Bilo je nešto u tom putovanju što nikada prije nije osjetio. Izuzetno i neuporedivo. Učinilo mu se da to i jeste i nije ona ista planina kojom se jutros uputio. Kao da se cijela planina nekako otkinula od svijeta a njih dvojica, bijeli konj i on, kao da negdje trebaju stići, svako do svog cilja, a on ne zna taj svoj cilj, ako ga konj i zna

Već puna tri sahata prati ga ovaj bijeli konj. Kuda li je on krenuo!? – pitao se usamljeni putnik. Za sebe je tačno znao: krenuo je na odavno planiranu turu dugu oko 50 km. Krenuo je sa izlaskom sunca, jer ga je čekao dug put. Približno 12 časova hoda, daleko od planinarskih staza. Htjeo je izbjeći susrete sa grupama izletnika koji su inače rijetko zalazili u ovaj dio planine jer  na cijelom potezu nije bio podignut ni jedan planinarski dom. Rijetka bačila sa stadima ovaca, raštrkana na ovom cijelom potezu, bila su smještena znatno niže. Znao je da u ovoj sezoni obilja sočne trave, ovce još ne izlaze do  najviših pašnjaka  kroz  koje je on naumio da putuje.

Konja je ugledao, kad je već izbio na prvi greben masiva Čaušice daleko ispred sebe. Najprije mu se obradovao. Bijeli konj na samom vrhu grebena, iznad 2.500 metara, to se teško može i zamisliti!   U donjem dijelu tog prizora,  bijeli konj na zelenim leđima planine-ogromnog kita, koji kao da je izronio iz plaveti okeana a iznad, samo beskraj vedrog nebeskog plavetnila! Salvador Dali bi se odmah potpisao da mu se ta sllika ukazala u nekom od njegovih oniričkih delirijuma. Stvarni konj je koračao laganim hodom u istom pravcu u kom se i on kretao. Sporim korakom,  kao da je umoran ali se ni za trenutak nije zaustavljao, čak ni koliko da čupne struk svježe mehke trave koja se povijala oko njegovih kopita.

Tada se prvi put zapitao kuda li je krenuo ovah konj? Da bi to nekako odgonetnuo, ubrzao je korak i poslije nekog vremena stigao ga u širokoj visoravni na  mjestu Čemerike. Kada su se poravnali, konj je samo kratko okrenuo glavu da osmotri ovog neočekivanog saputnika i odmah zatim produžio istim tempom, ne obrtaćajući više pažnju na čovjeka.

Dok ga je korak po korak prestizao, čovjek pažljivije razgleda konja.  Lijeva strana plećke, visoko na spoju s vratom, bila mu je kao oguljena, sluzava, prošarana mjestimično sa sukrvicom. Odluči da ubrza korak kako ne bi svojom blizinom uznemirio konja. Tako već tri sahata idu svako svojim putem ali u istom pravcu, zajedno, a ipak, svako za sebe.

Bilo je nešto u tom putovanju što nikada prije nije osjetio.   Izuzetno i neuporedivo. Učinilo mu se da to i jeste i nije ona ista planina kojom se jutros uputio. Kao da se cijela planina nekako izdvojila, otkinula od svijeta a njih dvojica, bijeli konj i on, kao da negdje trebaju stići, svako do svog cilja, a on ne zna taj svoj cilj, ako ga konj i zna.

Ubrzo se pokazalo da konj zaista zna svoj cilj. Kod mjesta Defovi, u daljini je primijetio konja,  dorata koji je istim sporim ali neumornim korakom očigledno išao njima u susret. Kada ga je ugledao,  bijeli konj je snažno, gotovo radosno, kao sa olakšanjem zahrzao.  Odmah je stiglo slično hrzanje dorata kao odgovor. Prišli su jedan drugom. Čovjek zastade na jednu malu uzvisinu nedaleko od dva konja, da vidi šta  će se desiti.  Prišli su bez snebivanja jedan drugom i još jednom se oglasili istim onim hrzanjem, kao za pozdrav. I dorat je na sapima, do  samih  leđa, imao istu onakvu ranu, inficiranu i kao zguljenu

Čovjek shvati:  Dva osamljena, krastava konja tražili su se i našli su se da bi jedan drugom lizali rane koje nisu mogli sami dohvatiti! Vrijedilo je. Sada su sebi pravili društvo, olakšali muku i našli lijek.

Pogled mu ode preko ruba široke visoravni, do oboda iza kog se prostirao svijet ljudi, gradova, cesti,  automobila…svijet u kom živi  i u koji će se uskoro vratiti. Učini mu se da je taj svijet, da je cijela planeta Zemlja,  jedan ogromni osamljeni krastavi konj, prekriven neizliječivim ranama, koji uzalud luta vasionom ne bi li bi pronašao drugog sebi sličnog konja da izvidaju sebi rane. Neće ga naći! – Sijevnu mu misao. Uludo jezdi ovaj krastavi konj beskrajnom pustom vasionom.  Čovječanstvo će kako zna i umije, morati samo sebi lizati krvave kraste. One koje mogne dohvatiti jezikom, možda će i zacijeliti.  One jeziku nedohvatne, zagnojiće i širiće se, dok mu ne dođu glave.

Ferid MUHIĆ

Ćaskanje sa Dostojevskim

Sjedim i razmišljam. Prije nego što sam dovršio pisanje ove rečenice, pomislio sam da bi bilo bolje napisati je na esperantu:“Mi sidas kaj pensas”. Zašto ne napisati tako i cijeli tekst? Autor ovog jezika, Ludvik Zamenhof je bio uvjeren da će esperanto za par decenija postati zajednički jezik čovječanstva. U početku sam i ja gajio istu nadu (esperancu) u esperanto! Na žalost, od osnivanja ovog jezika je prošlo 150 godina a broj ljudi koji se mogu sporazumjeti na esperantu danas je manji nego broj palestinske djece ubijene u Gazi, tokom minulih 22 mjeseca, od okupatorske armije države Izrael. Nije se Zamenhof prevario zato što je bio glup, jer nije bio glup, nego još gore, zato što je bio filantrop. Nepopravljiv. Bolje reći – neizlječiv. Jer filantropija je očito jedna vrsta mentalne bolesti za koju nema lijeka.   Zato je danas besmisleno pisati na esperantu; veliki kolonizatori su već odavno kolonizirali i duh i svijest modernog čovjeka

Ah da, nisam vam još rekao o čemu sam mislio pisati, tačnije o čemu sam razmišljao? O Palestini. Mislim da već godinu dana pošten čovjek ne može sebi dopustiti ni da piše, ni da razmišlja o bilo čemu drugom, a da time ne kompromituje čovjeka u sebi.

Onog čovjeka koji sam sebe klasificira kao homo sapiens sapiens. Kom je malo da bude jednom pametan (sapiens), pa je filantropski proglasio pamet i za svih rodovsku odliku i za svoju specifičnu osobinu (genus proximum et differentia specifica), da bi naglasio kako je dva puta pametan.  Onog koji u filantropskom zanosu kliče:”Samo je nebo više od čovjeka!” Onog koji nas i sebe, duboko dirnut samim sobom, podsjeća: “Čovjek – kako to gordo zvuči!”

Ostavimo se tih narcisoidnih priča i pogledajmo šta danas rade ljudi ljudima (Izraelci Palestincima) i pogledajmo lidere i građane najmoćnijih država svijeta (tzv. “Međunarodnu zajednicu”), njih oko 500 miliona, koji bezrezervno podržavaju i oružjem vrijednim desetine milijardi dolara, pomažu Izraelce da  nesmetano rade svoj posao u dječijoj klaonici u Gazi! Tada ćemo se uvjeriti da nebo jeste više od čovjeka, ali da na svijetu nema nema ništa niže od cijele te “Međunarodne zajednice” đuture! I pogledajmo, ne da li gordo zvuči, nego ima li  sramnije riječi od riječi “Čovjek” za  preostalih 7.5 milijardi nas koji, ako ne spadamo u “Međunarodnu zajednicu”, spadamo u ljudski rod,  jer sve to gledamo i ćutimo evo već dvije godine kao da nas se ne tiče. I tako malo po malo, zatekoh sebe kako u mislima časkam sa Dostojevskim o Palestini i o nama ljudima.

Fjodor mi govori mi odmjereno, hrabreći me:

– Ako kod nas ima grijeha, nepravde i iskušenja, ipak postoji tamo negdje u svijetu neki svetac i uzvišen duh; kod njega je istina, zato što on zna šta je istina; znači, ona ne umire na svijetu i, prema tome, jednog dana će i k nama doći i zavladaće na cijeloj zemlji, kao što je obećano.

– Bio je Fjodore Mihajloviču!- podsjećam ga.  Prije 2000 godina. Mnogi su bili, i prije i poslije, a vidi gdje smo  stigli.

– Izgubili su vjeru u Boga. Ako nema Boga – sve je dozvoljeno. – Kaže Dostojevski, sada već zabrinut.

– Ima Boga. Mene brine upravo to što čovjek danas vjeruje u Boga ali više ne mari za Božje zabrane i sam sebi sve dozvoljava. – poentiram. Dostojevski ćuti zamišljen. Pali cigaretu, otpuhne i nastavi:

– Ja sam mnogo vjerovao u dobrotu ljudsku. Iskreno sam ih hrabrio i poručivao im: Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u grijehu njegovom. A sada kad vidim šta rade ljudi ljudima u Svetoj zemlji Palestini, mislim da sam bio mnogo bliže istini o čovjeku, kada sam se ljude opomenuo i  prekorio ih riječima: Čovječe, ne gordi se nad životinjama: one su bezgrješne, a ti, sa svojom veličinom, prljaš zemlju svojom pojavom na njoj i za sobom ostavljaš svoj prljavi trag – avaj, skoro svaki od nas!

– Svaki od nas – neko više, neko manje –  Fjodore Mihajloviću.

Do zore nismo više rekli ni jednu jedinu riječ.

Ferid MUHIĆ

Gdje god da živi, trauma svjedočenja zločina, umnožena još strašnijom traumom nemoći da ih spriječi, krunisana onom najgorom, da se sa počiniteljima solidariše, da im javno izražava svoju lojalnost, savremenog čovjeka  neizbježno pretvara u dezertera! Ako se posveti sebi – dezertiraće od moralne obaveze prema svijetu. Ako se prikloni svijetu, dezertiraće od moralne obaveze prema sebi

Već desetak godina družim se sa Rohinjama. Od samog  početka, pogodila me je okrutnost te priče, njihova zla sudbina. Zatim, neko vrijeme sam se trudio da ne  mislim na njih. Na kraju krajeva, svijet je prepun okrutnih priča, zla sudbina je zadesila mnoge narode. Šta ja imam s tim? Ništa. Mogu li nešto učniti, nekako im pomoći? Ne mogu.  Barem jednom djetetu!? Ni jednom!

Nije pomoglo. Ako i nisam kriv za ničije stradanje, ipak  ne mogu ostati ravnodušan. Javilo se saosjećanje. Svijest o obavezi koju ne mogu ispuniti, probudila mi je savjest. Grižu savjesti. Tako su se Rohinje trajno vratili u moj život. U mislima sam više s njima nego sa mnogim od mojih poznanika.   Ne prođe dan da se ne pitam kako su ga preživjeli i jesu li ga preživjeli!?

Saznao sam da su poslije genocida i serije pogroma kojima su bili izloženi u Mjanmaru, spasili gole živote tako što su, kao muslimani, primljeni  u nekoliko muslimanskih država. Od oko 2.8 miliona Rohinja, koliko ih ima, 630.000 je ostalo na teritoriji Mjanmara na granici prema Bangladešu, u regionu koji je njihovo autohtono područje. Budući da ih vlasti Mjanmara ne priznaju za svoje državljane, oni su zvanično u cijelom svijetu ostali apatridi, narod bez bilo čije zaštite i bilo kakvih prava koja proističu iz državljanstva: pravne zaštite, zdravstvenih usluga, obrazovanja, zapošljavana, stanovanja, oficijalno regulisanog sklapanja braka, slobode kretanja, političkog organizovanja i učešća u političkom životu bilo koje države u svijetu.  To se odnosi na 1.1 milion Rohinja u Bangladešu, 400.000 u Pakistanu, 340.000 u Saudijskoj Arabiji i 210.000 u Maleziji. Do sada je manje od 1 posto Rohinja dobilo neko državljanstvo. Žive u kampovima ograđenim bodljikavom žicom bez prava na kretanje izvan kampova.    Rohinje koji su ostali u Mjanmaru (oko 630.000), izloženi su svim formama bezakonja: ubistvima, svakodnevnoj fizičkoj torturi, prisilnom radu, trgovini ljudima i seksualnom nasilju.

Razumijem ja kako je mogao Arhimed staviti svoja geometrijska istraživanja iznad sopstvenog života, kada se ispriječio ispred rimskog vojnika koji je nagazio njegove krugove nacrtane na pijesku, riječima; “Ne dirajte mojem krugove!“ Ti krugovi su za njega bili najvažnija stvar, smisao njegovog života – bili su isto što i on sam! Razumijem i opsedjutnost Kirkegarda motivima svakog svog postupka, preispitivanjem svake svoje odluke i smislom sopstvenog života – sebe kao  jedinstvene, neponovljive individue! Kao na dlanu jasno vidim razloge beskompromisnog individualizma Maksa Štirnera, Strindebergove konvulzivne drame sukoba strasti i stega morala,  Sartrovog egzistencijalizma kao filozofije lične slobode, imaginarnu speleologiju ličnosti u filmovima Žan Lik Godara, Bergmana, Pazolinija,  Džek Londonove epopeje pojedinca-heroja, Melvilovog  Mobi Dika i kapetana Ahaba, ljubavnih jada Geteovog Vertera, ezoteričnih intelektualnih bravura  transcendentalista…

Za mene je sav taj tematski veličanstven, artistički virtuozno realiziran opus, iz perspektive postojanja 2.8 miliona Rohinja, postao suvišan, nepoželjan, nedopustiv. Biti danas egzistencijalist, proglasiti ličnu slobodu za najvišu vrijednost je, doslovno – nepristojno! Bestidno! Od kraja Druge i početka ove Treće Hilijaze, nema kraja  ubijanju, stradanjima, progonima miliona ljudi. Nižu se, pred mojim očima užasi i strijepnje: Bosna, Kosovo, Irak, Afganistan, Libija, Somalija, Sudan, Ukrajina, Palestina – Rohinje! Gdje god da živi, trauma svjedočenja zločina, umnožena još strašnijom traumom nemoći da ih spriječi, krunisana onom najgorom, da se sa počiniteljima solidariše, da im javno izražava svoju lojalnost, savremenog čovjeka  neizbježno pretvara u dezertera! Ako se posveti sebi – dezertiraće od moralne obaveze prema svijetu. Ako se prikloni svijetu, dezertiraće od moralne obaveze prema sebi.

Potop će proći. Ostaće čovjek.

Dezerter.

Koji li od ove dvojice?

Ferid MUHIĆ