Turizam se ne razvija samo kroz hotelske kapacitete. Ako su dolazak, kretanje i osnovne javne usluge ispod očekivanog nivoa, ni najbolji hotelski smještaj ne može nadoknaditi sistemske nedostatke. Zato turistička politika mora biti zajednička odgovornost cijele Vlade, a ne jednog resora

MONITOR: Kako ocjenjujete ovogodišnju turističku sezonu koja je u punom jeku, o čemu svjedoče svakodnevne gužve?

IVANČEVIĆ: Gužve na putevima, graničnim prelazima i u primorskim gradovima nijesu dovoljan pokazatelj uspješnosti turističke sezone. One prije svega ukazuju na ograničene infrastrukturne kapacitete i izrazitu koncentraciju gostiju u kratkom vremenskom periodu. Sezona se mora ocjenjivati kroz konkretne ekonomske pokazatelje: broj ostvarenih noćenja, prosječnu dužinu boravka, potrošnju po gostu, ukupne prihode, popunjenost registrovanih kapaciteta i doprinos lokalnoj i državnoj ekonomiji.

Moj utisak je da sezona protiče uz veliki napor turističke privrede, ali bez ozbiljnog destinacijskog upravljanja. I dalje imamo izraženu sezonalnost, sa koncentracijom prometa u julu i avgustu, dok predsezona i posezona ne daju rezultate koje Crna Gora, s obzirom na svoje potencijale, mora ostvarivati. Istovremeno se suočavamo sa kraćim boravkom gostiju, pritiskom na cijene, preopterećenom infrastrukturom, komunalnim izazovima i padom ukupnog kvaliteta turističkog doživljaja.

Zato konačnu ocjenu ne treba donositi na osnovu utiska sa terena, već nakon objave relevantnih statističkih i finansijskih podataka. Možemo imati pune puteve i plaže, a da istovremeno hoteli i registrovani izdavaoci smještaja ne ostvaruju očekivane rezultate. Turizam nije statistika sa graničnih prelaza, već ekonomska djelatnost čiji se uspjeh mjeri prihodima, kvalitetom i održivošću.

MONITOR: Nedavno ste upozorili na višegodišnje zanemarivanje turizma i pored toga što je naša najvažnija privredna grana. Kako je do toga došlo i u čemu se to zanemarivanje ogleda?

IVANČEVIĆ: Problem je u tome što se turizam u Crnoj Gori formalno proglašava strateškom granom, ali se u praksi tako ne tretira. Godinama izostaje kontinuitet turističke politike, često se mijenjaju resori i rukovodstva, dok se odluke donose bez stvarnog i sistemskog dijaloga sa privredom.

Prije nekoliko godina zalagali smo se za posebno Ministarstvo turizma, vjerujući da će ono biti snažan koordinator i kreator razvojnih politika. Danas, međutim, moramo priznati da taj model nije dao očekivane rezultate. Ministarstvo očigledno nema dovoljan autoritet da uskladi rad drugih resora niti kapacitet da pokrene neophodne reforme.

Zanemarivanje se vidi u stanju aerodroma i puteva, neplanskoj gradnji, komunalnom neredu, nedovoljnoj promociji, sivoj ekonomiji, nedostatku radne snage, nepostojanju savremenog modela upravljanja destinacijom, kao i u kašnjenju ključnih zakonskih i strateških dokumenata.

Zbog toga smatram da Crnoj Gori nije potrebna Vlada koja samo ima Ministarstvo turizma, već Vlada u kojoj su sva ministarstva – turistička. Saobraćaj, finansije, prostorno planiranje, ekologija, kultura, poljoprivreda, obrazovanje, bezbjednost i javna uprava direktno utiču na turistički proizvod. Dok svaki resor ne preuzme svoj dio odgovornosti, turizam će ostati prioritet samo na nivou deklaracija.

MONITOR: I pored gromoglasnih najava o suzbijanju sive ekonomije, čini se da ona i dalje tokom sezone cvjeta. Postoje li procjene štete po budžet i načini da se ona suzbije? Vidite li političku volju za to?

IVANČEVIĆ: Ne bih iznosio proizvoljne procjene bez zvaničnih i javno dostupnih analiza. Upravo nedostatak preciznih podataka pokazuje da sistem nema potpunu kontrolu nad turističkim prometom. Ipak, nema dileme da država i opštine zbog neprijavljenih gostiju, neregistrovanog smještaja, rada „na crno“ i neizdavanja računa gube značajne prihode.

Šteta nije samo fiskalna. Siva ekonomija stvara nelojalnu konkurenciju i direktno kažnjava uredne privrednike koji prijavljuju goste, plaćaju poreze, doprinose i boravišne takse.

Suzbijanje sive ekonomije moguće je kroz povezivanje baza podataka policije, poreskih organa, lokalnih turističkih organizacija, inspekcija, katastra i digitalnih platformi za rezervacije. Neophodna je jednostavna elektronska prijava gostiju, jasna evidencija smještajnih kapaciteta, ciljane kontrole zasnovane na podacima i dosljedno sankcionisanje. Kontrole ne smiju biti selektivne niti sredstvo pritiska na privrednike.

Na pitanje političke volje, odgovor daju rezultati. Da je ona bila dovoljno snažna i dosljedna, siva ekonomija ne bi bila problem ovog obima. Politička volja se ne mjeri najavama, već povezanim institucijama i jednakim pravilima za sve.

MONITOR: Istakli ste da ne postoji ozbiljna međunarodna promocija Crne Gore, posebno na zapadnoevropskom tržištu. Kako je do toga došlo, koje su posljedice i jesmo li se opredijelili za druga tržišta?

IVANČEVIĆ: Promocija Crne Gore nije dovoljno kontinuirana, strateški usmjerena ni tržišno precizna. Ne može se nekoliko mjeseci pred sezonu početi sa kampanjom i očekivati ozbiljni rezultati. Na razvijenim tržištima reputacija destinacije gradi se godinama, kroz prisustvo u medijima, saradnju sa turoperatorima i avio-kompanijama, digitalne kampanje i jasno definisanu ciljnu grupu gostiju.

Posebno smo nedovoljno prisutni na tržištima Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Beneluksa i Skandinavije. To su tržišta koja mogu značajno doprinijeti produženju sezone, jer njihovi gosti putuju i van jula i avgusta, duže borave i zainteresovani su za prirodu, kulturu, aktivni, ruralni i zdravstveni turizam.

Ne treba zanemarivati nijedno tržište, ali je neophodna ravnoteža. Čini se da smo se više prilagođavali tržištima koja su trenutno dostupnija, umjesto da strateški gradimo strukturu gostiju u skladu sa dugoročnim interesima destinacije. Posljedice su kraća sezona, veća osjetljivost na krize, niža prosječna potrošnja i slabija konkurentnost u odnosu na mediteranske destinacije.

MONITOR: Zašto još nijesu donijeti Strategija razvoja turizma i novi Zakon o turizmu? Očekujete li da će se to konačno dogoditi?

IVANČEVIĆ: Paradoks je da država koja turizam proglašava najvažnijom privrednom granom i dalje nema savremenu strategiju održivog razvoja turizma niti funkcionalan zakon koji uređuje sistem upravljanja destinacijom. Razlozi su u nedostatku institucionalnog kontinuiteta, slabe međuresorske koordinacije i nedovoljno razvijenog dijaloga sa privredom.

Posebno zabrinjava što predloženi zakon nije uvažio gotovo nijednu suštinsku primjedbu turističke privrede. Umjesto modernog zakona o upravljanju održivim turizmom, dobili smo tekst koji se dominantno bavi administrativnim regulisanjem pojedinih djelatnosti. Crnoj Gori je potreban sistemski zakon koji jasno definiše nadležnosti, odgovornosti i koordinaciju institucija, lokalnih samouprava i turističkih organizacija.

Dokumente ne treba usvajati samo da bismo ih formalno imali. Neophodna je ozbiljna javna rasprava i uključivanje ljudi koji stvaraju turistički proizvod. Očekujem da će strategija i zakon biti usvojeni, ali je još važnije kakvi će biti i da li će se dosljedno primjenjivati. Loš zakon može proizvesti više štete nego odlaganje od nekoliko mjeseci.

MONITOR: Da li se i na koji način rješava hronični problem nedostatka radnika?

IVANČEVIĆ: Ovaj problem se uglavnom rješava kratkoročno, uvozom sezonske radne snage, dok su njegovi uzroci mnogo dublji. Turizam mora ponuditi sigurnost, mogućnost napredovanja, dostojanstvene uslove rada i perspektivu cjelogodišnjeg zaposlenja. U uslovima kratke sezone, poslodavci teško mogu zadržati kvalitetne radnike.

Neophodno je uskladiti obrazovni sistem sa potrebama tržišta, razvijati dualno obrazovanje, pojednostaviti procedure za angažovanje stranih radnika i unaprijediti uslove njihovog smještaja. Istovremeno, država mora smanjiti poresko i administrativno opterećenje legalnog rada i odlučnije suzbijati rad na crno.

Bez produženja sezone nema trajnog rješenja. Radnik koji može računati samo na nekoliko mjeseci zaposlenja teško će turizam doživjeti kao stabilnu profesiju. Zato su radna snaga, avio-dostupnost, promocija i razvoj cjelogodišnjeg proizvoda međusobno direktno povezani.

MONITOR: Da li je moguće planirati razvoj turizma sa ovakvim aerodromima i putnom infrastrukturom?

IVANČEVIĆ: Ozbiljan razvoj turizma nije moguć bez savremene saobraćajne infrastrukture. Crna Gora je u saobraćajnom smislu i dalje nedovoljno povezana destinacija. Željeznička mreža je ograničena, putna infrastruktura nedovoljna, a veliki dio gostiju zavisi od avio-saobraćaja.

Stanje aerodroma, posebno u Tivtu, ne odgovara potrebama moderne turističke destinacije. Ne možemo težiti gostima više platežne moći, kvalitetnijoj ponudi i dužoj sezoni, a istovremeno ih dočekivati u uslovima koji narušavaju prvi i posljednji utisak o zemlji. Dodatno, saobraćajne gužve na primorju značajno umanjuju kvalitet boravka i gostiju i stanovnika.

Država mora donijeti jasnu i hitnu odluku o modernizaciji i razvoju aerodroma, bez daljeg odlaganja. Potrebni su bolja regionalna povezanost, obilaznice, efikasan javni prevoz i pomorske linije koje će rasteretiti putnu mrežu.

Turizam se ne razvija samo kroz hotelske kapacitete. Gost doživljava Crnu Goru kao jedinstven sistem od trenutka planiranja putovanja do povratka kući. Ako su dolazak, kretanje i osnovne javne usluge ispod očekivanog nivoa, ni najbolji hotelski smještaj ne može nadoknaditi sistemske nedostatke. Zato turistička politika mora biti zajednička odgovornost cijele Vlade, a ne jednog resora.

Predrag NIKOLIĆ

Srbija nema nikakav potencijal za geoplitiku van najužeg regiona. I tu njena konfrontaciona politika doživljava poraz za porazom. Njena regionalna politka „srpskog i ruskog sveta” pročitana je i produkuje negativne efekte. Ukrajina, međutim, igra najvažniju geopolitičku igru u Evropi i za Evropu, bije bitku za novi globalni poredak sa ruskim revizionizmom. Interes joj je da odnosi sa Srbijom ostanu takvi kakvi jesu. Zelenskom je posjeta Srbiji važna, dok se na njegovoj zemlji isprobava nova svjetska ahitektura bezbjednosti i dominacije

MONITOR: Kako ocjenjujete javno zbližavanje Vučića i Zelenskog, šta ga i ko ga pokreće?

ĐUKUĆ: Poseta ukrajinskog predsednika Vladimira Zelenskog Srbiji izazvala je čitavu lavinu najrazličitijih (ne)odobravanja i hipoteza. Po sadržavju i izjavama, to je „uobičajena poseta” čelnika  zemlje napadnute od Rusije jedinoj ruskoj zemlji u Evropi, Srbiji. To je samo po sebi kuriozitet. One oličavaju dve potpuno različite evropske politike I stvarnosti u kojima žive. Srbija vodi najizrazitiju rusku politiku, do te mere rusku da ona ne može biti više ruska nego što jeste. Zato je Aleksadar Vučić apotekarski merio svaku reč zbog nezadovoljnog patrona u Moskvi. Zelenski je došao u takvu sredinu da kaže istinu o ruskoj agresiji! Srbija je u Generalnoj skupštini Ujedinenih nacija glasala za rezoluciju o osudi ruske agresije, ne tako glatko, nego na pritisak Brisela. I mislim da se tu završavaju sva potonja glasanja Srbije u korist Ukrajine u Ujedinjenim nacijama. Srpski zvaničnici na rečima podržavaju teritorijali integritet Ukrajine, vezano za recipročnu podršku oko Kosova, mada su stvari teško uporedive. Uprkos brutalnom ruskom ratu u Ukrajini, u srpskom prostoru prevladava ruski a ne ukrajinski sentiment, kao dokaz dubine delovanja „ruskog sveta”. Zelenski je hrabar državnik, on se u državi izrazite ruske politike bori za istinu o stradanju svoga naroda. A ta istina je, videli smo, uzbudila ruske duhove u Srbiji i Rusiji. Srbija i Ukrajina su dva lica Evrope, dve politike, kao dve tračnice, svako ide svojom, ne smetajući jedna drugoj, a ima mesta gde se interesi zbližavaju, ukrštaju: teritorijalni integritet, neki humanitarni aspekti, lukrativni poslovi, i racionalno ih koristi i jedna i druga strana. Posetom Zelenskog  Srbija nije dobila u Briselu koliko je izgubila u Moskvi. Vučić od početka rata nije posetio Kijev poput drugih, niti da oda poštu izginulim čak kad je u evropskoj delegaciji. Politički stavovi Srbije prema Rusiji isiviše su tvrdi da bi ih bilo šta, pa i jedna poseta pomerila. Zar o tome ne govore činjenice da RF nije uvedena ni jedna jedina sankcija, personalna, ili pravnom licu, da Beograd oko ruskog NIS-a ćuti, da ga guši ruska energetska zavisnost, itd. Srbija i njena ruska politika imaju kapitalni značaj za RF, ona je jedino rusko „okno prorezano” u Evropu. Priče o ruskom čuvanju Kosova obostrana je poštapalica.

MONITOR: Može li se u ovoj posjeti vidjeti i nekakva geopolitička dimenzija?

ĐUKIĆ: Budimo realni, Srbija nema nikakav potencijal za geoplitiku van najužeg regiona. I tu njena konfrontaciona politika doživljava poraz za porazom. Srbiju ne interesuje krupna poltika. Zainteresovana je samo da se nalazi što bliže Putina, Siau. Njena geopolitička je region. Ali kao što rekoh, dometi su sve kraći, a konflikti sve češći. Njena regionalna politka „srpskog i ruskog sveta” pročitana je i produkuje negativne efekte. Vučićeve ekonomske hvale su takođe svakodnevne, kao i napadi na susede, a Srbija ne može da se odlepi od evropskog dna. Ukrajina, međutim, igra najvažniju geopolitičku igru u Evropi i za Evropu, bije bitku za novi globalni poredak sa ruskim revizionizmom. Interes joj je da odnosi sa Srbijom ostanu takvi kakvi jesu. Zelenski očito ima odličan pregled najšire situacije i poseta Srbiji mu je važna, dok se na njegovoj zemlji isprobava nova svetska ahitektura bezbednosti I dominacije.

MONITOR: Prije par dana Vučić je najavljivao nove razgovore sa Putinom i drugim liderima globalnog svijeta. Da li posjeta Zelenskog ima veze sa tim?

ĐUKUĆ: Teško je komentarisati njegove izjave jer su danas ovakve, sutra onakve, a nikada dosledne. Kako će imati kontakte na vrhu kada podnosi ostavku „za dve tri nedelje”? To je neozbiljno, kao što je sve u njegovoj politici improvizacija, utemeljno na kratkom pamćenju, populizmu, očuvanja vlasti po svaku cenu. Ta politka njegovoj garnituri donosi rezultate samo dok je on interpretira. Kada on padne, sve pada, sve se ruši kao kula od karata, jer i jeste sve od karata, korupcije, daleko od pošetenja i morala.

MONITOR: U Rusiji je teška atmosfera. Jabloku je zabranjeno da učestvuje, a Boris Nadeždin je posle osude na robiju, prinđen da pobjegne. No, ne djeluje da je svijet zbog toga „pao na tjeme”. Kako ocjenjujete sve veću ravnodušnost svijeta?

ĐUKIĆ: Rusija se nalazi na prepoznatljivom putu stramputice koji je „krunisala” ratom u Ukrajini lišenom svakog razuma. Politički problemi, ako su postojali, mogli su se rešti mirnim putem, ako ne za tri dana ili tri nedelje, koliko je trebao da traje ovaj rat, onda za pet godina, Koliko će najmanje trajati, uz milionske žrtve, i za 0,5 procenata od teritorije RF. Apsolutno je besmisleni rat koji će Rusiju koštati budućnosti do karaja ovog veka. Ali to je volja ruskih građana i Vladimira Putina, oni su žrtve, i tek će da plaćaju cenu ratne politike. A setimo se koliko su Rusi vapili za otvorenim vratima Evrope i sveta. Stigla ih je „čvrsta ruka” Putina, represivne snage deluju. Rusija kao uvek kasni za Evropom.  I kao uvek ne podnosi da joj se bilo šta prigovori („mešanje u unutrašnje stvari”).

MONITOR: Ima li danas ikakvih globalnih resursa koji bi omogućili reset sadašnjeg globalnog poretka?

ĐUKIĆ: Kompleksno pitanje! Današnji svet izgleda kao velika retorta u kojoj se „kuvaju” mnoge politike, i niko ne zna koja će na kraju isplivati i pobediti. Nije reč o običnoj geopolitičkoj krizi, svetski poredak nije više stabilan sistem, a novi sistem koji bi ga zamenio nije nastao. Sudaraju  se različiti modeli budućeg sveta. Nijedan nema snage, legitimiteta I univerzalnosti, da postane novi poredak. Zato živimo u međuporetku – između američkog unipolarnog poretka i nekog novog, još neformiranog poretka, neki ga nazivaju multipolarni. Nisu u igri samo dve sile. Sjedinjene Države i Kina su centralna osa, a oko njih postoji niz drugih zemalja, EU, Indija, Japan, Brazil, Rusija, zalivske monarhije, srednje sile koje postaju (mutilateralna) snaga. Zato današnja svetska politika i liči na veliku geopolitičku retortu: u njoj se istovremeno zagrevaju američki unipolarizam, evropska autonomija, kineski uspon, ruski revizionizam, ambicije srednih zemalja, nacionalizam, protekcionizam, visoke tehnologije, borba za resurse. Sve je u „miksu”, a niko ne zna koja će supstanca na kraju prevladati. To je ono što stanje čini neupravljivim. Najopasniji trenutak nije kada postoji loš poredak, nego kada stari slabi, a novi nema pravila. Antonio Gutereš, generalni sekretar OUN, početkom 2026. rekao je da institucije globalnog upravljanja odražavaju ekonomske i političke odnose od pre 80 godina i pozvao na multilateralnost, „umreženu“ i inkluzivnu. Američka hegemonija se ruši. Međunarodna arhitektura građena posle 1945. traži reforme, a velike sile je ometaju. Reset je moguć, ali ne mislim da će to biti jedan veliki događaj. Ne verujem da ćemo se jednog jutra probuditi i imati „novi svetski poredak“. Verovatnije je da će novi poredak nastajati kroz seriju kriza, ratova, sporazuma, kompromisa, reformi („kompetitivna multilateralnost“). Jer, nema političke saglasnosti velikih sila kako poredak treba da izgleda. Zato I živimo u svojevrsnoj toj retorti u kojoj se nadmeću američka, kineska, evropska i druga viđenja budućeg sveta, ne znajući koja će politika na kraju isplivati.

MONITOR: Jesmo li na rubu „humanističke ledine”?

ĐUKIĆ: Ako pod „humanističkom ledinom“ podrazumevamo svet u kome više nema dovoljno snažnog autoriteta međunarodnog prava, onda smo već delimično na njoj. Ne zato što je međunarodno pravo nestalo. Problem je u njegovoj primeni i selektivnosti. Najveća opasnost nije povratak sveta u stanje bez međunarodnog prava, već u stanje u kojem međunarodno parvo postoji, ali njegova primena zavisiti od odnosa snaga. Pobediće model koji uspe da spoji moć i legitimitet. Danas nijedna sila sama ne može ponuditi univerzalni model sveta koji bi prihvatila većina čovečanstva. Verovatniji je hibridni multipolarni poredak, u kojem će velike sile imati mnogo veću autonomiju, ali će morati prihvatiti minimum zajedničkih pravila. Zato je pred nama najveća politička bitka 21. veka: ne samo ko će biti najjači, nego da li će svet biti uređen pravilima ili odnosom snaga.

Njemačka „diktira modu” i ne čudi što prati šta se dešava i u Srbiji, pogotovo što su njene investicije tu najveće

MONITOR: Aktivnosti Aleksandra Vučića najviše prati štampa njemačkog govornog područja. Ima i dosta analitičnosti pa i čestih pohvala. Kakvi su sve interesi iza tog velikog interesovanja Njemačke?

ĐUKIĆ: EU čine velike, srednje i male zemlje. Ove male po broju dominiraju, zato nije čudo da je EU „sigurna kuća” malih država i naroda i da one tamo teže. Nemačka je, pak, najveća i ima kapacitet da prati sva zbivanja na evropskom konitentu, najveći je kontributor budžeta. Ona „diktira modu” I ne čudi što prati šta se dešava i u Srbiji, pogotovo kada su njene investicije tu najveće, Srbija je „na evropskom putu” a ponovo je remetilački faktor, ništa nije rešila od „nasleđa”, sve zavisi od jednog čoveka. „Veliko” nemačko interesovanje za Srbiju izgleda veliko u regionu malih, razdrobljenih, država kao što je Zapadni Balkan, gde je svaka država slučaj za sebe. Onda Srbija igra neku tačku oslonca u nestabilnom region uprkos činjenici da je i ona sama nestabilna, ali je neka veća geografska površina. I da povučemo da naš region postaje teren povampirenja poraženih snaga devedesetih godina, govora mržnje, nerešenih I zamrznutih konflikta, izrazitog separatizma i dnevnog dovođenja u pitanje  postojanja međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. To strateški pogađa EU, utiče na njenu stabilnost i bezbednost i direktno snosi posledice malignog uticaja.

Vlast u Srbiji se boji izbora, gubitka vlasti koji je neminovan

MONITOR: U Srbiji se čekaju izbori, važni za sve. Mislite li da bi djelovi EU i Evrope bili spremni da ih ne priznaju, ukoliko se pokažu i dokažu bitni nedostaci izbornog procesa?

ĐUKIĆ: Što se tiče izbora, vlast u Srbiji čeka Godoa, čoveka koji neče doći i doneti joj pobedu! Ona se boji izbora, gubitka vlasti koji je neminovan, promena koje su nezaustavljive. Vlast je degradirana i urušena, drži se na sili i jednom apsolutno potrošenom i iscrpljenom licu, vokabulara milion puta recikliranog. Niko to više niti sluša, niti gleda, niti razume! Ako je vlast poštena, ona se ne boji poštenih izbora. Ako nije, a nije, sve čini nepošteno, a znamo da joj ništa nije sveto bilo ni do sada i ne jedanputa hvatana je u „zabranjenom voću”. Zato su ovi izbori pod posebnom lupom i domaće političke javnosti, i međunarodne, i nema sumnje da nepoštene izbore nećeniko priznati. Aktuelna srpska vlast nikada neće uradit dve stvari: neće poštene izbore i neće drugu medijsku sliku u zemlji.

Nastasja RADOVIĆ

Vladavina prava se ne mjeri brojem konferencija za medije, niti brojem spektakularnih hapšenja koje političari koriste za neprimjerene promocije. Mjeri se time da li zakon jednako važi za svakoga, bez obzira na političku funkciju ili partijsku pripadnost. A upravo tu Crna Gora još nije napravila odlučujući iskorak

MONITOR: Zbog gradnje hotelskog kompleksa kompanije Carine u Baošićima podnijeli ste krivičnu prijavu. Što je suština vaše prijave?

RADULOVIĆ: Suština prijave prevazilazi ovaj građevinski projekat. Jasno je da su Crnoj Gori potrebne investicije, ali je ozbiljan problem što se one u velikom broju slučajeva sprovode uz kršenje zakona koje ukazuje da se radi o korupciji na najvišem nivou. U ovom slučaju postoje ozbiljne sumnje da je investitoru omogućeno da nastavi izvođenje radova uprkos rješenju urbanističko-građevinske inspekcije kojim je građenje bilo zabranjeno. Ako se takve sumnje potvrde, a sve govori u prilog takvom zaključku, onda se moramo suočiti sa poražavajućom činjenicom da se državni organi stavljaju u funkciju zaobilaženja zakona koje su sami dužni da primjenjuju.

Nažalost, moram istaći da ovaj slučaj nije izolovan. Svjedočimo kontinuiranoj devastaciji prostora, posebno na području Bokokotorskog zaliva, koji je pod zaštitom UNESCO-a. Umjesto da bude primjer odgovornog upravljanja svjetskom kulturnom i prirodnom baštinom, zaliv se pretvara u ogromno gradilište, okruženo kamenolomima, sa sve intenzivnijom betonizacijom obale i trajnim narušavanjem prostora koji predstavlja jedno od najvrednijih prirodnih dobara Crne Gore.

Dakle, suština prijave je u tome što ona pokazuje da najveći problem nije nezakonita gradnja, već činjenica da institucije koje bi morale da štite javni interes često djeluju kao nijemi posmatrači. U ovom slučaju čak postoji osnov za sumnju da institucije svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinose da se nezakonitosti nastave. Time se obesmišljava cijeli sistem prostornog planiranja i zaštite životne sredine, ali i vladavina prava uopšte.

MONITOR: Da li imate bilo kakvu informaciju iz tužilaštva povodom prijave?

RADULOVIĆ: Nemam. Zapravo, nemam je ni za većinu drugih prijava koje sam podnio protiv funkcionera izvršne vlasti. Od kraja avgusta prošle godine podnio sam ukupno 15 krivičnih prijava protiv funkcionera Demokratske Crne Gore zbog sumnji u izvršenje više teških krivičnih djela, uz obimnu dokumentaciju i brojne dokaze, ali do danas nijesam obaviješten da je po bilo kojoj od njih preduzeta bilo kakva procesna radnja, iako sam to više puta tražio.

Takvo postupanje, ili preciznije rečeno izostanak postupanja, objektivno stvara utisak da postoji poseban oprez u tužilaštvu kada su predmet prijava nosioci izvršne vlasti. Tome dodatno doprinosi iskustvo iz prethodnih godina, koje pokazuje da se postupci protiv visokih funkcionera često pokreću tek kada oni izgube političku funkciju ili političku zaštitu. To nije obrazac koji doprinosi povjerenju građana u nezavisnost tužilaštva.

Ipak, želim da vjerujem da će tužilaštvo u konačnom postupiti isključivo u skladu sa zakonom, makar to bilo i sa određenom vremenskom distancom. Vladavina prava podrazumijeva da nijedna prijava ne bude odbačena ili ignorisana zbog političkog položaja lica na koje se odnosi, a činjenice i dokazi na kojima se zasniva ova prijava, ali i druge koje sam podnio, nalažu za početak bar ozbiljnu provjeru.

MONITOR: Imamo odluke Upravnog i Vrhovnog suda da u ovom slučaju plažu u Baošićima treba vratiti u prvobitno stanje. Kako to tumačite?

RADULOVIĆ: To smatram jednim od najboljih pokazatelja stvarnog odnosa izvršne vlasti prema pravnoj državi.

Nije dovoljno da sudovi donose zakonite odluke ako izvršna vlast smatra da ih može ignorisati. Pravosnažne i izvršne sudske presude predstavljaju obavezu za sve državne organe. Njihovo neizvršavanje nije samo administrativni problem, već ozbiljno podriva ustavni princip podjele vlasti i princip vladavine prava.

Kada država ne izvršava sopstvene presude, ona građanima šalje poruku da ni oni nijesu dužni da poštuju odluke institucija. Time se urušava pravna sigurnost i stvara utisak da pojedini organi izvršne vlasti sebe smatraju iznad zakona.

Istovremeno, ovakva praksa otvara i pitanje odgovornosti. Ako nema posljedica za ignorisanje izvršnih sudskih odluka, stvara se utisak da pojedini nosioci vlasti računaju da neće odgovarati upravo zato što vjeruju da imaju političku kontrolu nad ključnim institucijama sistema.

MONITOR: Ministarstvo unutrašnjih poslova napravilo je radikalan zaokret kada je u pitanju politika državljanstva, saopštio je ministar policije. Vidite li taj zaokret?

RADULOVIĆ: O pitanjima državljanstva, prebivališta i biračkog spiska mora se govoriti sa najvećim stepenom opreza, jer se radi o pravima koja neposredno utiču na demokratski poredak. Moja zabrinutost proizlazi iz načina na koji ista politička struktura već sprovodi takozvani veting u policiji. Ombudsman je već utvrdio ozbiljne povrede ljudskih prava u pojedinim predmetima. Policijski službenici i kandidati proglašavaju se bezbjednosno nepodobnim na osnovu operativnih podataka koje ne mogu vidjeti, osporiti, niti provjeriti pred sudom.

Istovremeno, svjedočimo brojnim slučajevima koje funkcioneri iste partije koriste za svoju političku promociju, a u kojima pojedini sudovi određuju pretrese upravo na osnovu operativnih informacija, nakon čega se ispostavi da tokom pretresa nije pronađen nijedan dokaz koji bi potvrdio njihovu tačnost. To pokazuje koliko ozbiljne posljedice mogu proizvesti neprovjerene informacije kada postanu osnov za ograničavanje ljudskih prava.

Ukoliko se isti model prenese na odlučivanje o prebivalištu ili državljanstvu, postoji ozbiljan rizik da će se otvoriti prostor za proizvoljnost i političke zloupotrebe. Kada vidimo na koji način se ponaša politička partija koja rukovodi bezbjednosnim sektorom, onda je gotovo i izvjesno da će i pitanja prebivališta i državljanstva „rješavati” na isti način, odnosno isključivo u partijskom i ličnom interesu. U demokratskoj državi nijedan građanin ne smije izgubiti statusno pravo, niti mu to pravo smije biti dovedeno u pitanje na osnovu tajnih i proizvoljnih procjena koje ne može osporiti pred nezavisnim sudom.

Ne treba zaboraviti da sljedeće godine predstoje redovni parlamentarni izbori. Upravo zato svako proširenje diskrecionih ovlašćenja u pitanjima prebivališta i državljanstva nosi ozbiljan rizik političkih zloupotreba, odnosno mogućnosti da se kroz administrativne postupke utiče na birački spisak tako što bi se stvarali uslovi da se jednom političkom subjektu obezbijedi dodatna izborna podrška, dok bi se politički protivnici oslabili brisanjem njihovih birača iz evidencija. U demokratskom društvu izborna pravila ne smiju postati sredstvo političkog inženjeringa, već moraju ostati garant slobodnog i ravnopravnog izbornog procesa.

MONITOR: Da li se zakoni sa „plavom zastavicom“, kako ih vlasti zovu, donose na prečac i bez šire rasprave i kakve to posljedice može imati?

RADULOVIĆ: Nažalost, da. Evropske integracije ne mogu biti opravdanje za zaobilaženje demokratske procedure. Naprotiv, evropski standardi podrazumijevaju kvalitetnu javnu raspravu, transparentnost i uključivanje stručne javnosti. Kada se zakoni usvajaju ubrzano, bez ozbiljne analize i bez uvažavanja stručnih primjedbi, povećava se rizik od neustavnih i neprimjenjivih rješenja, što kasnije proizvodi pravnu nesigurnost i veliki broj sudskih sporova. Brzina ne bi smjela da bude važnija od kvaliteta zakona.

MONITOR: Da li ima napretka u pravosuđu, i ako ga ima u čemu se on ogleda?

RADULOVIĆ: Napretka ima u pojedinim segmentima, posebno kada je riječ o većoj otvorenosti institucija i određenim rezultatima u pojedinim predmetima organizovanog kriminala. Međutim, ključni problem ostaje percepcija selektivnosti.

Vladavina prava se ne mjeri brojem konferencija za medije, niti brojem spektakularnih hapšenja koje političari koriste za neprimjerene promocije. Ona se mjeri time da li zakon jednako važi za svakoga, bez obzira na političku funkciju ili partijsku pripadnost. A upravo tu Crna Gora još nije napravila odlučujući iskorak.

MONITOR: Koji su problemi  najočigledniji?

RADULOVIĆ: Najveći problem je selektivna primjena zakona. Država ne može uvjerljivo govoriti o borbi protiv korupcije ako istovremeno postoje ozbiljne sumnje da pojedini predmeti ostaju bez institucionalne reakcije zbog političkog statusa prijavljenih lica. Govorili smo o ozbiljnim sumnjama u korupciju u oblasti uređenja prostora i zaštite životne sredine. Sjećamo se opravdanih kritika i brojnih krivičnih prijava podnešenih u vrijeme kada su tim resorom rukovodili funkcioneri DPS-a. Danas svjedočimo još ozbiljnijim kršenjima zakona, nelegalnoj gradnji i devastaciji životne sredine, ali institucionalne reakcije za sada nema. Zato je teško oteti se utisku da se zakon primjenjuje selektivno i zavisno od statusa i položaja prijavljenih lica.

Drugi veliki problem jeste sve učestalije ograničavanje osnovnih ljudskih prava na osnovu neprovjerenih operativnih podataka. To se vidi kroz bezbjednosne provjere, kroz brojne pretrese koje pojedini sudovi odobravaju, a nakon kojih se pokaže da informacije na kojima su zasnovani nijesu potvrđene nijednim dokazom.

Borba protiv kriminala ne smije biti izgovor za odustajanje od osnovnih pravnih standarda. Naprotiv, upravo u toj borbi država mora pokazati najveći stepen poštovanja ljudskih prava. Bojim se da danas svjedočimo tome da se pod izgovorom zaštite bezbjednosti ugrožavaju vrijednosti koje bezbjednosni sektor upravo treba da štiti.

Vladavina prava ne podrazumijeva samo efikasne institucije, već i institucije koje su nezavisne i ograničene zakonom. Bez te ravnoteže nema ni pravne države.

Na kraju, država nije pravna zato što njeni funkcioneri često govore o borbi protiv kriminala. Država postaje pravna tek onda kada jednako primjenjuje zakon prema investitoru, ministru, direktoru policije, policajcu i običnom građaninu i kada su ljudska prava djelotvorno zaštićena svima onako kako to propisuju Ustav i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Predrag NIKOLIĆ