Povežite se sa nama

Izdvojeno

OPTUŽNICA SDT-a GODINAMA NEMAJU SUDSKI EPILOG: Spora pravda gotova nepravda

Objavljeno prije

na

Procesi traju godinama, kako zbog predugog izviđaja i istraga, tako i zbog čekanja na potvrdu optužnice pred sudovima, a potom i odlaganja sudskih ročišta u nedogled

 

Od oko 260 optužnica koje je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podiglo od 2016. do kraja prošle godine, prema analizi Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), gotovo polovina nema ni prvostepeni sudski epilog. Dvadesetak optužnica još čeka na potvrdu, dok suđenja u više od 100 predmeta traju. Neka i godinama, bez naznaka da bi uskoro mogli stići do presude.

Istovremeno, nakon godina suđenja, nije rijetkost da optužnice rezultiraju oslobađajućim presudama „zbog nedostatka dokaza“, kao u slučajevima Telekom i Carine. Kada su, nedavno, sudska vijeća Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici donijeli prvostepene oslobađajuće presude za Miomira Mugošu (Carine), Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića ( Telekom) mnogima je bio problem da se prisjete makar osnovnih detalja afera koje su svojevremeno potresle Crnu Goru. Suđenja su trajala oko četiri godine, što nije neobično kada su u pitanju predmeti po optužnicama SDT-a. Odgovornosti ni sudija, ni tužilaca – nema.

Da je neodgovornost jedan od glavnih razloga neefikasnosti crnogorskog pravosuđa, ocjenjuje i bivši sudija i član Sudskog savjeta ispred Udruženja pravnika Stanko Marić.

,,Brojni su razlozi zbog kojih je pravda teško dostupna pred crnogorskim sudovima, i zbog kojih postupci pred sudom neprimjereno dugo traju. Jedan od bitnih je izostanak odgovornosti i profesionalizma u veoma dugom vremenu u svim institucijama sistema, pa i u sudskoj vlasti, što ima naročito nesagledive

posljedice na ostvarenje i zaštitu osnovnih Ustavom garantovanih prava i sloboda”, objašnjava on za CIN CG.

Marić, koji je nakon penzionisanja prešao u advokate, precizira i da su analizom određenih pravosnažnih presuda, uočeni brojni problemi poput neravnomjerne opterećenosti sudija, što je takođe jedan od ključnih razloga za preduge postupke: ,,Uz već naglašeno odsustvo potrebne odgovornosti, a danas vidimo – i ozbiljnih sumnji da su se kroz zloupotrebu sudijske funkcije vršila teška krivična djela”.

Marić smatra da je sistem neodgovornosti, kada su u pitanju sudije i predsjednici sudova, institucionalizovan Zakonom o Sudskom savjetu i sudijama.

,,Taj se zakon mora hitno mijenjati, ali i ustanoviti metod za preispitivanje rada svih sudija, sa akcentom na sudije Vrhovnog suda”, upozorava on.

Uvidom u spise nekoliko važnih procesa u Specijalnom odeljenju Višeg suda, vezanih za visoku korupciju, CIN-CG je došao do podataka da ti procesi traju ili su trajali godinama, najprije zbog predugog čekanja na potvrdu optužnice pred sudovima, a potom mahom zbog odlaganja sudskih ročišta u nedogled.

AFERA KOVERTA: Istragu protiv odbjeglog biznismena Duška Kneževića i bivšeg gradonačelnika Podgorice Slavoljuba Stijepovića SDT je započelo u januaru 2019, nakon što je Knežević objelodanio snimak međusobne primopredaje novca koji je korišćen za nezakonito finansiranje predizborne kampanje (2016.), u korist tada vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS). Agencija za

sprječavanje korupcije (ASK) zbog toga je kaznila tu partiju maksimalnom novčanom kaznom i naložila joj da vrati nelegalno stečeni novac.

Ali ne i pravosuđe. Umjesto da utvrdi izborne zloupotrebe DPS-a, krajem 2019., SDT je Višem sudu predao optužnicu protiv Kneževića, Stijepovića i još pet osoba optužujući ih za stvaranje kriminalne organizacije, pranje novca i njegovo stavljanje u legalne tokove. Viši sud je, nakon prve kontrole, odbio da potvrdi optužnicu protiv Stijepovića zbog krivičnog djela pranje novca u saizvršilaštvu, dok je optužnica protiv ostalih članova navodne kriminalne organizacije prihvaćena.

Potvrđivanje optužnice protiv Stijepovića trajalo je – dvije godine. Optužnica je odbijena i nakon dopune, pa se SDT obratio Apelacionom sudu. Tamo su uvažili njihove argumente.

,,Zaključak prvostepenog suda da tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza da je okrivljeni Stijepović već osnovano sumnjiv je neprihvatljiv, jer se ocjena izvedenih dokaza utvrđuje u kontradiktornom u postupku na glavnom pretresu”, navodi se u obrazloženju odluke Apelacionog suda, u koju je CIN CG imao uvid.

,,Predloženi dokazi u fazi kontrole optužnice cijene se samo po kvantitetu dok se na glavnom pretresu u kontradiktornom postupku prilikom presuđenja dokazi cijene po njihovom kvalitetu,” zaključuje Apelacioni sud.

Optužnica je, potom, potvrđena na trećoj kontroli, a citat Apelacionog suda donekle pomaže u razumijevanju zašto prihvaćene (potvrđene) optužnice na suđenju dovode do oslobađajućih presuda ,,zbog nedostatka dokaza”.

Konačno, pred kraj prošle 2021. godine, objavljeno je da će suđenje optuženima za slučaj Koverta početi ,,uskoro”, pred Sudskim vijećem Evice Durutović. Sutkinja Durutović u međuvremenu je imenovana za sudiju Apelacionog suda, pa će proces voditi drugi sudija. Jednom, kada se steknu uslovi za njegov početak.

Od osam optužnica koje je SDT pod rukovodstvom Milivoja Katnića od 2019. podnijelo protiv Duška Kneževića i njegovih navodnih saradnika u kriminalnim organizacijama koje je formirao, tri još čekaju na potvrdu. A suđenja za potvrđenih pet optužnica još su u pripremnoj fazi.

SLUČAJ BIVŠEG GRADONAČELNIKA BERANA: Kako pravda zna da bude spora pokazuje i slučaj Vuke Golubovića, bivšeg gradonačelnika Berana (2006 – 2014.) i funkcionera DPS-a.

Golubović je, po nalogu SDT-a, uhapšen krajem marta 2017. Tek jedanaest mjeseci kasnije, SDT podiže optužnicu protiv njega, još pet osoba i jednog pravnog lica (DOO Tehnostar) stavljajući im na teret da su Opštinu Berane oštetili za više od pola miliona eura.

Narednih pola godine u Višem sudu odlagana su kontrolna ročišta, uglavnom zbog nedolaska jednog od optuženih. U oktobru 2018. optužnica je iz Višeg suda vraćena na dopunu, da bi konačno bila potvrđena 5. decembra iste godine, kada je predmet dat u rad sudiji Ani Vuković.

Početak suđenja planiran je za april 2019. Uslijedila su brojna odlaganja zbog kojih proces nije počeo duže od godinu dana. Razlozi su različiti: bolest jednog od optuženih, zahtjev odbrane za izuzeće sudskog vijeća, neuredne dostavnice (pozivi za suđenje), neodazivanja optuženih pozivu suda, neuspjeli pokušaji suda da uz pomoć policije obezbijedi prisustvo optuženih…

,,Novi početak” trebalo je da uslijedi 30. septembra 2020. Priča se, međutim, ponovila. Prema evidenciji o zakazanom ročištima u Višem sudu, u koju je CIN CG imao uvid, od aprila 2019. do proljetos bilo je makar 28 zakazanih neodržanih ročišta!

Pošto je i sutkinja Vuković prešla u Apelacioni sud, suđenje će sad, sa novim sudijom, još jednom krenuti iz početka.

PROCES PROTIV BIVŠEG GRADONAČELNIKA BARA: Šta sve mogu biti razlozi za odlaganje ročišta pokazuje i dosadašnji tok suđenja Žarku Pavićeviću, nekadašnjem gradonačelniku Bara. SDT je Pavićevića u aprilu 2017., skupa sa dvoje njegovih saradnika, optužilo da su zloupotrebom položaja 2011. godine u poslovima izgradnje stambeno-poslovnog prostora ošetetili Poštu Crne Gore za 2,25 miliona eura.

Optužnica je potvrđena 15 mjeseci kasnije, u julu 2018, dok je suđenje počelo u decembru te godine. I, kako tako, išlo do narednog juna. Ročište u junu 2019. odloženo je zbog nedolaska optuženog Pavićevića. Njegovi advokati su na glavnom pretresu obavjestili sud da se on nalazi u Spužu, na

izdržavanju ranije dosuđene kazne (takođe zloupotreba službenog položaja). Pošto u sudu nijesu imali tu informaciju na vrijeme, Pavićeviću nije uručen poziv. Ročište je odloženo za 19. jul.

Julsko ročište odloženo je ,,jer nije bilo uslova za održavanje glavnog pretresa”. Nastavak suđenja zakazan je za septembar, kada su pročitani materijalni dokazi predloženi optužnicom. Tada je najavljeno da će na narednom ročištu, zakazanom za 1. novembar, biti pročitan izvještaj vještaka građevinske i ekonomske struke. Ročište je odloženo bez objašnjenja.

Naredno, nije održano ,,zbog opravdanog odsustva” jednog od advokata. A ono sljedeće, posljednje u 2019., zbog nedolaska drugog. Takođe opravdano.

U februaru 2020. opravdano je odsustvovao sudski vještak. Martovsko ročište odloženo je ,,zbog opravdanog izostanka postupajućeg tužioca”. Onda je stigla korona… Suđenje traje.

SLUČAJ PRIMORKA: Pandemija je bila glavni razlog i za veliki broj otkazanih ročišta na suđenju u ,,slučaju Primorka”.

Viši sud je u martu 2019. potvrdio optužnicu SDT-a u predmetu Primorka Bar, kojom se šestočlana grupa, predvođena vlasnikom firme Krizma Nebojšom Boškovićem i bivšim direktorom Nove ljubljanske banke (NLB) Črtomirom Masaričem terete za zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili državni budžet za 6,6 miliona.

Odlaganja su počela ,,tradicionalno”, tako što je u januaru 2020. advokat jednog od optuženih neopravdano izostao sa ročišta. Zbog toga ga je sudija Dragoje Jović kaznio sa 500 eura. Epidemija korone, i to što se Crna Gora našla na ,,crvenoj listi” zbog velikog broja inficiranih, bili su razlog što Masarič nije dolazio iz Slovenije, pa su ročišta odlagana. Od početka godine, nekoliko ročišta je odloženo zbog izostanka optuženog Boškovića.

Od početka suđenja izbrojali smo 33 zakazana neodržana ročišta. Suđenje je u toku.

Ni to što je optuženi u zatvoru, ne mora da znači da će se pojaviti na suđenju.

Suđenju grupi koju SDT optužuje da je, u ljeto 2019, na Cetinju organizovala i izvršila ubistvo Bogdana Milića, odlagano je u drugoj polovini 2020. zato što je jedan od optuženih (Lazar Nedović) bio na bolničkom liječenju, nakon što je pretučen u spuškom zatvoru. Početkom aprila ove godine ročište u

istom predmetu odloženo je zbog izostanka jednog od advokata.

SLUČAJ JADRAN: Ponekad suđenje bude odloženo i zbog odsustva predsjednika sudskog vijeća. Desilo se to i početkom juna, na suđenju optuženima koje SDT tereti da su školskim brodom Jadran pokušali krijumčariti 60 kilograma kokaina. To suđenje traje od 2019. kada je potvrđena optužnica SDT-a.

HAPŠENJE SLUŽBENIKA UPRAVE CARINA: U februaru 2019. SDT je dostavilo Višem sudu u Podgorici optužnicu protiv osam službenika Uprave carina i još dvadesetak fizičkih i dva pravna lica.

Oni se terete za stvaranje kriminalne organizacije i šverc cigara iz Luke Bar kojim su državnu kasu oštetili za 44 miliona eura.

Prema sudskoj evidenciji, od oktobra 2019. godine, sutkinja Ana Vuković zakazala je, pa morala da odloži, makar 32 ročišta. Glavni pretres u ovom slučaju odgađan je i na zahtjev specijalnog tužioca Saše Čađenovića, koji je tražio odlaganje zbog pregovora o priznanju krivice sa dvojicom optuženih. Isti su sudu izjavili da nemaju saznanja da je njihov branilac SDT-u podnio prijedlog za sporazumno

priznaje krivice, dok je jedan od njih bio izričit da ne želi bilo kakav sporazum sa tužilaštvom.

Kako je sutkinja Vuković, u međuvremenu, raspoređena u Apelacioni sud, i ovaj postupak nastaviće drugi sudija. Osim toga, prvooptuženi iz ovog postupka Petar Milutinović, našao se i na popisu osumnjičenih za članstvo u kriminalnoj organizaciji koju je navodno formirao Miloš Medenica a koja se, pored ostalog,

bavila i švercom cigara iz Luke Bar.

PROCES PROTIV NEBOJŠE MEDOJEVIĆA: Optužnica SDT-a protiv predsjednika PzP-a Nebojše Medojevića i desetak aktivista i finansijera Demokratskog fronta zbog navodnog pranja novca tokom predizborne kampanje 2016. godine, podignuta je u novembru 2017. godine, i jedna je od rijetkih koja je ubrzo i potvrđena, pa je suđenje počelo početkom 2018. godine. To međutim nije uticalo na efikasnost postupka, pa je u februaru 2020, nakon dvije godine suđenja, process i dalje bio u fazi čitanja pismenih dokaza tužilaštva. Među njima su bile i potvrde o privremeno oduzetim mobilnim telefonima za petoro optuženih i ugovori o zakupu kuća koje su prema navodima SDT-a korišćene u toku kampanje DF-a pred izbore 2016. godine. Onda je počela pandemija. Ročišta su odlagana u nizu. Posljednje 15. juna ove godine.

Dužina suđenja u Specijalnom odjeljenju Višeg suda pokazalo se, ne zavisi od iznosa učinjene štete za koju SDT tereti optužene. Ali, često, zavisi od broja optuženih članova navodne kriminalne organizacije koja se nađe na optuženičkoj klupi. Po principu: što više optuženih i advokata, to je veća mogućnost da neko od njih izostane sa pretresa.

Pravnici se rado pozivaju na izreku ,,presuđena stvar uzima se kao istina”. A kad nema presude?

Zoran Radulović

 

Komentari

FOKUS

NAFTNA KRIZA I MI: Obećanja bez rezerve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svoju zakonsku obavezu formiranja rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. To je 40 odsto predviđenih rezervi. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa 60 odsto propisanih rezervi – nemamo

 

 

Nakon višednevnog  juriša na benzinske pumpe, izgleda da su se stvari vratile u normalu. Tome su, više od obećanja crnogorskih zvaničnika kako nestašice neće biti, doprinijele nove cijene goriva koje važe od utorka u ponoć: benzin je skuplji sedam a dizel 16 centi po litru. Ko je imao para i vremena mogao je da napravi ozbiljnu uštedu. Ko nije, imaće novu priliku.

Iako se još nijesmo navikli na nove cijene, prodavci već najavljuju kako će naftni derivati značajno poskupiti i nakon naredne nivelacije. Ona, prema sada važećim pravilima, treba da uslijedi 23. marta. Ako se rokovi za korekciju cijena u međuvremenu ne skrate, što je od Vlade već zatražio dio dobavljača i maloprodavaca naftnih derivata.

“Prema podacima sa berzi, maloprodajna cijena eurodizela bi skočila 25 centi, a benzina za 17 centi po litru”, kazao je Danu sekretar Udruženja naftnih kompanija (UNKCG) Draško Striković, objašnjavajući kako će se aktuelne berzanske cijene odraziti na naredno usklađivanje cijena u maloprodaji. Striković ukazuje na opasnost da cijene goriva u doglednoj budućnosti ne budu najveći problem  ovdašnjih potrošača. “Ukoliko se ništa ne promijeni (u modelu formiranja cijena goriva – prim. Monitora) i ukoliko kompanije budu poslovale sa gubitkom u dužem vremenskom periodu, može doći do nestašica. Za vikend je preko 20 odsto pumpi ostalo bez jednog od naftnih derivata”, saopštio je Striković.

Njegova izjava objavljena je u srijedu. Taj podatak je važan jer se, nakon najnovijeg sukoba na Bliskom istoku, cijene goriva na svjetskim berzama mijenjaju iz trena u tren. Ponekad u dramatičnim skokovima, pa niko ne može sa sigurnošću predvidjeti šta nas čeka u narednih deset dana, mjesec ili pola godine.

Goriva sada uglavnom ima. Samo što je ono kupcima skupo, dok prodavci tvrde da je, i nakon uvećanja cijene za 16 centi, dizel u veleprodaji kod dobavljača i dalje znatno skuplji od maloprodajnih cijena na ovdašnjim benzinskim pumpama. Posredno, i država im je dala za pravo.

Uprava za ugljovodonike u petak je poništila postupak javne nabavke eurodizela namijenjenog za formiranje državnih naftnih rezervi. Njihov plan je bio da se za 11 miliona eura (veći dio novca prikupljenog taksom od tri centa po litru za formiranje državnih rezervi goriva) kupi najmanje 19,6 miliona litara eurodizela. Zakasnili su. “Dramatičan porast cijena dizela na tržištu Mediterana, značajno smanjuje količinu naftnih derivata koje se mogu kupiti za opredijeljenu procijenjenu vrijednost, što zahtijeva bitnu izmjenu tenderske dokumentacije u dijelu procijenjene vrijednosti”, navedeno je u obrazloženju odluke o poništenju tendera.

Vlada, istovremeno, očekuje da vlasnici benzinskih pumpi rade baš ono za šta je država zaključila da se njoj ne isplati. Kupuju skupo pa prodaju – jeftinije.

Na dan kada je poništen državni tender za nabavku dizela, nabavne cijene u okruženju (Grčka, Albanija, Hrvatska, Italija) bile su za približno 40 centi veće od maloprodajnih u Crnoj Gori. Cijena na crnogorskim benzinskim pumpama u međuvremenu je porasla, berzanske cijene nafte su pale, ali je razlika između moguće nabavne i maloprodajne cijene dizela i dalje dovoljna da upropasti “male” igrače na ovdašnjem tržitu naftnih derivata. Ili ih gurne u zonu gubitka.

Crna Gora nema zvaničnu statistiku o broju pumpi i njihovoj vlasničkoj strukturi, ili makar nije vidljiva. Ipak, uspjeli smo da napravimo kakav-takav pregled strukture ovdašnjeg tržišta. Prednjači EKO, nakada državni Jugopetrol u vlasništvu grčkog Helenik petroleuma (HELLENiQ Energy), sa približno 45 benzinskih stanica. Slijede ga slovenački Petrol (približno 15), te hrvatsko-mađarska INA i rusko-austrijski Lukoil sa po desetak pumpi (INA ima koju više). Mali domaći i regionalni igrači (Europetrol, Alba, Hifa…) imaju, svi skupa, 20-30 benzinskih stanica, bez mogućnosti skladištenja ozbiljnijih količina goriva.

Skladištenje naftnih derivata je i državni problem. Prema pravilima EU i Evropske Energetske zajednice (EEZ), država mora imati rezerve goriva za oko 90 dana prosječne potrošnje. Po toj računici, Crna Gora treba približno 90–120 hiljada m³ uskladištenih rezervi goriva. Možda je slučajnost, a prije će biti da to nešto govori o ozbiljnosti nekadašnje SFR Jugoslavije: u vrijeme njenog raspada Crna Gora je imala skladišta goriva u Luci Bar, Lipcima (Kotor) i Bijelom Polju koja su ukupnim kapacitetima približno odgovorala sadašnjim EU standardima (oko 130 hiljada m3 skladišnog prostora). Zapravo, računajući tadašnju potrošnju ti su kapaciteti bili bliži šestomjesečnim zalihama potrebnog goriva.

Onda su došle međunarodne sankcije tokom kojih su ta postrojenja korišćena za skladištenje švercovanog goriva, a dijelom i za njegov “tranzit” prema Srbiji i Republici Srpskoj, ali nijesu adekvatno održavana. To što je preostalo dokusurila je privatizacija Jugopetrola 2002. godine. Jedna od najgorih, u moru loših, privatizacija obavljena je na način da se, pored svega ostalog, kupac (Helenik petroleum) i prodavac (Crna Gora) nijesu mogli usaglasiti oko toga čija su, nakon obavljene transakcije, skladišta goriva u Baru, Kotoru i Bijelom Polju.

Sudski spor trajao je 15-tak godina, dok nije presuđeno da najveći dio skladišnih postrojenja u Luci Bar  (80.000 m3 ili 70-80 odsto ukupnih kapaciteta), uz prateće instalacije za pretovar goriva (iz brodova u skladišta i iz skladišta u cistijerne) pripada privatnoj kompaniji. Država je dobila dio postrojenja u barskoj Luci koja treba obnoviti (oko 17.500 m3) i ono što je ostalo u Lipcima i Bijelom Polju (10.200 + 27.700 m3).  A što je, mahom, bilo neupotrebljivo.

Zbog toga, danas, država kuburi sa skladišnim prostorom za neophodne rezerve goriva. Ipak, zvaničnici govore drugačije.

Iz Ministarstva energetike i rudarstva tvrde da su “potpuno netačne” tvrdnje da država „nema nijedan litar rezervi goriva“. Prema podacima iz njihovog saopštenja, Crna Gora ima formirane obavezne rezerve naftnih derivata u količini od 44.260 metričkih tona, koje čine bezolovni benzin i eurodizel.

“Ove rezerve su formirane od septembra prošle godine i predstavljaju 40 odsto ukupne zakonske obaveze, u skladu sa Zakonom o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Ukupna obaveza iznosi 112.340 metričkih tona, što odgovara 90 dana neto uvoza, u skladu sa evropskim standardima”, piše u saopštenju. Navodi se i da je sistem “organizovan tako da Uprava za ugljovodonike formira 60 odsto rezervi, dok najveći uvoznici naftnih derivata formiraju 40 odsto. Čak i dio rezervi koje čuvaju kompanije nijesu njihove privatne zalihe, već državne obavezne rezerve, kojima raspolaže isključivo država i koje se mogu koristiti samo po odluci Vlade Crne Gore”.

Ministarstvo je pojasnilo kako se  59,3 odsto postojećih rezervi skladišti u Crnoj Gori (u Baru), 28,3 odsto u Hrvatskoj, a 12,4 odsto u Grčkoj.

Pročitate li pažljivije, razumjećete da tvrdnje kako država nema ni litra rezervi goriva baš i nijesu potpuno netačne. Da budemo potpuno precizni: svoju zakonsku obavazu vezanu za formiranje rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. I to je onih 40 odsto ukupne zakonske obaveze. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa tih 60 odsto propisanih rezervi nemamo.

Da li će nas zbog toga, i koliko, zaboljeti glava – sada ne zavisi od nas. Naredno pitanje glasi – koliko će gorivo koštati?

I pored osjetnog ovonedjeljnog poskupljenja, Crna Gora još nije dosegla rekordne cijene benzina i dizela. Rekordi su, još uvijek, oni iz 2022. Tada je, tokom energetske krize izazavane napadom Rusije na Ukrajinu, cijena benzina na ovdašnjim pumpama dostigla cijenu od 1,8 eura (mart), a dizela 1,78 eura (ljeto 2022. godine).

Zbog toga je ozakonjen mehanizam po kome Vlada može smanjiti akcize na gorivo do 50 odsto. Radi zaštite standarda građana i odbrane od neželjenog rasta cijena koji po pravilu prati poskupljenje naftnih derivata. Sada je akciza od 33 centa za litar dizela do 55 centi za litar benzina. Smanjenje akciza donosi i manji iznos na koji se obračunava PDV. Tako je ušteda (iz perspektive potrošača), odnosno gubitak planiranih državnih prihoda još veći.

Uzmimo za primjer aktuelne cijene goriva (1,5 eura). Od svakog litra benzina prodatog u Crnoj Gori država prihoduje 81 cent (54 odsto ukupne cijene), dok su kod dizel goriva ti iznosi nešto manji (59 centi odnosno 39 odsto cijene). Tako država, po osnovu akciza na gorivo, prihoduje 210-220 miliona (podaci su za prošlu i pretprošlu godinu). Uračunamo li i PDV na gorivo, to je još 140-150 miliona.

Poređenja sa regionom pokazuju da su samo u Srbiji ukupni državni nameti na gorivo veći nego u Crnoj Gori. U Sloveniji i Hrvatskoj oni su neznatno (par procenata), a u BiH i Sjevernoj Makedoniji osjetno manji (više od 20 centi po litru). Upoređujući aktuelne cijene goriva vidimo da je ono samo u Bosni i Herecgovini osjetno jeftinije. I u Makedoniji je jeftinije 10-tak centi, ali je ta razlika znatno manja od očekivane, kada se uporede državni nameti. Zato su Slovenija i Hrvatska, po cijeni goriva, mrvicu skuplji od Crne Gore.

Kako je to moguće ? Prodavci goriva u Crnoj Gori, zahvaljujući ograničenjima koja im je nametnula država, imaju najmanju zaradu po litru prodatog goriva. Što je dobro za potrošača sve do momenta dok ne dođemo u situaciju da trgovci, za neko vrijeme, treba da istrpe gubitak kako bi tržište ostalo funkcionalno.

Alternativa je da Vlada smanji državne namete kako bi ograničila rast cijena. Samo što je to komplikovana računica, pošto je teško zaključiti da li je Vladi u većem interesu da, zbog rasta cijena, uveća budžetske prihode ili da brani standard građana i obuzdava inflaciju tako što će umanjiti dotok novca u državnu kasu. U ovom trenutku Crna Gora je, uz Sjevernu Makedoniju, rekorder po visini državnog deficita. Država već potroši oko četiri odsto više od onoga što prihoduje. I to predstavlja ozbiljno ograničenje članovima Vlade kada promišljaju o posljedicama naftne krize. Manverski prostor je već sužen, nakon odricanja od prikupljanja doprinosa po osnovu doprinosa na zarade.

Kako Vlada ne reaguje, oglasila se opozicija. Iz GP URA Skupštini su dostavili prijedlog o smanjenju akciza na gorivo za 50 odsto u naredna tri mjeseca, počev od 1. aprila. “Ako neće Vlada, onda Skupština treba da preuzme ulogu i omogući stabilan i normalan život građanima i funkcionisanje privrede”, obrazložio je šef poslaničkog kluba URA Miloš Konatar.

“U ovom trenutku nismo na Vladi delegirali taj predlog, ali svakako da to ne znači da u narednom periodu nećemo reagovati, ako za tim bude potrebe”, odgovorio je ministar finansija NovicaVuković.

Da sačekamo. Druge nam ni nema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZABILJEŽEN ISTORIJSKI MINIMUM ROĐENE DJECE U CRNOJ GORI: Demografski alarm koji nema ko da čuje 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Negativni demografski trend u Crnoj Gori traje od 1991. godine, a prošle godine zabilježen je istorijski minimum rođene djece. Ukoliko se postojeće tendencije nastave, do 2070. godine demografska struktura Crne Gore mogla bi biti značajno izmijenjena. Stručnjaci upozoravaju da bi udio stanovništva starijeg od 65 godina mogao dostići više od 40 odsto ukupne populacije. Rješenje vide u sveobuhvatoj strategiji izgradnje društva u kom mladi vide perspektivu

 

 

Od januara do decembra protekle godine u Crnoj Gori rođeno je 6.910 djece, pri čemu je broj rođenih dječaka i djevojčica gotovo izjednačen, podaci su Monstata. Ovi preliminarni statistički pokazatelji ukazuju na zabrinjavajuću činjenicu da je riječ o najmanjem broju rođenih otkako se u zemlji sistematski prati vitalna statistika.

,,Taj podatak predstavlja ozbiljan demografski alarm i potvrdu dugoročnog pada nataliteta u Crnoj Gori i ukazuje na brojne strukturne promjene u stanovništvu u Crne Gore’’, naglasila je za TV Podgoricu mr Mileva Brajušković – Popović, iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije. Ocijenila je da je to upozorenje da se dugogodišnji trend smanjenja populacije – nastavlja.

Iz ovog ministrstva saopštili su da je je od 1991. stopa ukupnog fertiliteta pala ispod 2.1. U prevodu, u Crnoj Gori već duže od tri decenije ne obezbjeđuje se ni prosta reprodukcija, odnosno zamjena generacija.

,,Ovaj podatak predstavlja ozbiljan demografski signal koji zahtijeva dublju analizu i pažnju javnosti, stručne zajednice i donosilaca odluka”, upozorava za Monitor demograf, prof. dr Miroslav Doderović.

On objašnjava da pad broja rođenih nije izolovan fenomen jedne godine, već dio dugoročnog trenda smanjenja nataliteta. Ukupna stopa fertiliteta u Crnoj Gori iznosi oko 1,7–1,8 djece po ženi, što je znatno ispod nivoa potrebnog za prostu reprodukciju stanovništva (oko 2,1). Kao i u većini evropskih država, stopa fertiliteta u zemlji je već duže vrijeme ispod tog nivoa, što znači da se  stanovništvo dugoročno smanjuje, a starosna struktura populacije mijenja se u pravcu povećanja udjela starijih generacija.

Iz Društva statističara i demografa Crne Gore navode da je kratak zaokret u kontinuiranom padu nataliteta zabilježen između 2006. i 2009. godine, kada je broj novorođenih dostigao 8.642 u 2009. godini, što je 1.700 novorođenih više nego danas, odnosno približno 25 odsto više nego u 2025. godini. Još jedan kraći period rasta bilježi se između 2012. i 2015. godine, dok se od 2016. godine broj rođenih smanjuje gotovo svake godine.

,,Uzroci ovakvog trenda mogu se objasniti kombinacijom demografskih i društvenih faktora. Dugoročni pad nataliteta prvenstveno je povezan sa emigracijom mladog stanovništva, odlaganjem roditeljstva i smanjenjem broja žena reproduktivne dobi. S druge strane, kratkotrajni porasti broja rođenih, poput onog između 2006. i 2009. godine, mogu se objasniti povoljnijom demografskom strukturom u tom momentu. Međutim, tome je vjerovatno doprinijela i društveno-ekonomska atmosfera optimizma nakon obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, što je kod dijela mladih porodica moglo podstaći odluku o rađanju djece, ali i usporiti emigraciju mladog stanovništva”, kaže za Monitor dr Gordana Radojević iz Društva statističara i demografa Crne Gore.

Od 2016. ponovo je prisutan kontinuirani godišnji pad nataliteta, iako je taj period obilježen povećanim izdvajanjem za majke sa troje i više djece, kao i značajnim rastom prosječnih zarada. ,,Iskustvo nas uči da kretanje nataliteta ne zavisi isključivo od ekonomskih faktora, već i od šireg skupa demografskih i društvenih promjena, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou, koje utiču na odluke o roditeljstvu, ali i na odluke mladih ljudi o tome u kojoj državi će živjeti i raditi”, kaže Radojević.

Doderović navodi da demografska kretanja treba posmatrati u širem kontekstu ukupnih ekonomskih, socijalnih, političkih, bezbjednosnih i kulturoloških okolnosti. ,,Među najčešće identifikovanim uzrocima pada nataliteta navodimo nekoliko međusobno povezanih faktora. Prije svega, riječ je o ekonomskoj nesigurnosti i rastućim troškovima života, koji značajno utiču na odluku o roditeljstvu. Snažan uticaj ima i kontinuirano iseljavanje mladog i radno sposobnog stanovništva. Sve prisutniji je i trend kasnijeg stupanja u brak i roditeljstvo, što skraćuje reproduktivni period i utiče na manji broj djece po porodici. Dodatni problem predstavlja nedovoljno razvijen sistem institucionalne podrške porodicama, koji se ogleda u nedostatku vrtića, ograničenim stambenim mogućnostima za mlade porodice i otežanom usklađivanju profesionalnih i porodičnih obaveza”, navodi Doderović.

Demografske projekcije za Crnu Goru ukazuju da će se negativni trendovi vjerovatno nastaviti i u narednim decenijama. Iz Duštva statističara i demografa ističu da savremene međunarodne migracije sve više utiču na lokalnu demografsku sliku, pa su dugoročne promjene teško potpuno predvidive. Navode da ratovi, klimatske promjene i druge krize mogu u kratkom periodu značajno promijeniti broj i strukturu stanovništva. Kao primjer toga uzimaju početak rata u Ukrajini 2022. godine, kada se u jednom trenutku broj ljudi koji borave u Crnoj Gori povećao i do oko 100.000, što je imalo vidljiv uticaj na ukupnu populaciju i ekonomske tokove.

,,Ono što se može očekivati sa mnogo većom sigurnošću jeste da će se broj državljana Crne Gore koji žive u zemlji nastaviti smanjivati, prije svega zbog emigracije mladog stanovništva”, ističe Radojević.

Preciznih podataka nema, ali projekcije govore da u inostranstvu živi preko pola miliona ljudi porijeklom iz Crne Gore.

Ukoliko se postojeće tendencije nastave, demografske projekcije govore da bi do 2070. demografska struktura Crne Gore mogla biti značajno izmijenjena. Doderović objašnjava da bi u takvom scenariju udio stanovništva starijeg od 65 godina mogao dostići više od 40 odsto ukupne populacije, dok bi ukupni broj stanovnika bio znatno manji (100 000) nego danas. ,,Takva demografska slika imala bi ozbiljne posljedice po funkcionisanje društva i ekonomije. Procjene ukazuju da bi domaćoj privredi u narednim decenijama moglo nedostajati više desetina hiljada radnika kako bi se održala stabilnost ekonomskog sistema”, kaže Doderović.

Demografi se slažu da kada je riječ o pokušajima da se negativni trendovi ublaže, određene mjere postoje, ali one uglavnom imaju ograničen domet, te da u Crnoj Gori nema ozbiljnih i dugoročnih politika koje se sistemski bave ovim pitanjem.

Lokalne samouprave su prethodnih godina uvodile skromne finansijske podrške porodicama, naknade za novorođenu djecu i mjere koje se odnose na roditeljska prava. Doderović smatra da je sve to  nedovoljno,neodgovorno,skromno,i nefikasno, te da većina takvih mjera, ukoliko nijesu dio šire i dugoročne strategije, ne mogu značajnije promijeniti demografske tokove.

,,Postoje pojedinačne mjere i finansijski podsticaji, ali su one često fragmentirane i vezane za političke cikluse. Iako je ova Vlada najavila izradu Strategije demografskog razvoja za period 2027–2037., taj proces je pokrenut tek nedavno, i to posljednjoj godini mandata Vlade, zbog čega ostaje pitanje da li će ona predstavljati zaista dugoročan razvojni dokument ili samo pokušaj da se demografska pitanja ponovo otvore uoči narednih izbora”, ističe Radojević.

Višedecenijska demografska kriza nije samo pitanje niskog nataliteta, ističe Doderović. Smatra da je ona rezultat istovremenog djelovanja tri negativna procesa: niske stope fertiliteta, povećane smrtnosti i intenzivne emigracije. On naglašava da se ovaj problem ne može riješiti parcijalno, već je potrebna ozbiljna, sveobuhvatna i dugoročna državna strategija.

,,Prije svega, država mora prestati da demografiju tretira kao temu za povremene političke izjave i da je konačno postavi u središte razvojnih politika. Neophodno je obezbijediti sistemsku podršku porodicama sa djecom, razvijati dostupnu mrežu vrtića i predškolskih ustanova, omogućiti subvencionisano stanovanje za mlade, unaprijediti uslove rada i bolje uskladiti profesionalni i porodični život. Jednako je važno jačati obrazovni i zdravstveni sistem, posebno u manjim sredinama, i kreirati uslove koji će smanjiti odlazak mladih iz  Crne Gore”, ističe Doderović.

On naglašava i da se važan segment tih mjera odnosi i na unapređenje rodne ravnopravnosti. Iskustva brojnih zemalja pokazuju da su stope fertiliteta više tamo gdje postoji bolja podrška roditeljima, ravnopravnija raspodjela porodičnih obaveza i veća usklađenost rada i roditeljstva. ,,To znači da demografska politika ne može biti uspješna bez snažnije zaštite porodice, ali i bez jačanja položaja žena na tržištu rada i unutar porodičnog života”, kaže Doderović.

Demografi tvrde da projekcije za Crnu Goru jesu ozbiljne i upozoravajuće, ali nijesu nepromjenjiva sudbina. ,,Negativni trendovi mogu se ublažiti samo ukoliko država bude djelovala odgovorno, planski i dugoročno. Ključni izazov nije samo povećati broj rođenih, već izgraditi društvo u kojem mladi vide perspektivu, žele da ostanu i u kojem imaju realne uslove da planiraju porodicu i budućnost. Bez toga, demografski pad će se nastaviti, a njegove posljedice će biti sve teže za čitavo društvo”, zaključuje Doderović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

PIO FOND I BANJSKA REHABILITACIJA ZLA 90-IH: Crnogorski penzioneri u kući strave u RS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je Fond penzionog i invalidskog osiguranja (PIO) na upit Antene M saopštio da “ima dugogodišnju uspješnu saradnju sa Rehabilitacionim centrom Vilina Vlas u Višegradu. Banjsko lječilište Vilina Vlas,  je 1992, pretvoreno u sjedište Belih orlova . U hotelu su držane bošnjačke  žene i djevojčice za iživljavanje zločinaca u pauzama između pljački, paljevina i likvidacija. Izvještaj posebnog Komiteta UN-a navodi da je tokom 1992. godine u Vilinoj Vlasi bilo zatočeno i sistematski silovano oko 200 žena. Neke od njih su ubijene, a neke su izvršile samoubistvo

 

 

Prije nekoliko dana odjeknula je vijest da je hrvatski pop pjevač Toni Cetinski odbio održati, već zakazani koncert, u hali Spensa u Novom Sadu za Dan žena. Razlog su nedavne tvrdnje udruga hrvatskih logoraša da je Spens navodno bio logor u kome su mučeni zarobljeni civili i vojnici nakon pada Vukovara 1991. godine. Iz Srbije su ubrzo stigli demantiji, kao i skepsa većeg dijela stručne javnosti, da je Spens bio nešto više od prihvatnog centra. Bivši hrvatski logoraši, ali i zvanični Zagreb i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, su ranije problematizirali i preimenovanje sportskog centra u Kotoru koji od avgusta 2021. godine nosi ime poznatog vaterpoliste iz doba SFRJ Zorana Džimija Gopčevića. Od tada hrvatski vaterpolisti odbijaju igrati utakmice u Kotoru. Problem je što je Gopčević bio komandir straže u Logoru Morinj tokom Miloševićeve agresije na Hrvatsku 1991. u kojoj su mu vatreno pomagali Milo Đukanović i Momir Bulatović. Neki logoraši su svjedočili da je Gopčević ispitivao zarobljene hrvatske vojnike i civile i dozvoljavao da se maltretiraju i tuku. Gopčević nikada nije procesuiran jer je stradao u prometnoj nesreći 2000. godine, sedam godina prije nego će Hrvatska ustupiti Crnoj Gori dokaze za Morinj.

Za preimenovanje sportskog centra glasala je i Đukanovićeva navodno reformirana i proevropska Demokratska partija socijalista (DPS). Kakvi “reformski” vjetrovi duvaju kroz ovu partiju vidjelo se polovinom februara u Baru gdje je DPS i dalje na vlasti. Savjet za davanje prijedloga naziva naselja, ulica i trgova, prema pisanju Vijesti, neće dati zeleno svjetlo da jedna ulica u Baru dobije ime žrtava masakra iz 1945. godine. Time inicijativa koju su podnijeli aktivista za ljudska prava Aleksandar Saša Zeković i advokat Kolja Camaj neće ni stići do gradske skupštine na razmatranje. Jedinice Desete udarne brigade su u aprilu 1945. godine nakon oružanog incidenta s mobiliziranim kosovskim Albancima, koji su trebali biti prebačeni morem na front u Istru, izvršile pokolj nad preko 700 njih. Mnogi leševi su kasnije skupljeni na gomile, poliveni benzinom i zapaljeni van grada. Gradske vlasti su prošlog novembra odlučile podići spomenik nastradilima u zemljotresu 1979. godine – njih 49 iz barske opštine od ukupno 101 u Crnoj Gori.

Stratišta u Crnoj Gori iz novijeg doba, koja su i sudski priznata kao zločini, su i dalje neobilježena. Iako čelnici Herceg Novog obećavaju spomenik žrtvama Deportacija od toga nema još ništa. Bukovica i Kaluđerskog Laz su i dalje bez obilježja.

Dok Hrvati vode računa gdje ne idu i zbog čega ne idu, u Crnoj Gori je drugačija priča. Nedavno je Fond penzionog i invalidskog osiguranja (PIO) na upit Antene M saopštio da “ima dugogodišnju uspješnu saradnju sa Rehabilitacionim centrom Vilina Vlas u Višegradu po Ugovoru o uslovima pružanja ugostiteljskih i medicinskih usluga. Ugovor se obnavlja svake godine između tzv. Rehabilitacionog centra I PIO fonda. PIO je pojasnio da crnogorski penzioneri imaju povoljnije uslove boravka – nižu cijenu u odnosu na ostale i mogućnost plaćanja u osam mjesečnih rata putem administrativne zabrane na penziju uz objašnjenje kako se sve to papirološki završava. Troškove snose penzioneri a PIO je uspostavio saradnju “na zahtjev penzionera”. Javni servis je 2022., je izvještavao o „blagodetima rehabilitacionog centra u Višegradu”, kao izuzetnom mjestu za odmor i oporavak – bez riječi komentara ili osude jezive prošlosti tog mjesta!

Ako se o nekim mjestima može voditi debata, usljed nedostatka ili upitnosti materijalnih dokaza kao što je Spens u Novom Sadu, ratni užasi Višegrađana su dobro dokumentirani i obrazloženi osuđujućim presudama i Haškog i domaćih sudova.

Opština u kojoj su tada dvije trećine stanovništva činili Bošnjaci , 1992. je bila jedna od strateških meta Miloševićeve vojne mašinerije u velikosrpskom projektu. Kao i u Hrvatskoj, u napadu na BiH uz Miloševića su  poslušno stali Bulatović i Đukanović.  Užički korpus je početkom aprila 92. zauzeo grad i onda ga predao lokalnim srpskim snagama i paravojskama koje je formirao i kontrolisao Miloševićev Resor državne bezbedbosti (RDB).

Grad je temeljno etnički očišćen uz jeziva mučenja i masovne likvidacije bošnjačkog  stanovništva. Prema podacima Centra za istraživanje i dokumentaciju, 1.661 Bošnjak je stradao u Višegradu nakon pada grada. Isto je utvrđeno presudama Haškog Tribunala. Od ubijenih je bilo oko 600 žena i 119 djece. Najjeziviji zločini su počinjeni 14. i 27. juna 1992. od strane paravojnih jedinica pod komandom Milana i Sredoja Lukića. Prvog datuma su u kuću u Pionirskoj ulici ugurali oko sedamdeset bošnjačkih civila, uglavnom djece, starih i žena iz sela Koritnik. Srpski paramilitarci grupno su silovali nekoliko žena. Onda je kuća zapaljena sa svima unutra. Oni koji su pokušali iskočiti su ubijeni.  Najmlađa žrtva je bila beba rođena samo dva dana ranije. Nakon dvije sedmice  u naselju Bikavac je opet ugurano u mali prostor i živo zapaljeno oko 70 Bošnjaka, većinom žena i djece, uključujući i bebu od nepune godine dana. I na drugim mjestima je bilo spaljivanja, ili klanja na mostu i bacanja u Drinu ili obližnje jame.

Banjsko lječilište Vilina Vlas, pet kilometara udaljeno od Višegrada, pretvoreno je u sjedište Belih orlova na čijem je čelu bio Milan Lukić. U hotelu su držane  bošnjačke  žene i djevojčice za iživljavanje zločinaca u pauzama između pljački, paljevina i likvidacija. Izvještaj posebnog Komiteta UN-a navodi da je tokom 1992. godine u Vilinoj Vlasi bilo zatočeno i sistematski silovano oko 200 žena. Neke od njih su ubijene, a neke su izvršile samoubistvo. Najpotresniji primjer je 22-godišnja Višegrađanka Jasmina Ahmetspahić koja je nakon četiri dana neprekidnog mučenja i silovanja skočila kroz prozor s drugog sprata hotela. Njene kosti pronađene su tek 2010. godine u masovnoj grobnici na dnu isušenog jezera Perućac.

U Vilinoj Vlasi ubijeno je i 17 otetih Bošnjaka iz Srbije, iz Sjeverina kod Priboja u oktobru 1992. Za ovaj zločin sud u Beogradu osudio je na po 20 godina zatvora Milana Lukića i Olivera Krsmanovića. Još dvojica su dobila po 15 godina zatvora.

Za zločine u Višegradu suđeno je u Hagu i pred sudovima u Bosni i Hercegovini (BiH). Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, Sredoja Lukića na 27 godina, te Mitra Vasiljevića na 15 godina zatvora. Još u devet predmeta za ratne zločine počinjene u Višegradu donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom osuđeno je deset pripadnika srpskih vojski i policije dok se dvojici još sudi.

Vlasti Republike Srpske (RS) i lokalne vlasti, sada gotovo jednonacionalne opštine, ne žele priznati da se bilo što loše dešavalo u banji tokom rata i pored brojnih presuda. Postavljanje memorijalne ploče ili bilo kakvog spomenika za sada ne dolazi ni na razmatranje. Lokalne vlasti su ranije oštetile ploču postavljenu na muslimanskom groblju u kome se navodi da su tu pokopane žrtve genocida.

S druge strane Drine, u državi braće Vučić, je u februaru na 47. sajmu turizma u Beogradu organizovana promocija hotela Vilina Vlas. Ovu promociju je osudila Islamska zajednica u BiH i REKOM mreža pomirenja, inicijativa za osnivanje komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u Jugoslaviji. REKOM je poručio preko društvene mreže X da promocija Viline Vlasi na Međunarodnom sajmu turizma u Beogradu nije previd. „To je“izbor da se ćuti o silovanju i da se žene ponovo izbrišu iz javnog prostora. Na taj izbor ne pristajemo”. Na upite i urgencije Radio Slobodne Evrope oko promocije ovog mjesta nisu odgovarali ni srbijanske ni vlasti RS-a.

Britanski Guardian je 2018. godine prenio izjavu tadašnjeg gradonačelnika Mladena Đurevića koji je rekao: “Ne znam ništa o tim silovanjima, mučenjima i likvidacijama… ne želim se vraćati u prošlost”.

Postavlja se pitanje:  kako bi penzioneri koje PIO šalje na “rehabilitaciju” u Višegrad reagovali da ih isti Fond pošalje na “rehabilitaciju” u Loru, kod Splita, ili u bivši ustaški logor na Pagu da uživaju u blagodetima Jadrana._ Vrlo je moguće da bi se tada oglasili brojni novokomponovani Srbi i tobožnji svetosavski v(j)ernici.

Ako će ovakav PIO, čiji upravni odbor postavlja Vlada Crne Gore, nastaviti sa “rehabilitacijama” u Višegradu, onda Crna Gora kao država i narod ima ogroman moralni i svaki drugi problem.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo