Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Posljednjih dana oktobra 2002. birali smo novo rukovodstvo. Redakcija je predložila Draška Đuranovića za direktora, a Branka Vojičića za glavnog urednika. Pošto je Branko bio član redakcije od prvog broja Monitora, prihvatio sam predlog. Nijesam u tom trenutku znao da je Draško u međuvremenu uspostavio kontrolu nad Brankom, pa sam mislio da smo redakciju izvukli iz uređivačke ambivalentnosti između izvornog proevropskog independizma i prorežimske benevolentnosti. Tri mjeseca kasnije stigla je vijest iz Moskve da je Ćano umro. U Hotelu Crna Gora organizovali smo komemoraciju. Govor koji sam održao objavljen je u Monitoru 22. februara 2002. kao in memoriam u Ćanovu čast. Zbog Ćanove odanosti komunističkoj ideji, naslovio sam članak sa Čovjek svog vremena. Danas, dvije decenije kasnije, naslovio bih ga Čovjek ispred svog vremena, jer sam tokom prethodnih dvadeset godina bolje shvatio koliko je Ćano nadilazio ljude i vrijeme u kojem je živio. U dogmatskoj komunističkoj provinciji kakva je bila Crna Gora, sa samoupravljačima kontrolisanim od raznih komiteta, napraviti preduzeće koje ima godišnji prihod preko milijardu dolara je čudo koje izaziva poštovanje i divljenje. Pomoć i podrška koju je duže od decenije davao crnogorskom suverenističkom pokretu u njegovoj formativnoj fazi bila je od neprocjenjivog značaja. Tokom gotovo cijele te decenije Crna Gora je imala kvislinški režim koji je zatirao njenu državnu tradiciju i nacionalnu slobodu.
IN MEMORIAM: STANISLAV ĆANO KOPRIVICA
Poznati privrednik i dobročinitelj, jedan od predvodnika u pokretu za preporod i emancipaciju savremene Crne Gore, umro je u Moskvi, u subotu 17. februara.
Nošen svojim nadahnućem, Ćano je napustio rukovodeće mjesto u jednoj velikoj firmi i osnovao preduzeće Montex Montenegroeksport. Pratio sam kako Ćano čini čudo – od Montexa je stvorio firmu koja je imala godišnji prihod veći od milijardu dolara, najveću finansijsku imperiju u crnogorskoj istoriji.
Montex je investirao u sve krajeve Crne Gore; njegova preduzeća nicala su svuda: u Banjanima, na Goliji, u Vraćenovićima, Vilusima, Čevu, Petrovićima … Montexova predstavništva i kancelarije otvorene su na mnogim tačkama globusa: u Njujorku, Londonu, Beču, Budimpešti, Bukureštu, Moskvi, Petrogradu, Kazanju … , u Južnoj Africi i Aziji. Prije Montexa, jedan odsto crnogorskog bruto proizvoda dolazio je od spoljne trgovine, na vrhuncu Montexove moći – 11 odsto.
Ljudi su se pitali u čemu je tajna Ćanovog uspjeha? Rutinski, prva misao je bila da je to njegova etabliranost u revolucionarno-partijsku gardu, jer Ćano je bio partizan i iz partizanske porodice. Bio je jednom i partijski funkcioner, kada je odlukom CKCG 1949. privremeno povučen sa studija u Beogradu da bude predsjednik Kontrolne komisije KPJ u Nikšiću. Ali, od kad se vratio u Beograd i 1954. dovršio studije na Ekonomskom fakultetu, više se nije bavio partijskim radom. Tri godine pošto je osnovao Montex, 1983. godine, napustio je partiju čiji je skojevac daleke 1944. godine
bio. Riječju, Ćano nije imao valjanu podršku vlasti za to što je radio.
Tokom vremena, shvatio sam tajnu Ćanovog uspjeha: Ćano je bio talentovan čovjek s vizijom, koji je, osim dara da promišlja ili intuitivno osjeća kategorije, imao i dar za akciju i organizaciju, bez koje nije moguće ostvariti sopstvenu viziju. Imao je i stvaralačku i građansku hrabrost, koja nedostaje mnogim darovitim Crnogorcima.
S lakoćom je odlučivao o stvarima s dalekosežnim posljedicama, kao da je bila u pitanju igra. Manje ga je interesovala tajna gordijevih čvorova na koje je nailazio, a više sredstvo da ih razriješi, ili bolje reći, otkloni.
Ponekad sam u njemu vidio onog desetogodišnjeg dječaka koga su u Nikšiću nazvali „grof Ćano”, kad je 1937. godine iz rodnog Velimlja došao u kaputu sa somotskom kragnom, sličnom kaputu koji je nosio grof Ćano, i ponudio drugove luksuznim filter cigaretama iz krišom uzete očeve tabakere. A kad se s lakoćom žrtvovao za ljude, u sjećanje mi je dolazila priča o njegovom ocu Todoru, koji se odmah predao Italijanima kad su zaprijetili da će strijeljati pedeset Koprivica ako se ne prijavi. I bio je ubijen, uoči 13. jula 1942. godine.
Ćano je bio stvaralac nesvakidašnje dinamike i imaginacije. Tokom jednog dugog poslovnog razgovora nije mogao ubijediti partnere u valjanost svoje ideje. Kad su se kasno popodne razišli bez dogovora, Ćano je našao dvoje arhitekata s kojima je cijelu noć radio da bi napravio maketu svog rješenja. Objesio ju je na ulazu u prostoriju u kojoj je sjutradan trebalo da se vode razgovori o drugim poslovima. Kad su je partneri vidjeli, Ćano je, istog dana, dobio posao vrijedan 70 miliona dolara.
Taj spretni Ćano osjećao se srećnim kad je bio u prilici da usreći druge. Ćano i Montex pomagali su škole, bolnice, crkve, osiromašena sela, gradili puteve, pomagali sportiste, umjetnike, filmske radnike, bolesne i unesrećene ljude. Sa bivšim ministrom spoljnih poslova SSSR Besmjertnihom, formirao je Rusko-crnogorski kulturni fond u Moskvi, s ciljem da finansira kulturne pregaoce i projekte. Ćano je pomogao stotinama ljudi u sitnim i najkrupnijim stvarima. Kad mu je jednom prilikom prišao mladić, kojeg do tada nije poznavao, i tražio pomoć za liječenje bolesnih bubrega, Ćano je omogućio da mu se plati veoma skupa transplantacija.
Kada je, Miloševićevim pučem 1989. godine, došlo do svojevrsne spoljašnje i unutrašnje okupacije Crne Gore, Ćano je odigrao neprocjenjivu ulogu u organizovanju crnogorskog otpora. Na razmeđu dvije istorijske epohe, na kojem je nestao komunizam, Crna Gora nije prepoznala u kom pravcu djejstvuju isorijske sile i obrnula se protiv njih. Umjesto razmicanja granica slobode, otišla je u neslobodu i saučesništvo u zločinu. Crnogorski intelektualci počeli su da stvaraju institucije intelektualnog otpora: PEN, Monitor, Društvo nezavisnih književnika, Društvo nezavisnih novinara, Matica crnogorska…U Crnoj Gori, bez privatnog vlasništva, sa vlašću u službi anticrnogorskih interesa, teško se dolazilo do sredstava bez kojih nije moguća izdavačka djelatnost, međunarodna aktivnost i slično. Monitor je, faktički, bio bankrotirao poslije nekoliko brojeva. Uložio sam sve svoje veze i ogromni napor da bih ga održao još pola godine. Kad mi se učinilo da će sve biti uzalud, otišao sam kod Ćana i rekao mu: „Sjeti se, Lenjin je za boljševički list Iskra rekao: ’Iskra je bila iskra naše revolucije’. Monitor može da odigra istu ulogu u Crnoj Gori.” Ćano je žmirnuo, nestrpljivo ustao i naredio da se Monitoru daje redovna pomoć, koja je trajala do neminovnog posustajanja Montexa. Ova pomoć je okuražila novinare i saradnike da izdrže nemaštinu i torturu, koju je režim sprovodio. Zato je Ćano u impresumu Monitora upisan kao jedan od dva utemeljivača lista. Ćano je odigrao istu ulogu i u drugim projektima koje sam pomenuo. I u desetinama drugih koje nijesam. Pomagao je izdavanje knjiga o ’tamnim stranama naše istorije’, bez kojih nije bio moguć duhovni preporod, antiratne filmove, antiratne akcije, međunarodne aktivnosti antiratnog crnogorskog pokreta otpora…
Ne treba misliti da je Ćano jedini finansijer pokreta otpora. Pokret ne bi bio moguć da je ležao samo na Ćanu. Ali, Ćano je postao sinonim nade. Njegovo učešće u nekom projektu bilo je dovoljno da ljudi izdrže. I da se projekti ostvare, a da možda njegova pomoć bude višestruko manja nego što se očekivalo.
Ćanov doprinos ustajanju Crne Gore iz pepela, početkom devedesetih, toliki je da mi se čini da bi se bez Ćana privremeno ugasio žižak Crne Gore.
Ćano Koprivica je proživio sadržajan i zanimljiv život. Uvijek je bio na strani slobode i pravde. Učesnik, a ne posmatrač. Volio je porodicu, užu i širu, i od njih bio voljen. Ćano je bio pouzdan prijatelj i bio nagrađivan dubokim prijateljstvom. Bio je svjestan da ga je bog obdario snagom duha i izdigao iznad mnogih. U sferi biznisa, pokrenuo je procese kakve su stvaraoci u oblasti kulture, njegovi saborci, učinili modernim otklonom od
epskog diskursa. Samo jedna desetina njegovih ideja i ostvarenja popunila bi čitav jedan stvaralački život. Njegovi projekti u oblasti biznisa, koji su bili ispred vremena i izvan konteksta epohe, danas postaju programska orijentacija.
Valjalo bi da je Ćano živ i u ovom trenutku, kada prijeti opasnost da se zaustavimo na korak do cilja i ugrozimo sve što je ova generacija ostvarila u emancipaciji Crne Gore. Vjerovao je da je proces emancipacije Crne Gore nepovratan, da je svako usporavanje privremeno. I aktivno mu doprinosio do posljednjeg daha, do posljednjeg trenutka.
Ćano je ušao u više knjiga i leksikona. Mi ćemo ga čuvati u našim srcima, s nadom da će zdanje koje smo zajedno gradili biti završeno.
Posljednja rečenica odnosila se, naravno, na obnavljanje nezavisne crnogorske države. A na tom planu, stvari su se komplikovale. Manjinska vlada formirana godinu ranije dobila je podršku Liberalnog saveza pod uslovom da do isteka prve godine svog mandata raspiše referendum o samostalnosti. U međuvremenu, independistički pokret u Crnoj Gori je stalno jačao. Međunarodna zajednica se, međutim, sve otvorenije i sve jače protivila raspisivanju referenduma. Pošto je razlika između broja sljedbenika nezavisnosti i broja unionista bila mala, velike sile su tražile da se izjašnjavanje o nezavisnosti odloži, dok se proces ne stabilizuje i pitanje nezavisnosti se bude moglo rješavati bez ugrožavanja regionalne bezbjednosti. Crnoj Gori je ponuđen kompromis – transformacija federalne Savezne republike Jugoslavije u konfederalno-federalni hibrid pod nazivom Srbija i Crna Gora.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice