Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi,  gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo

Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo  bi mogao  biti  lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela  svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari  kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”

Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi,  gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.

Gabrielina ”priča”, koju je svojim  slikama  predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ”  arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.

Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele  se sjeća: ” Moja baka  rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.

Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine  u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.

A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene  oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. juna ili na www.novinarnica.net

Autorka je 24 knjiga ljubavne, dječije poezije, kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja. Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji

Gordana  Sarić, prepoznatljiva pojavom i energijom koju raskošno širi oko sebe… Jedinstvena i svoja, i stavom i stilom i riječju i stihom. Elegantna..Voljena, jer  stihovima velikodušno rasipa riječ ljubav. Nasmijana i srdačna. Priznata u Crnoj Gori, regionu ali i svijetu. Pero Zubac, bilježi o njenoj poeziji : ” Toliko nežnosti, i blagosti, osećaja za opis unutrašnjeg vidjenja sveta, otmenosti i smirenosti, poetske gospodstvenosti strofa, odavno nisam sreo u jednim koricama …” A,  dr Rade Vučičević, književnik i književni kritičar, u pogovoru jedne od Gordaninih knjiga piše:  ” …Razudjen, lelujav, šarmantan, nadmoćno dominantan i neverovatno pitak, eto to je u najkraćim crtama stil Gordane Sarić.Ima ona, osim te lucidne metamorfoze, još nesto opojno u stilskom i pojmovnom izrazu svoje lirike.Onu ugladjenost i doteranost, ima se utisak, lako i vešto nasledjuje od Dučića, ljubaznost i osećajnost od Desanke, a sve planetarno treba tražiti na adresi Majakovskog. Dok je njen  lirski kontekst nekada bila osobina Milana Rakića…”

U njenom nikšičkom domu dočekala nas je kao stare znance. Časti nas sokom od koprive koji je sama napravila, dodala  malo limuna i kisele vode i tortom. Ručak je spreman, stvari spakovovane za put na koji se sprema tog popodneva,  sjedi opušteno, dok razgovor o njenom bogatom i zanimljivom životu, teče. Natašina i Goranova majka, Slavicina svekrva, Lanina, Dušanova i Marijina baka i udovica doktora Moma Sarića,  sve stiže.” Juče ujutro napravila sam ručak, posle gostovala u jednoj školi, u podne snimala za Radio, a u pola pet gostovala u  televizijskoj emisiji…”

Pisati o Gordani Sarić znači pobrojati i činjenice, da je penzionisana kao profesorica francuskog i latinskog jezika,  da je radila kao prevoditeljica, organizatorka i voditeljka  brojnih kulturnih manifestacija. Autorka je 24 knjige ljubavne, dječije poezije kao  i proze.Trideset Gordaninih pjesama o slovima koje su komponovane,  izdate su u  Zavodu za izdavanje udžbenika i uče se u drugom razredu crnogorskih osnovnih škola. Preko 1050 bibliografskih jedinica,  zabilježeno je, uz Gordanino ime,  u Bibliografskom časopisu Nacionalne biblioteke sa Cetinja.Njena biografija uvrštena je i u antologiju biografija  svjetskih pjesnika u Indiji.

Gostovala je na brojinim festivalima poezije i osvajala nagrade, u Budimpešti, Ekvadoru, Madjarskoj, Kanadi, Belgiji, Italiji, Rumuniji, Tunisu, Maroku… Učestvovala na dva svjetska kongresa pjesnika u Budimpešti i na kruzeru, na kojem je organizovan festival poezije, a vozio je od Rima do Grčke. Na poziv Evropskog parlamenta  u Briselu učestvovala je u debati o mnogojezičju. Brojne nagrade teško je pobrojati…Pomenimo tek da je dobila  nagradu internacionalnog udruđenja za izuzetan doprinos u poeziji i svrstana medju 50 izuzetno talentovanih pisaca koji su doprinijeli razvoju svjetske književnosti.

Dobitnica je i najvećeg priznanja za kulturu u Nikšiću,  Nagrade oslobodjenja grada 18. septembar, dobitnica nagrade  Iskra specijalnog priznanja za opšte dobro iz filantropije, kao i da je bila volonter godine. Društvo  Mil mentes por Mexico, svrstalo je Gordanu medju 50 nezaboravnih žena  Evrope.Nekoliko nagrada primila je u Rimu od društva Verbumlandi Art, nagradjenog zlatnom medaljom predsjednika Italije. Nedavno, u rimskom Senatu primila je nagradu Divinamente donna, (Božanstvena žena)  za doprinos svjetskoj kulturi i prvu nagradu za esej. Proglašena je najomiljenijom ženom 21. vijeka uz nagradu za najbolji pjesnički rukopis, na osnovu glasova čitalaca časopisa Društva privrednika Srbije. Ambasadorka je kulture, mira, ljudskih prava u nekoliko zemalja. Njene pjesme objavljene su u mnogim svjetskim antologijama.Prva je spikerka Radio Nikšića.  

U Nikšić je, iz rodnog Konjica , sedamdesetih došla  sa ” svojim Momom”, sa svojom velikom pričom, čovjekom kome je  sve knjige, sve pjesme, sve što je uradila posvetila. Kome je, kad je napustio ovaj svijet, pisala:  ” Nigdje ti otišao nisi.Sa mnom si kao što si bio, samo si se iz prostora oka, u grudi čežnjive preselio…”

Priča tiho teče. Sjeća se  Moma, studenta četvrte godine medicine i sebe brucoškinje Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Jedna filmska projekcija i jedna stolica na kojoj su odgledali predstavu, ostala je simbol pola vijeka ljubavi.  „ Uvijek ruka u ruci, uvijek zajedno.Bio je to bajkovit brak”.U Sarajevu je decenijama kasnije u  Kući sevdaha i ispred  Vječne vatre, govorila svoju poeziju. Kao gost Festivala koji je organizovala Kultura snova  Zdravka Odorčića.

Nikšić je, priča Gordana, odmah zavoljela. Družila se sa pjesnikom Draganom Radulovićem, recitovali su po školama, u Pivari, u bolnici Brezovik...Gordanini su   stihovi univerzalni, baš kao i njena humanost i entuzijazam kojim nesebično promoviše sve one za koje misli da vrijede da budu predstavljeni. .” U gradu u kojem živim znali su govoriti, ‘ ona i njena ljubav’, ili se pitati ‘ šta joj to znači biti ambasador mira’, ali vremenom su i ovdje  moj rad počeli cijeniti”.

Odrastala je sa majkom i bakom. Oca ne pamti, ali je, bar joj je mama tako pričala,  od njega naslijedila muzički i spisateljski talenat.” Tata je svirao violinu i divno je pisao”.Od oca  Vilijama naslijedila je  i prezime Losonci, o kojem, sa neskrivenim ponosom priča, da je pripadalo grofovskoj lozi njenih madjarskih predaka. ” Svirala sam klavir i imam izvanredan sluh, a ne krijem i da volim glamurozne i sjajne stvari…”.

Majka modni majstor, učila je Gordanu otmenosti i ljepoti, i pothranjivala čerkinu sklonost umjetnosti. Gordana je pohadjala literarnu i dramsku sekciju, pjevala u horu, pratila časove u muzickoj školi…Željela je studirati glumu .I danas se sjeća uloge  Laure iz Krležine drame  U agoniji  koju je spremala za prijemni. Ali, strogi očuh se protivio glumačkoj profesiji. Strast prema glumi  Gordana je zadovoljavala u Akademskom kulturnom centru  Seljo, tokom studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Igrala je brojne naslovne uloge, ali i glumu, i posao novinarke na Radio Sarajevu napustila je povratkom u rodni Konjic.

Iz roditeljskog doma ponijela je i misao da je ljubav mjera svih stvari. Ljubav i tolerancija bili su i ostali njen način života. I onda, kada je njena rodna Bosna pucala po nacionalnim šavovima i pretvorila se u krvavo poprište, Gordana Sarić je pisala o miru i ljubavi. Otud ne čudi da je ambasadorka organizacije za svjetski mir i ljudska  prava Catena ona u Italiji…

Gordanom Sarić.Otmena i gospodstvena. Vanvremenska.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

,,…Izuj obuću kad prelaziš Koranu, Glinu, Savu i Drinu, operi noge u rijekama, Bosna je ćilimom zastrta”.  Na kraju recitala  Miki kaže: “Eto, zato je sam ja u ovoj zemlji”  A u Bosni je skoro pet decenija

Sreli smo se u onoj uskoj Šenoinoj ulici, u centru Sarajeva, uz kafu i sok od jabuke. One, koji ga poznaju, neće iznenaditi: stihom, a kako drugačije, Miodrag Miki Trifunov, bard sarajevske pozorišne scene, počeo je razgovor. ’’Kad ponudiš pravi stih, u pravom trenutku i na pravi način, svako, bez obzira da li voli poeziju ili ne, uoči da poezija komunicira sa životom i to postaje prijatno…’’ A pravi stih, u ovom času, misli Miki,  pjesma je  Bosna Nedžada Ibrišimovića.

Bosna to je jedna dobra zemlja,
kad plače klobučaju kiseljaci,
sagni se i pij, niko se ne ljuti…
U Bosni ima jedna tišinu,
u toj tišini jedna njiva,
u toj njivi obeharalo stablo
Zimi Bosna   po svu noć srebrom zvoni
Bosna ima Bosanca.
Kad Bosanac liježe na počinak,
on polahko spušta glavu na zemlju,
da zemlju ne povrijedi…
…Bosna ima kuću.U kući živi starica
Njen osmijeh je ajet o dženetu…
Izuj  obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i  Drinu
Operi noge u rijekama.
Bosna je ćilimom zastrta

,,Eto, zato  sam ja u ovoj zemlji…’’ kaže Miki na kraju recitala. A u Bosni je skoro pet decenija.

Rodio se 1947. godine u selu Nova Crnja kod Kikinde. Majka, porijeklom iz Bosanske krajine, ovdje se doselila tokom kolonizacije Vojvodine. Po završetku osnovne  škole Miki  školovanje  nastavlja u Kikindi. ‘’ Šest godina, više sam obilazio školu, nego što sam bio u njoj’’, kroz smijeh priča. Svira bubnjeve u lokalnom bendu. Sa ovim orkestrom nastupiće u predstavi amaterskog pozorištu u Kikindi i prvi put stati na pozorišne daske.Sledećih 50 decenija provešće na njima.

U Zrenjanin seli, jer tamo je Proleter, nogometni tim, a to je ono što ga  privlači. Slučaj i  oglas u lokalnim novinama, odrediće njegov životni i profesionalni put. Traže se tri mlada glumca, a Akademija  nije neophodna. Stihove Majakovskog , koje je tog dana govorio  na prijemnom ispitu,  i danas pamti i recituje. Primili su ga.

Put će ga, a na preporuku i u društvu sa čuvenim rediteljem i profesorom Jovanom Batom Putnikom, 1975. godine, dovesti u Zenicu. Miki  ponovlja: ‘’ Hvala Batu na tome. Tih četrnaest godina koliko sam tamo bio, pomoglo mi je da kao glumac sazrijem. Radili smo sa velikim entuzijazmom. Po pola godine smo znali raditi, a da niko ne pita za slobodan dan.Vodjeni potrebom da čarkamo, da dekonstruišemo stvarnost, pa da je opet konstruišemo na jedan drugi način, postala je estetika prepoznatljiva za tu Zenicu…’’

Bile su to godine kad je Zenica bila veliko gradilište. Zidana je četvrta visoka peć zeničke željezare, a istovremeno se pravilo pozorište.’’ Možda, obzirom na broj stanovnika, velelepno i monumentalno, ali gradilo se i izgradilo.’’

Trifunov se rado sjeća tog doba.  Tokom boravka u ovom gradu imaće 67 premijera, igrati Raskoljnikova,  Robespjera… Neke manje uloge, poneki promašaj. ’’ Ovdje, u ovom  pozorištu  bilo je moguće misliti drugačije, tragati  za vlastitim bićem, za svojim ukusom i mirisom. Raditi i družiti se sa ljudima koji su bili spremni na to, koji su imali tu estetiku u sebi i tu avanturističku potrebu da se posvadjaju sa životom, sa svijetom, sa svim što je etablirano i što je gradjanski red vožnje…’’.

U tom pozorištu se,  ako je  to scenski bilo izvodljivo, radila dramatizacija tekstova koji su te godine osvajali Nin-ovu nagradu.  “ Bilo je to pozorište u kome je” , sjeća se naš sagovornik, ‘’ sve bilo moguće i u koje je,  dolazio svako ko se želio ludirati. Pozorište na kojem  je radio čuveni jugoslovenski vajar Dušan Džamonja,  ukrasila  ga Jagoda Bujić najvećom tapiserijom na svijetu, a Nin  dodijelio 1978. nagradu za arhitekturu.”

Put u bosansku pijestonicu vodio je Mikija Trifunova preko, (u to vrijeme) Titograda i pozorišta u ovom gradu. Oženio se kolegicom Oliverom, preselio u grad sa mediteranskom klimom. Tu je dobio i ćerku. Ostao je tek godinu. Prihvata  poziv Slavka Šantića, novinara i publiciste, da preseli u Sarajevo. Bilo je to  1984- te. Na sceni sarajevskog  Kamernog  teatra ostaće do penzije. “Četrdeset i kusur godina’’, naglašava.

‘’ Evo, tu sam i dalje. Nikad, ni na tren, nisam razmišljao da odem iz Sarajeva’’, kaže  Miki. Ponosno. “ Bio sam tu i onda kad su  neki zli ljudi htjeli da nam pobrkaju živote”…I onda kada su ga neki posmatrali sa podozrenjem, jer pravoslavac je, nema stan u Sarajevu, a ostao je. Da li je špijun, peta kolona…?  “Prirodno je sve to bilo’’, pomirljivo objašnjava Miki.

Išao je od stana do stana, od čovjeka do čovjeka i u kratkim prekidima izmedju bombardovanja grada sa okolnih brda,  govorio  poeziju. Bar na trenutak pružao je zaborav, bijeg od surove ratne stvarnosti, ponižavajuće i odvratne…

Bilo je to strašne 1993.  Struje, vode, hrane  danima nema. Društvo okupljeno  u  sarajevskom kafiću sjedi uz svijeće. Dolazi Miki u sakou i kravati, garderobi tako netipičnoj za njega.’’ Misle prolupao sam ’’.Na molbu okupljenih iz fascikle koju nosi sa sobom počinje da čita. Očekuju poeziju, ali čuju –sote Stroganov, bečka šnicla… Miki čita  jelovnik hotela  Holidey inn zaboravljen negdje iz predratnih dana …” Velikim aplauzom pozdravili su ovo čitanje. Morao sam im par puta ponovo pročitati”, sjeća se Trifunov.

Igru nije ništa prekinuti moglo. Ljudi su dolazili na predstave masovno.  Ulice su granatirane, snajperski hici prijetili sa svih strana, ali  pozorišta su bila puna.” Pogotovo vikendom, kad dodju vikend ratnici iz Nikšića i iživljavaju se pucajući po gradu, a uzvratiti im ne možeš.U takvim danima predstave su način da se glava okrene na drugu stranu.Da se na trenutak zaboravi stvarnost, da se doživi  fatamorgana, ljudski obojena.”

Miodrag Miki Trifunov recitovao je na ruševinama, spaljene granatiranjem, gradske Vijećnice. U posjeti Sarajevu bila je unuka Žaka Prevera, rat je još trajao, a Miki je stajao na ostacima izgorjelih zidova i govorio stihove Preverove  Barbare .Na bosanskom. ” Bio je to način da cijelom svijetu pokažemo koga ovdje uništavaju i ubijaju”.

Sjećanja na te dane, provedene u sarajevskom paklu, neizbježna su tema. Pozorište mladih u centru grada, okupljalo je sve one koji su se tu sklanjali od smrtonosnih granata. Penzionere, radnike obližnjeg hotela  Beograd, intelektualce. Nezaobilazna tema rat i vječno pitanje, ko je kriv i ko je počeo. Dubravko Bibanović i Safet Plakalo bilježili su priče, a od njih je nastala predstava i zaživio sarajevski ratni teatar SARTR . Svijetom je odjeknula vijest da se  u Sarajevu ”nekakvi ludaci” teatrom bore protiv smrti.I naš sagovornik bio je jedan od tih ” ludaka”

Recitovao je rado i često i svog omiljenog Miku Antića. I tokom onih ratnih godina, kada se dopisnik beogradske  Borbe čudio, da se srpska poezija može u Sarajevu  javno govoriti. Po najdražoj i posljednjoj   Antićevoj  pjesmi Svedok nazvan je  i poetsko muzički performans koji se po 54. put održao prošle godine. Njime je, uz muzičku pratnju grupe  Konvoj, Miodrag Miki Trifumov, doajen bosanskohercegovačkog glumišta još jednom, ovaj put na Festivalu Baščaršijske noći, približio poeziju poetskih velikana, Tina Ujevića, Maka Dizdara, F.G.Lorke, Bertolda Brehta, i naravno Mike Antića.

U penziji je. Ali,  nema dana da ne govori stihove, da ne čita, da ne nastupa.,Voljen, prihvaćen i poštovan. Za Mikija Trifunova u Sarajevu kažu da je  puls ovog grada. On kaže:  ” Samo sam nastojao ostati normalan”

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO