatak koji je za čovjeka mojih sposobnosti bio na samom gornjem rubu izvedivog. Mislio sam si, ili idi dokraja, ili ga nemoj uopće objaviti. Izazova je bilo mnogo. Kao prvo, trebao sam ispitati kako pisati o likovima koji nisu ja, odnosno čije se iskustvo dubinski razlikuje od mojeg. Drugo, kako pisati, kao muško, hetero, bijelac, iz prvog lica o mladom Romu, ženi, Kurdu izbjeglici. Treće, kako nakon godinu i pol istraživanja srediti pozamašnu građu činjenica i statistika u čitljivu priču. Četvrto, kako učiniti da svaki od likova ima svoj poseban glas. Kad sam barem djelimično razriješio ove četiri dileme, išlo je lakše.

MONITOR: Stručnjak ste za sociolingvistiku, doktor lingvistike, univerzitetski profesor. Koristeći kajkavski govor romani su dodatno višeslojni i autentični. Da li Vas je iznenadila čitanost romana i u regionu, koji sve manje zna ovo narečje, a i dijalekte.

NOVAK: Jest, iznenadila me i još me iznenađuje. Tekstovi su doduše pisani većinom na hrvatskom štokavskom, ali ima dosta kajkavskih dijaloških replika, što se u vrijeme prije Črne mati zemle moglo činiti granično s autosabotažom. A par godina poslije, roman se čita izvorno u cijeloj regiji i još luđe, izvodi se predstava u kojoj jedva da i ima ičeg osim kajkavskog. Javljaju mi se i mnogi kojima je baš taj jezik nepremostiva prepreka, i mogu to razumjeti, ali ima i dobar dio onih koje je radnja toliko povukla da su se probili dokraja. I svaki od tih slučajeva je jedna mala pobjeda za nestandardne varijetete.

MONITOR: Koje Vas teme inspirišu? Pišete li novi roman i da li će radnja ponovo biti  u Međimurju?

NOVAK: Imam nekoliko novih skica, vrijeme će pokazati iza koje od njih doista ima nešto vrijedno pripovijedanja. Jedna od tih priča vezana je za suvremeno Međimurje, ostale su vezane za hrvatsku emigraciju u Njemačkoj, antifašistički pokret otpora u Zagrebu, 16. stoljeće, lutke za seks, obiteljske odnose, spiritizam, policajca koji je odbio mito, svašta. Toliko je šareno trenutno u mom folderu Skice da mi je teško pronaći neke zajedničke nazivnike.

MONITOR: Za kraj bih volio da mi kažete ko su Vaši uzori u pisanju i koje su knjige na Vas uticale?

NOVAK: Baš za kraj si mi ostavio najteže pitanje. Mogao bih o tome satima. Vjerojatno je pomalo utjecala svaka knjiga i svaki film koji sam pogledao. Čak i oni koji mi se nisu sviđali. A nabrajanje toga bi doista bilo neiscrpno. Ovako ukratko, kad zapnem s pisanjem, nevjerojatan poguranac dobijem upravo od klasika, u prvom redu Andrića, Krleže, Dubravke Ugrešić. Također, mislim da moja proza ne bi mogla bez čitanja suvremene domaće poezije.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo