Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (LIV): Čućete nas još

Objavljeno prije

4 godine

na

Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Pošto je moja biografija do osnivanja Monitora dominantno vezana za matematiku i osnivanje PMF-a i Univerziteta, Šeki i Vešović su krivotvorenje proširili i na moju porodicu. Šeki je rekao jednom članu redakcije koji s njim nije prekinuo odnose, da im je pomagao Milorad Popović, kome su bile dostupne policijske arhive. Tako se pojavila priča o mom ocu kome su pripisali elemente iz biografije njegovog starijeg rođaka. Da bi pojačali utisak da ja imam mnogo skrivenih grjehova, na niz mjesta obećali su da će napisati knjigu pod naslovom Grobnica za Miška Kesedžiju (Vešović), Grobnica za Don Mikelija (Šeki), kojom će me dokrajčiti.

O otporu crnogorskih intelektualaca Šekijevim falsifikatima informisali su i mediji izvan Crne Gore. Da bi i to predstavio kao proizvod Monitora i Vijesti, Šeki je taksativno pobrojao 28 medija na teritoriji bivše Jugoslavije za koje je rekao da ih kontroliše Miodrag Perović. Zanio se, pa me prikazao kao magnata neograničene medijske moći – napisao je da kontrolišem i Google, Fejsbook, You Tube i Tvitter. Rekao je da je Radio Slobodna Evropa moja ekspozitura i da se balkanska politika Vašingtona vodi po mojim instrukcijama. Šekijeve fantazije su me zabavljale. Jednog dana pitao sam uvijek dobro informisanog Ljubišu Mitrovića, zašto režim napade na Vijesti i Monitor usmjerava na mene, kad znaju da vi mlađi odavno imate važniju ulogu. Odgovorio mi je šaljivo: ,,Mi smo bez tebe kao i DPS bez Đukanovića”.

U izbornoj kampanji 2012. Đukanović me u svojim govorima pomenuo kao protivnika u gotovo svim crnogorskim opštinama. Na završnoj konvenciji u Tivtu četvrtog aprila 2012, rekao je da ukoliko u Crnoj Gori treba sprovesti hapšenja na kojima insistira EU, u zatvor treba da idu čelnici opozicije i jedan od vlasnika Vijesti profesor Miodrag Perović. Đukanović je od Kusovčevog feljtona u Pobjedi u proljeće 2010, pa do sredine 2013. svako malo javno lagao o raznim mojim ,,kriminalnim” radnjama (vlasnička prava u medijima, afera WAZ, krediti u CKB, zloupotreba medija za berzanske špekulacije, …), da bi pomogao tužiteljiki Ranki Čarapić da mene i moju sestru nekako uhapsi. Kao odgovori na te kleveta, nastali su moji tekstovi u Vijestima: Crnogorski Gadafi (2. 11. 2011) i Zvijer u klopci (1. 05. 2012), koje zainteresovani čitalac može naći na internetu. Izbornu Đukanovićevu izjavu pominjem jer ga je sa zahtjevom za moje hapšenje slijedio profesor etike na Univerzitetu u Novom Sadu Milenko Perović, koji je do maja 2011. bio kolumnista Monitora. Pošto režimski ,,intelektualci” bez akademskog obrazovanja Radončić, Nikolaidis i Popović nijesu uspjeli da proizvedu platformu za hapšenje, profesor univerziteta izvučen je kao pojačanje. U maju 2012. napisao je o meni nekoliko prljavih tekstova u Pobjedi. U članku Negativna dijalektika bavio se sa tri ,,važna aktera u novijoj crnogorskoj istoriji”, sa Đukanovićem i dva svoja prezimenjaka. Prvo je formulisao moju i Monitorovu zaslugu: ,,Pokretanjem jedinog crnogorskog neđeljnika dao je značajan doprinos strategiji crnogorskog nacionalnog samoosvještenja”. Zatim je formulisao moju izdaju: ,,’Medijski magnat’ independizma … danas prodaje potonje zalihe falsifikovane robe marke služenja velikosrpstvu u ambalaži crnogorstva!” U članku – Magnat i država, preuzeo je od Đukanovića i Šekija ,,dokaze” da sam kriminalac i mirne etičke savjesti izazvao državu da me uhapsi: ,,Ako nema političke volje da se pred zakonom odgovara …, onda tu nema države”. U Monitoru od 25. 05. 2012. izašao je moj članak Čuvari revolucije, u kojem sam pisao o fenomenu da independisti, koji su se borili za demokratsku Crnu Goru,  sad svim sredstvima brane diktaturu, koja je egzistencijalna prijetnja državi za koju su se izborili: ,,Na pitanje šta da se radi poslije 21. maja 2006, crnogorski independisti su masovno odgovorili – živjeti od zasluga. Po modelu po kojem su učesnici NOB-a postali Titovi profesionalni čuvari revolucije”. ,,Problem sa čuvarima revolucije, kako Titovim i Homeinijevim, tako i Đukanovićevim, je to što postaju kočničari progresa. Društvo u kojem ne postoje snage koje iniciraju promjene, urušava se. Stoga je konačni rezultat uspješnih čuvara revolucije – propast revolucije. Tako je bilo uvijek u istoriji kad revolucija nije uspjela da ostvari vrijednosti zbog kojih je pobijedila.” ,,Umjesto razvoja demokratije, u postreferendumskoj Crnoj Gori gradi se lična vlast i diktatura. I po ocjeni uglednog Foreign Affairs, Crna Gora je zaokružena kao mafijaška država u kojoj se državni interes ne razlikuje od interesa organizovanog kriminala. Vladajući režim je neuspješan u svim oblastima društvenog života i za posljednje sredstvo legitimiteta uzeo je nacionalizam”. ,,One independiste koji smatraju da su sloboda i pravda neodvojive i zalažu se da ideali pokreta za nezavisnost iz 1990-ih postanu stvarnost, proglasili su izdajnicima i otpadnicima. Ludilo poprima takve razmjere da je jedan profesor filozofije u dijaspori toliko oslijepio od nacionalizma da zahtijeva da se uhapsi profesor matematike koji je odbio da se učlani u čuvare revolucije”.

Bjesomučna hajka na Vijesti i Monitor se produžila i narednih godina. Bivši Monitorovci koji su prešli u režimske redove bili su najodaniji branitelji diktature. U oktobru 2015, u članku 25 godina Monitorovog mita o Sizifu, Monitor je ponovo opominjao: ,,Na dvadesetpetogodišnjicu Monitora, nijedno pitanje koje je stajalo pred Crnom Gorom 1990. nije trajno riješeno. Afera Snimak je otkrila da puč permanentno traje četvrt stoljeća. Realna ekonomija je uništena, BDP po glavi stanovnika je manji nego pred AB revoluciju, nezaposlenost i siromaštvo ugrožavaju društvenu koheziju. Kulturni identitet konvergira dvorskom turbofolku. Crnogorska nezavisnost postaje neodrživa kao i u doba kasnog kralja Nikole. Politička sloboda dolazi spolja, a ekonomska se nalazi izvan nje. Monteskije je znao da je mala republika neodrživa kao oligarhijska država. Znaju to i u susjedstvu i procjenjuju da Crna Gora ovakvu vlast ne može izdržati još dva njena mandata. NATO je ne može zaštiti od samouništenja”.

Režim nije htio da čuje. Urušio se 2020. Bez obzira što konzervativne snage imaju veliki uticaj na novu Vladu, pad Đukanovićevog režima bio je veliki civilizacijski iskorak Crne Gore. Prvi put u istoriji promijenila je vlast na izborima. Dogodilo se ono što se u istoriji rijetko događa: diktatura je srušena bez ikakvog nasilja.

Tokom posljednje decenije starog režima, Monitor se održavao uz velike finansijske poteškoće. Vlasnici koji nijesu bili u stanju da dotiraju list, ustupali su vlasništvo dobrovoljcima koji (u tom trenutku) jesu. A ovi, poslije izvjesnog vremena, novima. Od posljednje promjene, kao vlasnici se vode: Miodrag Perović, Vlado Nikaljević, Aleksandra Popović, Miro Perović, Željko Ivanović, Nikola Koćalo, Jelena Kažanegra i petnaestak novinara.

Očuvanje Monitora po svaku cijenu bila je i ostala Esadova preokupacija. Vjeruje da je postojanje Monitora i dalje važno za Crnu Goru, kao što je bilo prethodne tri decenije. Stoga njemu prepuštam završne riječi i predskazanje o budućnosti lista kojem je posvetio život.
Na dvadeset sedmu godišnjicu Monitora 2017. govorio je: ,,Monitor je i dalje tu. I ovog će petka kao i 19. oktobra 1990. godine izaći novi broj prkoseći logici po kojoj nastaju mediji u liberalno-demokratskim društvima. Tamo, u najboljem izdanju, mediji su biznis, novinarstvo je profesija, a javnost je ta sa kojom se sklapa ugovor o lojalnosti. U tom trouglu uspostavlja se balans ideala, interesa i surove realnosti. Da je čekao da se steknu ti uslovi, Monitor ne bi ni nastao”.

,,Osnivači Monitora su barem to znali – na tržištu od 600 hiljada duša nedjeljnik profila našeg ni za milion godina neće donijeti cenat profita”. ,,Oni koji su pomagali Monitoru da preživi na finansijskom su gubitku. Ali, dio su ekipe. Nije to malo”.

,,Monitor je danas stvaran zato jer nije nastao po pravilniku o osnivanju medija. Izmaštali smo ga, kao što robijaš izmašta svoju slobodu. Zato je iako mu je tek dvadeset sedam odavno stekao vječnost. Monitor će biti tu. Makar pisali po zidovima”.

Za tridesetogodišnjicu, u oktobru 2020. dodao je: ,,Godinama su nam, kao crni gavranovi, najavljivali kraj. Naredne sedmice gotov je, govorili su naši prebjezi u režimske redove”. ,,Monitor se iznutra gasio samo onih nekoliko godina kad je pao u njihove ruke i kad je s vlašću upražnjavao drugarsku kritiku. Nismo ga dali. Onda smo sa ove stranice obećali: Trajaćemo makar dan duže nego Đukanovićev režim.”

,,Izdržali smo. Ovog ljeta, mimo naših procjena, Đukanović je izgubio izbore, koje je raspisao po vlastitim pravilima. Nije naš poziv da slavimo pobjednike, niti da oplakujemo ili da progonimo poražene. Naše je da svjedočimo. Kapitalizam nesmjenjive vlasti je jedan od najokrutnijih sistema u ljudskoj istoriji. … Smjena takvog režima na izborima, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je koji zaslužuje
da se pamti”. ,,O Đukanoviću smo rekli sve što smo imali reći dok je gospodario ovom zemljom. Neka cijena za to je morala biti plaćena. To je normalno. Biti nevina žrtva nasilničkog režima je ponižavajuće”.

,,U fokus dolaze pobjednici”. ,,Monitor nema dva sita. Ono koje je važilo i važi za Đukanovića, važiće i za nove lidere, i za sve koji imaju društvenu moć u kojim god bili odorama. Bez popusta. … Čućete nas još”.

Živi utemeljitelj bi volio da bude ovako kako Esad predviđa. Uvjeren sam da bi volio i Ćano, da je živ. Hoće li biti, zavisiće od toga da li smo samo izmaštali Monitor ili će živjeti u sjećanju budućih generacija.

(Kraj)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

6 dana

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIX): Sa predsmrtne visine

Objavljeno prije

3 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Đurđa VLAHOVIĆ –  Partizanka, ilegalka, čobanica.

Đurđa Vlahović, osuđena na smrt vješanjem. Njeno stradanje opisaćemo Lalićevim citatatima: ,,Kada je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović joj se obratio: ,,Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe, juče nijesi hramala, a danas cotaš?” Đurđa njemu odgovara: ,,I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.”

Đurđa je nastavila priču i ,,sa predsmrtne visine”: ,,Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Đurđa je, ,,s predsmrtne visine”, nastavila da ,,čašćava” četničke glavešine, odgurnula je laktom dželata, kao i Joka Baletić, uz riječi ,,umijem se ja i sama objesiti“ ili kako napisa Lalić ,,jednim skokom se vinu na stočić među direcima. Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do pō pojasa… Proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom. Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe”.

Istorija je sasatavila ove dvije žene kao i antifašizam i želju za slobodom i pravdom.

Sudije kao da su poštovali ,,Zakonik Knjaza Danila” i član član 73 iz 1855. godine, kojim se propisuje: „…žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga koji pušku nosi i puškom se brani” tako su osudili na smrt vješanjem doktoricu Ružu Rip i Đurđu Vlahović.

 

Olga POPOVIĆ-DEDIJER – Bila je doktorica medicine, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Iako je bila iz imućne porodice, Olga Popović rano se uključila u rad revolucionarne omladine i postala član KPJ-a. Nakon završetka Medicinskog fakulteta, počela je da radi na Hirurškoj klinici u Beogradu. Bila je i nadarena sportiskinja, bavila se skijanjem. To joj je pomagalo da bude manje primijećena kada je, po nalogu, partije organizovala i vodila sanitetske kurseve, koji su bili priprema za odbranu zemlje pred fašizmom.

Stupila je u brak sa revolucionarom Vladimirom Dedijerom, kasnije istoričarem i publicistom, sa kojim je dobila šćer Milicu, koja je arhitektica. Olga je u okupiranom Beogradu kao ljekar bila u prilici da pomaže mnogim ilegalcima i pripadnicima antifašističke borbe. Uhapšena je 1942. godine, kada je otkriveno da je pomogla prilikom bjekstva iz bolnice revolucionarki Ivanki Maučević – Nikoliš, koja se tu porodila. Nije dugo bila u zatvoru, jer je zamijenjena za neke zarobljene Njemce.

Priključila se partizanima i postala šef hirurške ekipe (dobila i čin majora) Druge proleterske divizije, u čijem su se sastavu nalazili borci Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade.

Ta mlada, požrtvovana ljekarka našla se u borbenom stroju sa crnogorskim partizanima, nesebično im pomažući i dijeleći sa njima snove i sudbinu. Tokom bitke na Sutjesci, na Milinkladama je teško ranjena i morali su joj amputirati ruku. Iako iscrpljeni dugotrajnom borbom, gladni i ranjeni, saborci su na nosilima nosili svoju omiljenu doktorku, nadajući se da će preživjeti, kao što je mnogima od njih svojom intervencijom Olga spasila život. Međutim, gangrena je zahvatila operisano mjesto i u nemogućim uslovima za liječenje viđelo se da Olgi nema spasa. Ona je sve stoički izdržavala, odbijajući u posljednjim trenucima injekciju kamfora, da bi to moglo da se da nekome kome može pomoći. Olga je žrtvovala sebe, odbijajući da primi ljekove koji bi mogli više pomoći njenim saborcima, crnogorskim partizanima, uz koje je provela svoje posljednje dane. Od posljedica ranjavanja preminula je na Romaniji, 20. juna 1943. godine.

U znak śećanja na svoju suprugu, njenu humanost i uzajamno poštovanje i ideale sa crnogorskim saborcima, Olgin suprug dr Vladimir Dedijer, dio honorara od svojeknjige „Josip Broz Tito“, u iznosu od preko 500 000,00 dolara, poklonio je nikšićkom zdravstvu. Od tog novca podignut je Hirurški paviljon Nikšićke bolnice, otvoren 5. maja 1961. godine.

Dr Olga Popović Dedijer, posthumno je, 19. decembra 1945. godine odlikovana Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Ilustrovala: Tijana Todorović
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo